MAZARINE PINGEOT slavna je otkako je 1994. u novinama otkriveno da je ona kći Franoisa MitterrandaU ponedjeljak, 28. veljače, u francuskim knjižarama pojavila se knjiga “Bouche cousue” (“Sašivena usta”) 30-godišnje književnice i sveučilišne nastavnice Mazarine Pingeot, koja je u njoj opisala svoj neobičan život. Ona je izvanbračna kći bivšeg francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda. Jednu je obitelj Mitterrand imao sa svojom službenom suprugom Danielle, s kojom ima dva sina, a protiv jednog vodi se sudski proces zbog pronevjere te mu prijeti zatvor. Drugu je obitelj imao s dugogodišnjom ljubavnicom Anne Pingeot, s kojom ima kćer Mazarine. Za njegovu drugu obitelj javnost je doznala tek 1994., dvije godine prije Mitterrandove smrti, kad mu je kći imala 20 godina. Ta druga obitelj, otkriva u knjizi Mazarine Pingeot, bila je zapravo Mitterrandova prava obitelj, a on je činio sve da je zaštiti, a posebno svoju kćer i njenu anonimnost. Pritom se služio čak i ilegalnim sredstvima, o čemu se također ovih dana u Francuskoj vodi zanimljiv proces.

U VIKENDICI U CORDESU 'Iz vrta sam ga često viđala kako leži na krevetu i čita etiri-pet knjiga odjednom s naočalama na nosu' 'AKO SU I ZNALI, NISU NIŠTA GOVORILI' 'Zavjet šutnje nije bio samo obiteljska stvar; i mnogi drugi su, očito, u njemu sudjelovali' POSLJEDNJI POZDRAV ZA OCA 'Prije nego što sam ušla u sobu pozdravila sam stražare koji su me zagrlili suznih očiju'Francois Mitterrand 1973. je, kad mu je bilo 57 godina i još nije bio francuski predsjednik, nego samo predsjednik oporbene Socijalističke stranke, ljetovao u mjestašcu Hossegor u jugozapadnoj Francuskoj i ondje upoznao Parižanku Anne Pingeot, 30-godišnju kustosicu muzeja Orsay iz obitelji iz provincije Auvergne. Studirala je povijest umjetnosti, specijalizirala se za slikarstvo 19. stoljeća. Na moru u Hossegoru planula je ljubav, a iz te ljubavi rodila se kći, koja je dobila neuobičajeno ime Mazarine, prema imenu pariške sveučilišne knjižnice.

U knjizi piše: “Ja sam stigla 18. prosinca 1974. u 22 sata. Naravno da stoga volim parne brojeve, simetriju i paralelne linije. Mogla bih ih i mrziti. Moji su roditelji za mjesto gdje ću se roditi izabrali Avignon jer je to jedan od najljepših gradova Francuske. Na mom rodnom listu piše moje ime Mazarine. To je njegov izbor. No tamo je samo njen potpis, njegovo prezime je nepotrebno. Moje drugo ime je Marie. To je ime Djevice Majke i tajne.

Kad sam se rodila, kuća u Saulzetu bila je ljetna rezidencija moje prabake i ondje sam provodila mnogo vremena. Poslije, kad je otac dolazio da provede neki dan u Saulzetu da vidi mamu, oni su dijelili ‘bakinu sobu’, obojenu u zeleno, s crvenim šarama. Kad njega tamo ne bi bilo, mama je spavala u svojoj nekadašnjoj dječjoj sobi. Za doručkom u velikoj blagovaonici bio je postavljen srebrni pribor. Razgovori tate i mame znali su biti oštri. On joj je znao uputiti ubode, ali nije dopuštano nikom drugom da govori loše o majci. Obroci su u toj velikoj dvorani trajali dulje nego kad bismo jeli u kuhinji. Tatina prisutnost nekako je nas djecu plašila. Stanje je pomalo popuštalo kako se približavao desert. Tata bi oponašao zvuk vlaka, tek tada bi počela igra. Mi djeca, ja i moji bratići, zabavljali bismo se po kući, a tata i mama bi nas pratili i gledali. Držali su se za ruke.”

Od prvog trenutka Mitterrand se zdušno brinuo za dobrobit kćeri i njezine majke, a to je nastavio i nakon što je ? sedam godina poslije ? postao predsjednikom Republike. O tome je Mazarine Pingeot u svojoj knjizi napisala: “Imala sam šest godina kad je došao na vlast. Tu počinju sjećanja o kojima ne mogu pisati a da to ne bude u trećem licu. Lakše mi je da se nazivam Marie.

