Objavljeno u Nacionalu br. 495, 2005-05-10

Autor: Nina Ožegović

KANADSKI SAN MIRNE ŽAGAR

Plesna menadžerica u Kanadi s 1,5 mil. dolara

Mirna Žagar, plesačica, koreografkinja, voditeljica Zagrebačkog plesnog ansambla i ravnateljica Scotiabank Dance Centra u Vancouveru za Nacional govori o svojem djetinjstvu u Gani, menadžerskoj karijeri i Tjednu suvremenog plesa kojeg je osnivačica i direktorica

Mirna Žagar (46), bivša plesačica, koreografkinja i voditeljica Zagrebačkog plesnog ansambla, osnivačica i direktorica međunarodnog Tjedna suvremenog plesa, te Međunarodnog instituta za pokret i ples ? MAPAZMirna Žagar (46), bivša plesačica, koreografkinja i voditeljica Zagrebačkog plesnog ansambla, osnivačica i direktorica međunarodnog Tjedna suvremenog plesa, te Međunarodnog instituta za pokret i ples ? MAPAZ“Kad sam na kraju prve godine svog prvog mandata direktorice Scotiabank Dance Centra u Vancouveru vidjela da sam točno u dolar predvidjela sve troškove i da sam uspjela napraviti maksimum s proračunom od milijun i pol dolara, bila sam vrlo ponosna na svoje menadžerske sposobnosti”, rekla je Mirna Žagar (46), bivša plesačica, koreografkinja i voditeljica Zagrebačkog plesnog ansambla, osnivačica i direktorica međunarodnog Tjedna suvremenog plesa, te Međunarodnog instituta za pokret i ples ? MAPAZ, koja već šest godina radi kao ravnateljica Scotiabank Dance Centra u Vancouveru u Kanadi.

JAKA KONKURENCIJA Mirna Žagar izabrana je za ravnateljicu iako nema kanadsko državljanstvo i to između 50 kandidataZa strankinju u Kanadi to je velik poslovni uspjeh, osobito zato što je izabrana među pedesetak kandidata, a ona je vrlo ponosna što je svoj san o plesnom centru nakon brojnih bezuspješnih pokušaja u Zagrebu ipak ostvarila, doduše, u Kanadi. Mirna Žagar je u Hrvatskoj bila u mnogočemu pionir i predvodnik, često na meti i izložena nerazumijevanju. U Zagrebu je pamte kao energičnu i upornu osobu, često vrlo kritičnu prema tromom sustavu. Danas koordinira zagrebačkim plesnim festivalom, a od ovog mjeseca i novim plesnim centrom, koji arhitektonski biro 3LHD restaurira u kinu “Lika”. Zahvaljujući njezinoj upornosti Zagreb danas ima uvaženo mjesto na karti svjetskih plesnih festivala, a suvremeni ples samo neupućeni smatraju marginalnom umjetnošću.

NACIONAL: Hoće li i na ovogodišnjem, 22. tjednu suvremenog plesa, koji traje od 20. do 30. svibnja, nastupiti velike svjetske plesne zvijezde? – Najveća svjetska zvijezda bit će kanadska koreografkinja i plesačica Marie Chouinard, koja je u 25-godišnjoj karijeri napravila pedesetak koreografija i gostovala u svim većim svjetskim gradovima. U Zagreb će doći sa svojim ansamblom, koji će izvesti predstavu “Chorale”, jednu od njezinih najboljih koreografija, a briljantni solo “Etude NO 1” izvest će plesačica Lucie Mongrain. Za obje je muziku napisao njezin stalni suradnik Louis Dufort. U svijetu cijenjena Siobhan Davies Company iz Velike Britanije izvest će predstavu “Bird Song”, a ponovno će gostovati Josef Nadj, širom svijeta slavan koreograf vojvođansko-mađarskog podrijetla, čija će grupa izvesti projekt “Eden”. Gostovanje Sidija Larbija, mladoga belgijskoga koreografa marokanskog podrijetla, koji je prije nekoliko godina dobio Nagradu Nižinski kao najbolji europski koreograf, nedavno smo morali otkazati zbog nedostatka sredstava. Njegovu predstavu “Foi” izvodi trupa Les Ballets C. De la B. Nadamo se da ćemo ovu predstavu dovesti u Zagreb drugom prilikom. Publika će vidjeti i radove onih koji upravo stasaju, Alžirke Nacere Belaze, Talijanke Caterine Sagne i Slovenke Male Kline. Gostovat će i umjetnici iz Japana, Nizozemske, Danske i Hrvatske ? Irma Omerzo premijerno će izvesti predstavu “Marmot”, a nastupit će i riječki “Trafik” i “BADCo” te domaći veterani poput Studija za suvremeni ples.

NACIONAL: Gdje je na svjetskoj plesnoj sceni Vancouver, u kojem živite skoro devet godina? – Istočna scena je razvijenija, pod velikim je utjecajem Europe, najveći plesni centri su Montreal i Toronto. Na zapadnoj obali najjači centar je Vancouver, poznat po prekrasnim krajolicima, filmu, glazbi i klasičnom baletu. Čak 40 posto stanovništva potječe iz Azije, što se primjećuje u miješanju istočnjačke i zapadnjačke tradicije i estetike. Jaki su utjecaji autohtonih indijanskih zajednica iz okolice Vancouvera. Postoji 30-ak plesnih kompanija, a među njima najveća je Holly Body Tattoo. Umjetnici su društveno svjesne i angažirane osobe te se često bave pitanjem okoliša, društvenom problematikom i perspektivom mladih. Važnost Vancouveru daje Ballet British Columbia, najbolji u regiji, a veliku ulogu odigrao je prošlih godina Scotiabank Dance Centar, namijenjen razvoju plesa, u čijem radu sudjelujem od osnutka.

NACIONAL: Kako ste postali direktorica Scotiabank Dance Centra, prvog takve vrste u cijeloj sjevernoj Americi? – Kad sam prije devet godina došla u Vancouver, prvo sam radila u Dance Centru kao konzultant te sam pisala grantove za mjesne grupe, a onda su mi kolege iz savjeta sugerirali da se javim na natječaj za direktoricu. Izabrana sam među pedesetak kanadskih kandidata, što je za mene kao nekanadsku državljanku bilo nevjerojatno priznanje. Baš u to vrijeme zatvorili su mi se neki životni ciklusi: obitelj mi je već živjela u Kanadi, a u zagrebačkoj sredini počela sam osjećati gušenje, profesionalno i privatno. Kod nas se ništa nije dugoročno planiralo, svemu se pristupalo kaotično, megalomanske ideje u središtu pozornosti, a nisu se prihvaćale nove ideje i metode. Bila sam umorna od toga i ponadala sam se da ću u Kanadi pronaći bolje uvjete rada i konačno ostvariti svoj san o plesnom centru.

NACIONAL: Što vam je obitelj radila u Kanadi? – Moj suprug Dubravko Pajalić završio je Muzičku akademiju u Zagrebu, radio je kao urednik u časopisu Pitanja, zatim u Državnom arhivu, a u Kanadi vodi informacijski sustav u Centru za istraživanje raka u Vancouveru. U slobodno vrijeme vodi tri amaterska zbora tako da je i dalje glazbeno aktivan. Naš sin Marko, danas 24-godišnjak, završio je studij političkih znanosti. Nedavno se vratio s prakse u Srbiji kao stipendist kanadskog ministarstva vanjskih poslova.

NACIONAL: Ideja o plesnom centru u Vancouveru postojala je 15 godina i uoči vašeg dolaska već se htjelo odustati. Je li za osnivanje centra bio presudan novi sponzor Scotiabank? – Apsolutno. Scotiabank ima godišnji prihod od 232 milijarde dolara i jedna je od najvećih sjevernoameričkih banaka. No također i jedna od najkonzervativnijih, sa šturom tradicijom izdvajanja novca za kulturu u usporedbi s ostalim financijskim institucijama. Scotiabank je u središtu Vancouvera, na atraktivnoj poziciji, imala staru poslovnicu koju su htjeli zatvoriti, pa smo tu zgradu nakon godine i pol pregovaranja i razrade projekta djelomično srušili, nadogradili i iskoristili za naš plesni centar. Arhitekt je bio Arthur Erickson, jedan od najboljih u Kanadi, koji je u suradnji s Noelom Bestom i biroom Architectura napravio fantastičan projekt. Projekt je stajao 11,5 milijuna dolara. Cijela zgrada je u staklu, ima osam etaža i proteže se na više od četiri tisuće četvornih metara. U njoj se nalazi kazališna dvorana s pomičnim gledalištem od 154 mjesta, ali s velikom pozornicom, zatim šest pokusnih dvorana, dobro opskrbljena videoteka i knjižnica, arhiv, znači, sve što je potrebno za razvoj plesa. U centru je uvijek vrlo živo, a najviše organiziramo plesne radionice i seminare, diskusije i videoprojekcije, te manje prezentacije. Centar nema vlastiti plesni ansambl jer je namijenjen cijeloj plesnoj zajednici. Već nakon godinu dana rada dobio je nagradu Spirit of Vancouver, koja se dodjeljuje za poseban doprinos kulturnom životu grada. Naš Scotiabank Dance Centar zaslužan je za to što je unio novi duh u taj do tada neatraktivan dio grada i totalno mu promijenio imidž.

