Iako je često spominju u kontekstu njezina oca, redatelja Johna Hustona, ili dugogodišnjeg ljubavnika Jacka Nicholsona s kojim je bila u vezi od 1973. do 1989. godine, Anjelica Huston je iznimna glumica, što potvrđuje i Oscar za film "Čast PrizzijeviNikada nije bila ni najljepša ni najatraktivnija glumica, ali Anjelica Huston (54) još uvijek je “učiteljica glume” za brojne mlađe hollywoodske naraštaje. Iako je često spominju u kontekstu njezina oca, redatelja Johna Hustona, ili dugogodišnjeg ljubavnika Jacka Nicholsona s kojim je bila u vezi od 1973. do 1989. godine, Anjelica Huston je iznimna glumica, što potvrđuje i Oscar za film “Čast Prizzijevih” 1976. godine te još dvije nominacije za tu nagradu. Ona je također i redateljica, što je izdvaja od većine glumica u Hollywoodu.

'Rekla bih da sam tijekom odrastanja bila nešto između čuda od djeteta i retardiranog djeteta' 'Uvijek bi me iritiralo kad bi ga ljudi uspoređivali s Hemingwayem jer on bio John Huston. Bio je neustrašiv' 'Volim likove koji su na rubu života, drugačiji od ostalih, i zato sam se s lakoćom uklopila u svijet Wesa AndersonaWes Anderson, jedan od najzanimljivijih mladih hollywoodskih redatelja, angažirao ju je za svoj posljednji film “Panika pod morem”, koji se prošlog tjedna počeo prikazivati u hrvatskim kinima. To nije njihova prva suradnja jer je glumila i u njegovu prethodnom filmu “Obitelj čudaka”, a u oba slučaja partner joj je bio Bill Murray. Film “Panika pod morem” prikazan je i u konkurenciji nedavnog filmskog festivala u Berlinu, kada smo imali priliku za Nacional razgovarati s Anjelicom Huston.

Postoje sličnosti u karijeri Anjelice Huston i njezina oca Johna Hustona. On je svoj prvi film “Malteški sokol”, s kojim se odmah proslavio, režirao 1941. tek sa 35 godina, kao što je i Anjelica Huston sa 35 godina glumila u filmu “Čast Prizzijevih”. Do tada je bila malo poznata, ali joj je upravo ta uloga donijela Oscara. John Huston je 1949. upoznao balerinu Enricu Soma, poznatu kao Ricky. On je imao 43 godine i tri propala braka bez djece. Ona je imala 17 godina. Godinu dana poslije dobili su sina Anthonyja, a dvije godine poslije kćer Anjelicu.

Sa 17 godina prvu ulogu ponudio joj je upravo otac u svom filmu “A Walk with Love and Death” iako do tada nije želio da mu kći postane glumica. John Huston ju je 1972. upoznao s Jackom Nicholsonom, i to na snimanju filma “Kineska četvrt” u kojem je glumio. Njihova veza trajala je 17 godina. Međutim, Anjelicu nitko nije prepoznavao kao glumicu, nego kao kćer Johna Hustona i ljubavnicu Jacka Nicholsona. Željela je svoju karijeru u čemu je uspjela tek 1985. kada je njezin otac režirao “Čast Prizzijevih”, u kojem je glumila s Jackom Nicholsonom. S ocem je radila još jednom, na njegovu zadnjem filmu “Mrtvi” 1987. godine, nakon čega je umro. Ubrzo je prekinula vezu s Jackom Nicholsonom kada je doznala da će postati otac jer je njegova ljubavnica, konobarica Rebecca Broussard, bila trudna. Ponovno je nominirana za Oscara1989. i 1990. u filmovima “Neprijatelji ? ljubavna priča” Paula Mazurskog i “Varalice” Stephena Frearsa.

Godine 1992. napokon ulazi u brak s kiparom Robertom Grahamom s kojim nije imala djece. U devedesetima je glumila u filmovima Woodyja Allena, u dva dijela “Obitelji Adams”, a s Jackom Nicholsonom u filmu “Čuvar prijelaza”. Počela je i režirati, najprije film “Bastard Out of Carolina”, zatim “Agnes Brown”, a na početku ovog stoljeća režirala je dva odlična filma “Obitelj čudaka” i “Čovjek s Elizejskih poljana”, u kojem i glumi ljubavnicu Micka Jaggera.

