Branislav Glumac, pisac i likovni kritičar, autor popularne "Zagrepčanke", kojemu je u izdanju VBZ-a upravo objavljena knjiga "Razgovori sa slikarima ? Oko, ruka, kist", prva takve vrste u Hrvatskoj“Krsto Hegedušić, Miroslav Krleža i Antun Augustinčić bili su u kulturi najbliži Josipu Brozu Titu. Što su mu oni savjetovali, Tito je uvažio. Da bar predsjednik Stipe Mesić može imati savjetnike za kulturu takvog kalibra! Primjerice, Hegedušić je Titu prvi natuknuo da apstraktno slikarstvo nije dekadentno i da bi trebalo dobiti zeleno svjetlo; ondašnja Jugoslavija tako je postala slobodna zona za apstrakciju. Ali Hegedušić nije nikada iskoristio to prijateljstvo s Titom u vlastitu korist, iako je uvijek dobivao velike poslove ? umro je kao pravi Hlebinac, čist i moralan”, rekao je Branislav Glumac, pisac i likovni kritičar, autor popularne “Zagrepčanke”, kojemu je u izdanju VBZ-a upravo objavljena knjiga “Razgovori sa slikarima ? Oko, ruka, kist”, prva takve vrste u Hrvatskoj.

Knjiga će biti promovirana 10. svibnja u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u sklopu Zagrebačkog festivala knjiga na kojem će se predstaviti više od četiri tisuće novih stručnih naslova, a zatim će se otvoriti izložba s radovima tih umjetnika. Knjiga je ozbiljna i studiozna, a sastoji se od 29 razgovora s cijenjenim hrvatskim slikarima, od Marina Tartaglie i Krste Hegedušića, preko Nikole Reisera, Mladena Veže, Ferdinanda Kulmera i Zlatka Price do Ede Murtića i njegova sina Borisa Glumca. Međutim, u razgovoru za Nacional Glumac je razotkrio njihovu manje poznatu, intimniju stranu života koja pokazuje njihove tajne strasti, ljubavi i bolesti.

NACIONAL: Kako je knjiga nastala? – Knjiga je nastala iz moje ljubavi prema slikarstvu, ali i zbog moje zakržljale sposobnosti da i sam nešto slikam. U 40 godina druženja sa slikarima osjetio sam potrebu da neke misli i razgovore zabilježim. Evo, upravo je objavljena knjiga uspomena i zapisa Matka Peića, inspirativnih medaljona misli i emocija. U jednom je objavio zabilješku o dugogodišnjem druženju kod Julija Benešića kod kojeg su se sastajali Miroslav Krleža, Ljubo Babić i drugi sjajni slikari i glazbenici. Međutim, svi ti krasni razgovori otišli su u dim, jer ih nitko nije zabilježio, pa ni Peić, i zato zbog toga osjeća grižnju savjesti i kajanje. Ne znajući za njegovo kajanje, odlučio sam zabilježiti svoje razgovore sa slikarima, s kojima više nikada ne bih radio ovakvu knjigu. Svi su naporni, tašti, sebeljubivi, narcisoidni i uglavnom genijalni, ali u biti velika djeca, kao, uostalom, i mi pisci.

NACIONAL: Koji je slikar na vas ostavio najsnažniji dojam kao osoba? – Neosporno – Ivo Šebalj i Krsto Hegedušić. Šebalja sam volio kao veliko malo i staro dijete, kao čudo. On je imao glavu proroka i unatoč teškim bolestima, koje su ga mučile cijelog života, od raka do tuberkuloze, sačuvao je izvanrednu kristalnu kocku vedrine. Bio je unikatno skroman i moralan, ali je o slikarstvu imao čvrsta stajališta. Nikada nije imao vlastiti atelje; a kad su ga htjeli primiti u HAZU, odgovorio im je da nema novo odijelo i kravatu i da ga ne može na brzinu sašiti pa neka to ostave za neko drugo vrijeme. Znači, on čak nije bio akademik, za razliku od nekih klinaca, koji su se provukli kroz tko zna koja vrata. Svoju prvu izložbu imao je s 50 godina, jer je bio jako samokritičan, a otkrili su ga Edo Murtić i Vlado Gotovac. Danas su svi slikari, pa i ostali javni ljudi, pohlepni za javnim priznanjima, a on uopće nije imao takvu potrebu. Kad mi se rodio mlađi sin Filip, dao mi je na izlasku iz ateljea kuvertu rekavši mi da ju otvorim kad dođem kući. Zamislite, unutra je stavio tisuću njemačkih maraka za Filipa! Nije imao djece, ali je uvijek bio ozračen toplinom i ljubavlju. Njegov stan u središtu Zagreba bio je podijeljen na dva dijela ? na atelje i prostor za življenje; bio je krcat slikama. Kako je bolovao od raka, a prije toga dugo i od tuberkuloze, liječnici su mu zabranjivali pušenje i rakiju predviđajući mu brzu smrt. No on je prema njima pokazivao neposluh. Jednom mi je rekao: “Čuj, Branko, ako ne popušiš cigar i ne popiješ rakijicu, ne vrijedi živjeti pa ću ja usprkos njima pušiti i svaki dan popiti jednu rakijicu.” I doživio je 90 godina, usprkos medicinskim prognozama.

