Gasparri je rodom iz Rima, a desničarskom politikom počeo se baviti još za studija te je bio predsjednik nekih ultradesnih studentskih udruženja.Prikazivanje televizijskog filma “Il cuore nel pozzo” na talijanskoj državnoj TV mreži RAI1 pretvorilo se u veliki talijanski politički skandal jer je otkriveno da ga je osobno naručio talijanski ministar komunikacija Maurizio Gasparri i zloupotrijebio ga u političke svrhe za korist svoje postfašističke stranke Alleanza nazionale. Čak su i neki od autora filma, kad su napokon shvatili kako su i sami izmanipulirani, u znak protesta napustili pretpremijerno prikazivanje filma u jednoj rimskoj dvorani. Taj je film novi dokaz da je talijanska desnica, nakon dolaska premijera Silvija Berlusconija na vlast, zagospodarila i talijanskim medijskim prostorom te kako nekada nezavisne institucije, kao što je bila državna televizija RAI, više nemaju snage tomu se suprotstaviti.
Posljednjih godina talijanska postfašistička stranka Alleanza nazionale u mnogočemu se, pod vodstvom dinamičnog Gianfranca Finija, sadašnjeg talijanskog ministra vanjskih poslova, promijenila i modernizirala, pa vodi znatno umjereniju politiku, primjerenu nekoj stranci desnog centra, a ne ultradesnice, gdje je prije pripadala. No u jednoj stvari stranka se nije mnogo promijenila od svojih ultraških dana, a to je njezino iredentističko usmjerenje. Mnogi njezini članovi i dalje svojataju istočne obale Jadrana, tvrde da ih je Italija nepravedno izgubila, te stalno, neformalno, pod sumnju stavljaju pravednost talijanskih istočnih granica. Da bi u talijanskoj javnosti aktualizirali pitanje istočne granice, talijanski ultradesničari stalno otvaraju tu temu, osobito temu esula, Talijana koji su, nakon novog razgraničenja po završetku Drugog svjetskog rata, napustili Istru, Rijeku, Zadar i druga hrvatska, a i slovenska područja koja su pripala tadašnjoj Jugoslaviji. Njihov odlazak talijanski iredentisti objašnjavaju u prvom redu tvrdnjama kako su nad njima napravljeni strašni zločini pa je tako pokrenuta i tema fojbi, kraških jama u koje su bacani Talijani, prema tvrdnjama desničara, masovno ubijani nakon što je u ta područja došla ondašnja jugoslavenska vlast.
Dok je Alleanza nazionale bila u opoziciji, bila je to samo stranačka tema, ali se stvar promijenila kad je prije četiri godine oformljena sadašnja vlada desne koalicije u kojoj je Alleanza nazionale glavni partner stranci Forza Italia premijera Silvija Berlusconija. Nekoliko ljudi iz vrha stranke Alleanza nazionale dobilo je ključna mjesta u Berlusconijevoj vladi, među ostalima i Fini, mjesto zamjenika premijera i odnedavno ministra vanjskih poslova, te 49-godišnji bliski Finijev suradnik Maurizio Gasparri koji je postao ministar telekomunikacija.

Gasparri je rodom iz Rima, a desničarskom politikom počeo se baviti još za studija te je bio predsjednik nekih ultradesnih studentskih udruženja. Postao je i član ultradesne stranke Movimentio sociale italiano, MSI, koja je ranije okupljala uglavnom stare fašističke nostalgičare, bivše sljedbenike Benita Mussolinija. No, kako su oni polako odlazili iz bioloških razloga, u stranci je ojačala grupa mlađih ljudi koji su na čelu s Finijem preuzeli upravljanje strankom te joj promijenili političko usmjerenje i ime, nazvavši je Alleanza nazionale. Među Finijevim najbližim suradnicima bio je i Gasparri. Fini se počeo odricati čak i Mussolinija zbog čega je Mussolinijeva unuka Alessandra napustila stranku. No stranka se nije odrekla iredentizma: zbog njezina se pritiska od prošle godine 10. veljače obilježava kao dan sjećanja na stradanje esula.

Među onima koji su najviše insistirali na tome bio je Maurizio Gasparri, koji je, kao ministar za telekomunikacije, imao i neke ingerencije nad talijanskom javnom televizijom RAI. Dok Berlusconi nije došao na vlast, RAI je bila vrlo slobodno uređivana javna televizija. No Berlusconi je promijenio njezino programsko vijeće, njezine glavne urednike, a otjerani su i neki novinari koji su bili jako kritični prema Berlusconiju prije nego što je došao na vlast, pa je sada i RAI uvelike pod Berlusconijevom kontrolom. No nova vlada nije pravila promjene samo u informativnoj sferi, nego se počela miješati i u druge dijelove programa, pa tako i u dramski. Tako je ministar Gasparri osobno naložio upravi da napravi i jedan film kojim bi se obradila sudbina esula, a bilo je odlučeno da taj film bude emitiran neposredno prije ovogodišnjeg obilježavanja 10. veljače.

Glavni urednik RAI-ja Agostino Sacca odlučio je da se proizvodnja filma dodijeli producentu Angelu Rizzoliju, poznatom desničaru. Rizzoli je poznat po tome što je svojedobno bio upetljan u veliku aferu s tajnom masonskom ložom P2, u kojoj su sjedili moćni Talijani desnog usmjerenja. Režija je povjerena talijanskom televizijskom režiseru Albertu Negrinu, poznatom po sentimentalnim filmovima patriotskog sadržaja. On je naručio scenarij od desničarskih usmjerenih scenarista, a kako bi tobože ono što će u filmu biti prikazano izgledalo vjerodostojno, kao stručni konzultant spominjao se neki navodni povjesničar, za kojeg u povjesničarskim krugovima nitko nije čuo. U propagandnom materijalu kojim je najavljen film pisalo je:

“To je film napravljen da shvatimo što se dogodilo. On govori o pokolju tisuća nevinih talijanskih civila, o tragediji etničkog čišćenja područja koje su nasilno slavenizirane. Pokazuje divlje Titove partizane u akciji?To je tragedija koja je stajala života dvadeset do trideset tisuća žrtava divljačke represije Titova režima. Pokolji i masovno uništavanje počinjeni su samo s jednim ciljem, koji je i danas aktualan, a to je etničko čišćenje. U vrijeme dok je u Italiji rat već završio, jugoslavenski partizani s Titovom crvenom zvijezdom eliminirali su cijele talijanske obitelji, muškarce, žene, često s njihovom djecom, samo zato što su bili protivnici, često samo prešutni, slaveniziranja tog područja. Najmanje deset tisuća ljudi nestalo je u tom pokolju?”

Scenarij je bio napisan upravo u tom tonu. U filmu se govori o kriminalcu Novaku, Slovencu iz Istre, koji je prije rata silovao Talijanku Giuliju te zbog toga završio u zatvoru. Ona je nakon toga rodila dijete. Novak je pobjegao iz zatvora, priključio se partizanima i postao njihov komandant. Odlučio je pronaći Giuliju i njihovog sada šestogodišnjeg sina Carla, da ih ubije iz osvete. Giulija, znajući da je Novak traži, sklonila je dijete u jedno sirotište kojim je upravljao svećenik don Bruno. Tamo se dječak sprijateljio s drugim talijanskim dječakom, čiji su se roditelji protivili dolasku partizana, pa su ih partizani tijekom jednog masovnog strijeljanja ubili i njihova tijela bacili u fojbu. Dječaci uz pomoć svećenika i nekih talijanskih partizana uspiju izbjeći slavenskim partizanima, kojima zapovijeda Novak, a koji u svojem sve većem bijesu želi uništiti svu djecu iz sirotišta. U toj bjesomučnoj potrazi, Novak i njegovi ljudi masovno ubijaju i siluju. Novak na kraju pronađe Giuliju i ubije je kada mu ona odbije reći gdje joj je sin. Zatim ubije i Don Bruna, ali na kraju njega ubije jedan Talijan koji štiti djecu, a djeca uspiju pobjeći na područje koje je ostalo pod kontrolom Talijana.

Već kada je objavljen sinopsis ovog filma, javili su se neki talijanski povjesničari tvrdeći da film krajnje iskrivljeno i pristrano prikazuje događaje iz onog doba. Istodobno se u lijevoj talijanskoj štampi pojavilo mnoštvo napisa u kojima su osporavane tvrdnje iz filma o masovnim zločinima partizana nad Talijanima, a osobito tvrdnja da su u to doba Talijani stradavali samo zato što su bili Talijani. U tim napisima nije se osporavala činjenica da je s partizanske strane zločina bilo, te da je bilo strijeljanja i bacanja u fojbe, ali se tvrdilo da je riječ bila o pojedinačnim, izoliranim slučajevima, često iz osobne osvete, koji nisu predstavljali nikakav sastavni dio nekog planiranog etničkog čišćenja. U tim napisima tvrdi se da se broj žrtava nikako nije mogao popeti na nekoliko desetaka tisuća, nego je, prema tim napisima, realnija brojka od nekoliko stotina, maksimalno par tisuća žrtava.

U tim talijanskim komentarima čula se teza da je ovdje očito riječ o namjeri da se radikalno iskrivi povijest, da se jugoslavenske partizane prikaže kao krvoloke, koji, eto, žele čak pobiti i djecu iz talijanskog sirotišta iako takav slučaj u stvarnosti nikada nije zabilježen, pa se ovdje očito izmišljala potresna priča koja nema veze sa stvarnošću kako bi se zaigralo na najtananije osjećaje gledatelja. U talijanskim ljevičarskim krugovima ovaj su film prepoznali i kao pokušaj difamiranja talijanskog pokreta otpora, koji je u tim područjima surađivao s partizanima, ali i suvremene talijanske ljevice u cjelini, posebno njezinih antifašističkih korijena. Na optužbe da je snimio desničarski propagandni film režiser Negrin je odgovorio da mu to nije bila namjera. Rekao je da je to film kao i svaki drugi, priča o ljudskim sudbinama, a ne o povijesnim činjenicama te da je on sasvim apolitičan, da ga zanima samo dobra filmska priča, a ne ideologije. Čak je ustvrdio: “To nije politički ili ideološki film, nego jedna osjećajna priča viđena očima djece, koja nema nikakve veze s političkim strankama. Ideologija je najgori ljudski izum, jedno od najopasnijih oružja za uništavanje masa.”

No Negrina je demantirala sama Alleanza nazionale. Talijanska desnica je, naime, tvrdila da će se “tek sada saznati prava istina”, a koliko je taj film smatrala “svojim” vidjelo se po onome što se dogodilo kad je dovršen. Iako to nije uobičajeno, nekoliko dana prije nego što je film trebao biti prikazan na RAI-ju, u dvorani Palazzo dei Congressi dell’Eur u Rimu organizirana je svečana pretpremijera filma, na koju su pozvani razni uglednici i autori te protagonisti filma. Pozivnicu za tu pretpremijeru je, na opće iznenađenje jer on formalno s filmom nije imao nikakve veze, potpisao ministar Gasparri. Mnogi od pozvanih, osjetivši da je ovdje riječ o nekoj političkoj operaciji, nisu se na toj projekciji pojavili. No glumci su došli na projekciju i nemalo se iznenadili kad su vidjeli gdje su se našli. U dvorani se moglo vidjeti da su pozivnice bile upućene mahom aktivistima Alleanze nazionale. Tamo je bilo cjelokupno stranačko vodstvo, osim Finija koji je očito zaključio da bi za njega kao ministra vanjskih poslova bilo nezgodno da se pojavi na toj kontroverznoj projekciji. Gledatelji, očito fašistički nastrojeni, oduševljeno su pratili projekciju filma, no neki od autora nisu mogli sakriti ogorčenje. Glumac Leo Gullota, koji u filmu igra svećenika don Bruna, a koji je inače pristalica Partije komunističke obnove, napustio je dvoranu u pola projekcije, a to je odmah nakon prikazivanja filma napravio i glavni glumac Beppe Fiorello.

No Gasparri i njegovi istomišljenici ovim su filmom napravili ono što su htjeli. Najširem talijanskom televizijskom gledateljstvu prikazan je jedan lažan propagandni film koji iskrivljuje povijesne činjenice te na grozan način potpuno lažno prikazuje istočne susjede Italije, što može imati i značajne političke posljedice. No RAI se nije zaustavio samo na tome, nego je u danima prije prikazivanja tog dvodijelnog filma emitirao i nekoliko posebnih priloga i emisija na temu esula i sudbine Talijana iz Istre. Među ostalima, slavni talijanski televizijski voditelj RAI-ja Bruno Vespa, inače poznat kao Berlusconijev simpatizer, posvetio je prošlog četvrtka svoju jako gledanu večernju emisiju “Porta a porta” toj temi.

I u toj emisiji, kao i u filmu, ništa se nije govorilo o stvarnim strahotama koje je talijanska okupacija Istre i Rijeke od 1918. do kraja Drugog svjetskog rata nanijela hrvatskom i slovenskom stanovništvu Istre, Julijske krajine, Rijeke, Zadra, a i onih područja koje je talijanska vojska zaposjela nakon travanjskog rata i propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. O tome bi se mogao napraviti mnogo grozniji i potresniji film, ali film temeljen na stvarnim povijesnim činjenicama, a ne na izmišljotinama, na čemu je temeljen “Il cuore nel pozzo”.

DAMIR KAJIN
“Srce u jami” je ružan politički pamflet i propagandni uradak kojim se kleveću slavenski narodi, a pogotovo Slovenci. Nema nikakvu umjetničku istinu što priznaje i režiser kada kaže da film nije baziran na povijesnim činjenicama. Osim toga kroz film se iznosi laž kako je partizanski pokret bio genocidan, a pritom prešućuje da su fojbe bile reakcija na zločine talijanskih fašista. Zato je meni važnija politička dimenzija koja je negativna i neistinita.
Drugi svjetski rat je bio krvav, a u Istri se nije vodio samo protiv fašista nego je to bila i borba za nacionalnu integraciju. Neosporno je da su i partizani počinili neke zločine i da je bilo fojbi, kao i da svaka nevina žrtva ima pravo biti rehabilitirana, oplakana i kršćanski pokopana. Međutim, Narodnooslobodilački pokret nije bio genocidan, kao što sugerira režiser ovog filma. I konačno, fojbe su bile reakcije na zločine fašista i nacista, kao što je i egzodus dijela stanovništva posljedica velikotalijanske imperijalističke politike koja se vodila na ovim prostorima. “Srce u jami” započinje falsifikatom jer je posvećen 335.000 ljudi koji su otišli s ovih prostora, premda se radi o 225.000, od čega iz Hrvatske 186.000.
U 20. stoljeću Istra je prošla čak četiri velika egzodusa: najprije su Austrijanci 1.916 južno od Rovinja iselili veliki broj tamošnjih ljudi jer su se plašili talijanske invazije, da bi nedugo zatim,1.918 Istru napustili Austrijanci. Između 20-tih i 30-tih trajao je veliki egzodus Hrvata i Slovenaca, da bi između 1947 i 1955 otišao veliki broj Talijana, ali i slavenskog stanovništva koje je odlazilo zbog egzistencijalnih razloga.
Nitko ne opravdava ubojstvo jedne jedine žrtve, ali mislim da je na kraju rata bilo teško izbjeći fojbe. Ali treba znati da je u tim fojbama najviše stradalo crnokošuljaša, karabinjera i državnih činovnika, dakle fašista, a ne nedužnih civila. Jednako tako treba demantirati neistine talijanskih kvazipovjesničara kako je u fojbama ubijeno između 10.000 i 17.000 ljudi. Treba podsjetiti da je u borbi za slobodu i nacionalno integriranje živote izgubilo 17.000 Istrijana, od kojih trećina umrla u konc-logorima. Zato se ne može govoriti o fojbama ili egzodusu, a da se ne sagledaju cjelokupne okolnosti tog vremena. Da nije bilo Tita i NOB-a, Istra nikada ne bi bila integrirana u Hrvatsku i Sloveniju. Zato ovaj film više gledam kao svojevrsno pranje savjesti jer esuli nisu bili prihvaćeni u Italiji, na način kako je to trebalo biti. To je traumatična prošlost i Srcem u jami se pere savjest talijanske javnosti pred ljudima koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove, a u Italiji nikada nisu bili iskreno prihvaćeni.

DRAGAN BJELOGRLIĆ
Dragan Bjelogrlić, poznat po ulogama u filmovima “Lepa sela lepo gore” i “Rane”, čiji je bio i producent, igra partizanskog komandanta u “Srcu u jami”. To je još jedna u nizu njegovih “partizanskih uloga”, započetih filmom “Boško Buha”.
NACIONAL: Kad ste snimali “Srce u jami”, jeste li očekivali tolike kontroverze? – Kad sam pročitao scenarij, bilo mi je jasno da se radi o, da tako kažem, ideološkom scenariju i pamfletu. Tako je napisan. U najboljoj maniri socrealističkih scenarija gdje postoje dobri, plemeniti Talijani i zli Titovi partizani koji ih maltretiraju. Kao što smo u gomili filmova mi bili pozitivci, a Talijani i Nijemci fašisti, s tim da su ih igrali ružni, krezubi, odvratni glumci. Ali vidio sam da je uloga odlična. Dobri likovi su dosadni, a ova uloga pruža mogućnost da se napravi neobično zanimljiv lik. Riječ je o čovjeku koji vodi osobni rat jer ga je za okupacije Jugoslavije ostavila žena, Talijanka, oduzela mu dijete i pobjegla s nekim Talijanom. On izlazi iz zatvora, postaje Titov komandant, vraća se u svoje mjesto, provodi osvetu, ali sve vrijeme traži sina. Redatelju sam rekao da je samo jedan način da odigram tu ulogu, a to je da napravimo osobnu dramu tog čovjeka. Ne postoje ljudi koji su sami po sebi zli ili dobri, nego ih osobni problemi natjeraju da čine loše stvari. Redatelj je odmah pristao i u tim dijelovima vezanim za moju ulogu učinili smo goleme promjene.
NACIONAL: Kako to da ste baš vi angažirani u film? – Sniman je u Crnoj Gori. Iz političkih razloga producentu nije bilo svejedno ići u Sloveniju i tamo ga snimati, a Crna Gora izabrana je i zato što je bilo jeftino. Mnogo je uloga Titovih partizana i redatelj je razmišljao da za Novaka uzme glumca s ovih prostora. Moji filmovi “Lepa sela lepo gore” i “Rane” prikazivali su se u Italiji, redatelj ih je pogledao i odmah me zvao. Na talijanskoj televiziji, kao argument da nije želio raditi politički film, redatelj je rekao: “Uzeo sam velikog srpskog glumca i dogovorio s njim da brani taj lik koliko je god moguće”. I meni je poslije pet minuta razgovora rekao da mu treba čovjek koji će taj lik braniti iz sve snage. Film nisam gledao, ali nadam se da sam osobnim i glumačkim autoritetom malo ublažio taj pamfletski karakter i uspio ga približiti drami. Njegova je ideja da se bavi temom o kojoj se nikad nije pričalo. Njegov zadatak je da probudi najniže emocije o nepravdi učinjenoj talijanskom narodu, i tu se igra na sve karte – mali dječak, žene, logor… Nadam se da će na redateljskoj i estetskoj razini to biti dobro napravljeno, a ta će ideološka pozadina zasigurno ostati u filmu. Najviše me zanima koliko će to što sam se dogovorio s redateljem i što smo mijenjali u scenariju ublažiti njegov pamfletski karakter. Bio bih sretan da sam u tome uspio, ako ni zbog čega drugoga onda zbog Slovenaca koji su mi jako simpatični pa da ne ispadne da ih nisam branio.
NACIONAL: Kakvi su bili uvjeti rada? – Fenomenalni, pravi europski. Odličan budžet, vrlo profesionalna ekipa, redatelj koji je radio velike TV projekte, radilo se s tri, četiri, pet kamera. Neki su me Slovenci pitali zašto sam pristao glumiti u takvom filmu. Već sam objasnio razloge. Ako pričamo o političkom backgroundu, na ovim se prostorima dogodilo toliko zločina i etničkih čišćenja, a o Istri ne znamo mnogo. Pretpostavljam da nije sve bilo onako kako je u filmu prikazano, ali znamo kako se naši ljudi ponašaju u euforijama kad dođe pobjednička vojska. Naslućujem da nisu bili osobito nježni prema talijanskom stanovništvu. Naši ljudi, svi koji ovdje žive, imaju u sebi osjećaj nepravde i želju za osvetom. Toliko se tih zločina dogodilo da svaka strana, po meni, ima pravo snimiti svoju verziju. Bitno je, međutim, da to nadraste pamflet. S filmom “Lepa sela lepo gore” izbjegao sam tu ideološku zamku i napravio veliko djelo.
NACIONAL: Kako vam se čini vaša karijera od uloge Save Sirogojna u filmu “Boško Buha”, preko četnika u “Lepa sela lepo gore” do slovenskog partizana u “Srce u jami”? – Pod jedan, ne prihvaćam da sam četnik u “Lepim selima…” A činjenica je da imam ratničku filmsku biografiju, od Sirogojna preko “Velikog transporta” Veljka Bulajića, nesretnog srpskog ratnika u “Lepim selima…” do “Srca u jami”. Zanimljiva mi je ta ratnička linija. Volim glumiti antiheroje, jer svi smo mi koji živimo u ovim kontroverznim vremenima nekakvi antiheroji. Apsolutni heroji postali su mi dosadni.