NACIONAL: Wes Anderson je u filmu “Panika pod morem” okupio sjajnu ekipu glumaca. Kako je vas uspio privući? – Upoznali smo se na vrlo konvencionalan način. Nazvala me moja agentica i upitala: “Jesi li gledala filmove ‘Provalnici diletanti’ i ‘Tajkun iz Rushmorea’?” Gledala sam “Tajkuna iz Rushmorea”, ali ne i “Provalnike diletante”. Na to mi je rekla da me Wes Anderson želi upoznati, ali ja u tom trenutku nisam mislila da me želi angažirati za svoj novi film, nego da želi neobavezno upoznavanje. Doručkovali smo u New Yorku i moram reći da mi se odmah svidio. Rekao mi je da je napisao scenarij za film “Obitelj čudaka” te kako želi da razmislim o ulozi u njemu. Kada sam pročitala scenarij, bila sam oduševljena. Odmah sam mu to i rekla, ali sam i predložila neke prepravke na kraju scenarija. On je to uzeo u obzir, odmah nadopisao tu scenu i tako me potpuno pridobio. Potkraj snimanja tog filma, kada smo Bill Murray i ja snimali zajedničku scenu, Wes Anderson nam je rekao : “Sviđa mi se kako vas dvoje funkcionirate u filmu, možda bismo mogli napraviti film gdje ste vas dvoje glavni likovi. Razmišljam o jednom filmu čija se radnja odvija ispod površine mora. Uskoro bih vam mogao poslati scenarij.” I doista, nekoliko mjeseci poslije došao mi je scenarij za film “Panika pod morem”.

NACIONAL: Kako vam se svidio taj scenarij? – Odmah mi se svidio. Ponovno sam imala neke ideje oko priče filma koje sam predložila Wesu Andersonu, a kako je on uvijek za dogovor, odmah smo porazgovarali o tome. To je ono najljepše kod njega. On vam odmah predoči svoje ideje, pošalje neke fotografije, pošalje crteže budućih scena i onda traži da se o tome raspravlja. Iznimno poštujem njegovu radnu etiku, nevjerojatna je, ali i inspirativna. Odmah sam pristala glumiti u njemu, znala sam da ću prihvatiti ulogu još kada mi je o tom filmu pričao na snimanju “Obitelji čudaka”. Uostalom, “Obitelj čudaka” snimali smo usred zime, u maloj kući u Harlemu, pa me jako obradovala činjenica da ćemo “Paniku pod morem” snimati u Rimu i na moru. Istina, nisam znala da će to biti u siječnju, ali nema veze.

NACIONAL: Wes Anderson rekao je da je tu ulogu napisao isključivo za vas. Kakav je osjećaj kada vam redatelj kaže da je neka uloga pisana po vašoj mjeri? – Nakon što su mi kao djevojčici u školi govorili da sam glupa, to je bilo pravo osvježenje. Time me odmah zaveo. Bila sam polaskana. Znate kako to ide kada zavolite nekoga. Još ste sretniji kada vam on uzvrati istom mjerom.

NACIONAL: Wes Anderson vam je u oba filma dao ulogu neobične i čudne žene. Privlače li vas takvi likovi? – Naravno da me privlače. Volim originalne likove, ne volim glumiti predvidljive uloge koje stalno gledate u konvencionalnim filmovima. Volim likove na rubu života, drukčije od ostalih, i zato sam se s lakoćom uklopila u razmišljanja Wesa Andersona.

NACIONAL: U filmu “Panika pod morem” vi ste mozak koji stoji iza akcija vašeg supruga kojeg glumi Bill Murray. Može li se reći da ste vi i mozak koji stoji iza cijele filmske obitelji Huston? – To je tako lijepo od vas iako nužno ne mora biti točno. U mojoj obitelji ima članova koji su ponešto pametniji od mene.

NACIONAL: U jednoj sceni filma “Panika pod morem” pojavljuje se i vaš suprug Robert Graham. – Da, vidjeli ste ga u jednoj sceni, poslije mi se žalio kako se kamera mogla malo dulje zadržati na njemu. On glumi generala iz Venezuele. Bilo mi je malo nezgodno što smo zajedno dijelili smještaj na snimanju jer mi se uselio sa svim onim cigarama, odijelima i medaljama koje idu uz titulu generala. Sva sreća da ima malu ulogu u filmu pa je kratko i boravio u mojoj prikolici.

NACIONAL: Biste li mu preporučili da nastavi s glumačkom karijerom? – Ne, ne bih. Zapravo, o tome ne bih ja trebala odlučivati, nego on, ali ne želim da nastavi karijeru tako da koristi moj smještaj na snimanjima.

NACIONAL: Jeste li odrastajući uz oca kao što je John Huston mislili za sebe da ste čudo od djeteta? – Rekla bih da sam tijekom odrastanja bila nešto između čuda od djeteta i retardiranog djeteta. Odrastala sam u Irskoj, moji su roditelji bili Amerikanci, tako da se ne može reći da sam bila poput ostale djece. Živjeli smo u vrlo čudnom dijelu Irske, na jugozapadnoj obali. Sjećam se sukoba Engleza i Iraca, lova na ljude. Sve do svoje osme ili devete godine imala sam odgajateljicu koja me i obrazovala, a zatim sam nekoliko godina pohađala školu u irskom samostanu. Nakon što su se moji roditelji razveli, s majkom sam se preselila u London, gdje sam sa 12 godina upisala francusku školu Lycee. Otad sam imala francusku odgajateljicu. Kada sam upisala Lycee bila sam, prema njihovim standardima, vrlo glupa. Držali su me dvije godine u istom razredu u koji su dolazila djeca koja su tek izišla iz vrtića. Čak su mi prijetili da će me i treću godinu zadržati u tom razredu. To nije bila najsretnija situacija za mene. Zato sam se osjećala posebno, ali sam mislila i da sam vrlo glupa.

NACIONAL: Što ste naučili od svog oca, kako je on gledao na život? – Naučila sam mnogo toga od oca. Mislim da je bio vrlo hrabra osoba. Vidjela sam ga u mnogo različitih situacija i želim reći da je bio unikatan. Nikada nisam upoznala nekoga sličnog njemu. Uvijek me iritiralo kad bi ga ljudi uspoređivali s Hemingwayem jer on je bio John Huston. Bio je neustrašiv, nikada nisam vidjela da je pokazao znakove straha. Bio je i vrlo zahtjevan, često me kritizirao i s tim sam imala puno problema. Ne volim da me kritiziraju, zato sam valjda i postala glumica. Moj me otac uvijek ohrabrivao u želji da radim nešto čega sam se često bojala. Ne vjerujem da sam tako neustrašiva kao što je on bio, ali uvijek me tjerao u tom smjeru. Ujedno, jako puno je čitao i istraživao. Potkraj života, kada je dugo bio u bolnici, najbolje sam ga upoznala bez obzira na to što je za nas, njegovu djecu, bilo jako teško gledati ga onemoćalog. Naime, tada sam uživala slušati njegove priče koje su puno otkrivale o njemu. Nisam ga dobro upoznala dok sam bila dijete jer je stalno snimao.

NACIONAL: Kako ocjenjujete pokušaj Clinta Eastwooda da 1990. godine portretira vašeg oca u filmu “Bijeli lovac, crno srce”? – Mislim da je to bio dobar pokušaj, ali film pati od nekih drugih problema. Zapravo, ja ne bih toliko kritizirala film koliko knjigu prema kojoj je film snimljen. Clint Eastwood je napravio dobar posao, ali je problem u tome što je Peter Viertel, autor knjige na kojoj se temelji film, opisao mog oca kao osobu koja je zanimljivija dok ubija slonove nego dok snima filmove, a u to jednostavno ne vjerujem. Jako je teško kada nekoga koga dobro poznajete prikazuju u drukčijem svjetlu. Mislim da Clint Eastwood nije imao dobar umjetnički ukus kada je stvarao taj film.

NACIONAL: Proslavili ste se ulogama u dramama i komedijama. Je li zabavnije glumiti u komedijama, je li atmosfera na snimanjima veselija? – Definitivno je tako i zato mi je draže glumiti u komedijama. Ipak, uživala sam snimajući film “Varalice” 1990. godine. To je nekonvencionalna drama s nekom čudnom tajnom. Uvijek sam uživala glumiti u filmovima koji kriju neku tajnu. Naravno da je užitak snimati komedije jer je atmosfera zabavnija, ali na kraju svega najbolji su mi filmovi oni s dobrim scenarijem, sa sjajnim dijalozima. To je bio razlog zašto sam zavoljela “Varalice”.

NACIONAL: Hoćete li nastaviti s redateljskom karijerom? – Da, upravo režiram svoj treći film za televizijsku postaju CBS koji se zove “Riding the Bus with My Sister”. Rosie O’Donnell glumi glavnu ulogu, njezina sam velika obožavateljica jer je divna osoba i fenomenalna glumica.

NACIONAL: U prethodnom filmu koji ste režirali “Agnes Brown” iz 1999. ujedno glumite i glavnu ulogu. Kakav je bio osjećaj režirati samoj sebi? – Vrlo glup osjećaj. Nemate vremena ni za što, nemate vremena ni spavati. Mučite se sa snimanjem scena, s vlastitom glumom, sa stvarima koje niste jučer stigli napraviti. Muči vas činjenica da se ni nećete naspavati jer se nakon završenog dnevnog snimanja morate pripremati za sutrašnje snimanje i pri tom shvatite da svaki dan posljednji napuštate mjesto snimanja. Mučite se dok vam ujutro sređuju šminku i frizuru iako morate biti na snimanju kako bi pripremili sljedeću scenu. Mučite se jer ste pod stresom čim se probudite, a svi vaši suradnici žele upravo s vama razgovarati. U stanju ste konstantnog mučenja. I još vam se sve to sviđa. Ako ništa drugo, ne možete se požaliti da nitko ne želi razgovarati s vama jer je upravo suprotno. Ipak, mislim da to nikada neću ponoviti.

NACIONAL: Iako su glumci osobe stalno okružene pažnjom, ponajprije medijskom, ipak su vrlo nesigurni. Zašto je tomu tako? – Mi glumci očajnički tražimo ljubav i priznanje. Jedno bez drugoga ne možete imati. Mislim da se glumci povremeno moraju na neki način osjećati poniženima. A kada su poniženi, tada su nesigurni, a kada su nesigurni, lako ulaze u živote likova koje glume u filmovima. Glumci ne smatraju sebe najpametnijim, najljepšim ili najvoljenijim osobama. I sve dok je tako, njihov je rad na filmu optimalan. Dakle, njihova nesigurnost hrani njihov talent.