Dakle, Marie je počela gledati televiziju kad je imala šest godina. Ona je od početka shvaćala da nešto tu nije normalno, svijet na tom ekranu ponašao se čudno, neobično je reagirao kad bi se na ekranu pojavio čovjek kojeg je poznavala tako dobro, a kojeg zapravo uopće nije poznavala. Bio je to čovjek za kojeg je vrlo rano shvatila da ga nigdje ne smije spominjati. To je bio onaj koji bi im se gotovo svakodnevno znao pridružiti, najčešće kasnije navečer u njihovu dvosobnom stanu na vrhu stambene zgrade, te koji bi je, kad bi legla u krevet, svojim glasom često uspavljivao.

Majka ju je tog dana posjela na koljena da zajedno na televiziji gledaju prijenos na Antenne 2. Na televiziji su pokazivali ulicu, tisuće ljudi koje su se smijale i plakale. A mogao se vidjeti i on. I majka je plakala, ali u tišini njihova stana. No to nisu bile iste suze. To je Marie već tada shvaćala. Jer njena mama je plakala, iako su drugi plakali od sreće, jer je čovjek na televiziji ostvario pobjedu, o čemu ju je on telefonom obavijestio već toga popodneva. Taj čovjek, kojeg je njena mama voljela, a i Marie ga je voljela, kao da je bio daleko. One su tu, obje, same ispred televizora, ne pripadaju slavlju na ulici, a dolazi noć neizvjesne budućnosti. Bio je to 10. svibnja 1981.”

I nakon što je postao predsjednikom on se trudio da im ništa ne nedostaje, da udobno i sigurno žive, ali i da Mazarine ima oca. Bio je svojoj kćeri vrlo brižan otac. Ona ga opisuje sasvim drukčije nego što su ga opisali njegovi sinovi. Oni su za njega govorili da je hladan, distanciran i zagonetan, da s njim nikad nisu uspjeli uspostaviti pravi kontakt. Njegova ga kći opisuje kao čovjeka koji je uživao u obiteljskom životu sa suprugom i kćeri, koji je jedva čekao da svi budu zajedno, i na odmoru, i u Parizu: “U Gordesu moji su roditelji izgradili kućicu, to je možda bila jedina njihova zajednička imovina. Sagradili su je brzo, prije nego što je nastupio novi zakon koji je ondje zabranjivao gradnju. Uspjeli su sagraditi samo dvosobnu kućicu, ali smo je poslije proširili. Tu je on uživao. Iz vrta sam ga često viđala kroz prozor sobe kako leži na krevetu, čita odjednom četiri-pet knjiga, s naočalama na nosu. Ako bi me vidio, mahnuo bi mi. I mnogo bi telefonirao. Često bi preuređivao biblioteku, zabavljalo ga je da premješta knjige po nekom novom redu, usput ih pregledava i čita. Bila je to prava ceremonija ispred hrama papira. U Gordesu on se opuštao i uživao.

U Parizu atmosfera je bila drukčija. Otac bi danju bio u Elizejskoj palači, ali bi večeri i noć provodio s nama, te ujutro u našem stanu doručkovao. Mama bi ustala prije nas da pripremi doručak. Napravila bi sok od naranče, uzavrela vodu za čaj te nas budila. Mene je morala nekoliko puta. Tata bi se obukao. I njemu se nije ustajalo iz kreveta, ali on nije volio tvrdo kuhana jaja pa se žurio na doručak. Za stolom bi se prepirali koliko debele trebaju biti kriške kruha. Slušali bi pritom radio France-Inter. Nakon doručka majka bi biciklom otišla na posao u svoj muzej, otac bi automobilom otišao u Elizejsku palaču ili otputovao nekamo u svijet, a ja bih otišla u licej. Tako bismo provodili dan svatko za sebe do osam navečer, kad bismo se opet vidjeli u stanu.”

Predsjednička služba sigurnosti je, naravno, znala za drugu obitelj, ne samo zato što su ga gotovo svake večeri vozili u taj pariški stan i osiguravali ga, nego i zato što je Mitterrand sa svojom tajnom obitelji i drugdje provodio mnogo vremena zajedno. I ova obitelj imala je zaštitu specijalnog odreda za zaštitu predsjednika. Mitterrand je sa svojom tajnom suprugom i kćeri dva puta tjedno izlazio na ručak ili večeru. Imao je i vilu u mjestu Souzy-le-Briche nedaleko od Arpajona, gdje je vikende redovito provodio s kćeri iza visokih zidova koji su zaklanjali pogled znatiželjnicima. Na imanju oko vile Mazarine je jahala na konju a otac ju je promatrao s terase gdje je volio čitati.

