U tjedniku Nacional, broj 456 od 10. kolovoza 2004., objavljen je opširan tekst pod naslovom “Nobilu je ulagivanje Tuđmanu bilo važnije od obrane generala Blaškića” autora Berislava Jelinića, u sklopu kojeg je tiskan izvod iz transkripta razgovora Tuđman – Nobilo od 1. kolovoza 1997. U njemu bivši hrvatski predsjednik ponavlja svoje najcrnje klevete i laži o meni, a samo zato što sam mu bio najoštriji i najdosljedniji politički protivnik, koji je njega i njegovu dinastiju javno prozivao i dovodio u pitanje njegovu autokratsku vlast. Prema objavljenom transkriptu, Tuđman je Nobilu izjavio “da je Manolić imao dokument kako je Paraga postao agent KOS-a u Kninu i da su ga slikali kao pedera tamo i tako”. Te prljave Tuđmanove laži odmah bi bile predmetom sudske tužbe protiv njega da je kojim slučajem živ, ali one nisu bile proizvod samo njegova bolesnog uma već i najprljavijih podzemnih aktivnosti jugoslavenske i hrvatske Udbe, koja je iz pera zloglasnih zlotvora tipa dugogodišnjeg načelnika Udbe za Hrvatsku Josipa Perkovića lansirala za svoje interne potrebe takve i slične laži još dalekih, ranih osamdesetih godina.

Tako je Perković lažno izvještavao svoje nadređene u vezi sa zločinom ubojstva Ernesta Brajedera u Zagrebu 1980. – koji je bio uhićen sa mnom zbog peticije za amnestiju svih političkih zatvorenika, o čemu je Nacional pisao 1996. – “da je Brajder bio od ranije poznat kao psihički labilna osoba, a s Dobroslavom Paragom je održavao homoseksualne veze”. Dakle, takvi monstruozni tipovi jugoslavenske Udbe poput Perkovića, umjesto da su odgovarali za svoje brojne zločine poput ubojstava političkih emigranata i Ernesta Brajdera, išli su tako daleko da su o svojim žrtvama ispisivali najcrnje klevete i laži, s kojima se onda poslužio i Titov general i visoki oficir KOS-a i, nažalost, kasniji predsjednik RH Franjo Tuđman.

Vjerojatno je i odvjetnik Anto Nobilo bio grubo prevaren i obmanut od dugogodišnjeg načelnika Udbe za Hrvatsku Josipa Perkovića, s kojim je surađivao na Blaškićevoj obrani, budući da se drukčije ne mogu protumačiti njegove apsurdne izjave o meni, pod uvjetom da ih je zaista i izrekao, jer smo u to vrijeme (prosinac 1996.), zbog lažnih izjava o meni kao agentu KOS-a od strane Tuđmana, upravo odvjetnik Nobilo i ja tužili sudu tjednik Globus.

U sudskoj tužbi odvjetnik Nobilo je napisao da je “tuženik (Globus i Tuđman) objavio u svom tjedniku tvrdnje Tuđmana koje su klevetničke i lažne i prelaze bilo koju dopuštenu mjeru kritike političkih protivnika… Proglašavanje Parage za nacionalnog izdajnika i agenta neprijatelja, bez ijednog dokaza zaista je najveća moguća kleveta i svakako nešto što prelazi bilo kakve okvire tolerancije političke rasprave… Paraga je osnovao prve hrvatske dragovoljačke jedinice HOS koje su u doba kada još nije bilo HV-a krenule u obranu domovine, itd.”

U pogledu same neistinite izjave, koju je prema transkriptu dao odvjetnik Nobilo u razgovoru s Tuđmanom “da je on (Paraga) bio homoseksualac na Golom otoku, on je imao jednog kriminalca ljubavnika, Brunu Reketija na Golom otoku koji ga je čuvao od drugih”, napominjem da sam zbog grubih fizičkih zlostavljanja i torture na Golom otoku podigao tužbu protiv države koja još nije riješena, ni nakon punih 18 godina.

Reketi je višestruki recidivist, osuđen za najteža kriminalna kaznena djela, koji je bio doveden na moje drugo političko suđenje u Zagrebu 1987. kao svjedok optužbe protiv mene, ali je bio u stanju potpuna duševnog rastrojstva, pa na tri upita raspravnog suca Ranka Marijana nije znao odgovoriti koliko ima točno godina, već je samo tvrdio da “nije pokušao ubiti Paragu”. U ranijoj pismenoj izjavi danoj u Udbi kod Josipa Perkovića u siječnju 1987., isti Reketi, koji je sudjelovao po nalogu zatvorske uprave u mojem proganjanju na Golom otoku, izjavio je i napisao da je “ubrzo između nas (Reketija i Parage) došlo do svađe a razlog je rješavanje hrvatskog pitanja. Paraga je omalovažavao ustaška imena i njihov rad u emigraciji, te je on tvrdio da je ustaštvo prevaziđena ideologija i da Hrvati nisu kamikaze i dao je krajnje pacifistički prikaz rješavanja hrvatskog pitanja”.

Dakle to je argumentirani, činjenicama i pismenim dokazima potkrijepljeni odgovor na ovaj sramni dijalog koji je nastao na poticaj Tuđmana u njegovu uredu 1. kolovoza 1997. Zanimljivo zašto Tuđman, Manolić i ostala jugoudbaška klika nije objavila te famozne dokumente koji bi mene trebali navodno kompromitirati, naročito nakon što sam prijavio neke od njih s Tuđmanom na čelu Haaškom sudu kao moguće ratne zločince. Odgovor je samo jedan: laž koju su Tuđman i drugovi o meni lansirali toliko je velika i teška da ih prati kao sjena i nad njihovim grobovima, u kojima sam siguran, ne počivaju u miru Božjem.