NACIONAL: Što vas je fasciniralo kod Krste Hegedušića kod kojeg su se u njegovoj čuvenoj Majstorskoj radionici na “kreativnim sjedeljkama”, okupljali umjetnici? – Krsto Hegedušić je s jedne strane bio strah i trepet, čak bih rekao inkvizitor u odnosu na likovnu umjetnost, a na drugoj je ostao otvoreni, nepatvoreni, čudesni Hlebinac, koji se znao svemu radovati, od ping ponga, koji nikad nije dobro igrao, do šaha. U glavi je imao svoju “crnu knjigu” u koju je upisivao neprijatelje. Kad je nekoga upisao u tu knjigu, to je bilo za cijeli život, no i on je imao mnogo neprijatelja. Primjerice, bio je poznat njegov strahovit sukob s povjesničarom umjetnosti Grgom Gamulinom, koji se vjerojatno nastavio i zagrobno. Krleža je tada stao na Hegedušićevu stranu, jer ga je jako volio i cijenio. Pokazivao je veliku mudrost i dobrotu prema pulenima iz svoje Majstorske radionice, a osobito prema kćeri Mirjani, koja je rekla da nikada nije podigao glas, a kamoli je udario, dapače, bio je umiljati i tepajući otac. Te večeri kod Krste Hegedušića u njegovu ateljeu u Zamenhofovoj ulici bile su poput sjedeljki kod Emila Zole u Parizu. Tu se skupljala društvena krema Zagreba, ali nije mogao doći svatko, jer je Hegedušić pomno birao svoje goste, primjerice, Krleža, Boris Dogan i Edo Murtić bili su redoviti gosti. Upravo u njegovu ateljeu održana je premijera Babajina filma “Breza”, a priređivale su se i književne promocije.

NACIONAL: Kakve su vaše uspomene na Edu Murtića, kojeg su mnogi smatrali kontroverznom osobom? – Upravo takve ? kontroverzne. S Edom Murtićem imao sam idilične odnose sve do jedne nedjelje kad smo se u telefonskom razgovoru žestoko razišli na estetsko-ljudskoj osnovi, do kraja života. Murtić je u likovnom smislu bio vrlo isključiv; do 1990. bio je bog i batina u galeriji “Forum”. Nakon dolaska HDZ-a i Tuđmana na vlast bio je nemilosrdno smijenjen iz političkih razloga. On je zbog te nepravde osjećao bol, što je bilo opravdano. Tada sam predložio galeriji “Forum” da napravim ciklus od deset izložbi “Međaši hrvatske kulture”, pa sam tako priredio izložbe Josipa Vanište, Ive Šebalja, Ivana Lovrenčića, Alberta Kinerta, Željka Hegedušića, Vanje Radauša i drugih, a uz svaku je bila tiskana likovna mapa. No, te nedjelje nazvao me Edo i ljutito me zapitao što ja to njemu radim u galeriji “Forum”. Naime, on je to shvatio osobno, kao da sam mu zabio klin u leđa, što je bilo posve bespredmetno. Odgovorio sam mu da ta galerija više nije u njegovim rukama te da sam ponudio izložbe vrhunskih hrvatskih umjetnika, protiv kojih on ne bi smio ništa imati. Zatim sam ga upitao je li on bog, a kad je on odgovorio niječno, rekao sam mu: “Dragi moj Edo, molim te da se od danas pa u idućih pola stoljeća više ne poznajemo!” I tako je završilo naše druženje. Slikarstvo kod Ede Murtića je jedno i visoko ga cijenim, ali “čojstvo” i njegov karakter sasvim je nešto drugo. Dopuštam da se to pripiše i meni, dakle, da se moje pisanje vrednuje zasebno od mojeg karaktera. No, ja nikada nisam ni jednog pisca egzistencijalno nagazio, a Edo Murtić neke svoje prijatelje bogme jest.

NACIONAL: Zašto ste grofa Ferdinanda Kulmera nazvali umjetnikom “kartezijanske provenijencije” i je li on u razgovorima isticao svoje plemićko podrijetlo? – Taj grof Kulmer bio je vrlo zanimljiva svjetska mimoza, a prema svom plemićkom podrijetlu odnosio se kraljevski. Nikada to nije isticao i nikada nije tražio povrat svojih imanja. Bio je građanin grof. Bio je sazdan od prefinih niti, pravi uljudni, kulturni Europljanin, koji nikada nije povisio glas, no u hodu, osobito s leđa, naziralo se nešto plemićko. Kad je Arthur Miller, veliki i dobro plaćeni pisac, intervjuirao Nelsona Mandelu u Južnoj Africi, zapisao je da Mandela u osam dana druženja i razgovora nije ni jednom rečenicom spomenuo svojih 27 godina provedenih s nosom iza rešetaka. Da se smrzneš! Tako je reagirao i Kulmer. Lulu je kadio cijeli život, a iza pomalo ženskastog osmijeha krio se pravi mužjak, pomalo i skriveni razbludnik. U odnosima prema ljudima bio je iznimno senzibilan i korektan. Zapravo, bio je poput rijetkog kukca, koji se teško pronalazi, a kad se nađe, sprema se u herbarij. No kod njega je izbijalo racionalno, čak matematičko prosuđivanje slikarstva, a zapravo je bio sa svojih sto kilograma hrpa zatomljene emocije.

NACIONAL: Tko je od tih slikara imao najuzbudljiviji intimni život? – Boris Dogan – bio je prelijep, šarmantan, nalik na Nordijca, plavih očiju, a žene su ga uistinu voljele. Ljeti je nosio mornarske majice, a prvi među slikarima imao je sportski automobil ? rover. Živio je boemski, ali je volio šarmirati, kao žena svojim draguljima. No doživio je veliku nesreću s prvom ženom. Kao mlad slikar bio je oženjen tada popularnom pjevačicom Rajkom Vali, koja je pjevala s Ivom Robićem. U Zagreb su stigli prvi fiće i oni su otišli na izlet. Ona je bila trudna, no htjela je voziti. On joj je to dopustio; doživjeli su prometnu nesreću u kojoj je ona poginula. Poslije te strašne tragedije Dogan je bio jako depresivan, a osjećao je i veliku krivnju tako da više nije želio živjeti. Savjetovali su mu sljedeće: “Ako želiš smrt, otputuj u Egipat i tamo će te netko sigurno ubiti.” Znači, htio je napraviti samoubojstvo tako da ga netko u mraku ubije. Tri mjeseca hodao je najmračnijim uličicama u zabranjenim kvartovima za turiste, ali ga smrt nije htjela.

NACIONAL: Tko je bio najveći zavodnik? – Teško je o tome govoriti jer su supruge tih slikara još žive. Vilim Svečnjak bio je poznat kao čovjek prpošna temperamenta, koji je čak razlomio jedan građanski, bogataški brak da bi se oženio gospođom Martom s kojom je ostao do kraja života. Gospođa Marta znala mi je u šali reći: “Vidite, gospon Glumac, još sam 1935. imala svoju jahtu, vilu, automobil, dadilje i čuvare, a onda je došao ovaj bogec s kistom i štafelajem i zaveo me.” To je vrlo poučna priča. Po cijenu da budem izazvan na dvoboj i da pretrpim neki fizički udarac, odat ću vam još jednu tajnu: Nikola Koydl također je jedan od velikih šarmera, omiljen kod žena. Toliko su ga voljele da smo se mi šalili da bi mogao nešto i nama ostaviti.

NACIONAL: Zašto ste Alberta Kinerta usporedili s Franzom Kafkom? – Kinerta sam neobično volio i cijenio; bio je zatvoren i samozatajan čovjek, no budući da je u mladosti bio hrvatski prvak u boksu, što malo ljudi zna, ostao mu je taj fajterski odnos prema životu. Vjerujem u onu Camusovu izjavu, koji je inače igrao kao centarfor u malom nogometnom klubu kraj Pariza: “Sport me je naučio velikim moralnim poukama ? znati dobiti i izgubiti, znati mrziti, a da to ne pokažeš, naučiti važnost timske igre.” Kinert je bio veliki individualac, s vječnom cigaretom, a studenti su ga neobično voljeli. Mislim da i sada u grobu ? puši.

NACIOMNAL: U knjizi ste objavili razgovore samo s dvije dame ? Nadom Žiljak, Kinertovom kćeri, i Nives Kavurić-Kurtović. Je li vam razgovor s njima bio teži negoli sa slikarima? – Nives je posebno, likovno, poetsko, unikatno čudo, visokoetična osoba na svim razinama života. Introvertirana je i ima mali krug prijatelja, a baš mi je u povodu objavljivanja ove knjige rekla kako osjeća grižnju savjesti i kajanje što nije stigla upoznati neke slikare. Razgovor s Nives Kavurić-Kurtović bio mi je najteži od svih: ona se ponašala kao estetski policajac i pazila je na svaku riječ. Kad sam joj nakon prvog dijela razgovora, koji sam pisao, pokazao da sam izmijenio nekoliko riječi, odmah me nazvala rekavši mi da ona ne može pristati na te izmjene. Jako mi se svidjela ta njezina borba za svaku misao i svaki zarez. Tri puta smo se sastajali, jednom sam ostao kod nje sedam sati u ateljeu i na kraju je ostala svaka njezina riječ i točka.

NACIONAL: Po čemu se ističu vaši vršnjaci ? Đuro Seder, Zlatko Keser, Nikola Koydl i Ivica Šiško? – To su sve vrsni slikari, predani slikarstvu kao svojoj nesreći i sreći, unutarnjem i vanjskom demonu. O nekima od njih, primjerice, Šišku i Keseru, pisao sam prve tekstove još prije 40-ak godina, a neki su sad i akademici. Keser je uvjeren da igra šah najbolje na svijetu, Seder je poetski mudrac, kuha relativno dobru kavu. “Srebrni” Koydl ipak ih sve nadvisuje šarmom i erotskom pohlepom. Šiško se malo odmetnuo u politiku i lovce. Pazite kad se krećete nepoznatom šumom! Oni su za mene ostali isti kakvi su bili kad sam ih upoznao, samo što su danas sijeda, odraslija djeca, s nešto više kila, ali i s nešto više mudrosti.

NACIONAL: Žalite li što s nekim slikarom niste uspjeli napraviti intervju? – Da, sa Željkom Hegedušićem, Krstinim bratom, mojim dragim prijateljem, s kojim sam ispio mnogo finih rakija, te s Miljenkom Stančićem. Dogovore smo stalno prebacivali za idući tjedan. Na žalost, Hegedušić je pao i nesretno nastradao ne doživjevši 101. rođendan. Za Stančića sam mislio da će ta gromada od čovjeka, taj kolos od slikarstava, živjeti najmanje sto godina, ali od žudnje za hranom bukvalno se rasprsnuo. On je patološki volio jesti ? mogao je pojesti 20 kremšnita. Stojan Knežević, moj veliki prijatelj, čuveni liječnik i profesor na Medicinskom fakultetu, na čijim je rukama Stančić umro, rekao mi je da su se njemu jetra naprosto od hrane ? rasprsnula. Bio je bogomdan slikar i kad bi ga znali dobro prezentirati u Europi, mogao bi biti u rangu Vermeera i De Chirica. No, ti naši truli kulturni atašei, koji rade u hrvatskim veleposlanstvima u svijetu, totalno su nepotkovani jer odlaze po podobnosti, a ne po znanju.

NACIONAL: Knjigu ste završili razgovorom sa sinom Borisom Glumcem? – Tu sam osjećao specifičnost izbornika. Kao što Brešan & sin ili Brešan & tata rade svoje stvari, ili Vrdoljak otac i Vrdoljak sin, a poznate su razne svjetske kombinacije, od Charlieja Chaplina i njegove kćeri Geraldine, do Francisa Forda Coppole i njegove kćeri Sophije, tako smo se, eto, pojavili moj sin Boris i ja. Mislite li da je slavni redatelj John Huston davao svojoj kćeri Anjelici velike uloge samo zato što mu je ona bila kći? Naglasio sam da je Boris u ovoj knjizi za mene više slikar nego sin i da me nije zanimao kao sin, jer da jest, štošta bih mu rekao kao otac. Kao i on meni!

NACIONAL: Slikari su poznati kao osobe koje često znaju reći da je slika a ne riječ njihovo izražajno sredstvo. Kako ste u razgovorima rušili komunikacijske blokade, primjerice, s Josipom Vaništom? – Ne znam ni sam, ali očito sam imao neki tajni ključ pomoću kojeg sam ih znao otvoriti. Uvijek sam bio otvoren i komunikativan, jednako kao kad sam dolazio Krleži, ponekad i bezobrazan i drzak. Tajna je vjerojatno u goetheovskoj mineralogiji: “Ljudi se spajaju i razdvajaju poput minerala ? neki se privuku, kresnu jedan o drugi, a neki se dotaknu i raziđu.” Sve te slikare smatram svojim životnim suputnicima, prijateljima, koji su mi odnijeli dosta živaca i života, ali i ja njima. Ne sitničarim! Ova će knjiga ostati sjajno svjedočanstvo o tim ljudima i jednom vremenu.