Objavljeno u Nacionalu br. 494, 2005-04-03

Autor: Nina Ožegović

EKSKLUZIVNO

'Bojim se za budućnost svoje djece zbog Mikšića'

Olgi Bonc Mikšić, slikarici iz Minnesote, bivšoj supruzi Borisa Mikšića, otvorena je u ponedjeljak u Muzeju za umjetnost i obrt prva izložba u Hrvatskoj nazvana 'Nasilje i svijest' inspirirana Domovinskim ratom, ali i bolnom rastavom

Olga Mikšić sa djecomOlga Mikšić sa djecom“Svog bivšeg supruga Borisa Mikšića ne želim demonizirati ni optuživati, a ovom izložbom samo želim reći da postojim i da sam postojala, usprkos tome što me on zanijekao, kao da me nikada nije bilo. U svojoj autobiografiji spomenuo me samo uzgred, nekoliko puta, napisavši da sam po dolasku u Ameriku bila trudna i da nisam znala engleski, kao da sam bila parazit. Zbog takvog odnosa bila sam prisiljena izići u javnost i ispričati svoju priču, jer želim pokazati da nisam žrtva ? imam svoj svijet umjetnosti, jaka sam i idem dalje. Željela bih biti zagovornik ljudskih prava, dignuti glas protiv nasilja i boriti se za mir i prosperitet u svijetu jedinim meni dostupnim alatom ? jezikom umjetnosti.”

DVIJE PATNJE JEDNE ŽENE 'U slikama iz 1991. moja patnja zbog otkrića da moj muž ima vezu povezala se s patnjom hrvatskog naroda' SUVIŠNA SUPRUGA 'Moj muž se u SAD-u potpuno bacio na biznis, a za to vrijeme kao osoba potpuno je nestao. Ja sam postala suvišna' RIJEČI I POSTUPCI 'Riječima je znao povrijediti više nego postupcima; uz to je i pio pa sam ga se bojala jer nisam znala kako će reagirati' DJECA SU NAJVEĆI PATNICI 'Nadam se da sam danas jača, ali žao mi je što je veza tako završila, najviše zbog djece koja su u svemu najveći patnici'Tako govori Olga Bonc Mikšić, slikarica i vrlo senzibilna osoba, prva supruga Borisa Mikšića, američkog poduzetnika i neuspješnog predsjedničkog kandidata na posljednjim izborima, kojoj je u ponedjeljak u Muzeju za umjetnost i obrt otvorena izložba crteža i ulja “Nasilje i svijest”, njezina prva izložba u Hrvatskoj. Radovi su nastali početkom 90-ih, predstavljaju sukus njezina 15-godišnjeg likovnog rada, a inspirirani su dvjema istodobnim tragedijama – stradanjima Vukovara, ali i njezinom traumatičnom životnom pričom, naličjem “američkog sna dečka s Trešnjevke”, koju ona zbog velike senzibilnosti i pretjerane pristojnosti ni danas ne želi otkriti javnosti.

NACIONAL: Kako je nastao ciklus radova “Nasilje i svijest” i zašto ste se tek sada, nakon 30 godina emigracije, odlučili predstaviti u Zagrebu kao slikarica? – To je ciklus ulja i crteža, a uglavnom je posvećen Vukovaru ? nasilju u Vukovaru, ali i u bilo kojem ratu, nasilju u školama, koje je sve izraženije u Americi, nasilju na ulicama, u obiteljima, u braku. Vukovar je samo simbol tog globalnog nasilja koje nas okružuje, a koje djeluje na svijest čovjeka, ali i čitavog čovječanstva. Moji su roditelji već prije 10-ak godina donijeli te velike crteže i ulja iz Amerike u Hrvatsku i tada sam prvi puta razmišljala o tome da napravim izložbu u Vukovaru. Naime, htjela bih Vukovaru pokloniti barem jedan svoj rad. Živim 30 godina u Americi, u Mineapolisu u Minnesoti, i godinama osjećam golemu čežnju, kao i svi u emigraciji, za Hrvatskom. Kad je počeo rat, ta je čežnja provalila iz mene pretvorivši se u kombinaciju užasa, straha i nade. Događaji i prizori iz vanjskog svijeta na neki su način artikulirali i moj unutrašnji svijet. Moć, agresija, zatim zatočeništvo i zarobljeništvo, otuđenost, nerazumijevanje i strah postali su osnovni sadržaj moje serije ratnih crteža i ulja. Strah za Hrvatsku, za mojeg brata Borisa, koji se odmah na početku rata, 1991., vratio iz sigurnosti Amerike da bi se kao dobrovoljac borio za Hrvatsku, strah za moju djecu, svu djecu svijeta.

NACIONAL: Koliko u vašim slikama ima autobiografskih elemenata? – Svako umjetničko djelo odraz je autobiografije. Vukovar je bio moja velika inspiracija, ali te su slike istodobno i refleksija mog unutrašnjeg života, zapravo mog kompletnog života na početku 90-ih. Vukovar je bio simbol potrebe hrvatskog naroda za slobodom, nezavisnošću i demokracijom, ali i simbol mog vlastitog očaja i bespomoćnosti. U to sam doba jako patila u privatnom životu ? prolazila sam kroz rastavu braka s Borisom, pa je vjerojatno ta bol izazvala da s većom empatijom pratim događaje u Vukovaru. Moja vlastita patnja zbog otkrića da on ima paralelnu vezu i da se naš odnos urušava, poistovjetila se s patnjom hrvatskog naroda. Moje suosjećanje za patnje Vukovaraca bilo je još intenzivnije zbog mog osjećaja da ne postojim u vlastitom braku – da nemam slobodu niti ikakva utjecaja. Osjećala sam se kao zatočenica, kao da sam i sama u Vukovaru ili u nekom logoru. Morala sam izići iz tog zatvora i odlučila sam napraviti izložbu kako bih pokazala da nisam žrtva. Nikoga ne želim kriviti, možda je za sve kriv samo taj američki san o uspjehu. Zato bi Hrvatska morala paziti da ne padne u klopku ? lijepo je imati san, ali pritom se ne smije zanemariti obitelj.

NACIONAL: Zašto ste izložbu nazvali “Nasilje i svijest”? – Ljudska povijest obilježena je ratovima, nasiljem, zločinima i moći. Samo u 20. stoljeću više od 100 milijuna ljudi ubijeno je na ovaj ili onaj način. U svom radu prikazala sam događaje i iskustva koji kreiraju svijet kod žrtve i počinitelja, ali isto tako utječu i na svijest nadolazećih generacija. Nije čudo što su počinitelji zločina u Columbine High School u Coloradu ili nedavno u Red Lake School u Minnesoti bili inspirirani Hitlerom i nacizmom. Iako je taj moj likovni sadržaj pesimističan, smatram da je važno podsjetiti da “nasilje” postoji u svima nama. Zato je obrazovanjem potrebno razviti svijest kako bi zauvijek eliminirali strah kao sredstvo kontrole i želje za moći. U tome se sastoji moj optimizam i moja poruka.

NACIONAL: Kada ste se prvi put susreli s likovnom umjetnošću? – Moj prvi kontakt desio se davno, ali je na mene neosporivo dubok dojam ? bili su to mali crteži olovkom mog oca. Nekoliko ulja moje sestrične Maje Langhamer poslije je učvrstilo u meni želju da ostatak svog života posvetim umjetnosti. A izvor inspiracije su moja divna djeca, moji roditelji, obitelj, prijatelji, Hrvatska, more, gradovi, ratovi, izbjeglice, prosjaci i sve što se zbiva uz kucanje srca.

NACIONAL: Iz vaših slika može se zaključiti da vas impresioniraju lica ljudi. Jeste li po vokaciji portretist? – Da, lica ljudi me jako impresioniraju. Na svakom licu vidim cijeli svijet. Cijela povijest slikarstva temelji se na ljudskom liku. I moja djeca ? 30-godišnja Evonne i 28-godišnji Paul, stalno se provlače kao likovi kroz moje slikarstvo. Moja djeca su krenula mojim stopama ? Evonne je povjesničarka umjetnosti, a Paul je slikar i glazbenik ? svira gitaru, mandolinu i bendžo. Nikada ne radim po modelu, nego po sjećanju, ali lica moje djece uvijek su prisutna u meni.