NACIONAL: Koliko je na vašu plesnu karijeru utjecalo djetinjstvo u Africi? – Rođena sam u Zagrebu u obitelji građevinskog inženjera Zvonimira Žagara, koji s majčine strane vuče podrijetlo od Baslerovih iz Švicarske, i majke Nade, koja je studirala talijanski i francuski jezik. Već kao dijete, zajedno sa sestrom Darijom dvije godine mlađom od mene proputovala sam cijeli svijet. Djetinjstvo sam provela u Kumasi, u Gani, nekadašnjoj engleskoj koloniji, gdje mi je otac radio kao sveučilišni profesor. Živjeli smo u prostranoj kući na rubu džungle i imali smo kao i svi stranci poslugu. Od tamošnje djece naučila sam pjesme i plesove, pa se može reći da je Gana probudila u meni strast prema plesu.

NACIONAL: Kako je poslije tekla vaša plesna karijera? – Oduvijek sam željela biti balerina. Ljubav prema suvremenom plesu stekla sam kroz satove koje sam pohađala kod jedne Šveđanke koja je postavila “Peću i vuka”. U Africi sam se bavila i jahanjem, tenisom, plivanjem i skokovima u vodu. U Zagreb smo se vratili 1971. jer je Gana zbog političkih prilika postala nesigurna za strance. Odmah sam se upisala u Školu za ritmiku i ples gdje su mi profesorice bile Lela Gluhak Buneta, Vlasta Kavurić i Zoja Radmilović, a poslije sam studirala povijest umjetnosti i engleski jezik. Još u Gani mi se činilo da bolje govorim engleski nego hrvatski jezik. Prve profesionalne korake napravila sam u Zagrebačkom plesnom ansamblu – ZPA, jednom od najstarijih u Zagrebu, u kojem sam plesala u brojnim predstavama, primjerice, “Balade Petrice Kerempuha”, “Dinarke”, “Silitron Moving Art”. Od 1981. postala sam direktorica ZPA te pokrenula seriju koja je lansirala mlade koreografe – Jasminku Neufeld, Katju Šimunović, Kseniju Zec, Mare Sesardić, te dovela vanjske koreografe u ansambl ? iz toga doba pamtim ulogu u “Glorija, Glorija” Damira Zlatara Freya, koju smo izveli 200 puta. S tom koreografijom ansambl je bio na turneji po Njemačkoj. Posljednji put zaplesala sam na sceni ZKM-a u kazališnoj predstavi Vite Taufera “Odisej i sin” 1991.

NACIONAL: Kada je 1983. ZPA slavio 15. godišnjicu postojanja, osnovali ste međunarodni Tjedan suvremenog plesa, koji je zbog manjka novca nekoliko puta bio gotovo ukinut, a danas se smatra jednim od najuglednijih u Europi. Kako ste opstali? – Presudni su bili silni entuzijazam i nevjerojatna upornost, ne samo moja, nego i mojih najbližih suradnika. Početak je bio užasno težak, nismo imali novca, a uz to se ples smatrao marginalnim, no u 22 godine Zagreb se srastao s Tjednom suvremenog plesa. Usprkos svemu, na festivalu su gostovala najznačajnija imena svjetske plesne scene: od tipičnih američkih izvođača u rasponu od Trishe Brown do kontroverznog i danas glasovitog Donalda Byrda i Elise Monte, plesnog teatra njemačkog ekspresionizma na čelu sa Susanne Linke, belgijskog i francuskog kruga gdje se ističe koreograf Joseph Nadj, do zvijezda poput Karine Saporta, grupe L’esquisse, pokojnog Dominiquea Bagoueta, te velikih plesnih predstava Nederlands Dans Theatera, butho i mimskog teatra. Što se tiče predznaka politički ili socijalno angažiranog festivala, mnoge gostujuće predstave suptilno su upućivale na taj pravac. Tako su svojedobno francuska plesna grupa Josepha Nadja i engleska plesna grupa invalida CandoCo skrenule pozornost javnosti na probleme ljudi s posebnim potrebama, koji, usput rečeno, u invalidskim kolicima ne mogu ući u HNK. Nakon toga se pokazalo da samo “Sheraton” u Zagrebu ima tri sobe za invalide. Pojedine su predstave, poput one Johna Jaspersa, upućivale i na homofobičnost društva.

NACIONAL: Osnovali ste Hrvatski institut za pokret i ples, a još prije 15-ak godina počeli ste organizirali seminare o menadžmentu u kulturi. Kakvi su bili rezultati? – Kad sam tih godina pokušala u suradnji sa Sveučilištem u Utrechtu na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu potaknuti osnivanje kolegija kulturnog menadžmenta, to je završilo neumjesnim pitanjem tipa ”što si ta plesačica umišlja”. Menadžment je mnogo više od organizacije, a podrazumijeva znanja i vještine o tome kako nešto efikasno napraviti s postojećim resursima i kako to dalje razvijati. To je način razmišljanja i način ophođenja, te sagledavanje općih resursa u društvu. Uspješni menadžer mora promatrati globalnu sliku, zatim razmišljati kako će u nju uklopiti svoj projekt, te kako će sve to nadograditi. Onaj tko misli samo o tome kako da iskoristi potencijale, neće uspjeti, jer ne razmišlja na dugi rok. Sve što je urađeno samo da se na brzinu okrene novac uglavnom propadne sa strašnim posljedicama, koje snose svi uključeni. Kod nas se stvari mijenjaju, ali sporo. No i dalje postoji nerazumna potreba za mistifikacijom i gotovo da nema transparentnosti. Uloge su bile pobrkane i svi su se prihvaćali svega ? nisam sigurna da se mnogo promijenilo.

NACIONAL: Što se odlaskom u Kanadu promijenilo u vašem životu? – U Vancouveru sam bila bačena na tržište. To mi je pružilo šansu da primijenim sva svoja znanja i iskustva, te da iskoristim poznanstva iz svijeta. Prije sam se usavršavala u kulturnom menadžmentu, primjerice, završila sam tečajeve na Amsterdam Summer University i u Centre for Arts and Media Management u Utrechtu, što mi je u Kanadi uvelike pomoglo. I danas se usavršavam na raznim tečajevima u Vancouveru pri ovdašnjim sveučilištima. Život i rad u Kanadi naučio me strpljenju. Shvatila sam da za uspjeh treba naučiti dugoročnije gledati u budućnost i da se problem mora kontekstualizirati. Drukčije gledam na život i posao.

NACIONAL: Kako uspijevate uskladiti posao direktorice Scotiabank Dance Centra u Vancouveru, ravnateljice Tjedna suvremenog plesa i direktorice novog plesnog centra? – Prije svega zahvaljujući komunikaciji e-mailom i internetom. Doista primjenjujemo načela “virtualnog ureda”. Nadam se da ću ubrzo moći svoja kanadska iskustva i znanja primijeniti u Zagrebu. Institut za pokret i ples dobio je Plesni centar na upravljanje, što znači da u idućih godinu dana, koliko će otprilike trajati rekonstrukcija, trebamo osmisliti sadržaje i programe. Moja vizija Plesnog centra objedinjuje produkciju, profesionalnu edukaciju i suradnju s inozemstvom. Zagrebački Plesni centar neće biti kopija vancouverskog, jer se u Hrvatskoj ne može i ne smije osloniti na tržište, koje je nerazvijeno, barem što se tiče odnosa sponzora i kulture ? naime nakon rasprodaje resursa proći će dosta vremena prije nego što će novopečeni kapitalisti početi ulagati u kulturu ili da stranci koji su nas pokupovali donesu odluke da ulažu u hrvatsku kulturu. Sponzorstva i donacije su zanemarivi, ali uvijek dobrodošli i potrebni ? no ni na sjevernoameričkom kontinentu, gdje je tradicija ovakvog ulaganja mnogo razvijenija, nije lako. Treba postojati razvijena infrastruktura, od poreznih olakšica preko sustava koji omogućava pojedincima da ulažu u kulturu do lakšeg uspostavljanja što različitijih oblika organizacije.

NACIONAL: Razmišljate li o povratku u Hrvatsku? – Ta mogućnost nije isključena i uvijek je u pozadini svega što poduzimam. U Vancouver sam ipak otišla obaviti određeni posao, koji se vrednuje svake godine, a nakon pet godina podnosi se završni račun. Imam što pokazati za ovo prošlo razdoblje i vrlo sam na to ponosna. Ipak, mislim da je deset godina u pečalbarstvu dugo razdoblje; iako su me svi u Vancouveru dobro prihvatili, Centar odlično radi, znači, vide se rezultati, život u tuđoj zemlji je ipak težak, a rad mukotrpan. Nedostaje mi šira obitelj, a moje europsko kulturno naslijeđe uvijek me vuče nazad. Zagreb ima neku meni nerazjašnjivu i čarobnu moć koja, kada opčara, traje jako dugo. Mislim da još postoji toliko toga što bih mogla pružiti Zagrebu. Lijepo je vidjeti nove naraštaje u plesu, njihove inicijative i drago mi je što sam na neki način tome pridonijela.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika