SLUČAJ HELENE PULJIZ
HDZ i POA u kampanji protiv Mesića

Premda su u vladi na različite načine pokušali demantirati vijest objavljenu u Nacionalu prije dva tjedna kako je POA pokušala od novinarke Helene Puljiz doznti podatke koji bi naštetili predsjedniku Stipi Mesiću, sve je jasnije kako se rai o jednom od najvećih političko-obavještajnih skandala u povijesti Republike Hrvatske. U međuvremenu postaje očito da «Afera Helena Puljiz» ima nekoliko dimenzija.

Prvo,političku – otkako je POA prikupila dosta podataka o Stipi Mesiću, u HDZ-u je odlučeno da trebaju nekoliko novinara od povjerenja koji će tijekom predsjedničke kampanje plasirati razne informacije i dezinformacije o predsjedniku Republike, vodeći računa da se ne našteti HDZ-u, odnosno da ne dođe do rata sa Mesićem. Zato su odlučili angažirati pojedine novinare, a tu zadaću je osobno Sanader dao Jošku Podbevšeku. Druga razina je sigurnosna – Podbevšek je ovu zadaću povjerio Tomislavu Milčiću koji je inače vodio i vodi tajnu obradu nad Stipom Mesićem. Inače, Milčić je čovjek koji se profilirao kao stručnjak za novinare vodeći u SZUP-u akcije “Ključ” i “Centar” koje su bile usmjerene protiv novinara.

Kako Milčić jako dobro poznaje novinarski milje (i sam je radio u 101, vodio je obrade nad novinarima, intimus je sa Zinkom Bardić), on se odlučio na vrbovanje Helene Puljiz i Jasne Babić. Za njega njih dvije su u nezavidnoj materijalnoj situaciji i smatrao je da će pristati na suradnju. Operacionalizaciju te političke zadaće Podbevšek je povjerio svom prijatelj Frlanu koji je angažirao agente Bušića i Pučeka te operacija otpočinje.

Treća dimenzija je pravna – POA mora Vijeću objasniti zbog kojih razloga su pozvali Helenu Puljiz na razgovor. Problem za Protuobavještajnu agenciju je taj što tu ne može proći općenita formulacija “razlozi nacionalne sigurnosti”, strane obavještajne službe, terorizam ili organizirani kriminal. Obzirom da je razgovor vođen u sobi broj 16 i sigurno sniman, tada se bez privole Helene Puljiz to nije moglo raditi što je regulirano čl. 14. st. 2 Zakona o sigurnosnim službama. Ako je sve napravljeno bez njene privole tada su službene osobe POA-e počinile dva kaznena djela neovlašteno tonsko snimanje i zlouporabu položaja i ovlasti.

Zato su ključne osobe koje bi Vijeće trebalo ispitati su Željko Draženović i Krešo Boršić, djelatnici Centra Zagreb zaduženi za snimanje u sobi broj 16. Kao službene osobe POA-e njih dvojica novinarku nisu smjeli prisiljavati na suradnju (regulirano čl. 15. st. 1 ZOSS-a).

Ovakvo ponašanje POA-e koja se miješa u politiku postalo je uobičajeno, a uglavnom su to političke zadaće HDZ-a i Ive Sanadera. Tome u prilog ide i činjenica da su djelatnici POA-e uoči metkovićanskih izbora mjesec dana operativno obrađivali Stipu Gabrić- Jamba. Obradu je osobno vodio Podbevšek kome su pomoć pružali njegovi kućni prijatelji izvjesni Gudelj koji je po toj liniji došao raditi u POA-u zajedno sa suprugom, da bi nakon nepunih pet mjeseci postao načelnik Centra Split; Ante Pezo, novoprimljeni djelatnik Centra Split kao član gradskog odbora HDZ-a, a sad već pomoćnik načelnika Centra za organizirani kriminal te Mario Korljan, novoprimljeni djelatnik Centra Split, član Mladeži HDZ-a. Inače, Pezo i Korljan primljeni su u POA-u na protuzakonit način jer su bili i još su uvijek članovi političke stranke što je protivno odredbama ZOSS-a.

Premda to nije bila namjera autora članka objavljenog u subotnjem Jutarnjem listu o lovu na Antu Gotovinu, u njemu se iznose teške optužbe protiv bivšeg premijera Ivice Račana. Ako je sve ovo točno što je napisao Davor Butković, tada su Ivica Račan, Ranko Ostojić i eventualni drugi sudionici operacije Cash u velikom problemu. Prekršili su odredbe Zakona o sigurnosnim službama čl. 35 prema kojem je svatko dužan pružiti obavijesti sigurnosnoj službi kao i čl. 36, 37. koji reguliraju na koji način se ostvaruje suradnja i na koji način se razmjenjuju podaci sa stranim sigurnosnim službama.