NACIONAL: Koje su vam tehnike najbliže? – Jako volim crteže olovkom i ugljenom. Kao dijete počela sam s crtežom; to je u ono vrijeme bilo najjeftinije i najefektnije. Ulje sam tek poslije otkrila. Sjetimo se Altamire – crtež je osnova, početak, ali se njime može jako puno izreći. Zato sam ciklus o Vukovaru radila ugljenom, jer mislim da se ugljenom može najbolje izraziti njegova sudbina. Vukovar je bio spaljen, znači grad je bio u ugljenu. Mislim da bi ulje bilo premekano i prelijepo za priču o Vukovaru. No ja volim i boje koje kod mene kao ekspresionista imaju veliku moć. Možda sam ja na neki način dramatičarka i bojama izražavam emocije i misli. Na početku sam najviše voljela plavu boju jer mi je strašno nedostajalo Jadransko more, koje je na mene ostavilo najdublji i neizbrisivi utisak. Moj profesor, poznati apstraktni slikar Victor Cagliotti, koji je čak radio s Pollockom u Art Leagueu u New Yorku, uvijek se smiješio mojim “plavim slikama” rekavši da u njima vidi Hrvatsku. Jednom sam stavila toliko plave boje da mi je postalo slabo. Nakon toga sam se bacila na druge boje, ali taj osjećaj, tu fasciniranost u trenutku kada sam prvi puta ugledala more, nikada nisam zaboravila. I još uvijek čekam da ponovno osjetim tu impresiju, taj osjećaj, tu inspiraciju. No svi pomalo postajemo hladniji i indiferentniji.

NACIONAL: Jeste li nastavili studij povijesti umjetnosti u Americi? – Kada sam se udala za Borisa i 1972. otputovala s njim u Ameriku, nisam odmah mogla nastaviti studij. Tako sam fakultet slikarstva i povijesti umjetnosti završila tek 1988. na sveučilištu u Minnesoti. Kad smo došli u Ameriku, Boris je odmah počeo raditi, a ja sam ostala posve sama u nekom malom i bezličnom apartmanu. Već sam se tada počela osjećati zarobljenom: nisam bila sretna što sam stigla u Ameriku – nisam mogla raditi ni nastaviti studij, a nisam se mogla ni vratiti u Zagreb. Nismo imali dovoljno novca pa nisam mogla kupiti ni boje ni papir za slikanje. To je za mene bilo vrlo teško razdoblje, koje je trajalo godinu, dvije. Onda smo osnovali kompaniju Cortec za proizvodnju inhibitora korozije i u njoj sam obavljala različite poslove, tako da nisam imala vremena ni koncentracije za slikanje. Međutim, tijekom tih deset godina uzimala sam satove slikarstva kod glasovitih profesora Davida Feinberga i Lynn Gray i povremeno slikala u rijetkim trenucima odmora, tako da sam na studiju diplomu stekla već nakon godine dana. Kad smo 1984. prodali Cortec, pomislila sam kako ću sada konačno moći ostvariti svoj san ? slikarstvo.

NACIONAL: Zašto ste zapravo otišli u Ameriku? – Boris je tek diplomirao i odmah dobio ponudu za posao od svog bogatog i moćnog prijatelja Dicka Singera kojeg je upoznao prije našeg vjenčanja. Kad je dobio njegovo jamstveno pismo, odlučio je prihvatiti izazov. Odmah sam shvatila da će nam se život totalno preokrenuti. Bojala sam se, ali mu nisam htjela reći da me Amerika zapravo uopće ne privlači. Mislila sam da je moja dužnost da pratim supruga u emigraciju i nisam inzistirala na svojoj volji. Zapravo, nismo imali gdje živjeti i prepustila sam se sudbini.

NACIONAL: Koliko ste dugo zatomljivali svoj afinitet prema slikarstvu obavljajući rutinske poslove u kompaniji? – Iako sam radila u proizvodnji gdje sam miješala kemikalije i pakirala proizvode, uvijek sam nastojala biti kreativna. To mi je bilo divno i nisam se osjećala zakinutom u kreativnom smislu. I kod kuće sam uvijek nešto improvizirala, bojila i pokušala uljepšati životni prostor. Uvijek su mi najvažniji bili estetika i rad rukama, koji neizmjerno volim i cijenim. I sretna sam kada radim rukama, jedino se bojim da ne dobijem artritis, jer bi me to strašno pogodilo.

NACIONAL: Kako je na vaš studij slikarstva reagirao vaš bivši suprug? – Što se tiče slikarstva, uvijek me poticao u tom moj hobiju, a moje slike su mu se sviđale. No problemi su izbili jer smo različiti, a pojavili su se odmah po dolasku u Ameriku: bili smo istrgnuti iz poznatog svijeta u Zagrebu, a on se u potpunosti bacio na biznis. Htio je uspjeti u karijeri i ostvariti američki san, a za to vrijeme kao osoba je potpuno nestao. Ja sam postala suvišna. U to sam vrijeme mislila kako sam ja njegova veza s domovinom, da mu pružam podršku i zato sam ga pazila kao što majka pazi svoje dijete.

NACIONAL: Znači, on je bio orijentiran prema materijalnim vrijednostima i biznisu, a vi prema duhovnom i umjetnosti. Kako ste se prilagodili toj situaciji? – Tu veliku razliku između nas intuitivno sam osjetila još u Zagrebu, prije vjenčanja. Čak sam povremeno osjećala strah da naša veza neće dugo funkcionirati. No voljela sam ga i nadala sam se da će se promijeniti i da ćemo se uspjeti uskladiti. Poslije sam shvatila da se ljudi ne mijenjaju, da je karakter njihova sudbina. U Americi sam postala neizmjerno razočarana i nesretna. Ja sam jako senzibilna osoba; odrasla sam u obitelji punoj ljubavi, svi su prema meni bili pažljivi i nježni. Nisam navikla na grube riječi i uvrede. Kad je moj bivši suprug na početku braka nekoliko puta reagirao vrlo nesenzibilno, to me jako zaboljelo i povrijedilo. Riječi mogu biti strašno okrutne i njima se može povrijediti puno više negoli postupcima. Uz to je pio, a tada sam se bojala da ga ne isprovociram nekim svojim stavom jer nisam znala kako će reagirati.

NACIONAL: Kakav je odnos imao prema djeci? – Ja sam se uglavnom bavila djecom, a on se bavio biznisom, tenisom, puno je putovao i rijetko je bio s djecom. Ujutro je odlazio iz kuće vrlo rano, a dolazio kasno, tako da smo se mi postepeno udaljili od njega, a i on od nas. Mislim da naša djeca nisu imala pravog oca niti su imali bolju šansu ili bolje uvjete u životu zbog njegova uspjeha. On se vjerojatno boji komunikacije s djecom, a možda krivi i mene zbog toga što sam ga odlučila napustiti. Međutim, morala sam to učiniti jer više nisam mogla opstati u takvom braku. Nakon rastave braka htjela sam da imamo zajedničko skrbništvo nad djecom, no on to nije iskoristio. Zato me strašno boli kad vidim da im ne želi pomoći.

NACIONAL: Jeste li u tim razdobljima depresije i razočaranosti puno slikali? – Da, uglavnom autoportrete na kojima sam iskazivala svoja unutrašnja proživljavanja. Mislim da su mi to bili najjači radovi. Prikazivala sam se s tužnom maskom iako sam ja veliki optimist. Boris je znao reći da volim tugu i da sam depresivna, no to nije točno. I kad smo stigli u Ameriku, veselila sam što ću upoznati nove ljude, vidjeti drukčije pejzaže i upoznati drukčiji stil života.

NACIONAL: Poznaju li vas u Minnesoti kao slikaricu? – Često izlažem u Minnesoti, a povremeno i predajem na fakultetu kao “visiting artist”. Poznaju me kao slikaricu Hrvaticu, što mi je jako važno. Želim biti prisutna na likovnoj sceni Minnesote i svojim radovima nešto reći, iako se ne želim isticati. Radim u ateljeu koji se nalazi u mojoj kući. To mi odgovara jer tako mogu raditi i noću. Bavim se i prodajom nekretnina. Obožavam arhitekturu, to je moja velika strast.

NACIONAL: Kako iz današnje perspektive samostalne, zrele žene i potvrđene umjetnice gledate na svoj bivši brak i na vrijeme provedeno s Borisom Mikšićem? – Nadam se da sam danas jača nego što sam bila u to vrijeme. No još uvijek mi je žao što je ta veza tako završila, osobito zbog djece koja su u cijeloj priči najveći patnici. Njima bi bilo važno da su im roditelji ostali zajedno i da imaju dobar odnos s ocem. On, nažalost, nema vremena za svoju djecu. Jako me boli kad vidim koliko vremena odvaja za rad s mladima, a za vlastitu djecu ne može izdvojiti slobodno vrijeme. To i njih jako boli. Mislim da nam je moglo biti lijepo, jer je on čovjek koji ima i dobrih kvaliteta, primjerice, ima smisla za biznis, brzo uči, možda čak prebrzo.

NACIONAL: U kakvom ste danas odnosu? – Posljednji put sam ga vidjela na sinovoj svadbi 20. studenoga prošle godine, kad se sa mnom uopće nije pozdravio. Njegova nova supruga Anne prišla mi je i zagrlila me, iako s njom nikada u životu nisam razgovarala, a on me nije htio ni pogledati. Htjela sam ga zamoliti da financijski pomogne sinovu svadbu, ali nisam uspjela. Vidjeli smo se i godinu dana prije te svadbe i tada sam mu čak ponudila pomoć u političkoj kampanji.

NACIONAL: Okrivljujete li njega za sve što ste prošli u životu? – Ne, ne želim ga kriviti. Mislim da je problem bio u njegovoj pretjeranoj ambiciji i želji za dokazivanjem. No on je čovjek koji ima dobrih strana. Danas on ima novi život, a ja svoj svijet umjetnosti. Čini mi se da se on čak bolje slaže s novom ženom jer su vjerojatno sličniji; meni to nije krivo, ja sam sretna i sviđa mi se moj monaški način života. Konačno se mogu posvetiti slikarstvu. Imam osjećaj kao da sam na početku svoje stvaralačke faze. Htjela bih da budemo prijatelji zbog djece.

OBITELJSKI NASILNIK
Olga Bonc Mikšić završila je i u bolnici

Da je Boris Mikšić – koji je za dlaku ispao iz finala predsjedničkih izbora, a trenutno je nositelj svoje liste na lokalnim izborima ? bio neiskren prema hrvatskoj javnosti u predstavljanju svog privatnog života, Nacional je prvi otkrio još u siječnju. Mikšić je naime u autobiografiji ‘Američki san dečka s Trešnjevke’ iznio vrlo uljepšanu sliku svojeg privatnog života, dok njegovi znanci tvrde da je neuravnotežena i patološki ljubomorna osoba. Nacional je otkrio više slučajeva u kojima je Mikšić ljude iskorištavao do maksimuma, a potom ih beskrupulozno odbacio, suprugu je psihički maltretirao i vrijeđao, a djecu je potpuno zanemario, ne plativši im ni školovanje. Kad je kći Evonne u Zagrebu posjetila roditelje svoje majke, bijesno ju je izbacio iz automobila na aerodromu bez novca i avionske karte, a u SAD vratio se sam. Od supruge je u devetom mjesecu trudnoće tražio da mu lašti cipele, a u pijanstvu joj je jednom bacio fotoaparat u glavu i slomio joj nos. U njihovoj tvrtki Cortec, koja se bavi proizvodnjom otopina za čišćenje oružja, kancerogene kemikalije miješala je dakako supruga, a ne on.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika