Objavljeno u Nacionalu br. 487, 2005-03-15

Autor: Tanja Simić

INTERVIEW

Ljubiša Samardžić - redateljski uspjeh junaka partizanskih filmova

Ljubiša Samardžić (67), jedan od najomiljenijih jugoslavenskih glumaca, koji je nastupio u 150 filmova, među ostalima, s Orsonom Wellesom, Richardom Burtonom i Yulom Brynnerom, dobitnik Zlatnog lava i šest Zlatnih arena, govori o svojem velikom redateljskom uspjehu posljednjih godina, teškom djetinjstvu i srpskoj politici

Redatelj i producent Ljubiša Samardžić, jedna od najvećih zvijezda jugoslavenske kinematografije, prošlog je tjedna posjetio Zagreb radi poslovnih razgovora te gostovanja u RTL-ovu talk showu “Sanja”. Proslavljeni srpski glumac već neko vrijeme surađuje s tom televizijom, koja je nedavno od njegove producentske kuće Cinema Design otkupila prava prikazivanja svih filmova koje je producirao, od kojih je neke i režirao. U sklopu tog ciklusa pretprošle je nedjelje prikazan film Gorčina Stojanovića “Stršljen” u kojem Ljubiša Samardžić glumi jednu od glavnih uloga, a prošle su nedjelje RTL-ovi gledatelji mogli vidjeti njegov redateljski prvijenac “Nebeska udica” iz 1999. Nakon toga uslijedit će i Samardžićevo drugo redateljsko ostvarenje “Nataša”, te filmovi iz njegove produkcije “Točkovi”, “Ubojstvo s predumišljajem”, “Bulevar revolucije”, “Policajac s Petlovog brda” i “Ledina”. Krajem godine RTL će prikazati i njegov posljednji film “Jesen stiže, Dunjo moja”, romantičnu komediju koja je ove godine bila srbijanski kandidat za Oscara. S RTL-om pregovara i o otkupu još dvaju nastavaka tog filma koje planira snimiti i ponuditi televizijskim kućama na otkup u obliku TV serija u 13 epizoda. Glumac koji iza sebe ima više od 100 filmskih uloga, Zlatnog lava s festivala u Veneciji i šest Zlatnih arena, u razgovoru za Nacional govori o svom teškom djetinjstvu, filmskim uspjesima, politici, smrti sina i optužbama da propagira politiku Srbije.

ZAGREB: 'Zagreb me oduševio kad smo 1999. liječili sina; gostoljubivost i poštovanje ljudi prema supruzi Miri i sinu ne mogu zaboraviti' TABLOIDI: 'Srbija je inficirana tabloidima u rukama kriminalaca koji lažima dižu nakladu; država ne može sankcionirati laži' TITO: 'Tito je strašno volio film, a jednom mi je rekao da gleda 100 filmova godišnje; pogledao bi cijeli program Pulskog festivala'NACIONAL: Zahvaljujući poslovnim razgovorima, u posljednje ste vrijeme često u Zagrebu. O kakvim je pregovorima riječ? – U Zagreb dođem kad god zatreba, u posljednje vrijeme često. Sa RTL-om pregovaram i o otkupu još dva nastavka filma “Jesen stiže, Dunjo moja” koje planiram snimiti te ih ponuditi televizijskim kućama na otkup u obliku TV serijala od 13 epizoda. RTL trenutačno razmišlja hoće li ući u taj posao i najvjerojatnije će se to i ostvariti. Prvi dio tog filma također je dio paketa koji je otkupila ta televizijska kuća, procijenivši da se radi o visokokvalitetnom estetskom, umjetničkom i komercijalnom programu.

NACIONAL: Taj posljednji film “Jesen stiže, Dunjo moja” trebali ste raditi s Đorđem Balaševićem. Otkud sukob među vama, nakon čega je on napravio vlastiti film “Priča o Vasi Ladačkom”? – Nije bilo nikakvog sukoba! Želio sam mu dati šansu da napravi svoju prvu filmsku glazbu i da za odjavnu špicu iskoristi pjesmu “Priča o Vasi Ladačkom”. Nakon čitanja scenarija cijela je njegova obitelj plakala i divila mu se. I sve je bilo dogovoreno, čak i novac. Ali pohlepa nikome nije dobra donijela. Njegova supruga i on postavili su ultimatum: “glazba može, ali u filmu mora glavnu ulogu glumiti naša kći”. Nakon što sam obavio pokusno snimanje s njom, utvrdio sam da to nije to i rekao im ne. I tu je kraj.

NACIONAL: Jedan ste od rijetkih srpskih glumaca koji je tijekom rata održao kontakte s ovdašnjim prijateljima, niste odbijali hrvatske medije, a i sina ste u najtežim trenucima odlučili liječiti u Zagrebu. – Otvarajući tematiku o posljednjih 15 godina na ovim prostorima, otvaramo tematiku o ljudskoj gluposti. Rođen sam u siromašnoj obitelji i znam što znači poštovanje drugoga da bi i sam bio poštovan. U rudarskoj etici ima jedno pravilo: kad netko strada u jami, svi pritrčavaju u pomoć. Zagreb me posebno oduševio kada smo 1999. došli s Draganom na liječenje kod profesora Labara, nakon što mu se bolest vratila. Tu smo proveli više od mjesec dana i emocije, gostoljubivost i poštovanje ovdašnjih ljudi prema mojoj supruzi Miri i sinu ne mogu zaboraviti. Kako je naša tragedija izašla u novinama, ljudi su nam na ulici davali podršku, a ulični prodavači Miri nisu željeli ništa naplatiti.

NACIONAL: U realizaciji svih svojih redateljskih ostvarenja surađivali ste sa zagrebačkim Jadran filmom, a režirali ste i film “Ledina”, prvu poslijeratnu srpsko-hrvatsku koprodukciju koja govori o teškoćama suživota srpsko-hrvatskog bračnog para. – Suradnja s Jadran filmom bila je splet okolnosti. Tražio sam od njih tehničku pomoć u realizaciji “Nebeske udice” i naša se suradnja nastavila do danas. U našem posljednjem “Jesen stiže, Dunjo moja” također smo partneri, a trenutačno potpisujemo ugovor za nove produkcije. I “Ledina” je rađena u okviru Jadran filma, u koprodukciji s Gral filmom Tomislava Žaje. Taj film škakljive tematike većina je kritičara, i srpskih i hrvatskih, krivo protumačila. Ili su opterećeni ideologijom ili možda neznanjem. Cilj mi je bio napraviti filmsku priču o otuđenosti u trenucima kad krene ratni kaos. Na neki je način i metafora za sam raspad Jugoslavije.

NACIONAL: Početkom 90-ih i politički ste se aktivirali, postavši članom gradskog komiteta Saveza komunista u Beogradu. No kad ste se u Skupštini Srbije priklonili stavovima Miloševićeve oporbe, našli ste se na udaru moćnika. O čemu je bila riječ? – Kao kandidat Narodnog fronta Srbije ušao sam u Skupštinu. Smatrao sam da, ako se rađa višestranački sistem, onda oni koji su na listama moraju kontrolirati izbore. Svađa oko toga trajala je šest sati. Rekao sam im: “Savjest će vas peći, ja ću otići, ali ćete morati izvršiti korekciju tog zakona.” Tako je i bilo: otišao sam, a oni su izmijenili zakon. I nikad se više nisam vratio u politiku u kojoj sam bio samo godinu dana. U to sam se upleo vjerujući da ću iznutra moći pokrenuti poštovanje kulture i umjetnosti. Jer, kada ste izvan tih struktura, ne možete ništa. Demonstracije na ulici ne mogu ništa promijeniti, morate biti unutra. No ubrzo sam shvatio da je to zabluda i da se neke stvari ne mogu izmijeniti ni iznutra. Nakon tog istupa iz Skupštine nisam više tako lako mogao snimati filmove. Iz inata, iskoristio sam svoje veliko ime za pronalaženje sponzora i okrenuo se produkciji filmova koji nisu imali velike budžete. Kako mi je sin završio vanjsku trgovinu, a ja sam odustao od ideje da sudjelujem u politici, odlučili smo ‘90. pokrenuti firmu i boriti se svojim putem. Dragan je bio direktor i izvršni producent, bio je tata-mata. Ja sam nekako uvijek pola metra iznad zemlje, dok je on pragmatičniji, na majku. Uvijek sam pretjerivao želeći napraviti raskošan film, a on je uvijek bio tu da mi kaže: “Daj, stari, smiri se, nemamo para.” Bili smo nerazdvojan, sjajan tim. Upravo sam u tom razdoblju u kojem su svi, gladni, bili sretni da mogu nešto raditi, s Draganom napravio paket koji se sad prikazuje na RTL-u.

NACIONAL: Srpski magazin Svet optuživao vas je za krađu novca od filmova preko vaše producentske kuće. O čemu se radilo i kako ste tu aferu uspjeli okončati sudskom zabranom objavljivanja tekstova na tu temu? – U ružnom vremenu kao što je ovo nemate načina da balegu lako pometete. Srbija je inficirana tabloidima koji su u rukama kriminalaca i koji lažima dižu nakladu. Država je pritom potpuno nemoćna da svaku laž sankcionira. U mom je slučaju sud donio presudu u moju korist, ali krivac i dalje krije račune, skida novac s njih, presudu ne objavljuje u svom listu i tako ismijava pravosuđe moje zemlje.

NACIONAL: Sljedeći korak nakon produkcije bila je režija. Kako ste se odlučili okušati i na tom polju filmske industrije? – Bio je to opet splet okolnosti. Nakon tih nekoliko producentski značajnih filmova, razbolio mi se sin. Odlučio sam se potpuno koncentrirati na njegovo liječenje. Otišao je u London gdje mu je transplatirana leđna moždina i kad se vratio u Beograd, bio sam siguran da se izvukao i da je toj strašnoj priči kraj. U tom je trenutku počelo bombardiranje Beograda, zbog kojeg se Draganu stanje pogoršalo. Odveo sam ga s njegovom suprugom i djecom kod moje kćeri Jovane u Budimpeštu i kad sam se vratio, te sam večeri došao na ideju da napravim film u kojem ću kroz osobne priče prikazati unutrašnji prkos i ludost svoje zemlje. I dok su sirene zavijale, svaki smo se dan nalazili u mome uredu, a svaki je suradnik donosio svoje doživljaje iz prethodne noći koje smo polako ubacivali u scenarij. Na kraju smo došli do divnog teksta i odlučili početi snimanje, makar i pod bombama. Na sreću, Milošević je relativno brzo potpisao i dao sve što su tražili i tog smo trenutka krenuli u realizaciju. Izabrao sam ekipu koju sam želio i od samih glumaca napravio čudo. Film “Nebeska udica” otvorio je Berlinski festival rame uz rame s Wendersovim “Hotelom od milijun dolara”. Nitko nije mogao vjerovati, bio sam presretan. No već sutradan, u njemačkom se tisku pojavio tekst njemačkog ministra kulture koji je film optužio da je suptilna propaganda Srbije. Nisam klonuo duhom, odmah sam razgovarao s njemačkom televizijom Arte, kupili su film otprve, ali bi po završetku Berlinskog festivala, zbog takvog stava ministra, smijenili su njegova direktora Mauricea de Haldena samo zato što je sedam mjeseci nakon bombardiranja u konkurenciju ubacio “Nebesku udicu”. Tako sam u stvari bio jedan od glavnih razloga smjene direktora, ali ta mi je priča donijela osobnu satisfakciju jer mi je on sam rekao: “Imate veličanstven film, da se mene pita, dobili biste zlato.”

NACIONAL: Rođeni ste u Skoplju u siromašnoj rudarskoj obitelji. Kakav je bio vaš put od malog rudarskog mjesta do beogradske Akademije za pozorište, film, radio i TV? – Otac mi je rođen u krševima na tromeđi Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore, koje je već kao klinac napustio želeći pronaći svoj kruh i mjesto pod suncem. Jedno je vrijeme radio u rudniku u Prištini, gdje je upoznao moju majku, nakon čega su se preselili u Skopsku Crnu Goru, malo mjesto pokraj Skoplja. Toga se kraja uopće ne sjećam jer smo se vrlo brzo, u potrazi za novim rudnikom, preselili u Nišku Banju gdje sam stekao sve spoznaje svoje mladosti, ludost i osjećaj za komunikaciju s ljudima, koje sam u kartonskom koferu ponio u Beograd na studij. Vrlo rano ostao sam bez oca, a kako sam sa svojih deset godina bio najstariji od troje djece, rano sam počeo raditi u slastičarnici koju smo otvorili da bismo preživjeli. Tako sam pomogao majci u uzdržavanju obitelji. Kasnije sam iz Beograda slao novac, zarađen što kazališnim predstavama, što raznošenjem mlijeka i vreća krumpira po kućama. Vodio sam nekoliko paralelnih života i čeličio se. Sirotinja, po meni, može biti pokretačka. Ona daje dodatnu energiju, krila da se prebrode sve Scile i Haribde vremena u kojem živite. Na putu prevladavanja te muke ima i slasti.

NACIONAL: Prekretnica u vašem životu bilo je poznanstvo s Krešom Golikom koji vas je angažirao za film “Prekobrojna”. – U tom se trenutku moj život mijenja. Bio sam treća godina kad je Krešo Golik došao u Beograd u potrazi za glavnim glumcem za novi film Branka Bauera “Prekobrojna”. Taj je film bio velika prekretnica i za mene i za Borisa Dvornika, koji je također u njemu glumio. Boris je do danas ostao moj velik prijatelj, ali ne po piću nego po pjesni i nogometu. Doduše, Krešo Golik me već vidio u mom prvom filmu “Igre na skelama” Srećka Weyganda 1961. – kad je rekao da se “rodio jedan visoki, klempavi, ušati, nosati, nevjerojatan glumac” – i odlučio sa mnom napraviti probu. Do tada sam bio stipendist teatra Atelje 212 zahvaljujući Bojanu Stupici, koji me obožavao kao glumca. Bio sam razbarušen, moderan, anarhičan, nemirna duha, duhovit, istodobno svojeglav i uporan. Prava pravcata Škorpija. Kada sam nakon “Prekobrojne” dobio jednu od glavnih uloga u filmu “Kozara”, shvatio sam da moram raskrstiti s kazalištem. Jedini problem bio je to reći Bojanu Stupici. Kad sam išao kod njega, odlučio sam zaigrati na njegovu “slabost”. Kupio sam gajbu piva i rekao mu da sam odlučio definitivno napustiti kazalište. Usprkos njegovu negodovanju, rekao sam: “Odlučio sam. Mislim da je filmska budućnost preda mnom i da je film medij ovog stoljeća.” Dugo me gledao, a onda rekao: “Evo ti ruka, opraštam ti stipendiju i neka ti je sa srećom.”

NACIONAL: Nakon “Prekobrojne” je uslijedila “Kozara” pa niz partizanskih filmova. Ušli ste u vrh jugoslavenske kinematografije i s Milenom Dravić, Borisom Dvornikom i Batom Živojinovićem tvorili tzv. zvjezdani četverolist. Kakva su to za vas bila vremena? – Početkom 60-ih partizanski su filmovi postali mitski. Politika je odlučila stvoriti filmsku epiku, a kako je film bio najznačajniji medij tog vremena, nakon “Kozare” jedan za drugim krenuli su filmovi: “Valter brani Sarajevo”, “Neretva”, “Sutjeska”, “Diverzanti”? Pobjednici rata sagradili su filmski spomenik kao odraz tog vremena, ali i svoje slave. Meni je to bilo prekrasno razdoblje, odgovarao mi je život mega zvijezde. Svi su me tetošili, tapšali po ramenu, u kavanama mi nudili piće. U svemu tome lako se izgubiti ako nemaš odgovoran odnos prema sebi. Ja sam uvijek spadao u ovu drugu skupinu koja na prvo mjesto stavlja ratio, jer znam da sam tri dana bolestan kad se napijem. Zato uvijek pijem onoliko koliko mi organizam može izdržati.

NACIONAL: S Borisom Dvornikom i Batom Živojinovićem glumili ste u nizu filmova i bili su vam prijatelji. Kako komentirate njihova nedavna prepucavanja preko medija? – Obojicu poštujem na temelju njihova talenta i profesionalnosti na sceni. S Borisom se često čujem i vidim, a s Batom nemam nikakvih kontakata. Čini mi se da su i jednom i drugom čašice popile mozak. Od velikog prijateljstva samo je korak do mržnje. Sve to govori o njihovoj gluposti, ponašaju se kao djeca a svijet im se smije!

NACIONAL: U “Sutjesci” ste glumili s Richardom Burtonom, u “Neretvi” s Orsonom Wellesom i Yulom Brynnerom. Kako su uopće angažirane te filmske legende i kako je bilo raditi s njima? – Tito je strašno volio film. Jednom mi je rekao da gleda po 100 filmova godišnje. Na Brijunima je imao projekcije i svake bi godine pogledao cjelokupni program Pulskog festivala na čijem je otvaranju volio prisustvovati. Posebno je volio kaubojske filmove i pobjedu pravde. Najdraži glumci bili su mu Kirk Douglas, Burt Lancaster i Richard Burton, koji je u to vrijeme bio mega zvijezda. Birajući koga će uzeti, prvo je zvao Kirka Douglasa koji je svojedobno i bio na Brijunima. No on je odbio. Kao top zvijezda bio je angažiran na sve strane i vjerojatno nije mogao. Kao zamjena došao je Richard Burton. On je bio sjajan; volio je puno popiti tako da se uvijek osmjehivao. Samo bi rekao: “Smoki, come on!” i odveo me u svoju prikolicu na votku. Za razliku od njega, Orson Welles bio je zatvoren čovjek i s njim nismo imali gotovo nikakvu komunikaciju. On je došao u Mostar, snimio svoj dio u kojem glumi četnika i otišao. A najzanimljiviji je bio Yul Brynner. Briljantno je pjevao i svirao gitaru. Satima je znao svirati u jednoj kavani u Jablanici, strahovito uživajući u tome. Kako je rođen još u Carskoj Rusiji, ljubav prema ruskoj pjesmi ostala je njegova trajna inspiracija.

NACIONAL: Dobivali ste ponude od nekih kultnih stranih redatelja, ali ih niste mogli prihvatiti jer niste znali jezik. O kome se radilo? – Nicholas Ray, redatelj “Buntovnika bez razloga”, zvao me da snimam za njega, ali nisam govorio engleski. Također, nakon što sam dobio Zlatnog lava za film “Jutro” Mladomira Puriše Đorđevića, otputovao sam u Londom privatnim avionom najpoznatije producentske obitelji Hakim. Željeli su da tamo provedem šest mjeseci, naučim jezik i nakon toga s njima potpišem petogodišnji ugovor na temelju kojeg bi mi mjesečna plaća bila 20.000 funti. No tada sam baš dobio sina Gagu, danas pokojnoga, imao sam, a i dan danas imam, predivan brak, čekala me “Neretva” pa dam odlučio odbiti međunarodnu karijeru. Možda sam bio kukavica, ali mislim da je ovako bilo bolje. Doduše, da sam bio mlađi i neoženjen, odmah bih pristao. Ovako su mi neke stvari ipak bile važnije.

LJUBIŠA SAMARDŽIĆ
Biografija
ROĐEN 19. STUDENOGA 1936. U SKOPSKOJ CRNOJ GORI

– 1946. nakon smrti oca radi u obiteljskoj slastičarnici – 1955. nakon godinu dana studiranja prava upisuje Akademiju dramskih umjetnosti u Beogradu – 1962. na trećoj godini Akademije s Borisom Dvornikom glumi u filmu ‘Prekobrojna’ Branka Bauera – 1967. Zlatni lav za ulogu u filmu ‘Jutro’ – 1969. ‘Bitka na Neretvi’ – 1973. ‘Sutjeska’ – 1974. ‘Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja’ – 1976. serija ‘Povratak otpisanih’ – 1977. ‘Specijalno vaspitanje’ – 1980. serija ‘Vruć vetar’ – 1987. serija ‘Bolji život’ – 1995. nagrada Pavle Vujsić za životno djelo – 1999. producira i režira ‘Nebesku udicu’ koji je otvorio Berlinski filmski festival

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika