Objavljeno u Nacionalu br. 493, 2005-04-25

Autor: Robert Bajruši

INTERVIEW

Željko Pervan - Vrhunci televizijske karijere zagrebačkog komičara

Autor 'Zločeste djece' dvadeset godina nakon početka na Omladinskom radiju i emisije 'Večernja škola' na OTV-u tijekom devedesetih od komičara niskobudžetnih projekata u samo mjesec postao dana postao je jedan od najeksponiranijih lica na nacionalnoj televiziji: za Nacional govori o prelasku na HTV, omiljenim Mućkama, jednostranosti Zlikavaca i životu s pet žena

Željko Pervan rođen je 1962. u Zagrebu i, kako sam kaže, bio je atipični mladić. Nigdje nije izlazio, nisu ga privlačila poznata okupljališta, a do danas nije okusio kap piva. Da ne ispadne kako je riječ o simbolu neporočnosti, dovoljno je bilo sŽeljko Pervan rođen je 1962. u Zagrebu i, kako sam kaže, bio je atipični mladić. Nigdje nije izlazio, nisu ga privlačila poznata okupljališta, a do danas nije okusio kap piva. Da ne ispadne kako je riječ o simbolu neporočnosti, dovoljno je bilo sŽeljko Pervan već čitava dva desetljeća slovi kao jedan od vodećih hrvatskih komičara. Autor je kultnog serijala “Zločesta djeca” i nekoliko drugih humorističnih projekata, ali tek je nedavno ? točno dvadeset godina nakon što se na Omladinskom radiju priključio “Zločestoj djeci” ? uspio doći i na Hrvatsku televiziju. Sada izgleda kao da želi nadoknaditi izgubljeno vrijeme pa ima čak dvije emisije: petkom ide “Večernja škola”, a utorkom i srijedom kviz “Uzmi ili ostavi”. Tako je u svega mjesec dana Pervan postao jedan od najeksponiranijih HTV-ovih autora, čiji projekti idu u udarnim večernjim terminima. Prve reakcije gledatelja su dobre, uostalom “Večernja škola” je već etablirani show, a druga epizoda kviza “Uzmi ili ostavi”, bila je puno bolja od prve.

Znam koliko to vrijedi, od podjele likova i njihove trodimenzijalnosti do odnosa među njima i fantastičnih dijaloga. To je nevjerojatno dobro pogođena stvar i meni osobno nedostižna On ima neke sposobnosti koje su iznimno dobre, dok se o političkim pitanjima uvijek svađamo jer uopće ne kužim što mu sve to treba Napravili smo prave ljude koje niste mogli zateći da ne znaju nešto sebi. Stvari su otišle tako daleko da je načelnik Muća pisao Zuhri da želi upoznati sumještana Obožavam zagrljaje trogodišnje curice jer je to neusporedivo s bilo čiim drugim na svijetu. Ne postoji nikakav profesionalni probitak koji pruža takvo zadovoljstvo Željko Pervan rođen je 1962. u Zagrebu i, kako sam kaže, bio je atipični mladić. Nigdje nije izlazio, nisu ga privlačila poznata okupljališta, a do danas nije okusio kap piva. Da ne ispadne kako je riječ o simbolu neporočnosti, dovoljno je bilo s njim provesti sat vremena i vidjeti ga kako puši cigaretu za cigaretom. Na kraju ih je čak uzimao i od konobara.

Ono što se zove karijera, započeo je sredinom 80-tih na Omladinskom radiju, kada se na nagovor Vinka Grubišića pridružio ekipi “Zločeste djece”, gdje je glumio Roma i Zagorca. Prijateljstvo s Grubišićem traje do današnjeg dana, i uvijek ga je branio makar je ovaj pred kraj Tuđmanove ere bio jedan od glavnih suradnika Ivića Pašalića. Za razliku od njega, Pervan nije ulazio u politiku, već je ostao na OTV-u, TV postaji koju posljednjih godina više nitko ne gleda. Stoga je prijelaz na Hrvatsku televiziju dvostruki plus, HTV-u jer je privukla odličnog autora, a Pervanu jer se sada defnitivno može etablirati na nacionalnoj razini.

