Scena iz filma 'Kingdom of heaven'Vrlo je malo redatelja koji u kasnijim autorskim godinama mogu raditi filmove koji jednako dobro prolaze i kod publike i kod kritičara, a k tome su nagrađeni Oscarima. Ridley Scott je jedan od rijetkih koji je u 67. godini snimio povijesni spektakl “Kraljevstvo nebesko”, najskuplji ovogodišnji film, što se upravo prikazuje u hrvatskim kinima. Njegov niz kvalitetnih filmova upravo je fascinantan, kao što je fascinantno i to što je nakon svoje šezdesete snimio “Gladijatora”, “Pad Crnog jastreba”, ”Šibicare” i sada “Kraljevstvo nebesko”.

LJUBITELJ KOMEDIJE 'Thelma i Louise' je neka vrsta komedije osim onoga što se dogodillo na kraju. Volim komedije jer se u takvim filmovima mogu baviti različitim temama PROMJENA ŽANRA Promjena žanra me održava u životu. Na taj način stalno sebe analiziram i nikad nisam siguran u ono što radim, što je jako važno FILMSKE KOMPANIJE Ne možete očekivati da će vam kompanija dati milijune dolara za snimanje koje ćete bez ikakve rasprave potrošiti. Ako mislite da ćete to moći, onda ste budala Ridley Scott rođen je 1937. u mjestašcu South Shields u Engleskoj. Otac mu je bio niži časnik u vojsci i Ridley se s 19 godina želio upisati u školu za marince jer, kako kaže, voli organizaciju, ali mu je upravo otac preporučio da se upiše u neku od škola umjetnosti zato što je vrlo dobro crtao. Presudni utjecaj na njega imala je majka, velika ljubiteljica filmova, koja ga je odvela na projekciju “Građanina Kanea” nakon čega se Ridley Scott definitivno odlučio baviti filmskim poslom. U početku je promijenio nekoliko škola umjetnosti, snimio kratki film “Boy on a Bicycle” i zaposlio se na BBC-ju koji je ubrzo napustio jer mu se činilo da ga televizija ograničava. Zato se ubacio u svijet reklama koji je nazvao svojom životnom školom. Reklame su ga privukle jer je cijeli proces imao pod svojom kontrolom što mu je, kao perfekcionistu, savršeno odgovaralo.

Tek s 39 godina Scott je režirao svoj prvi film. Reklame su ga učinile slavnim i bogatim, ali ga je David Puttnam nagovorio da prihvati scenarij za film “Dvoboj”. Rezultat je bio vizualno sjajan. Već sljedeći film “Osmi putnik” donio mu je slavu iako je tvrdio kako ga znanstvenofantastični filmovi nikada nisu privlačili. Treći film “Blade Runner” iz 1982. isprva nije bio dobro prihvaćen, ali se danas smatra jednim od najboljih filmova osamdesetih. Slijedio je niz filmova koji nisu bili osobito uspješni poput “Legende” i “Crne kiše”, a 1991. režirao je “Thelmu i Louise”. Nakon tog filma Scott je upao u krizu s filmovima “White Squall” i “G. I. Jane”, a 2000. se vratio s “Gladijatorom” nagrađenim Oscarom. Nakon toga slijedio je niz hitova.

S Ridleyjem Scottom razgovarali smo prošlog tjedna u Londonu na europskoj premijeri filma “Kraljevstvo nebesko”. Premda ima reputaciju redatelja koji ne voli davati intervjue i koji maltretira novinare, ali i glumce na snimanju, ovaj se put pokazao u drukčijem svjetlu. U London je došao s Gianninom Facio s kojom je u vezi šest godina; prije toga je imao dva propala braka i troje djece.

NACIONAL: Mediji su, pišući o “Kraljevstvu nebeskom” i sukobu kršćana i muslimana, odmah povukli paralelu s ratom u Iraku. Slažete li se s tim usporedbama? – Očito je da paralela s ratom u Iraku postoji, ali razlozi zbog kojih sam se odlučio na snimanje ovog filma popuno su različiti. Radnja ovog filma odvija se prije skoro tisuću godina. Iskreno, uspoređivati današnja i ondašnja vremena je smiješno. Tada je u Europi postojala klasna podjela, postojale su vladajuća kasta i crkva koja je bila dio vladajuće klase i koja je njome manipulirala. To i ne začuđuje jer je u to vrijeme gotovo svatko gledao na Boga i vjeru s posebnim idealizmom.

NACIONAL: Paralela s ratom u Iraku povlači se i zato što je Saladin, arapski vođa, bio omiljeni lik Sadama Huseina. Jeste li to znali? – Naravno da jesam. Saladin je stoljećima bio veličan i uvažavan preko svake mjere, što je opisano u stotinama knjiga. U svijetu islama respektirali su ga gotovo onoliko koliko i Muhameda, on je po važnosti odmah do njega. U posljednjih pet godina snimio sam tri filma na lokacijama u Maroku, pri čemu sam posjetio mnoge važne institucije gdje sam vidio da na zidovima vise slike Muhameda a odmah do njih slike Saladina. Cijenili su ga i Europljani. Bio je slavan zbog svog pragmatizma. Mislim da smisao za pragmatičnost ide ruku pod ruku sa smislom za humor. Ne možete biti pragmatični a da nemate smisla za humor. Znači, Saladin je bio veliki vođa.

NACIONAL: Vi ste Saladina prikazali u vrlo lijepom svjetlu. – Zato što je on takav doista i bio. Ja ga smatram pozitivcem.

NACIONAL: Nakon što se odgleda film može se zaključiti da ste muslimane prikazali simpatičnijima nego kršćane. Slažete li se s time? – Proteklih pet godina družio sam se s mnogim muslimanima i zaključio da je riječ o vrlo šarmantnim osobama. Međutim, problem je što se muslimane prikazuje kroz ekstremnu verziju islama. Jednako tako kršćane se prikazuje kroz desničarske kršćane. Mislim da u ovom filmu balansirano prikazujem obje strane jer ništa u životu nije crno-bijelo.

NACIONAL: Što ste još željeli postići ovim filmom osim prikazati ideju mira između kršćana i muslimana? – Mislim da sam želio snimiti film o toleranciji a za to sam iskoristio vrijeme između drugog i trećeg križarskog rata jer je tada u Jeruzalemu vladalo primirje koje nije bilo lako održavati. Tada je vladar Jeruzalema bio kralj Baldwin koji je u 13. godini obolio od lepre a umro je u 25. godini, i koji je održavao mir sa Saladinom. Dakle, dok je mir određena razina tolerancije, tolerancija je nešto posebno. Krvavi križarski ratovi trajali su skoro 200 godina i događala su se zvjerstva kakva nikada nismo doživjeli. Zato sam za svoj film odabrao to kratko vrijeme primirja jer mi se ono činilo specifičnim.

NACIONAL: Jeste li očekivali da će se brojni povjesničari odmah početi baviti vašim filmom, odnosima muslimana i kršćana, rasizmom? – Naravno da jesam, ali pola od tih eksperata nikada se nije maknulo od svog radnog stola. Neki uopće nisu vidjeli film, drugi nikada nisu posjetili ni jednu muslimansku zemlju. Ja sam snimio tri velika filma u muslimanskim zemljama i zato mislim da jako dobro razumijem muslimane.

NACIONAL: Jesu li istinite priče kako su vam tijekom snimanja filma prijetili teroristi? – Ne, to nije istina. To su glasine koje su objavili loši novinari, žuti tisak.

NACIONAL: Smatrate li ovaj film političkim? – Ne, nikako. Ja nisam politična osoba. Nikada nisam snimio film s političkom tematikom. Uvijek sam se trudio maknuti se od politike i nastojao napraviti film koji će zabaviti gledatelja.

NACIONAL: Glavni lik filma “Kraljevstvo nebesko” je Balian kojeg se može usporediti s likom Maximusa iz filma “Gladijator”. Obojici umiru supruge, obojica gube vjeru, a na kraju puta vrate vjeru. – Ne bih rekao da Balian na kraju opet postaje vjernik jer on je na kraju agnostik. Prije bih rekao da vraća vjeru u sebe i pronalazi razlog za daljnji život. Što se tiče Maximusa, u rimskoj je religiji postojalo mnogo bogova. Maximus pita svoje bogove zašto mu sve to rade, a Balian se pita, ako je jedan Bog odgovoran za sve, zašto onda dopušta da se događaju tako strašne stvari. Ja sam, primjerice, agnostik, ali to ne znači da sam ateist. Agnostik kaže “nisam siguran”, a ateist “siguran sam da ne postoji nešto drugo”. Ja sam se uvijek tako osjećao, uvijek mislim da “nisam siguran” u nešto.

NACIONAL: Jeste li bili odgajani u vjerskom okruženju? – Odrastao sam u uvjetima uobičajenim za obitelj koja je pripadala srednjem staležu. Odlazak u crkvu se podrazumijevao kao i primanje svetih sakramenata. Sad mogu reći da sam išao u crkvu samo zato što su mi rekli da moram.

NACIONAL: Kako to da ste odabrali Orlanda Blooma za glavnu ulogu, osobito ako ga usporedimo s Russellom Croweom u “Gladijatoru” koji je prava muškarčina? – Russell Crowe je do tada već glumio u sjajnim filmovima kao što su “L.A. povjerljivo” i “Rumper Stomper” i doista je odličan glumac. No percepcija muškosti ne mora se svesti samo na veličinu mišića. Bloom ima nešto nježno u sebi, nešto što je u mojim očima bilo bitno kada sam mu dodjeljivao ovu ulogu. Ako odemo korak dalje, kod Orlanda je primjetna nevinost koja je također dobra. To nije jadna nevinost pri čemu bi Orlando izgledao naivan. On nije ciničan ni u kojem slučaju, jako puno radi na vlastitoj glumi i potpuno je posvećen poslu kojim se bavi.

NACIONAL: S druge strane, nitko vas neće pitati zašto ste odabrali Liama Neesona za ulogu oca Orlanda Blooma jer se radi o sjajnom odabiru. – Liam Neeson je fenomenalan. Kada se pripremam za neki film, onda se moj odabir ponajviše temelji na razgovoru s glumcima i ostalim autorima filma. U slučaju “Kraljevstva nebeskog” sve je počelo prije četiri godine, kada sam doručkovao sa scenaristom Williamom Monahanom. Razgovarali smo o vitezovima, o tome kako bismo mogli snimiti film o njima, ali tada nisam znao u koje bih ih vrijeme mogao smjestiti. Monahan mi je rekao kako bi to trebalo biti vrijeme križara, odnosno vrijeme kada je u Jeruzalemu trajao mir. Zanimljivo, Monahan je agnostik kao i ja. On je napisao prvu verziju scenarija koja je imala 225 stranica. Znali smo da scenarij ne smije biti dulji od 135 stranica, što znači da smo trebali izbaciti 90 stranica. Kada smo nastavili sa sastancima, a to je bilo osam mjeseci od spomenutog doručka, ja sam već ozbiljno razmišljao o tome koje ću glumce odabrati. Odmah sam se sjetio Orlanda Blooma i Liama Neesona. Ja nisam tip redatelja koji će uzeti knjigu s imenima glumaca i razmišljati o svakome od njih.

NACIONAL: Goran Višnjić je bio ozbiljan kandidat za glavnu ulogu u ovom filmu, no ona je ipak pripala Orlandu Bloomu. – To je istina, Goran Višnjić se pokazao dobrim glumcem. Dvoumio sam se između njega i Orlanda, ali je presudilo to što je Orlando nešto mlađi od Višnjića.

NACIONAL: Poznati ste kao redatelj atraktivnih scena borbi. Koliko vas takve scene uzbuđuju kada ih snimate? – Pa tko ne bi uživao da je na mojem mjestu? Pomalo se šalim, ali doista uživam u režiranju scena borbi. Kada u povijesnom filmu snimate takve scene, onda morate prikazati logistiku, ali i logiku te borbe. U suprotnom, gole scene borbe gledateljima vrlo brzo postanu dosadne. Kada snimate duge scene borbi, jasno vam je da ne možete stalno u prvom planu imati glavnoga glumca. Što raditi kada na platnu nema Orlanda Blooma ili Saladina? Znao sam da će završna bitka za Jeruzalem biti jako duga, vrlo lako neću na platnu imati njih dvojicu ili Evu Green kao princezu, kako onda zadržati pozornost gledatelja tako da oni imaju osjećaj da su glavni glumci tu negdje u bitci koja traje? To je bila moja glavna preokupacija i mislim da je konačan rezultat zadovoljavajući. Na sreću, mislim da svojim iskustvom rješavam te probleme. Scena borbe za Jeruzalem uvjerljivo je bila najteža za snimanje.

NACIONAL: Koliko vam u tome pomaže moderna filmska tehnologija? Biste li ovaj film mogli snimiti na ovaj način i prije 10 godina? – Bih, mislim da bi našao način kako da ga snimim. Sjetite se, recimo, “Blade Runnera” iz 1982. Tada uopće nije bilo kompjuterske grafike kao što je današnja pa sam ipak snimio film koji izgleda kao da je ona korištena.

NACIONAL: Posljednjih godina u Hollywoodu se snimaju povijesni spektakli. Mislite li da je publika zainteresirana za takvu vrstu filmova? – Ne znam, vidjet ću uskoro. Mislim da smo s “Gladijatorom” popularizirali žanr povijesnih spektakla. Dapače, svjestan sam toga. Nakon toga su slijedili još neki povijesni filmovi, ali “Kraljevstvo nebesko” nema veze s tim trendom jer se počelo pripremati prije svih njih. Povijesne filmove nastale nakon “Gladijatora” nisam ni gledao. Neki su mi predugački, poput “Gospodara prstenova”, koje bih trebao pogledati za redom. Nisam gledao ni “Troju” ni “Aleksandra Velikog”.

NACIONAL: Ako niste gledali ni “Gospodara prstenova” ni “Troju”, kako ste onda odabrali Blooma za glavnu ulogu? – Tako što sam ga vidio na audiciji za “Pad Crnog jastreba” i dao mu ulogu u tom filmu. Ponavljam, dao sam mu ulogu jer je tada bio dobar na audiciji, a ne zato što je film “Gospodar prstenova” bio veliki filmski hit.

NACIONAL: Tek s 39 godina snimili ste svoj prvi film. Mislite li da bi i današnjim redateljima bilo bolje da što kasnije snime prvi film i da do tada snimaju kratke filmove ili nešto slično? – Definitivno, ali to se ne može odnositi na sve. U mom slučaju to je funkcioniralo jako dobro. Do 39. godine bio sam vrlo uspješan redatelj reklama tako da nisam ni razmišljao o režiranju filmova. U svijet reklama ušao sam kad mi je bilo 26 godina, i danas ih obožavam. Jedini film koji sam do tada snimio bio je kratki film “Boy and Bicycle” i napravio sam ga s bratom Tonyjem Scottom. On je u tom filmu glumio i nakon toga je rekao da je snimanje filmova jako zabavna stvar; poslije se zainteresirao za režiju. Zanimljivo, taj smo film snimili čitajući neku knjigu s uputama za režiranje filmova.

NACIONAL: U današnjem filmskom svijetu filmske kompanije određuju redateljima pravila igre. Primjerice, morali ste kratiti “Kraljevstvo nebesko” za 45 minuta. Jeste li tužni zbog toga? – Nikada se nisam osjećao tužnim jer sam vrlo rano naučio pravila igre. Naučio sam biti samokritičan, samodiscipliniran, naučio sam pogledati svoj film i priznati samome sebi da neke scene nisu dobre, da neće ostvariti komunikaciju s publikom i da ih treba izbaciti. To sam naučio dok sam radio reklame.

NACIONAL: Tko, dakle, ima posljednju riječ, redatelj ili producent filma? – Ja imam posljednju riječ, ali vjerujte da je vrlo malo redatelja koji imaju posljednju riječ. U slučaju “Kraljevstva nebeskog” ja sam i producent i redatelj tako da je pravo pitanje čija je zadnja, filmske kompanije ili redatelja i producenta. Rijetko kada producent ima pravo na svoju verziju filma, još rjeđe redatelj, i to nakon dugih i strpljivih pregovora s predstavnicima filmske kompanije. Morate ostvariti dobre odnose s filmskom kompanijom, ne možete očekivati da će vam ona dati milijune dolara za snimanje filma koje ćete vi, bez ikakve rasprave, potrošiti na loš film. Ako mislite da ćete to moći, onda ste budala.

NACIONAL: Koliko ste milijuna dolara potrošili na snimanje “Kraljevstva nebeskog”? – Manje nego što mislite i mnogo manje od onog što će biti potrošeno na snimanje sljedećeg u nizu povijesnih spektakala o kojima smo govorili. Uostalom, već je mnogo novca uzalud bačeno na takve filmove.

NACIONAL: Koji će biti vaš idući projekt? – Riječ je o komediji koja se temelji na knjizi koju upravo čitam. Volim komedije, u takvim filmovima se možeš baviti različitim temama. Elemente komedije možete naći i u mom filmu ”Šibicari”, uživao sam radeći taj film s Nicolasom Cageom. I film “Thelma & Louise” neka je vrsta komedije, osim onog što se dogodilo na kraju.

NACIONAL: Kako objašnjavate to što ste snimali filmove različitih žanrova i u svima bili jako uspješni? – Promjena žanra me održava na životu. Jedan moj stari prijatelj davno je rekao: “Umjetnost je kao morski pas, moraš stalno plivati inače ćeš potonuti.” Morate se, dakle, stalno mijenjati, a ja sam se namjerno mijenjao. Tako ću nakon “Kraljevstva nebeskog” najvjerojatnije snimiti komediju. Bit će to potpuna promjena okruženja, a to obožavam. Tako neprekidno analiziram sebe i nikada nisam siguran u ono što radim, što je jako važno. Onog trenutka kada postanete sigurni, dolazi do opasnosti.

NACIONAL: Znači li to da niste bili sigurni u uspjeh “Kraljevstva nebeskog” iako ste se proslavili s “Gladijatorom”? – Točno tako. Ja se samo nadam najboljem, ni u što drugo nisam siguran. Znam da dobar film uvijek nađe publiku. Razlika između “Gladijatora” i “Kraljevstva nebeskog” je u tome što sam se zaljubio u priču o “Gladijatoru”, ali sam tijekom snimanja stalno mijenjao scenarij, a s “Kraljevstvom nebeskim” to se nije događalo.