Kada su Robertu Kovaču Nijemci 1999. ponudili državljanstvo kako bi mogao igrati za njemačku reprezentaciju, pozvao ga je i tadašnji izbornik hrvatske reprezentacije Miroslav BlaževićRobert Kovač u ovom je trenutku jedini hrvatski nogometaš kojeg žele kupiti najbolji europski klubovi. Naime, u Bayernu mu na ljeto ističe ugovor zbog čega je prije nekoliko mjeseci počeo lov na njega. Iako on to ne želi potvrditi, čini se da je talijanski Juventus već sve dogovorio s Kovačem te da će on uskoro i službeno potpisati novi ugovor koji bi mu, prema pretpostavkama, trebao donijeti zaradu od 1,5 milijuna eura godišnje.

O ČELNICIMA BAYERNA 'Bayern mi nudi 30 posto manje novca, a pregovarati su počeli tek kad sam dobio druge ponude' O SUPRUZI ANICI MARTINOVIĆ 'Sve što radim, radim u dogovoru sa suprugom. Kako je koja ponuda dolazila, Anica i ja smo razgovarali'Robert Kovač je tek sa 25 godina prvi put igrao za hrvatsku reprezentaciju. Rođen je u Berlinu, kao i njegov brat Niko, sa 21 godinom potpisao je za Nürnberg da bi već godinu dana poslije prešao u Bayer iz Leverkusena, gdje je nekoliko sezona igrao zajedno s Borisom Živkovićem i Juricom Vranješom. Kada su mu Nijemci 1999. ponudili državljanstvo kako bi mogao igrati za njemačku reprezentaciju, pozvao ga je i tadašnji izbornik hrvatske reprezentacije Miroslav Blažević. Tako je Kovač ipak postao hrvatski reprezentativac i igrao na Svjetskom prvenstvu u Japanu 2002. i Europskom prvenstvu u Portugalu 2004. Godine 2001. potpisao je, zajedno s bratom Nikom, četverogodišnji ugovor s Bayernom. Iako je bio stalni član prve momčadi, na početku ove sezone uopće nije igrao, no u drugom dijelu se ponovno vratio u momčad. Igrao je toliko dobro da su ga njemački mediji, nakon nedavne pobjede Bayerna nad Arsenalom u osmini finala Lige prvaka, proglasili za “strah i trepet europskih napadača”. Privatno je Robert Kovač poznat i kao suprug Anice Martinović, Miss Hrvatske iz 1995., s kojom ima kćer Leticiju.

NACIONAL: Koji je razlog vašeg napuštanja Bayerna? To što vam ne nude velik novac za obnovu ugovora ili uvrijeđenost jer u prvoj polovici ove sezone niste igrali za prvu momčad Bayerna? – Čelnici Bayerna ponudili su mi 30 posto manje novca nego što sada dobivam po ugovoru. Moj je cilj da sljedećim ugovorom zarađujem više ili barem jednako kao što sam zarađivao do sada. To je osnovni razlog zbog kojeg želim napustiti Bayern. Drugi je razlog taj što su čelnici Bayerna prekasno počeli pregovarati oko produljenja ugovora. Tek prije mjesec i pol dana došli su na pregovore sa mnom, a ja sam već prije toga dobio nekoliko ponuda drugih klubova. Pregovori su počeli sa zakašnjenjem, a ponuda nije onakva kakva smatram da bi trebala biti.

NACIONAL: Čelnici Bayerna su vam nakon toga preko njemačkih medija poručili: “Ako ti je novac toliko bitan, slobodno idi”, očigledno igrajući na sentimentalnu ljubav igrača prema klubu. – Mislim da je sasvim normalno da su to izjavili. No igrač uvijek gleda svoje interese. Normalno je da sam zadovoljan s Bayernom i Münchenom, sretan sam što igram u Bayernu, što živim u Münchenu, to je vrhunski klub. Međutim, imam 31 godinu i ovo mi je posljednja prilika za potpisivanje dobrog ugovora i za igranje u nekom drugom velikom klubu. Možda su čelnici Bayerna malo uvrijeđeni, ali takav je nogomet, svatko gleda svoje interese. Oni mi žele smanjiti ugovor, ja želim zarađivati više i zato se razilazimo. Ja sam svom menadžeru na sredini sezone rekao da provjeri je li neki veliki klub zainteresiran za mene.

NACIONAL: Kada ste prije četiri godine prešli iz Bayer Leverkusena u Bayern, prelazak je stajao 15 milijuna njemačkih maraka. Mislite li da u ovim godinama možete potpisati još unosniji ugovor? – Nadam se da ću potpisati bolji ugovor od sadašnjeg. Ne znam hoće li to tako i biti jer još uvijek pregovaram s klubovima.

NACIONAL: Cijelu karijeru proveli ste igrajući u Njemačkoj. Ako potpišete za Juventus, hoće li vam biti teško igrati u Italiji, gdje se igra drukčiji nogomet nego u Njemačkoj? – Normalno je da sam se naviknuo na sustav nogometa kakav se igra u Njemačkoj. Međutim, odlaskom u drugu zemlju naučit ću još jedan jezik, upoznati još jednu kulturu i uopće se ne bojim tog prelaska. Uz mene je moja obitelj koja će se preseliti sa mnom. Što se tiče nogometa, pa on se jednako igra i u Italiji i u Njemačkoj i u Engleskoj. Dobro, u Italiji se više pozornosti posvećuje taktici, u Engleskoj se više trči i više se igra na snagu, ali ništa od toga za mene neće biti problem.

NACIONAL: Kada već spominjete obitelj, koliki je utjecaj vaše supruge Anice Martinović na odluku za koji ćete klub potpisati? – Normalno je da sam o svemu, o svakoj ponudi razgovarao s njom. Kako je koja ponuda dolazila, Anica i ja smo razgovarali kakav je to grad, kakva je to zemlja. Sve što radim, radim u dogovoru sa suprugom. Ne mislim da bih trebao donositi odluke kojima bi se ona protivila. S obzirom na to da imamo dvogodišnje dijete, koje je daleko od početka školovanja, možemo se privremeno preseliti u inozemstvo. Sigurno je da i na to moramo paziti. Vratit ću se u Njemačku na vrijeme kako bi moje dijete pohađalo školu u Njemačkoj.

NACIONAL: Bayern je po nečemu sličan Realu iz Madrida, ali i zagrebačkom Dinamu. Kupljeni su najbolji igrači, ali prošle godine Bayern nije osvojio naslov nacionalnog prvaka. Zašto se to sve češće događa? – Kupnja najboljih igrača ne znači ništa ako se ne sastavi momčad, ako sve ne funkcionira. Nogometna sezona je duga, igrači se ozljeđuju, sve to utječe na jednu momčad. Svaki trener treba svoju ekipu sastaviti taktički i fizički. Mislim da je nama u Bayernu prošle godine nedostajalo fizičke spremnosti. Naš je trener tada bio Otmar Hitzfeld, veliki trener, ali proveo je šest godina u istom klubu. Ne želim reći da se Hitzfeld opustio, ali sve je manje i manje radio na nekim stvarima kod igrača. On je mislio da to igrači znaju sami od sebe. Međutim, Bayern je bio kupio dosta novih igrača i nedostajao je Hitzfeldov rad s njima.

NACIONAL: Ove godine Bayern igra odlično, osobito u Ligi prvaka gdje ste u osmini finala lako izbacili Arsenal. – Uvijek je ljepše igrati međunarodne utakmice, Liga prvaka je nešto posebno. U posljednje vrijeme igramo daleko bolje, mislim da je razlog u tome što bolje igramo u obrani. Primili smo najmanje golova jer smo promijenili način igre. Naš zadnji vezni Demichelis pomaže nama u obrani. Dok je Ballack igrao na toj poziciji, stalno je trčao naprijed, a Demichelis najviše pazi na obranu.

NACIONAL: U četvrtfinalu Lige prvaka Bayern će igrati protiv Chelsea, kluba koji nije omiljen u Europi, kako stoga što je riječ o legiji stranaca, tako i zbog arogantnog trenera Mourihna. – Teško mi je govoriti o Chelseaju jer ne poznajem njihove igrače. Razgovarao sam s Marijom Stanićem, bivšim igračem Chelseaja, koji mi je rekao da su svi igrači zadovoljni trenerom Mourihnom i da ga jako vole. Međutim, način na koji Mourihno utječe na suce nije nimalo sportski. To što je Chelsea legija stranaca nije ništa čudno, pa ni u Arsenalu nema mnogo engleskih igrača. Svih osam ekipa u četvrtfinalu su jake, sve mogu osvojiti Ligu prvaka, pa i Bayern.

NACIONAL: Zanimljivo je da su najbolji igrači Bayerna nekada igrali zajedno u Bayeru iz Leverkusena. – Reiner Calmund, menadžer Bayera iz Leverkusena, jako je dobro kupovao igrače. Znao ih je prepoznati, kupiti jeftino da bi ih nakon toga skupo prodavao. To je politika kluba jer oni ne mogu kupovati skupe igrače. Tako ostvaruju odličnu zaradu. Iz Bayera u Bayern prešli su Lucio, Ballack, Ze Roberto i ja.

NACIONAL: U prvoj polovici ove sezone, kada niste igrali u prvoj momčadi Bayerna već ste stalno bili u rezervi, pojavila se informacija da vas Zdravko Mamić želi dovesti u Dinamo. Spominjao se transfer od tri milijuna eura. – Ja sam bio nešto načuo, ali sa mnom nitko o tome nije razgovarao. Ja sam navijač Dinama, ali imam 31 godinu, igram u Bayernu i mislim da je hrvatska liga slaba. Želim igrati u nekoj jakoj ligi. Ne mogu komentirati spominjanje tri milijuna eura jer se sa mnom nije konkretno razgovaralo.

NACIONAL: Kako je uopće došlo do toga da vas u prvoj polovici sezone trener Magath zanemari da bi u drugoj polovici stalno bili u prvoj momčadi Bayerna? – U prvom dijelu sezone nisam igrao 10 ili 11 utakmica, ali sam normalno trenirao. Istina, na početku sezone bio sam ozlijeđen pa sam mislio da zbog toga ne igram, no nakon izlječenja to se nastavilo. Tražio sam razgovor s trenerom Magathom i on mi je tada rekao da nije zadovoljan načinom na koji treniram. Prihvatio sam njegov odgovor i promijenio način treninga. Naime, igrač sebe uvijek vidi u boljem svjetlu nego što ga vidi trener, iako ja ni dan danas ne znam što nije bilo dobro u mom načinu treniranja. Nakon toga sam ušao u momčad nakon ozljede jednog igrača i od tada nisam ispao iz momčadi. To što sam najavio odlazak iz Bayerna uopće nije utjecalo na moj status. Trener Magath nije takva osoba pa da me zbog toga izbaci iz prve momčadi.

NACIONAL: Hrvatski nogometaši u Berlinu i okolici našli su se u centru pozornosti kada je prije dva mjeseca otkrivena kladioničarska afera. Kako se u Munchenu gledalo na hrvatske nogometaše? – Ne mislim da se na nas posebno gledalo. Pa pripadnik svake nacije može biti optužen za prijevaru, bilo kladioničarsku ili neku drugu. Meni isprva nije bilo shvatljivo da je u Njemačkoj moguće da se neki sudac može kupiti. Zato u početku nisam vjerovao da je sve to istina. Ipak, poslije se ispostavilo da nije jako mnogo igrača bilo upleteno, već je bilo jako puno osumnjičenih sudaca. Riječ je o sucima koji su vjerojatno željeli zarađivati jednako kao i igrači kojima sude, željeli su živjeti na istoj razini kao i nogometaši, što ih je i odvelo u tu aferu. Kao što se vidi, nije bilo namještanja prvoligaških utakmica jer su i suci i igrači dobro plaćeni. Zar bi neki dobro plaćeni prvoligaški igrač riskirao svoju karijeru za 50 tisuća eura mita?

NACIONAL: Koliko ste povezani s bratom Nikom i kako je na vas utjecao njegov odlazak iz Bayerna prije dvije godine? – Normalno da mi je bilo ljepše kada sam zajedno s Nikom igrao u Bayernu. Osjećao sam se bez veze kada je napuštao Bayern. Zajedno smo 2001. potpisali četverogodišnji ugovor s Bayernom i mislili smo kako ćemo četiri godine igrati zajedno. Međutim, nakon dvije godine sve se preokrenulo. Niko je otišao u Herthu. Nije mi to bilo drago, ali za njega je to u tom trenutku bilo najbolje rješenje. U Bayernu nije igrao i sa sportskog gledišta bilo mu je bolje da ode u Herthu gdje sada igra u prvoj momčadi i najbolji je igrač. Svaki dan se čujemo telefonom. Uvijek imamo o čemu pričati, on o svom klubu, ja o svom klubu, ili nešto privatno. Pričali smo i o kladioničarskoj aferi gdje se spominjao Joe Šimunić iz Herthe. Poznam Joea i znam da on to nikada ne bi radio. Međutim, iako je Šimunić oslobođen svih optužbi, ljudi su upamtili njegovo ime zbog te afere, što ga je stajalo ugleda. Novinarstvo bi trebalo biti drukčije. Oni su prvo objavili njegovo ime, a tek su poslije sve demantirali i ispričali se. Najvažnije je da se njegovo ime više ne spominje.

NACIONAL: Vaš se brat često spominje kada se govori o mogućem povratku Igora Bišćana u reprezentaciju. Niko Kovač rekao je da se Bišćan treba ispričati suigračima i da će biti pozvan u reprezentaciju. Slažete li se s time? – Mislim da je moj brat u pravu. Mi igrači nismo Bišćanu napravili ništa nažao. Dobro smo ga primili kao suigrača. No on je prije važne utakmice otišao a da nam ništa nije rekao. Možda je tada imao problema s trenerom, ali nije imao problema sa suigračima. Njegov potez nije bio sportski, ipak se svi mi u reprezentaciji borimo jedan za drugoga. Prvi put u svojoj karijeri doživio sam da je jedan igrač napustio pripreme. Uvijek je bilo igrača koji su nezadovoljni svojim statusom, ali uvijek su tu kada treba igrati za Hrvatsku. Primjerice, Tokić i Tomas nisu uvijek u reprezentaciji, ali su tu kada ih trebaš. Tako i treba biti kada igraš za Hrvatsku. Bišćan je tada bio prvi put pozvan u reprezentaciju i trebao se strpjeti i čekati svoju priliku. Kada sam ja došao u reprezentaciju, još su igrali reprezentativci iz 1998., šutio sam, radio svoj posao i njih slušao. Oni su me vodili, mlađi igrači uvijek trebaju slušati starije.

NACIONAL: Igrali ste za reprezentaciju Hrvatske pod različitim trenerima. U čemu je Kranjčar drukčiji od Barića ili Jozića? – Kad je riječ o igri, Kranjčar voli ofenzivnu igru, više nego što su to voljeli ostali treneri. Otto Barić je napravio rezultat, otišli smo na Europsko prvenstvo kada to nitko nije očekivao jer je došlo do smjene generacija. Dobro, mogli smo napraviti bolji rezultat na EP-u u Portugalu, ali uspjeh je i otići na EP. Mi nismo velika zemlja, nemamo igrače kao nekada i zato samo kolektivnom igrom možemo doći do uspjeha. Pojedinačno nismo kvalitetni kao igrači od prije sedam, osam godina. Što se tiče priprema za utakmice, Kranjčar nam daje dosta slobodnog vremena, nema pritiska, možemo se opušteno družiti i popiti kavu. To je u skladu s našim mentalitetom, opuštanje i razgovor između igrača.

NACIONAL: Prije pet godina Nijemci su vas željeli vidjeti u svojoj reprezentaciji. Žalite li što niste prihvatili njihovu ponudu? – Bilo je priče da me žele, ali ja sam uvijek čekao na poziv Miroslava Blaževića. Nikada nisam požalio zbog toga. Rođen sam u Njemačkoj, ali srce mi kuca za Hrvatsku. Ne osjećam se kao Nijemac iako sam rođen tamo i nikada nisam pomislio da bih mogao igrati za njihovu reprezentaciju. Vjerojatno ću nakon završene karijere živjeti u Munchenu, ali to se nikada ne zna. Za sada je moj plan živjeti u Munchenu, divan grad, sličan mentalitet kao u Hrvatskoj. Međutim, sve se može promijeniti. Ni u Njemačkoj nije život onakav kakav je bio prije nekoliko godina, mnogo se toga promijenilo, došlo je do krize.