"Tu instalaciju, koja je sastavljena od elementarnih geometrijskih likova, napravio sam specijalno za ovu izložbu, iako sam ideju razvijao u glavi još od 70-ih godina." kaže Ivan Picelj“Ova se izložba ne može nazvati retrospektivom jer se tako nazivaju samo izložbe pokojnika, a ja još stvaram,” izjavio je u svom poznatom lucidnom stilu Ivan Picelj (80), jedan od najvažnijih hrvatskih slikara, pionir grafičkog dizajna, suosnivač grupe Exat ‘51 i potpisnik manifesta iz 1951. i 1953., te važan predstavnik poznatog međunarodnog pokreta Nove tendencije iz 60-ih, kojemu je u nedjelju u Klovićevim dvorima otvorena prva velika, cjelovita izložba “Kristal & ploha. 1951. ? 2005.”. Na toj izložbi prikazano je više od 250 ključnih radova, od plakata do slika, crteža, reljefa i objekata, od kojih su mnogi prvi put izloženi u Hrvatskoj. To su, primjerice, grafička mapa od 12 listova “Oevre programmee NO 1” iz 1966. za koju je predgovor napisao talijanski kritičar i sveučilišni profesor Gillo Dorfles, ciklus plitkih reljefa od samo četiri milimetra iz ranih 60-ih poznatih pod nazivima “Plavo crno”, Crno crno”, “Crveno” i ”Žuto crno”, te njegov posljednji rad iz 2005. ? instalacija “Euklidov vrt”.

Poznat kao perfekcionist, Picelj je budno pratio postavljanje svakog eksponata 'jer se ne možete ni na koga osloniti' i zahtijevao je čistoću i preciznost LEAD 'Opredjeljenost za umjetnost nije za picelaj nikada bilo akademsko i školsko, nego je od samog početka bilo radno i iskustveno' LEAD Picelj za tri monumentalna reljefa iz 1967. nije imao mjesta u stanu pa su završili u depou MUO-a, gdje su kompletno propali LEAD 'Kažu da je to sublimacija mog rada ? svojevrsne strogosti i imaginacije. No nema smisla da ja objašnjavam svoje radove ? nekao oni sami govore'“Tu instalaciju, koja je sastavljena od elementarnih geometrijskih likova, napravio sam specijalno za ovu izložbu, iako sam ideju razvijao u glavi još od 70-ih godina. Kažu da je to sublimacija mojeg rada ? svojevrsne strogosti i imaginacije. No nema smisla da ja objašnjavam svoje radove ? neka oni sami govore”, zaključio je samozatajni Picelj.

Autori izložbe su Stane Bernik, profesor na ljubljanskoj Akademiji za grafički dizajn i oblikovanje i jedan od najvećih stručnjaka za to područje u srednjoj Europi, te Ješa Denegri, beogradski kunsthistoričar podrijetlom s Brača, po mnogima najveći ekspert za Piceljev likovni opus, ali i za predstavnike Novih tendencija, koji je doktorirao na grupi Exat ‘51. Kustosica izložbe je Biserka Rauter Plančić, a talijanski umjetnik i Piceljev prijatelj Getulio Alviani napravio je postav. Eksponati su posuđeni iz Moderne galerije, Muzeja suvremene umjetnosti, nekih privatnih galerija i od samog autora, a izložba se može razgledati do 15. svibnja.

“Vidite, ovaj plakat, ‘Čovjek svoje klase’, jedan je od moja tri politička plakata”, nastavio je Picelj. “Dizajnirao sam ga 1974. za akademiju u HNK u povodu 80. godišnjice rođenja narodnog heroja NOB-a Augusta Cesarca. Kad su Cesarca vozili na strijeljanje, ispisivao je svoje ime i prezime crvenom bojom na komadiće papira, koje je zatim bacao kroz prozor automobila. Pronašao sam taj njegov originalni potpis i ukomponirao ga u plakat.”

Biserka Rauter Plančić kaže da je ova izložba iznimno važna za valorizaciju Piceljeva cjelokupnog stvaralaštva, a uz to ima draž “još neviđenog”, jer je konačno na jednom mjestu prikazan slikarski, grafički i dizajnerski opus umjetnika koji je obilježio i predvodio revolucionarne obrate u suvremenom hrvatskom slikarstvu. “Picelj je ostao beskompromisni borac, predstavnik geometrijske apstrakcije i konstruktivist kakav je bio u doba Exata ‘51 i nikada se nije priklonio probitačnijim trendovima, kao što su učinili mnogi drugi slikari”, rekla je Biserka Rauter Plančić.

U završnici priprema za izložbu u Klovićevim dvorima vladalo je pravo opsadno stanje. Poznat kao perfekcionist, Picelj je budno pratio postavljanje svakog eksponata “jer se ne možete ni na koga osloniti”. Inzistirao je na čistoći i preciznosti. Navodno je izložba čak bila pred otkazivanjem, a otvaranje je nekoliko puta prolongirano. Čak je pokušao izbjeći formalno otvaranje i nepotrebne govorancije dužnosnika ? “neka ljudi uđu i gledaju!”. No na kraju je popustio i prošetao se izložbenim dvoranama zajedno s Denegrijem i novinarima, ali šutke, iz prikrajka, u skladu s njegovom umjetničkom koncepcijom.

Picelj je puno poznatiji u svijetu, osobito u Francuskoj i Njemačkoj, ali i u SAD-u, negoli u Hrvatskoj. Samostalno je izlagao u Londonu, Chicagu, New Yorku, Rotterdamu, Veneciji, Padovi, Ulmu, Augsburgu i ostalim gradovima svijeta. U Zagrebu je imao samo tri samostalne izložbe ? prvu 1962., zatim je 1966. u Gradskoj galeriji izložio instalacije, a 2001. u Kabinetu grafike HAZU predstavio se crtežima. Osobito se malo zna o njegovim instalacijama i reljefima koji su nastajali u njegovoj konstruktivističkoj fazi u šezdesetima, kada je radio objekte od metala, pleksiglasa, drva i televizijskih antena.

Akademiju likovnih umjetnosti upisao je usred rata 1943., a kolege na godini su mu bili Ivan Kožarić, Josip Vaništa, Ivo Kalina i Aleksandar Srnec. Već je tada s Kalinom i Srnecom osnovao kratkotrajnu skupinu Ipikas, nazvanu po početnim slovima njihovih imena i prezimena. Na žalost, na izložbi nije izložen ni jedan rad iz tog najranijeg razdoblja, koji bi pružio uvid u sam početak Piceljeva stvaralaštva. “Dobili smo sobu od Kalininih roditelja u zgradi na Trgu bana Jelačića gdje se nalazi DAZ, uredili smo je kao atelje i tu smo slobodno slikali”, kaže Picelj. “Zanimalo nas je talijansko metafizičko slikarstvo, kubizam, Picasso, Van Gogh i Krsto Hegedušić. Grupa nikada nije javno djelovala, osim što je objavljena u novinama naša fotografija, a ispod nje je pisalo da mi živimo za umjetnost.” Nastavio je pohađati akademiju nakon rata, no bio je nezadovoljan nastavom i napustio ju je 1946. godine.

“Opredjeljenje za umjetnost nije za Picelja nikada bilo školsko i akademsko nego je od samog početka bilo radno i iskustveno”, objasnio je Ješa Denegri. Naime, Picelj je zajedno s Vjenceslavom Richterom i Aleksandrom Srnecom radio jugoslavenske paviljone na privrednim izložbama u Beču i Stockholmu 1949., a iduće godine i u Hannoveru. Zatim je iste godine s arhitektom i dizajnerom Zvonimirom Radićem dobio prvu nagradu za realizaciju jugoslavenskog paviljona u Chicagu. “Na tim su poslovima stjecali dragocjeno iskustvo oblikovnog mišljenja i rješavanja konkretnih plastičko-prostornih zadataka. Kad su kasnije ušli u područje umjetnosti, njihovo je poimanje bilo lišeno mladenačkih idealističkih i metafizičkih natruha i zasnovano kao djelatni pothvat u sredstvima i materijalima”, rekao je Denegri.

Picelj nikada nije imao vlastiti atelje, pa je uglavnom radio u svom stanu u središtu Zagreba u kojem je održao i prvu izložbu. “Mnogi moji francuski kolege, pisci i slikari, nemaju atelje jer najradije stvaraju po kavanama”, rekao je Picelj komentirajući, s puno duha, problem s ateljeom. “Prvo tamo naprave skice, a onda ih kod kuće dorađuju. Kako bih ja mogao plaćati poseban prostor od 80 kvadrata za atelje? Nikako! Božo Bek, tadašnji direktor Galerija grada Zagreba, svojedobno se jako zalagao kod gradskih vlasti da mi dodijele neki prostor, čak je tri puta pisao molbe, no od svega toga nije bilo rezultata. Jednom su nam rekli da će nam ustupiti prostor ukoliko ga pronađemo. Mi smo ga pronašli, ali prostor za atelje nismo dobili.”

Picelj je u Parizu godinama surađivao s poznatom pariškom galerijom Denise René u kojoj je već 1959. imao samostalnu izložbu. Tada su mu predgovor za katalog napisali Michel Seuphor i Victor Vasarely. “Naša veza s Parizom počela je 1952. kada smo pozvani da izlažemo u Salonu de réalité nouvelle”, kaže Picelj. “No u Pariz sam došao relativno kasno, sredinom 50-ih, i odmah sam ušao u krug pjesnika i umjetnika bliskih Andreu Blocku i galeristici Denise René. U prvih mjesec dana upoznao sam i posjetio muzeje i ateljee arhitekata i umjetnika Le Corbusiera, Légera i Vasarelyja. Galeriju Denise René podupirao je André Breton, a kod nje su prvi prvu izložbu imali Vasarely, Max Ernst, zatim Mondrian.”

Kad je živio u Parizu, za koji kaže da mu je “drugi grad i druga domovina”, družio se s našim znanstvenicima i umjetnicima poput pokojnog Mirka Grmeka i Radovana Ivšića, a otvaranjima izložbi, osobito u SAD-u, prisustvovali su sve sami uglednici. Jednom prigodom u Buffalu večer poezije imao je i Alan Ginsberg. “Bilo je senzacionalno”, prisjetio se Picelj.

U prizemlju Klovićevih dvora izloženo je 195 plakata, uglavnom dizajniranih za izložbe, ali i kazališne predstave i filmove. Postav je zgusnut i natrpan, jer je Stane Bernik htio postići “doživljaj ulice i autoceste gdje nas s jumbo plakata bombardiraju raznim marketinškim porukama”.

“Koncipirajući postav, naglasak sam stavio na ulogu i važnost Ivana Picelja u grafičkom dizajnu bivše Jugoslavije, osobito u 50-im i 60-im godinama, kada je formirao svoj autentičan i prepoznatljiv grafički jezik”, rekao je Bernik koji je već 1986. napravio Piceljevu malu retrospektivu grafičkog dizajna u sklopu 21. zagrebačkog salona. “Taj jezik poslije je nazvan ‘piceljevskim jezikom’, a u svijetu je postao poznat kao ‘jugoslavenski grafički dizajn’. Formirao se u sprezi Zagreba i Ljubljane, tada dva najjača grafička centra. U Zagrebu je u to vrijeme stasao Exat ‘51, a u Ljubljani je jezgra bila na Arhitektonskom fakultetu kod profesora Edvarda Ravnikara. Uz to, htio sam prikazati one plakate koji imaju naglašenu komunikacijsku funkciju, odnosno, poruku.”

Picelj je sveukupno napravio više od 500 plakata, a na izložbi su obuhvaćene sve faze, od njegovih umjetničkih početaka pa do danas. Pogled na Piceljev opus započinje plakatom za kultnu izložbu grupe Exat ‘51 “Kristl-Picelj-Rašica-Srnec”, koja je održana 1953. u Društvu arhitekata Hrvatske, a završava plakatom za izložbu njemačke grupe kinetičke umjetnosti Zero, koja je održana prošle godine u Klovićevim dvorima. O Exatu ‘51 Picelj kaže: “Bili smo preradikalni, iskorak je bio prevelik za našu sredinu, a u napisima protiv naše prve izložbe uvijek su se osvrtali na tekst manifesta, koji im je bio problematičniji od slika.”

Picelj je najviše radio kulturne plakate, primjerice, za Muzej suvremenih umjetnosti, Muzej za umjetnost i obrt i za Klovićeve dvore. To su plakati, primjerice, za izložbe Ivana Meštrovića i Koste Angelija Radovanija, a za parišku galeriju Denise René napravio je plakate za izložbe Agama, Arpa, Sotoa i ostalih. Tokom 12 godina suradnje s Klovićevim dvorima napravio je vizualni identitet za sveukupno 23 izložbe. Nakon posljednje izložbe “Tisuću godina hrvatske skulpture” 1991., prestao se baviti grafičkim dizajnom i posvetio se “art” radovima. Od tada je napravio plakate samo za nekoliko bliskih prijatelja, primjerice, za njemačko-austrijskog kolekcionara Gerharda Lenza za izložbu grupe Zero i za dizajn knjige “Crno i crno” u kojoj je tiskan izbor poezije njegova dugogodišnjeg prijatelja Radovana Ivšića. “Ivšić je po svom umjetničkom uvjerenju i djelovanju nadrealist i veliki pjesnik”, rekao je Picelj. “Poslije Drugog svjetskog rata preveo je za Krugove mnoge moderne pjesnike, primjerice, Eluardovu pjesmu bez interpunkcije. Tada je u Vjesniku objavljen tekst pod naslovom ‘Uvreda radničke klase’.”

Govoreći o mjestu Ivana Picelja u svjetskim razmjerima, Bernik je ispričao zgodnu anegdotu iz ranih 60-ih. “Na drugoj godini povijesti umjetnosti profesor Luc Menašej upitao nas je jesmo li čuli za Ivana Picelja”, kaže. “Svi su šutjeli i odmahivali glavama, a on je bio neugodno iznenađen. Rekao je: ‘Kako ne znate, pa on je prvo i jedino ime iz Jugoslavije, koje poznaje cijeli svijet! Već je izlagao u Parizu, a napravio je i velike gospodarske izložbe, a niste čuli za njega.’ Ja sam čuo, ali nisam htio to javno priznati kako ne bi ispalo da se pravim važan.”

Na prvom katu Klovićevih dvora izloženo je 50-ak slika, crteža, reljefa u drvu i metalu, objekata te grafičkih mapa i listova koji prate umjetnikov razvoj od nastanka grupe EXAT ‘51 do naših dana. Objašnjavajući postav “art” dijela izložbe, Ješa Denegri je rekao: “U svakoj od 12 dvorana prikazali smo cjelovit tematski ciklus koji je Picelj razrađivao u određenoj fazi svog života. Svaki eksponat ima poseban tretman, što smo postigli specifičnim osvjetljenjem i prozračnim postavom. Izložba započinje predstavljanjem Piceljevih slika u tri dvorane, od najave geometrijske apstrakcije i Exata ‘51, preko kapitalnog djela ‘U čast Lisickom’ posvećenog ruskoj avangardi do još neizlaganih radova iz Piceljeva opusa. Zatim slijedi faza Novih tendencija i prvih međunarodnih uspjeha, osobito u Parizu, u kojoj je istraživao vizualnu percepciju, matematičke ritmove i pomake čestica. U zasebnoj prostoriji izložena su tri ciklusa posvećena pionirima geometrijske apstrakcije Mondrianu, Rodčenku i Maljeviču, koje je objavila pariška galerija Denise René, a za koje je tekst napisala Annie LeBrun. Na žalost, od djela prikazanih u Americi pronađen je samo jedan rad, tako da je velik dio Piceljeva opusa za sada nedostupan.”

Neke od tih nedostupnih Piceljevih instalacija nalaze se u Galeriji Howarda Wisea u Chicagu i u Galeriji Jacquesa Baruha u New Yorku, a dvije u nekoj milanskoj galeriji čiji potomci naprosto ne žele te radove vratiti pravom vlasniku ? Ivanu Picelju. Dio reljefa navodno čak cirkulira po svijetu, a neki se nalaze u privatnim kolekcijama. “Mi stalno pokušavamo vratiti te reljefe, svojedobno se i moja kći Anja jako angažirala, ali zasad nema nikakvih rezultata”, kaže Picelj i dodaje da on nije takav osamljeni slučaj. “Vodili smo prepisku, no bojim se da bez dobrog odvjetnika, čiji savjet o takvim stvarima u SAD-u stoji oko 500 dolara, nećemo ništa postići. Na žalost, ja to ne mogu platiti, a ne znam može li se išta učiniti državnim putem. Naime, oni traže, među ostalim uvjetima, da im se plati čuvanje mojih umjetnina i korištenje njihovih depoa tijekom tih desetljeća.”

Izložena su i tri monumentalna reljefa iz 1967., “Ides”, “Grya” i “Passage”, koji su kompletno restaurirani prije tri godine. Naime, kad se njegovih pet reljefa vratilo s izložbenih turneja po SAD-u, Njemačkoj i Norveškoj gdje su bili prikazani na prestižnim umjetničkim festivalima u Albright-Knox Art Gallery u Buffalu, Kunstlerhausu u Nürnbergu te u Sonia Henie-Niels Onstad Foundations u Hovikoddenu, završili su u depou Muzeja za umjetnost i obrt jer Picelj u svom stanu za njih nije imao mjesta i ? kompletno propali.

Galeristi kažu da su Piceljevi radovi jako traženi na hrvatskom tržištu umjetnina; smatraju se muzejskom vrijednošću i nude se visoke svote, ali ih Picelj uglavnom ne prodaje, a ako se odluči na taj korak, onda ih ponudi muzejima ili pokloni prijateljima.

Na pitanje je li se osjećao šikaniranim ili povrijeđenim nonšalantnim odnosom zagrebačke sredine prema njegovim djelima, Picelj je u svom stilu odgovorio: “Nikada se ne treba dati smesti. Važno je zadovoljiti svoju potrebu i stvarati umjetnost.”