One su često dolazile i u Elizejsku palaču: “Vikende smo provodili u državnoj rezidenciji u Souzyju, odlazili na putovanja, mnogo bili zajedno. Otac nas je znao zvati na ručak u Elizejsku palaču, majku, mene, prijatelje, u vrt ili u privatne odaje. Nije bilo često, ali uvijek jako zabavno. Ljudi koji su radili u tatinu uredu nisu me poznavali. Neki bi put vidjeli djevojku u trapericama kako prolazi hodnicima, činila im se poznata, ali nisu je poznavali. Ili možda jesu? Bile su to samo glasine. Ja sam se ponašala diskretno, pozdravila bih u prolazu, nasmiješila se, nastojala biti nevidljiva. Vi ovdje radite za mog tatu, a to ne znate.

Bolje sam se osjećala kad sam bila s njegovim tjelesnim čuvarima, tajnicama, kuharima, s njima se nisam morala skrivati, jer su znali tajnu, a ovdje se tajne čuvaju, to je dio njihove profesije. Ja sam u palaču dolazila s tjelesnim čuvarima automobilom, a lice sam morala okrenuti prema unutra, da me izvana ne vide. Kad sam odlazila iz palače, često su me tjerali da se spustim ispod sjedala, kako me ne bi vidjeli. Mrzila sam to, jer sam se osjećala kao lopov. Tek kad bismo se udaljili od palače smjela sam se pridići. Anonimnost mi nije smetala, ali kao da sam na leđima imala teret od 200 kila. Majka je u Elizejsku palaču dolazila biciklom. Na koja je vrata ulazila, nikad nisam znala niti sam je pitala.”

Isprva je Mitterrand bio jako diskretan, ali ipak nije odolio da Mazarine, dok je još bila djevojčica, predstavi u raznim prilikama i stranim državnicima, Fidelu Castru, na primjer. Posljednjih godina počeo ju je voditi sa sobom i na putovanja pa je Mazarine s ocem bila u Španjolskoj, Egiptu, u Veneciji, gdje on ima dobrog prijatelja, slikara Zorana Musića. Prenio je na nju ljubav prema knjigama pa je postala pravi “knjiški crv”, zbog čega je uvijek dobro prolazila u školi.

U školi je morala tajiti da ima oca i tko je on. Već kao djevojčica našla se zbog toga u delikatnim situacijama, kao kad je 1988. Mitterrand drugi put izabran za predsjednika: “Godine 1988. imala sam 14 godina. Bila sam bijesna na desničare u svojoj školi koji su govorili protiv njega, a ja sam bila dužna braniti ga, a nisam smjela reći zbog čega. Djeca moje dobi o njemu su govorila loše. Ona nisu znala da je moj otac. Da su znala, bilo bi još gore. Bila sam u Kući Latinske Amerike na dan njegova ponovnog izbora i ondje sam ga diskretno zagrlila. Bila sam u puloveru i trapericama, a vidjela sam da je sretan što me mogao zagrliti. Bile su tamo i druge djevojčice i djevojke čiji su očevi bili prisutni, kojima je to sve bilo prirodno. One su smjele pokazati zašto su ovdje, da su sretne zbog zajedničke pobjede, da se pokažu da budu dio tog važnog događaja. Željela sam u tom trenutku da svi znaju da sam njegova kći, a da to ne izazove skandal, da mogu s njim i svima drugima dijeliti taj dan. Željela sam ostati uz njega, uživati u trenutku, umjesto da se crvenim, ali nisam mogla, jer su me svi gledali sa sumnjom tko sam, jer nisam njima pripadala. U to vrijeme službeno nisam imala oca. Moji školski drugovi nisu ništa znali o mom domu, o mojim večerima, mojim vikendima, mojim ljetovanjima s njim. Ili, ako su znali, nisu ništa govorili. Zavjet šutnje nije bio samo obiteljska stvar. I mnogi drugi su, očito, u njemu sudjelovali.”

U toj zavjeri šutnje sudjelovali su i mnogi političari, ali i novinari, u skladu s tradicionalnom francuskom diskrecijom prema ljubavnim avanturama, čak i predsjedničkim. Oni koji bi pak možda nešto javno i rekli o tome, bojali su se moćnog Mitterranda. Ipak, potkraj drugog mandata istina je dospjela u javnost. Ima mišljenja da je to potaknuo sam Mitterrand, koji se posljednjih godina života tredio da javnost dozna punu istinu o njemu, pa je inicirao i da se objave knjige o mračnim trenucima njegova djelovanja u II. svjetskom ratu.