NACIONAL: Kakav je osjećaj poslije 15 godina rada na off televizijama poput OTV-a doći na jednu etabliranu instituciju kakva je Hrvatska televizija? – Uopće nije slučajno da sam toliko vremena proveo na off televiziji jer sam cijeli život u odnosu na trendove bio off. Nikad nisam izlazio tamo gdje se inače izlazi, nikad nisam bio na utakmici niti sam u životu popio pivo. Cijelo moje odrastanje i sva iskustva koja sam stekao bila su u nekakvom offu. S druge strane, za mene Radio 101 i OTV nisu bile nekakve obične male medijske kućice, nego mjesta za koja sam bio emotivno vezan. Uvijek sam koristio emocije i razum stavljao na stranu, što je drugim ljudima izgledalo jako čudno. Često su me pitali zašto sve to trpim kad u istom gradu postoji jedna etablirana televizijska kuća s fantastičnim uvjetima. Sada su, čini mi se, sazreli uvjeti i došlo je vrijeme za odlazak na HTV.

NACIONAL: Vaši obožavatelji vjerojatno strahuju da ne postanete dio mainstreama. – To se neće desiti. Imam neku vagu koja me uvijek dosad spašavala, jer na nju stanem svake večeri i samokritično gledam što sam toga dana uradio. Pokušavam se gledati sa strane i biti realan. Još jedna dobra stvar u vezi s OTV-om je to što se, zahvaljujući off televizijama, moja medijska faca nije izraubala. Kad sam radio na OTV-u, vidio bi me eventualno samo prvi susjed i uspio sam preživjeti a da ljudima ne postanem dosadan. Na HTV-u su zaključili da ja to jedini mogu raditi i sve se poklopilo.

NACIONAL: Kako ste se osjećali na audiciji? – Nisam imao tremu, ako na to mislite, ali ne volim kad se nešto fingira. Mogu zamisliti kako tri praščića rade kuću od slame, ali puno teže mi ide fingiranje određenih situacija u studiju prepunom ljudi kad trebaš u svega 15 minuta pokazati kako bi to napravio u stvarnoj situaciji. Vjerojatno sam u tih 15 minuta ipak uspio pokazati da imam brze reakcije na asocijacije. Očito, dobro reagiram na podražaje jer u “Uzmi ili ostavi” nemaš vremena napisati nekakav tekst pa ga onda koristiti dok traje kviz. Sve mora biti spontano i brzo. S drugom emisijom sam zadovoljniji nego s prvom, a vjerujem da će iduće biti još bolje. Ovakvi kvizovi su teški, jer istodobno moraš razmišljati o dvije oprečne stvari, što vas dovodi u poziciju žena vozača. Jednim okom gledaš tajming, jer vrijeme curi nevjerojatno brzo, zadatak je otvariti kutije, a uz to treba ispuniti i obveze prema sponzorima. Uz sve to, moram biti pozitivno orijentiran prema igraču i sve to zaokružiti podražajima iz publike i stand upom. Možda ne izgleda tako, ali sve je vrlo zahtjevno.

NACIONAL: Jeste li gledali talijansku verziju kviza “Uzmi ili ostavi”, koja je iznimno popularna? – Jesam i jako mi se svidjela, puno više od francuske koja je hladno napravljena. Gledajući Talijane malo sam se prepao jer čovjek zaista odlično radi, a ja sam osoba koja se voli mjeriti s najboljima. Njihov voditelj vrhunski reagira. Primjerice, iako u jednoj emisiji nije znao da je gušter jedna od nagrada, u trenutku je izmislio priču o gušteru, ubacio ga u kolica?Ukratko, talijanski voditelj ima fenomenalne reakcije.

NACIONAL: Zašto je uvriježeno mišljenje da Hrvati imaju puno manje smisla za humor od, primjerice, Srba i Bosanaca? – Sumnjam da postoje narodi koji su operirani od humora, dok su drugi strašno komični, ali kad bih citirao Ivicu Račana, ne mogu a da ne kažem da je Slobodan Šijan snimio briljantne filmove poput “Maratonci trče počasni krug” i “Tko to tamo peva”, koji su zaista dobri. Možda nije u trendu kazati tako nešto, ali to je vrhunski humor. To znači da ipak postoje neke razlike na ovim prostorima kad je u pitanju humor. Je li riječ o dramskim akademijama i njihovim odabirima studenata, redatelja i scenarista, pa mi ovdje u Hrvatskoj vršimo krivi odabir, teško je reći. Uostalom, moji stand up nastupi i kontakti s publikom uživo pokazuju da u Hrvatskoj ima humora. U Zadru, Đakovu, Osijeku i Puli imao sam pune dvorane i bio sam fantastično primljen. Vidim da ljudi znaju što vrijedi, jer u pravom trenutku reagiraju u sekundi.

NACIONAL: Kritizirali ste hrvatsko glumište koje smatrate odgovornim za sadašnju situaciju? – Volio bih imati orden borca za istinu iako se to uvijek ne isplati, jer se u maglama puno lakše živi. Međutim, treba biti iskren. Mogu razumjeti da Akademija također ima sušne periode i tri ili četiri godine se ne pojavi ni jedan kvalitetan glumac. Onda to rezultira koncentričnim krugovima u kojima se jedne te iste osobe međusobno hvale i dodjeljuju si nagrade, a zapravo je riječ o opasnim ljudima koji ni sami ne znaju za što su rođeni, a kamoli nadareni. Ako u nekom filmu ili drami glumac treba glumiti plesača, on to neće biti u stanju ako ne zna dobro plesati. To je nešto što se ne da odglumiti jer ne možeš biti surogat. Nisam a priori protiv hrvatskog glumišta, ali gdje su kvalitetni scenariji, filmovi, dobre serije iako znam da ima dobrih glumaca?

NACIONAL: Je li vam se desilo da kod svoje publike vidite zamor i loše reakcije? – Ne, nikad. U posljednje dvije godine imao sam stotinjak nastupa uživo, međutim, nikad nisam doživio loše reakcije. Stvar je u tome da sam sebe korigiram i provjeravam. Nedavno sam bio u Zadru i kad sam vidio koliko se ljudi okupilo, od treme su mi se odsjekle noge. Baš sam se prepao, ali strah kod mene nestane u prvom kontaktu s ljudima. Publika najbolje reagira na moju glumu začuđenog tipa kojemu dosta toga nije jasno, recimo, kako mi ne možemo ući u EU, a može pola Cipra, ili kad se čudim abnormalnom napretku Bugarske i Rumunjske, ili obliku kakav ima Hrvatska. To su sve normalne stvari, ali kad ih staviš u određeni kontekst, one postaju jako smiješne i posjetitelji odlično reagiraju. Volim se osvrnuti i na Davida Beckhama koji piše knjigu.

NACIONAL: U nekim intervjuima spominjali ste “Mućke” kao svoju omiljenu humorističnu seriju? – Apsolutno, to je strahovito jak humor. Uvijek mislim da nikad ne bih mogao napraviti nešto tako kvalitetno, ali znam koliko to vrijedi, od podjele likova i njihove trodimenzionalnosti do odnosa među njima i fantastičnih dijaloga. To je nevjerojatno dobro pogođena stvar i meni osobno nedostižna.

NACIONAL: Kad su nedavno “Zlikavci” ismijavali Crkvu, odmah je zatraženo njihovo skidanje s programa. Zašto se niste suprotstavili pokušaju cenzuriranja svojih kolega? – Za mene je pitanje mjere vrhunaravno pitanje u životu, po tome se razlikujem od drugih, jer mislim da ne valja ići na nečiju bolest ili nemoć. Kad netko leži, nemoj ga cipelariti, a isto tako ne valja pljuvati po svetinjama. Kad pljujete po svetinjama, prečicom dobivate priliku da se za vas čuje, međutim, u tome nema nikakva postignuća. Znam neke ljude koji rade “Zlikavce” i oni su odlični u tom poslu, ali trebali su malo šarati, jer nije moguće da u društvu nema drugih zanimljivih tema osim Katoličke crkve. Ne sviđa mi se kad se netko napenali na nekoga i cijelo vrijeme jaše samo na njemu. To nije nekakvo abnormalno dostignuće, kao ni kada dimnjačaru date ime Žarko Crnčić. “Zlikavci” su O. K. emisija, ali ih nemam potrebu braniti jer ih nitko i ne napada. Imaju odličan termin i solidnu gledanost, a uvijek će se netko naći povrijeđen. Ionako je Crkva nemoćna, jer nema poluge vlasti. Po mom mišljenju, oštrica “Zlikavaca” previše je uperena samo na jednu stranu, iako u Hrvatskoj ima toliko tema za satirični materijal da možete birati. Možda bismo pokazali našu netrpeljivost, a ne slobodoumnost kad bismo napali one koji su napali “Zlikavce”.

NACIONAL: Čiji vam je humor draži: Rowana Atkinsona ili Woodyja Alena? – Puno, puno više volim Woodyja Alena. Rekao bih da mi je draži stostruko jer je on u mom sustavu vrijednosti nemjerljiv. Volim taj tip duhovitosti koju posjeduje Woody Alen, jer da bi uspio u ovom poslu, moraš ispunjavati nekoliko uvjeta: trebaš biti duhovit, znati to uobličiti, ufurati u neku formu i na kraju to etablirati u nekom mediju. Sve to Woody Alen radi maestralno. Mene impresionira um jer to je ono po čemu smo jedinstveni u prirodi. Ne možeš biti jak kao grizli, niti brz poput geparda. Jednostavno, mi ljudi inferiorni smo u odnosu na druga bića u svemu osim u razumu. Dat ću vam jedan primjer. Nedavno sam pročitao tekst nekih Francuza koji su se rugali Danteovu “Paklu” i koji su rekli kako su oni bili u paklu, a ne on. Pitali su ih: “A što ste vidjeli tamo?” A oni odgovaraju: “U paklu smo vidjeli sjenu kočijaša kako sjenom četke četka sjenu konja.” Kad pročitam nešto takvoga stvarno uživam u drugim ljudima i njihovim mentalnim sposobnostima. Recimo, to je razlog zašto svake dvije ili tri godine ponovno čitam “Braću Karamazove”. Volim se fokusirati na nevjerojatno lijepe stvari koje čovjek može napraviti. Ona fora s paklom je istodobno i briljantna i tako jednostavna da vas prepadne.

NACIONAL: Kako su izgledali počeci sa “Zločestom djecom”? – Bila su to super dobra vremena. Sve su to odlični dečki, Pirš ? Piro, Nenad Pavlica, Davor Komparić, Zuhra, bili smo poput netom okupljene grupe građana koja se zatekla u prostorijama na Horvaćanskoj. Teško mogu riječima opisati koliko je sve to bilo dobro i nevjerojatno. Nikad neću zaboraviti kad smo 1989. na Palama snimali novogodišnju TV emisiju za Televiziju Sarajevo. Ja i još neki nosili smo partizanske uniforme, dok je Komparić bio u prekrasnoj njemačkoj odori koja mu je stajala kao salivena. U jednome trenutku okrenuo se i tipičnim zagrebačkim naglaskom rekao: “Idem kupiti pljuge” i otišao preko puta. Odjednom smo skužili da se polutrkom vraća k nama, a uz njega trči organizator snimanja koji ga je prekrio svojim balonerom. Kad su došli do nas, organizator je ozbiljnim glasom rekao: “Ovdje narod pamti.” Nismo mogli vjerovati da se netko 1989. još bavi takvim ludostima, tim više što su oko nas sve bili 25-godišnjaci. Sam put do Pala bio je čudan, jer stalno prolazite kroz nekakve tunele, a na izlazu iz svakoga piše “Ide Tito preko?”, kao da čekaju da dođete do zadnjeg tunela da biste shvatili kuda to Tito ide. Tamo na Palama bilo nam je definitivno jasno koliko je ta zemlja bila umjetna tvorevina, koliko su se i arhitektura i ljudi i običaji razlikovali od nas Zagrepčana. I dok su Komparića morali zagrnuti kaputom, jer je tamošnji narod pamtio, za naš partizanski stol stalno su stizale runde pića. To je bio živući igrokaz.

