Sudeći prema najavama novog čelništva Diokija, za hrvatsku petrokemijsku industriju dolaze bolji dani. Uprava Diokija na čelu sa Zdenkom Beloševićem ambiciozno je počela realizirati plan oporavka tvrtke što su ga zacrtali novi vlasnici na čelu s riječkim biznismenom Robertom Ježićem, poznatijim kao predsjednikom nogometnog kluba Rijeka. Ježić je u suradnji s partnerima, a preko Hypo Alpe Adria banke, Dioki preuzeo sredinom prošle godine, kupivši od PIF-ova većinski paket dionica, čim je od Hrvatskog fonda za privatizaciju preuzeo 25 posto. Čitava transakcija bila je vrijedna oko 11 milijuna eura. Grupa investitora Dioki je platila znatno ispod nominalne cijene, što je bila posljedica katastrofalnog vođenja tvrtke od 2000. Forsiranje četverogodišnjeg restrukturiranja rezultiralo je zatvaranjem nekih pogona na Krku i u Zagrebu, gubitkom većeg dijela izravnih partnera, gubitcima koji su dosezali 200 milijuna kuna i otpuštanjem 600 radnika.

LEAD 'Žalosno je da Hrvatska ima petrokemijsku industriju, a godišnje uvozi 160 milijuna USD plastičnih proizvoda' LEAD 'Ove godine planiramo zaposliti 60 ljudi i prihod od 1.3 milijarde kuna' LEAD 'Uz obnovu zatvorenih pogona u Omišlju i Zagrebu, gradit ćemo tvornicu za preradu plastičnih masa' Odmah nakon privatizacije na čelo Diokija postavljen je Zdenko Belošević, koji je i dotad bio u Upravi. Za razliku od dotadašnje strategije postupnog gašenja proizvodnje, Beloševićev je zadatak danas od Diokija ponovno napraviti regionalnog petrokemijskog lidera.

Karijeru je započeo u Torpedu, a početkom 80-ih prešao je u novoizgrađeni petrokemijski pogon Dina na Krku, danas sastavni dio Diokija, koji je financiran zajedničkim ulaganjem tadašnjeg Ina-Okija i DOW Chemicala, jedne od vodećih svjetskih petrokemijskih industrija. Otad je, kako sam priznaje, fasciniran petrokemijom.

NACIONAL: Koje su osnovne značajke zaokreta u strategiji poslovanja Diokija, s obzirom na lanjsku promjenu vlasničke strukture? – Vraćamo se proizvodnji i otvaranju novih pogona, ali i starih koji su zatvoreni. Moramo što prije postići maksimalnu proizvodnju s postojećim kapacitetima i ubrzani rast zatvorenih dijelova Diokija, kako bi kompaniju ponovo postala jedan od najvećih hrvatskih izvoznika. U odnosu na politiku prethodne uprave, novo čelništvo Diokija prestalo je zatvarati proizvodnju i otpuštati radnike. Moramo zaposliti više stručnjaka, posebno pri otvaranju zaustavljenih pogona. U posljednjih 7-8 godina bazna se petrokemija polako gasila, što je rezultiralo zatvaranjem pogona u Zagrebu i na Krku te cijele vinilne industrije u Dalmaciji. To je bilo pogrešno jer se došlo do kritično male mase koja sama ne može opstati iz ekonomskih razloga. Pravi je put oporavka povećanje proizvodnje, a ne samo smanjenje troškova.

Prije devet godina Ina se prijenosom vlasništva na DAB riješila petrokemijske industrije. U nekim zemljama imamo obrnut proces: u Češkoj su se udružili rafinerija i petrokemija i stvorili uspješan Unipetrol. I Inin strateški partner, mađarski MOL, stvorio je petrokemijsku industriju prije nego što je došao u Hrvatsku.

NACIONAL: Dioki je u posljednje četiri godine bio jedan od najvećih hrvatskih gubitaša. Gubio je oko 100 do 200 milijuna kuna godišnje. Kakvi su financijski pokazatelji poslovanja 2004.? – Dio gubitka nastao je vnaknadnim knjigovodstvenim intervencijama zbog precjenjivanja imovine i nekritičkog otpisa imovine u vrijeme velike proizvodnje i pozitivnih rezultata. S druge strane, dio gubitka u tim godinama nastao je zbog poslovanja. Profit u petrokemijskoj proizvodnji nije moguće postići bez istovremenog rasta proizvodnje i smanjenja troškova, ali po jedinici proizvoda. Nakon privatizacije Diokija sredinom prošle godine uslijedio je trend smanjenja gubitaka, koji su se pod bivšom upravom do srpnja 2004. popeli na gotovo 75 milijuna kuna. Jedna od bitnih stvari koje smo napravili sklapanje je dugoročnih ugovora s glavnim dobavljačima energenata. Pravodobno osiguranje sirovina na obje lokacije uz maksimalan trud zaposlenih omogućilo je veliku proizvodnju, tako da je Grupa DIOKI ostvarila dobit od gotovo 20 milijuna kuna, što je velik pomak nabolje. Tako je gubitak smanjen na podnošljivih 55 milijuna kuna. Bez investicija i novih količina polimera nije moguć krajnji izlazak iz gubitaka koji se zasad planiraju na razini od 40-ak milijuna kuna godišnje. Za razliku od razdoblja od 2001. do 2004. kad prihodi Dioki grupe nisu prelazili milijardu kuna godišnje, lani je ostvaren prihod od oko 1,1 milijardi.

NACIONAL: Koliko je Dioki lani bio blizu stečaja? – Likvidnost je bila ugrožena pa smo prodali dio zemljišta. Stečaj je problematična riječ, ali pitanje je kojim bi putem Dioki krenuo bez zaokreta u strategiji.

NACIONAL: Kakav je kratkoročan poslovni plan Uprave Diokija? – Ove godine planiramo povećati proizvodnju za 14.000 tona, od čega 3600 tona novih EPS proizvoda, što je porast od 9 posto u odnosu na 2004. i 13 posto u odnosu na 2003. Plan je da 2005. proizvedemo 170 tisuća tona plastičnih masa. Oko 60 posto prodat ćemo na tržištu EU, 28 posto u zemljama bivše Jugoslavije, a 11 posto u Hrvatskoj. Prihodi će narasti na oko 1,3 milijarde kuna, dok je planirani gubitak za ovu godinu 48 milijuna. U nova osnovna sredstva ove ćemo godine investirati 125,4 milijuna kuna, dijelom vlastitim financiranjem, dijelom kreditima poslovnih banaka, a dijelom prodajom nepotrebne imovine.

NACIONAL: Koliko će stajati investicije u pogone VCM-a na Krku i dijela proizvodnje u Zagrebu koji su u doba bivših vlasnika zatvoreni? – Procjenjuje se da će se ti troškovi u sljedeće dvije-tri godine popeti na više od 50 milijuna eura. U našoj strategiji značajno mjesto zauzima ispunjenje novog investicijskog ciklusa, koji uz pokretanje novih projekata obuhvaća i vraćanja u funkciju zatvorenih proizvodnih linija. To znači revitalizaciju VCM proizvodnje (vinilklorid monomeri) u Omišlju na Krku s kapacitetom do 200.000 tona godišnje. Prema planovima, na ovu proizvodnju nadovezala bi se proizvodnja PVC proizvoda, materijala široke primjene u proizvodnji, cijevi, kabela i stolarije, koji imaju široku primjenu i u medicini. Razmatramo i mogućnost preseljenja PVC postrojenja iz Splita. Budući da se od VCM-a proizvodi PVC, stvorio bi se vinilni lanac na jednoj lokaciji, jedini u ovom dijelu Europe i na Mediteranu. To će iziskivati investiciju od 40 do 50 milijuna eura, što nije puno u usporedbi s petrokemijskim investicijama. Izgradnja novog PVC pogona u uvjetima greenfielda stajala bi oko 100 milijuna eura i trajala 4-5 godina. Nedavno u Njemačkoj otvoreno postrojenje kapaciteta oko 200.000 tona godišnje pokazuje rastući trend potražnje za tim proizvodom.

NACIONAL: Kakve investicije planirate u Zagrebu? – U funkciju ćemo vratiti postrojenje Polietilen I (PE I) u Zagrebu, gdje se proizvodio okiten koji ima široku primjenu u prehrambenoj i tekstilnoj industriji i u proizvodnji kabela. Taj je pogon 2001. zatvoren dvojbenom odlukom tadašnje uprave zbog nedostatka sirovina i visokih energetskih troškova. Da je ta odluka bila ishitrena, pokazuju brojne analize mogućnosti ponovnog pokretanja. Izrađuje se cjelovita studija isplativosti koja će pokazati hoće li postrojenje u sedam godina rada vratiti uloženo. Finalna verzija studije bit će gotova do kraja ožujka.

NACIONAL: Plan je objediniti dvije vrste povezane proizvodnje i od Diokija učini tržišnog lidera u proizvodnji plastike? – Žalosno je da Hrvatska ima razvijenu petrokemijsku industriju, a uvozi goleme količine plastičnih proizvoda od petrokemijskih proizvoda. U Hrvatsku je 2003. uvezeno raznih prerađevina na bazi polimernih materijala u vrijednosti od 160 milijuna dolara. Samo dvije velike prehrambene tvrtke uvezle su polietilensku ambalažu za više od 30 milijuna dolara. Gubitkom tvrtki poput Diokoma i Vinilplastike izgubili smo preradu PVC-a pa uvozimo velike količine prerađevina. S inozemnih tržišta masovno pristižu razne vrste cijevi, strujne utičnice i obloge za izolaciju strujnih kabela. Čašice za jogurte i dio pakiranja konditorskih proizvoda rade se od polistirena koji mi proizvodimo i prodajemo tvornici u inozemstvu, koja gotov proizvod prodaje hrvatskim tvrtkama. Nekoć se u Hrvatskoj proizvodio PVC, a danas uvozimo skupu PVC stolariju. Kad već imamo poslistiren, zašto ne bismo radili dio prerade, kućišta za kućanske uređaje, računala.

NACIONAL: Ima li u Hrvatskoj uvjeta za obnovu takve proizvodnje? – Problem su nepredvidljivi troškovi energenata i veliki sekundarni troškovi poput komunalija i spomeničke rente na koje ne možemo utjecati, ali ih moramo planirati. No možemo smanjiti vlastitu neracionalnost. Ne treba nam ”šest poslovnih zgrada”. To je standard poslovnih banaka, koji za funkcioniranje petrokemije nije nužan. Za petrokemijsku industriju nije važno da uprava sjedi u prostranim uredima, jer naša moć proizlazi iz proizvodnih pogona.

NACIONAL: Kako ćete ostvariti investicijski plan, koji osim ponovnog pokretanja zatvorenih postrojenja obuhvaća i ulaganje u postojeću proizvodnju? – Investicijski plan realizirat će se u nekoliko faza. U prvoj fazi u jednom od zatvorenih postrojenja EPSIK-a u Zagrebu kapaciteta 15-16 tisuća tona godišnje uložit ćemo u unapređenje tehnologije. Tu će se proizvoditi visokokvalitetni ekspandirajući polistiren (EPS) koji je sirovina za proizvodnju naveliko upotrebljavanog izolacijskog materijala u građevinarstvu i ambalaži, na tržištu poznatog pod nazivima “stiropor”, “okipor” i slično. Hrvatska i susjedne zemlje troše oko 30.000 tona EPS-a godišnje, s trendom porasta. Ulažući oko 5,5 milijuna eura, što smo već počeli potpisom ugovora s američkim proizvođačem opreme za suvremeni jednostupanjski postupak i uplatom predujma, obnovit će se zatvoreno postrojenje i zaposliti 30-ak radnika. U međuvremenu osnovana tvrtka EPSIK d.o.o. ponovno će postati organizacijski dio DIOKI-ja, a proizvodit će EPS pod registriranim trgovačkim imenom Okirol-E. U suradnji s najjačom petrokemijskom tvrtkom DOW povećat ćemo kapacitet proizvodnje polietilena (PE ) na Krku, koji se uglavnom izvozi, sa 70 na 90 tisuća tona godišnje. U drugoj fazi investicijskog ciklusa izgradit ćemo tvornicu prerade plastičnih masa u Zagrebu. Izvore novca već smo spomenuli: krediti poslovnih banaka, prodaja nepotrebne imovine, vlastiti novac i ulaganje stranih partnera ne bi trebali biti problem ako prvi koraci u investicijama ove godine budu uspješni.

NACIONAL: Iz Diokija je otišlo 600 ljudi. Kako ćete nadoknaditi velik odljev visokokvalificiranih stručnjaka? – Mnogo bivših zaposlenika želi ponovno raditi u Diokiju i prije nego što smo obnovili zatvorene pogone. Većina stručnjaka nakon odlaska iz Diokija zaposlila se u inozemstvu i rado bi se vratili. Računamo na osposobljene stručnjake koji su nekoć radili u zatvorenim postrojenjima u Zagrebu i na Krku, a danas rade u zemljama jake petrokemijske industrije poput Saudijske Arabije, Katara i Libije. Ove godine zaposlit ćemo 60-ak ljudi.

NACIONAL: Koliko sada Dioki izvozi i na koja tržišta? – Dioki je godinama jedan od najvećih hrvatskih izvoznika. Godišnje oko 90 posto proizvodnje prodamo u inozemstvu, većim dijelom u Italiji, Austriji i Njemačkoj te u zemljama bivše Jugoslavije. To je mnogo, ako uzmemo da je vrijednost naše godišnje proizvodnje oko 170 milijuna eura.

NACIONAL: Kakav je danas odnos Diokija s nekadašnjim doradbenim partnerom, tvrtkom Landmark Chemicals, koju je zastupao današnji vlasnik Diokija Robert Ježić? – Landmark Chemicals je u procesu odvajanja DIOKI-ja iz INE doradbenim poslom osigurao punu zaposlenost, normalno funkcioniranje i obrtna sredstva u vremenu skupog novca (1997.-99.). U drugom ciklusu dorade nakon 2000. došlo je do ishitrenih i nepotrebnih sukoba s Landmark Chemicalsom koji su završili velikim troškovima na obje strane. Nakon takvog završetka višegodišnje suradnje danas s nama posluju povremeno, vrlo konzervativno i s velikim nepovjerenjem.