Paris Match je u studenome 1994. objavio potajno snimljene fotografije Mitterranda s kćeri ispred pariškog restorana, a ona je o tome napisala: “I potom jednog dana u restoranu ‘Le Divellec’? Nitko nije vidio teleobjektiv uperen s druge strane Place des invalides. I tog trenutka život mi se sasvim promijenio. Bio je četvrtak. Otac me nazvao. Nisam više živjela s roditeljima. ‘Pripremi se’, rekao je. Vani će se svijet za mene preokrenuo jer će se na kioscima pojaviti moja slika. Moj integritet će biti na udaru. Svi će u mene upirati prstom kao na kćer Francoisa Mitterranda, iako mi to ne piše u legitimaciji. Postat ću nezakonita kći političara. Bit će to moj novi identitet. Rođena izvan braka i ‘sakrivena’. Sramota Republike, prijetnja moralu. Nezakonita, stoga vrijedna prezira. No ja sam već otprije znala da život nisu pozlaćene dvorane Elizejske palače, računi u Švicarskoj i odlasci kamo ti se sviđa.”

Fotografije su objavljene uz članak novinara Philippea Alexandrea, u kojem je napao Mitterranda zbog njegove politike, ali i zbog nekih privatnih stvari, pa je u poduži članak uklopio i nekoliko odlomaka o Mitterrandovoj tajnoj kćeri, upotpunjujući sliku o tajnovitom predsjedniku koji mnogo toga krije. Napao ga je da na svoju “drugu obitelj” troši državni novac, jer je čuva tajna služba, jer ta obitelj često odsjeda u državnim rezidencijama, a on svoju kćer vodi i na državna putovanja u inozemstvo. No čitatelji su doznali i podatke koji su na njegovu kćer bacale pozitivno svjetlo: da se prethodne godine upisala na studij književnosti i filozofije na Sorbonni i da ima momka, sina marokanskog veleposlanika u Švedskoj koji studira u Parizu. Poslije su se razišli.

Mnogo se nagađalo u kakvom su odnosu dvije Mitterrandove obitelji, poznaju li se njegova djeca i žene. Upoznali su se tek kad je Mitterrand 8. siječnja 1996. umro, kad su se članovi obiju obitelji našli u pogrebnoj povorci. Mitterrand je dugo bolovao od raka prostate, veći dio drugog predsjedničkog mandata, ali se za njegovu bolest čulo tek nakon što je napustio Elizejsku palaču. Mazarine Pingeot ovako opisuje kako je doznala za njegovu smrt: “Majka mi je pokucala na vrata u šest sati ujutro i rekla: ‘Tata je umro ove noći. Možeš ga sada otići vidjeti prije nego što objave njegovu smrt, prije nego što dođu posjetitelji. Ako želiš, možeš ostati i ovdje, ali ja ti savjetujem da odeš.’ Kolebala sam se, ali ona je inzistirala. Krenula sam sama. Još je bila noć. Pariz je bio tih, slabo osvijetljen, bilo je hladno. Posljednji sam put išla tim putem. Sviđala mi se tišina jutra. Mislila sam da ću biti sama s njim i da ću mu moći posljednji put reći zbogom. Neću morati pred njim skrivati suze, jer pred njim nikada nisam ništa krila. Prije nego što sam ušla u sobu pozdravila sam stražare, koji su me zagrlili suznih očiju. Zamolila sam ih da me ostave samu s njim. Tog trenutka laži više nisu bile moguće, jer je tu on bio kompletan, moj otac, bivši predsjednik, političar, čovjek koji me pratio u djetinjstvu, onaj koji je znao mnogo o svijetu, a koji je mene poznavao bolje od bilo koga.

Nakon što sam kratko vrijeme provela s njim, izišla sam i zatvorila vrata. Bilo je to posljednji put kad sam vidjela oca. Vratila sam se u svoj stan, izmijenjena. Tek sam ondje čula da su promijenili radijski program i objavili: ‘U osam sati ovog jutra umro je Francois Mitterrand.’ Namjerno su se prevarili za dva sata, dva sata koja su nama dali.”