NACIONAL: Vaše prijateljstvo s Vinkom Grubišićem mnogi smatraju kontroverznim zbog njegove bliskosti s HDZ-ovom desnicom i uplitanja u sumnjive poslove tijekom 90-ih? – Vinko je podvojena osoba, kao mitsko čudovište. U srednjoj školi družio sam se s njegovim bratom i on me je očito zapamtio. Jednom me je susreo i rekao: “Čuj, daj dođi na Horvaćansku, jer radimo neke projekte.” Bili su to počeci “Zločeste djece”. U svakom slučaju on ima neke sposobnosti koje su iznimno dobre, dok se o političkim pitanjima uvijek svađamo, jer uopće ne kužim što mu sve to treba.

NACIONAL: Kako ste došli na zamisao o “Večernjoj školi”? – Dobio sam zadaću napraviti emisiju koja ništa neće koštati, a mora biti super. Na televiziji je forma jako bitna – pala mi je na pamet škola, prije svega zato jer 99 posto ljudi ima to iskustvo – a onda je bilo lako napuniti i sadržaj. Onda su došli Mladen Horvat, nakon njega Zuhra, pa Antimon. Želio sam napraviti trodimenzionalne likove, jer najgora stvar koja se može vidjeti u našim dramama je kad likovi govore književni hrvatski sa svojom bakom. Hrvatski književni jezik je endemska vrsta i iznimno potisnut, a kod nas će u filmovima seljak i njegova žena govoriti upravo na taj način. To je glupo. Zato sam inzistirao na trodimenzionalnim likovima od kojih će svaki znati kad je i gdje rođen, gdje je odrastao, tko su mu roditelji i prijatelji. Jednom riječju, napravili smo prave ljude koje niste mogli zateći da ne znaju nešto o sebi i svojoj prošlosti. A onda je razumljivo da i govore lokalnim dijalektima. Stvari su otišle tako daleko da je načelnik Muća pisao Zuhri da želi upoznati svog sumještana. Stvar je u tome da mi uopće nismo ni znali da Muć postoji. Samo sam jednom davno čuo tu riječ, a kako mi je dobro zvučala odlučio sam je iskoristiti. Ili naš ??.. koji govori prigorski i to varijantom kakva se koristi u samo tri ili četiri sela. Bio je tako uvjerljiv da nas je udruga žena Glavnice pozvala u obnovljeni vatrogasni dom na proslavu i bilo je stvarno fenomenalno.

NACIONAL: Je li vas katkad plašila pomisao da bi pojavljivanje Antimona moglo izazvati neke rasističke reakcije? – Nikad nikome takvo što nije palo na pamet, on je naš prijatelj i svi ga volimo. Iako je druge boje kože, druge vjere i dolazi iz drugog podneblja, Antimon se fantastično osjeća u Hrvatskoj. Prihvaćam prijepore karaktera, a ne one koji proizlaze iz rase, jer on je moj prijatelj. Ne shvaćam gdje ljudi nalaze povode za netrpeljivost zbog tako besmislenih pitanja kao što je nečija boja kože. On je došao u moju kuću kad je najmlađa kćer Paula imala godinu i pol i bio sam pomalo zabrinut kako će dijete reagirati kad se prvi put susretne s osobom crne boje kože. Paula ima godinu i pol i plaši se slike Carle Del Ponte, ali kad je došao Antimon odmah je pružila ručice prema njemu, počela se smijati i gledajući je bilo mi je jasno kako dok starimo, stvaramo umjetne razlike među ljudima. Nevine oči ne vide takve razlike i tek kad odrastemo kontaminiramo se glupostima poput nečije boje kože i sličnim stvarima, iako u stvari razlike ne postoje.

NACIONAL: Koliko je odrastanje u Dubravi utjecalo na vas? – Ja sam iz Zagreba, a slučajno sam djetinjstvo proveo u Dubravi, iako sam isto tako mogao i na Kvatriću, Črnomercu ili u Bronxu. Već sam rekao da nisam nigdje izlazio, niti sam bio dio neke škvadre s kojom bi se tukao ili opijao. Stalno sam bio kod kuće, čitao ili se eventualno u dvorištu igrao s Mladenom Horvatom. Kad si takav, svejedno ti je gdje odrastaš jer uopće ne primjećuješ ekipu koja ondje živi ili njihove običaje.

NACIONAL: Onda ste se preselili na Bukovačku cestu, postali obiteljski čovjek i počeli voziti volkswagen. – Imao sam čak pet “buba”, koje su prekrasna stvar, ali, iskreno govoreći, želim zaboraviti ta surova vremena, tamo negdje do 1995. i “Večernje škole”. Kod kuće sam imao ženu i dječicu, a nitko ništa nije plaćao. Jedno vrijeme egzotično izgleda svakodnevna borba da iskamčite honorar, ali kasnije to postaje zamorno, jer vas takva situacija ubije.

NACIONAL: Valjda ste nešto zaradili od 24 posto dionica OTV-a? – Što vam je, odrekao sam ih se negdje 1999. i nisam dobio ni kunu. U jednom trenu sam se iz nekog razloga jako naljutio i odrekao dioničarstva i nemam pojma je li netko profitirao od tog udjela. Ali ja nisam.

NACIONAL: Kakav je osjećaj biti muškarac u obitelji s pet žena? – To je moja oaza u kojoj se fantastično osjećam. Obožavam doći doma, na ulazu u kuću skinuti oklop, izvaditi noževe i posvetiti se njima. Svaka ironija u obitelji je besmislena, volim se igrati o čemu svjedoči podatak da se najmlađa Paula radije igra sa mnom negoli s drugom djecom. Obožavam zagrljaje trogodišnje curice, jer je to neusporedivo s bilo čim drugim na svijetu. Ne postoji nikakav profesionalni probitak koji pruža takvo zadovoljstvo. Kad sam s obitelji, sve drugo na ovome svijetu za mene postaje nebitno.

ŽELJKO PERVAN
Biografija

Rođen 7. kolovoza 1962. u Zagrebu
Odrastao u Dubravi, završio Srednju strojarsku školu, a nešto i studirao, ali odbija reći na kojem fakultetu
Godine 1985. počinje raditi Zločestu djecu na Omladinskom radiju, a 1989. prelazi na OTV
Najpoznatiji projekti: Večernja škola, Top lista šovinista, Mala škola loše glume i Obećana zemlja
2003. šest mjeseci bio kolumnist Vjesnika
2005. prelazi na HTV gdje vodi emisiju Zločesta djeca i kviz Uzmi ili ostavi
Oženjen i otac četiri kćeri

NACIONAL: Koju ste školu završili? – Pokojni otac je odgovoran što sam išao u strojarsku školu u “Tesli”, što je bio potpuni promašaj. Strojarstvo me u tim godinama udaljilo od svega svjetovnog, a istodobno kod mene stvorilo odbojnost prema rešetkama, strukturi metala ili termičkim obradama, da je to nevjerojatno. Jedva sam čekao otići u svoju sobu i sakriti se od svijeta koji je, po mom ocu, za mene bio savršen. U sobi sam gutao mnogo toga što mi danas pomaže da funkcioniram bez greške, pa zaista znam geografiju Andore i slične stvari koje ostaju za cijeli život. Zahvaljujući takvom neželjenom odrastanju čitao sam Dostojevskog i Vladana Desnicu, koji su mi ostali za cijeli život. U bijegu od obrade metala naučio sam puno različitih sitnica koje mi pomažu da me danas ništa ne može iznenaditi.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika