U nedjelju 26. prosinca u Ukrajini se dogodilo ono što se jednostavno moralo dogoditi, proevropski oporbeni vođa Viktor Juščenko pobijedio je napokon na predsjedničkim izborima režimskog proruskog kandidata Viktora Janukoviča, i to toliko uvjerljivo da će malo tko moći osporiti njegovu pobjedu. Na izbore je izašlo 77 posto birača, Juščenko je dobio 54, a Janukovč 43 posto glasova, pa čak i ako je bilo nekih nepravilnosti one nikako nisu mogle utjecati na konačan rezultat.
Izbori su održani prema dogovoru dvije strane, postignutom u vrlo napetoj situaciji nakon poništenja ranije održanog drugog kruga izbora. Na poništenje tog kruga izbora kompromitirani ukrajinski predsjednik Leonid Kučma morao je pristati kada su i međunarodni promatrači potvrdili da je tijekom njega zabilježeno izuzetno mnogo nepravilnosti i kršenja izbornih pravila u korist Janukoviča, koji je bio proglašen pobjednikom. To je izazvalo toliki revolt javnosti, da su izbile masovne demonstracije, koje su prijetile da prerastu u nasilnu revoluciju, pa je režim morao popustiti, pristati na ponavljanje izbora uz mnogo rigorozniju međunarodnu kontrolu. Čak 12.000 inozemnih kontrola pratilo je izbore, a to je najveći broj inozemnih kontrolora ikada poslanih da u nekoj zemlji prate izbore. Pokraj njih, te u atmosferi opće mobilizacije pristalica opozicije režim nije imao šanse da nekom novom izbornom prijevarom progura svojeg kandidata za pobjednika.
Ukrajina je tako izbjegla nasilnu revoluciju, ali se dogodila mirna revolucija, koja će imati dalekosežne posljedice. Govoreći svojim pristalicama na pobjedničkom mitingu na Trgu nezavisnosti u Kijevu u noći između nedjelje i ponedjeljka Juščenko je rekao:
“Mi smo 14 godina nezavisni, ali smo tek sada slobodni. Danas je lijepo biti Ukrajinac. Ono što smo mi napravili jeste da smo ispunili dug prema našim precima. Znam da nas gledaju sa neba i da nam aplaudiraju.”
Juščenko je obećao da će promijeniti političko usmjerenje zemlje, da će je okrenuti prema Zapadu, prema Evropi, a njegovi politički pristalice sada to od njega očekuju. No, njegovi protivnici, ljudi koji su glasovali za Janukoviča, tvrde da će se Juščenkovi pristalice vrlo brzo razočarati. Mnogi među njima ove izbore ne vide kao revoluciju, nego kao smjenu među ukrajinskim političkim elitama, gdje je jedna tajkunska oligarhija, više vezana za Zapad, smijenila drugu, više vezanu za Rusiju, podijelivši pri tome opasno zemlju na zapadni prozapadni dio i istočni proruski dio. Juščenko je obećao da će biti predsjednik svih Ukrajinaca, da će raditi na ujedinjavanju zemlje, dok je Janukovič najavio da će biti vođa ozbiljne opozicije, koja će kontrolirati što će nova vlast činiti. Kao prvi svoj korak na međunarodnoj sceni Juščenko je najavio da će posjetiti Moskvu i razgovarati sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.
To bi trebala biti najava da Juščenko namjerava poštivati ruske interese u Ukrajini iako više ne želi da Ukrajina bude ruski satelit, kakav je – de facto – bila za Kučmina predsjednikovanja. Upravo ta promjena u položaju Ukrajine kada je njen odnos s Rusijom u pitanju najviše uzbuđuje političke analitičare diljem svijeta, pa ima i onih koji tvrde da je ovdje riječ tek o početku revolucije, koja će i neke druge zemlje potaći također na promjenu svojeg kursa i odnosa prema Rusiji, pri čemu se posebno misli na Bjelorusiju i Moldaviju.
Riječ je nesumnjivo i događaju od izuzetnog geostrateškog i političkog značenja, koji bi mogao promijeniti politički zemljopis Evrope, te će imati važne posljedice na globalne političke odnose. U Rusiji je sve ono što se događa u Ukrajini već dulje vrijeme smatra zavjerom Zapada protiv Rusije, pokušaj da se Rusiji otkine jedan saveznik, te Zapad penetrira u samo susjedstvo Rusije, zatvarajući Rusiji pristup Crnom moru, te stvarajući preko Ukrajine most Zapada prema Kavkazu. Mnogi će u Rusiji biti nezadovoljni s predsjednikom Vladimirom Putinom što to nije spriječio.
Događaj je važan za Evropsku uniju, koja će nakon ovog događaja sigurno preispitati svoju daljnju politiku prema proširenju. Naime, nakon ovogodišnjeg primanja deset zemalja srednje i istočne Evrope, te nakon najave primanja Bugarske i Rumunjske, te Hrvatske do kraja desetljeća, čule su se procjene kako bi Evropska unija trebala zaustaviti daljnje primanje u članstvo dok se ona ne stabilizira od posljedica ovog proširenja. Posebno bi po tim mišljenjima trebala prekinuti s bilo kakvim najavama daljnjeg širenja na prostor bivšeg SSSR-a kako ne bi iritirala Putina, s kojim Evropska unija treba razvijati dobre odnose. Sada bi se situacija ipak mogla promijeniti.
Napokon, i američka politika će se vjerojatno promijeniti kada su Rusija i Ukrajina u pitanju. Sjedinjene Države su se u posljednjih 14 godina držale vrlo rezervirano prema Ukrajini. Nakon što je ona stekla nezavisnost jedino veće zanimanje SAD su pokazivale samo prema sudbini nuklearnog i raketnog naoružanja koje je ostalo na ukrajinskom tlu, a američka vlada bila je vrlo zadovoljna kada je Ukrajina obznanila da ona za to oružje nije zainteresirana, te započela sa programom njegovog uništavanja. Američka vlada je imala dobre odnose sa ranijim ukrajinskim predsjednikom, prozapadno usmjerenim Leonidom Kravčukom, a nije radila velike drame kada je njegov nasljednik Leonid Kučma promijenio smjer ukrajinske politike, jače vezavši Ukrajinu uz Rusiju. No, izlaskom Juščenka na scenu odjednom se pojačao američki interes za Ukrajinu, ne toliko zbog same Ukrajine, nego više stoga što SAD žele biti jače prisutne u bazenu Crnog mora zbog ključnog strateškog značenja kojeg bi u narednom razdoblju mogao dobiti Kavkaz.