Nekoliko dana poslije Mitterrand je po vlastitoj želji pokopan u svom rodnom mjestu Jarnac nedaleko od Angoulemea u zapadnoj Francuskoj. Mazarine Pingeot opraštala se od oca u neobičnim okolnostima, prvi put došavši u mjesto njegovih korijena i prvi se put upoznavši s prvom očevom obitelji, jer je Mitterrand želio da iza njegova kovčega zajedno koračaju obje obitelji: “Bilo je to prvi put da sam išla u Jarnac. Bila je nužna njegova smrt da odem u mjesto odakle su mi korijeni, bila je potrebna smrt mog oca da otkrijem selo svog djetinjstva, i to u tako tužnom trenutku, bez uzvika radosti kakav bi izazvao seoski nedjeljni ručak s djedovima i bakama, braćom i sestrama, bez trčanja po poljima. Jarnac, skromno seoce na obalama Charente, ta je riječ na usnama mog oca uvijek izazivala radost. Od Jarnaca ostala mi je samo jedna obiteljska slika kad sam imala šest godina, koju sam držala uz krevet.

Ustala sam toga dana vrlo rano te su me odveli na vojni aerodrom kraj Pariza. Svoj sam kaput dala majci, a ovaj koji sam imala nije mi bio dovoljno topao, posebno ne da me grije od hladnoće iznutra. Majka me upozorila da se dobro ponašam, u skladu s buržoaskim odgojem. Svi su se okupili u malom salonu. Tko je sve to organizirao, više se ne sjećam. Mene su smjestili da zajedno s polubraćom letim u vojnom avionu za prijevoz trupa. Sjedili smo kao što u ratnim filmovima sjede padobranci prije nego što će iskočiti. Ondje smo se prvi put okupili nas troje oko onoga što nas je vezalo. I tijekom tog sata dok smo letjeli kroz čisto i ledeno nebo stvorili smo bratstvo. Znali smo da ćemo izlazeći iz aviona naći svoje majke, ali tu, na tom neobičnom mjestu, mi smo shvatili da potječemo od istog čovjeka. I razgovarali smo s lakoćom, kao da se odavno poznajemo, iako nas je buka motora pokušavala utišati.

Kad smo stigli na aerodrom, našla sam majku i ostale članove naše ‘obitelji’, velike, višestruke. Tamo, svi poredani po rangu, ispred aviona, na pisti i na vjetru, prisustvovali smo iznošenju lijesa iz aviona, omotanog u francusku trobojnicu. Nosili su ga vojnici u uniformama u svečanom ritmu Chopinova posmrtnog marša.

Slijedila je vožnja u crnim automobilima, potom pogrebna povorka kroz selo. Napokon ceremonija nad grobom pred očima sviju. Ja i moja majka bile smo zajedno. Zajedno smo se s njim oprostile, pokraj drugih, ali zapravo same. I drugi su bili tužni u tom trenutku, ali nismo svi dijelili istu tugu.”

Dvije obitelji nakon pogreba su ostale u kontaktu, a Mazarine Pingeot sa svoja je dva polubrata razvila blisko prijateljstvo. Zanimljivo je da je Mitterrand svoju bliskost s kćeri pokazao i u oporuci, jer joj je prepustio brigu nad svojim spisima, rukopisima i bibliotekom. Ona je odlučila da se bavi književnošću i znanošću te je 1998., kad je imala 24 godine, objavila svoju prvu knjigu pod naslovom “Prvi roman”, koju kritičari baš nisu dobro ocijenili, ali je prodano 60.000 primjeraka. Objavila je još dva romana, koji su poboljšali njenu književnu reputaciju. Piše u raznim francuskim novinama, u ženskom časopisu Elle, a postala je i nastavnica na sveučilištu u Aix-en-Provenceu.

Ovih se dana o njoj u Francuskoj govorilo zbog njene nove knjige, ali i zbog sudskog procesa koji u Parizu traje već dva mjeseca. Ovih se dana na tom suđenju otkriva kako je daleko Mitterrand išao u zaštiti svoje tajne obitelji. Na optuženičkoj klupi su dvanaestorica bivših policajaca i Mitterrandovih suradnika optuženih za ilegalno praćenje i prisluškivanje građana. Christian Prouteau, bivši žandarmerijski pukovnik, koji je vodio Mitterrandovu ilegalnu ćeliju za prisluškivanje, rekao je sudu da je njegova glavna zadaća bila zaštita Anne i Mazarine Pingeot od pisaca, novinara i agitatora, koji bi javnosti htjeli otkriti njihovo postojanje. U ovom slučaju, za koji je trebalo 15 godina da dođe pred sud, presuda se očekuje sljedećeg mjeseca.