U članku se citira i Račanova izjava kako kao premijer nije imao povjerenja u sigurnosne službe i njihova izvješća. Ako je imao razloga da nekome ne vjeruje, tada ga je trebao smijeniti, odnosno ako su izvješća bila loša ili politikantska, trebao je reagirati na zato predviđen način. Račan je godišnje od sigurnosnih službi dobivao između 1000 i 1500 informacija te godišnja izvješća, a da ni na jedno izvješće nije reagirao u smislu da li je ono dobro, zadovoljavajuće ili loše. No, zato se je uvijek povjeravao novinarima EPH, najčešće upravo Davoru Butkoviću što misli o radu sigurnosnih službi, a svjedoci tvrde da se sasvim drukčije ponašao prilikom susreta s ravnateljima sigurnosnih službi. Njima je tada govorio da nije protiv njih i njihovog profesionalnog angažmana, ali zato na njega veliki pritisak vrše koalicijski partneri.

Dajući na uvid novinarima Jutarnjeg lista “tri dokumenta koja nose oznaku državne tajne”, Ranko Ostojić je počinio i kazneno djelo. Bilo bi zanimljivo od Ostojića kao pravnika čuti na temelju kojeg zakona je proveo tu akciju, rukovodio timom i trošio novce poreznih obveznika kada Zakon o policiji ne poznaje sredstva za posebne namjene. Očito je cilj članka u Jutarnjem, medijski zaštititi Ranka Ostojića od kaznenog progona. Pritom bi bilo zanimljivo saznati zašto Ostojić nije o tome upoznao svoje kolege u MUP-u, zbog čega nije ostavio dokumentaciju na radnom mjestu i zašto se je tijekom kriminalističke obrade pozivao na dokumente koje navodno samo on ima na skrovitom mjestu. Logična je sumnja da je sve to medijska akcija koja treba opravdati “cash”, ali ne akciju već pravu novčanu gotovinu koju je nestala u ovoj operaciji Ostojić bi trebao objasniti kako je živio samo od jedne plaće u Zagrebu, školovao dijete u najskupljoj školi i u kako je u kešu za 30 tisuća eura kupio “KIA-u Sorento.

Što se pak tiče slučaja Ivice Rajića, hrvatske sigurnosne službe su još tijekom 2000. upozorile policiju da se on nalazi na području Splita, a VSA je u siječnju 2003. dala točne podatke gdje se nalazi. Samo što Ranko Ostojić ne voli dijeliti slavu s nikim pa onda voli izmišljati, konfabulirati i optuživati. Njegov “prijatelj” Oskar Vera dao mu je samo karton za izdavanje osobne iskaznice iz BiH na kojem se nalazio Rajićev otisak prsta kako bi ga mogli sa stopostotnom sigurnošću identificirati.

Kako je moguće da je u izvješću na temu Gotovine koje je Vlada slala u Haag bilo samo 10 posto policijskih podataka, a svi ostali podaci bili su od sigurnosnih službi. Naime, u noći uoči dolaska Carle del Ponte, 5-6 listopada 2003. djelatnici sigurnosnih službi s ministrom Lučinom, predstojnikom Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost Ladislavom Pivčevićem, ravnateljem Franjom Turekom, glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem i predstojnikom Ureda za suradnju s Haagom Jakšom Muljačićem pisali su novo izvješće jer je premijer Račan ocijenio izvješće koje je sastavio Ured Vlade za suradnju s Haagom katastrofalnim. Te većeri Ostojić nije dao nikakve bombastične podatke iz operacije Cash, ali jeo otišao kući zbog kako bi bio s djetetom, a zapravo se sastao s Gordanom Malićem da još jednom prođu članak što će sutradan izaći u Globusu, a kojeg su zajedno uredili u krčmi nedaleko Vinogradske ulice i Ostojićeva stana još u subotu, 4. listopada 2003. u nazočnosti Gojka Markovića. U tom članku kao što je poznato hrvatskoj javnosti tandem Ostojić-Malić javno su napali i prokazali Ostojićeva informatora Dragu Francuskovića kao dezinformatora Haaga.

Paradoksalne su dvije Butković-Ostojićeve konstatacije iz Jutarnjeg lista: ”... Akcija Cash u svojih devet ili deset mjeseci nije, dakle, uspjela pronaći Antu Gotovinu, pa čak ni utvrditi je li on boravio u Hrvatskoj. ... Cash je, naprosto, bila operacija koja možda jest imala javno neprihvatljiv oblik, ali je, čak i uz nepostizanje glavnog cilja, privođenja generala Gotovine, iznimno koristila hrvatskim međunarodnim interesima. ...”

Ako je ikada i postojala akcija Cash imala je samo jedan jedini cilj, a to je izvlačenje keša za Ostojićeve osobne potrebe, odnosno izmišljena je samo da se pokriju Ostojićeve zlouporabe.
Sve u svemu, ovdje ima puno posla za glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića.