Ivan Ljubičić jedini je svjetski tenisač ? prognanik. Po ovogodišnjim rezultatima četvrti igrač u svjetskom profesionalnom tenisu, trostruki finalist u posljednjih tridesetak dana i pobjednik nad Andreom Agassijem i Andyjem RoddickomMarko Ljubičić vjerojatno je ključna osoba u karijeri svog sina. Nekadašnji električar koji se amaterski bavio nogometom odlučio je 1988. da se sinovi Vladan i Ivan počnu baviti sportom. Kaže da su se do tada bavili karateom, stranim jezicima i glazbom, pa ih je odlučio “pravilno usmjeriti”. Ovako sada gleda na svoju odluku: – U to vrijeme sam dobro zarađivao, a kako sam iz sportske obitelji, odlučio sam ih uputiti u sport. Jedino sam spriječio da igraju nogomet jer sam se njime ja bavio, pa nisam želio da mi sinovi budu nogometaši. Bjelosvjetski mozgovi tvrde da dijete mora početi trenirati s pet ili šest godina, a Ivan je krenuo na tenis tek s osam i pol. Uspio je i baš me zanima što sada pričaju ti znalci.
NACIONAL: Kako je izgledalo napustiti dom u Banja Luci i otići u Hrvatsku? – Molim vas, ne stavljajte mi sol na ranu. I danas me boli duša kada se sjetim tog vremena. Bili smo bogata obitelj, a onda smo prognani i cijeli naš život je bio sakupljen u dvije vrećice. Imali smo kuću koja je bila na imanju mog djeda, bila je to za mene impozantna vrijednost i financijski i emotivno. To nije stan koji nam je netko dao, već kuća koja ćaćevina mog ćaće. Kada su žena i djeca odlazili, mi vojno sposobni muškarci morali smo ostati. Mjesecima sam se skrivao dok mi nisu dali da odem kod obitelji.
NACIONAL: Kada ste shvatili da bi Ivan mogao postati kvalitetan igrač? – Tamo negdje 1993. dok smo živjeli u Rijeci, kada mu je stigao poziv iz teniskog kampa u Torinu. Posjetio sam ga dva puta i vidio da se jako dobro radi. Bilo je očito da Ivan jako puno radi i voli trenirati, a posjeduje i nekakav urođeni talent. Tada smo se našli pred dilemom, nastaviti sa školovanjem ili napustiti učenje i sve podrediti tenisu. Dugo sam razmišljao, uspoređivao nas i druge obitelji tenisača i definitivno se odlučio za tenis.
NACIONAL: Žalite li jer je zbog tenisa završio samo osnovnu školu? – Ni jednog trena. Moj sin govori četiri svjetska jezika, barata s kompjutorima i autima. Znanja kojima raspolaže veća su od onih kojima raspolažu ljudi sa završenom srednjom školom i zaista nemam zašto žaliti jer mu nedostaje nekakva administrativna potvrda. Dovoljno je obrazovan da može parirati svakome na ovom svijetu.
NACIONAL: Zašto se Ivan Ljubičić preselio u Monte Carlo? – Ivan tamo živi posljednjih sedam-osam godina jer njegov trener ima kuću u Monte Carlu. Zato smo i mi tamo iznajmili stan, a ondje su povoljni uvjeti za trening i život. U Monte Carlu je sjedište ATP-a, prošlog studenog on i Aida su se i oženili. Mislim da mu je tamo odlično.
NACIONAL: Čime se vi bavite? – Prestao sam se baviti Ivanovom karijerom. O tome sada brine ekipa profesionalaca koji mu pomažu, a ja sam svoje odradio dok je bio junior. Sada ga više nemam čemu naučiti i mislim da svatko treba znati kada je vrijeme da se makne u stranu. Sada sam u nekakvom praznom razdoblju i gledam čime ću se baviti. Malo sam prestar za traženje novog posla i vjerojatno ćemo ulagati u nešto. Tek odnedavno više nismo siromašni, premda se u novinama objavljuju smiješne astronomske cifre o Ivanovim prihodima. Osim toga, žena mi je imala moždani udar pa smo se dvije godine posvetili njezinu ozdravljenju.
NACIONAL: Koji vas je njegov rezultat najviše razveselio? – Još čekam taj dan. To će biti onoga dana kada osvoji svoj prvi Grand Slam. Volio bih da to bude Wimbledon, ali neću biti tužan ni s ostala tri.
NACIONAL: Kako biste opisali svog sina? – Ako je roditelju Bog dao da ima sina kakvog bi želio, meni je ta želja ispunjena. On je čovjek koga karakteriziraju rad, puno treninga i ozbiljnost i zato je postao jedan od najboljih svjetskih tenisača.

Ivan Ljubičić jedini je svjetski tenisač ? prognanik. Po ovogodišnjim rezultatima četvrti igrač u svjetskom profesionalnom tenisu, trostruki finalist u posljednjih tridesetak dana i pobjednik nad Andreom Agassijem i Andyjem Roddickom, sasvim je netipičan pripadnik svjetske sportske elite. Jer nema nikoga tko je mogao samo naslutiti da će 13-godišnji dječak, koji se sredinom 1992. s majkom i bratom kao u apokaliptičnim filmskim scenama probijao iz Banja Luke kroz barikade na kojima su stražarili četnici, jednog dana pobjeđivati vodeće svjetske igrače. Radi usporedbe, negdje u vrijeme dok je Ljubičić putovao u progonstvo, Goran Ivanišević je u Londonu igrao svoje prvo wimbledonsko finale s Andreom Agassijem. Trinaest godina kasnije, Ivanišević nastupa samo na egzibicijskim turnirima veterana, Agassi također planira odlazak, a jedan od motiva za prestanak karijere vjerojatno će biti i poraz od Ivana Ljubičića u prošlotjednom Davis cupu. To više nije iznenađenje kao što neće biti ni ako se ispuni nedavna Ivaniševićeva prognoza kako će Hrvatska, pobijedi li Ameriku, možda osvojiti Davis cup. Ivan Ljubičić nova je zvijezda svjetskog tenisa i ne čudi da je službena stranca ATP Toura od ovog ponedjeljka najvećim dijelom njemu posvećena.

Pobjeda nad SAD-om dijelom je i osveta. Jer treći bod za Hrvatsku Ljubičić je ostvario trijumfom nad Andyem Roddickom, svojim deklariranim neprijateljem, prema kojem gaji neprikrivene antipatije. Međusobna netrpeljivost datira od US Opena 2003. kada je, nakon poraza, Ljubičić na Roddickov račun izrekao niz kritika, optuživši ga za bezobrazluk i nekulturu. U teniskom svijetu ovakve su optužbe doista raritet. Da je prije dolaska u L. A. mogao birati koga bi najradije ponizio, Ljubičić bi sasvim sigurno zaokružio Roddicka. U noći s nedjelje na ponedjeljak i ova mu se želja ispunila. Koliko ga ne voli pokazao je kada je neposredno poslije pobjede u jednom intervjuu rekao da je Roddick “ljigav”.

Ivan Ljubičić rođen je 19. ožujka 1979. u Banja Luci kao drugo dijete u obitelji Marka i Hazire. Upravo je otac Marko tijekom ljetnih školskih praznika 1988. odlučio da se sinovi trebaju početi baviti sportom: 12-godišnji Vladan opredijelio se za nogomet, a tri godine mlađi Ivan za tenis. Razlog ovakvoj odluci bili su svakodnevni prijenosi Wimbledona i nastupi njegova tadašnjeg sportskog idola Stefana Edberga.

Marko Ljubičić je sina upisao u banjalučki teniski klub “Mladen Stojanović”, a uskoro je odlučio plaćati i privatnu poduku. Prvi turnir u životu Ivan Ljubičić je osvojio u konkurenciji dječaka do 12 godina u Banja Luci, a 1990. je pobijedio na Rucanor Cupu u Beogradu. Premija za pobjednika iznosila je 1500 DEM, a 11-godišnji Ljubičić je najveći njezin dio potrošio na kupnju zlatnog lančića. Njegov otac danas kaže kako je tada, pred početak rata, bilo jasno da je Ivan vrlo nadaren igrač, premda je tenis počeo igrati dosta kasno. Onda je u svibnju 1992. počeo rat u Bosni i Hercegovini i, znajući da za Hrvate i Muslimane nema perspektive u najvećem gradu Republike Srpske, Ljubičići su odlučili emigrirati iz Banja Luke. No Srbi su u gradu zadržali Marka Ljubičića, dok su majka Hazira i sinovi Ivan i Vladan, sa stotinama drugih izbjeglica, sjeli u autobus koji ih je odveo na lokalni aerodrom. “Majka Hazira je plakala znajući da je to definitivan odlazak. Sam put do aerodroma bio je depresivan, a sjećam se da smo često zaustavljani na barikadama”, opisao je Ivan Ljubičić obiteljski odlazak u progonstvo.

U pratnji naoružanih vojnika kolona je uvedena u zrakoplov, koji ih je ujutro u 10 sati prevezao u Beograd. Čitav dan sjedili su u čekaonici autobusnog kolodvora i tek u ponoć opet su ukrcani u autobus, koji ih je preko Mađarske trebao prebaciti za Sloveniju. Mađarsko-slovensku granicu prešli su pješice, noseći u rukama nekoliko torbi što je cjelokupna imovina kojom su raspolagali. Naposljetku su, zajedno s tisućama prognanika iz Vukovara, Banja Luke i Posavine, smješteni u opatijski hotel Astoria.

Ivan Ljubičić u Opatiji je povremeno trenirao uz pomoć Branka Picule. Premda su bili vrlo siromašni, otac Marko je u Opatiju slao poruke kako njegov sin mora nastaviti trenirati, makar ostatak obitelji nemao za jesti. Onda je u studenom 1992. došao i Marko Ljubičić i cijela obitelj se preselila u Rijeku. Za stan u Rijeci Ljubičići su jednom srpskom građaninu, koji se odlučio odseliti, dali obiteljsku kuću u Banja Luci.

Tih dana desio se sudbonosni susret koji je definitivno utjecao na Ljubičićevu karijeru. Zajedno s nekoliko drugih bosanskih tenisača otišao je u klub La Pleiada u okolici Torina. Tamo je ostao iduće tri godine, a prvih nekoliko mjeseci uopće nije napuštao kamp. Iz Torina je u Hrvatsku odlazio samo na turnire i 1995. postao je državni prvak u konkurenciji do 16 godina, a u paru s Željkom Krajanom osvojio je i Orange Bowl. “Nisam imao baš puno opcija kad se odlučivalo što ću raditi životu. Ispalo je pozitivno i ne žalim se, ali toliko je tenisača koji nisu uspjeli”, priznao je Ljubičić u biografiji na vlastitoj internetskoj stranici.

Godine 1996. Ljubičići su se preselili u Zagreb, a Ivan je te godine postigao najveći uspjeh ? igrao je u finalu juniorskog Wimbledona gdje je izgubio od Vladimira Volčkova iz Bjelorusije. U to vrijeme trener mu je postao Riccardo Piatti, najpoznatiji talijanski teniski stručnjak. Unatoč Piattijevoj pomoći, Ljubičić je 1997. završio tek kao 289. igrač na svijetu i, kako sam tvrdi, bio je strahovito razočaran brojnim neuspjesima.

Prekretnica se desila 1999. kada je kao igrač iz kvalifikacija u francuskom Besançonu osvojio svoj prvi challenger turnir. Nekoliko tjedana poslije putem kvalifikacija ušao je na turnir u Monte Carlu, koji je u to vrijeme bio jedan od najvećih na svijetu. Ljubičić je u Monte Carlu izazvao senzaciju jer je na početku pobijedio Andreja Medvedeva, a u drugom kolu Jevgenija Kafeljnikova, tada drugog igrača svijeta. Bio je to ulazak u svijet vrhunskog tenisa i godinu je završio kao 77. igrač na svijetu. Francuska se za Ljubičića pokazala u sportskom smislu kao obećana zemlja jer je 2001. osvojio 800.000 dolara vrijedan turnir u Lyonu, pobijedivši Gustava Kuertena, Gastona Gaudija, Marata Safina i, u finalu, Younesa El Aynouija. Tadašnje 29. mjesto ujedno je bio i najbolji rejting u karijeri 23-godišnjeg tenisača. Unatoč sve boljim rezultatima, Ljubičića hrvatski mediji nisu pretjerano pratili iz dva razloga.

Prvo, 2001. Goran Ivanišević je konačno osvojio Wimbledon i tih je mjeseci bio neupitna nacionalno-sportska zvijezda, i drugo, Ivan Ljubičić ne posjeduje karizmu. On je, teniskim rječnikom, radnik na terenu i može biti zanimljiv samo ako redovito pobjeđuje. Nije mu pomogla ni pobjeda nad Ivaniševićem u Kopenhagenu 2000. godine. Premda su Ljubičić i Ivanišević u dobrim odnosima, jednom su se razišli i to oko nastupa u Davis cupu. Goran Ivanišević je odbio nastupiti zbog svađe sa Suadom Rizvanbegovićem, dok je Ivan Ljubičić tadašnjeg predsjednika Saveza opisao kao osobu koja mu je najviše pomogla u karijeri. Ljubičić već godinama živi s Aidom Shalabi, nikada nije upadao u skandale ni davao izjave koje bi poslije bile citirane. Aida Shalabi je Riječanka i upoznali su se kada je obitelj Ljubičić napustila Banja Luku. Njihovi poznanici kažu da je veza opstala čak i kada je Ivan živio u Torinu, a Aida u Teksasu, gdje je u programu razmjene učenika pohađala završne razrede gimnazije. Prije dvije godine Aida Shalabi je diplomirala na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a oženili su se prošlog studenog u Monte Carlu gdje i žive.

Prvi i jedini konflikt u kojem je sudjelovao bio je verbalni napad na Anddyja Roddicka na US Openu krajem kolovoza 2003. Igralo se drugo kolo i Roddick je pobijedio. Pritom se Roddick ponašao teatralno, provocirao Ljubičića i pokušavao utjecati na linijske suce. Ljubičića je ponašanje Amerikanca tako iživciralo da je na novinarskoj konferenciji izjavio: “Roddicka ne podnosi ni jedan igrač na Touru. Generalno, ja ga ne volim. Prije meča mi je baš svaki igrač govorio: ‘Sretno, razbij ga. Ne možemo ga podnijeti’”, ljutito je komentirao Ljubičić. Roddick je bio nešto blaži u svom odgovoru:”?Takve primjedbe ne zaslužuju odgovor. Mislim da nije pokazao puno poštovanja i malo sam razočaran jer Ivana respektiram i mislim da je draga osoba. Bit ćemo još mnogo godina na Touru pa ne želim imati s njim neraščišćene odnose.”

Prva polovica 2004. za Ljubičića nije bila dobra. Nastupio je u polufinalu Hamburga, a zatim tri puta ispadao u prvom kolu. Tada je u Indianapolisu u polufinalu naišao opet na Roddicka i izgubio u tie-breaku trećeg seta. Andy Roddick bio je finalist Wimbledona i ovoga puta nije bilo svađe, osim što je Ljubičić izjavio da je zaslužio neriješeni rezultat. Ljubičića i Roddicka je 2004. povezao još jedan događaj. Obojica su za vrijeme turnira u Rimu bili smješteni u hotelu Parco del Principi u kojem je izbio požar. Poginule su tri osobe, a Ljubičića, Roddicka i desetak drugih igrača vatrogasci su spasili u posljednji čas.

Nešto kasnije je u paru s Mariom Ančićem na Olimpijskim igrama u Ateni osvojio je brončanu medalju, što je u intervjuima ocijenio kao jedan od najdražih uspjeha u karijeri.

Ovo je sigurno Ljubičićeva najuspješnija godina. U mjesec dana tri puta je igrao u finalima Marseillea, Rotterdama i Dubaia i trenutačno je četvrti igrač svijeta. Pobjedom nad Roddickom nije samo uveo Hrvatsku među osam najjačih zemalja svjetskog tenisa nego je ostvario i osobni trijumf nad nesumnjivo najmrskijim protivnikom. Sada je na redu još samo jedan: Roger Federer.

‘Više ga nemam što naučiti’
Otac Ivana Ljubičića najzaslužniji je za početak njegove karijere