Strašna nesreća pogodila je golema obalna područja južne Azije i odnijela desetke tisuća života, koliko točno – nikad se neće doznati. Ogroman morski val, na japanskom tsunami, zapljusnuo je iznenada obale Indijskog oceana. Ta prirodna katastrofa, najviše je pogodila obale Bengalskog zaljeva, kao i obično, siromašne, zaostale zemlje.
Uzrok te neobične pojave bio je snažan potres na dnu oceana, koji je izazvao divovski val koji se golemom brzinom proširio morskim prostranstvima i udarajući u obale izazvao katastrofalne posljedice. Epicentar podzemnog potresa bio je oko 160 kilometara sjeverozapadno od indonezijskog otoka Sumatre, a od te točke tsunami se širio na sve strane brzinom od čak 700 kilometara na sat, što je brzina mlaznog aviona. Riječ je o dubokom podvodnom valu koji se na otvorenom moru gotovo i ne osjeća, ali kad, se približi obali mijenja svoj oblik. Budući da je uz obalu more sve pliće, više nema potrebne dubine za tako dubok val pa se on počne mijenjati. Usporava se i podiže iznad morske površine, pa iz mora pred obalom iskoči visoki vodeni zid koji se sruši na obalu. Tsunami se može sastojati od nekoliko valova koji udare jedan za drugim, kao ovaj put.
Ovaj tsunami, kad je došao do obale, bio je visok 15 metara, a na nekim je mjestima – zbog konfiguracije obale – dosezao i visinu od 30 metara. Najjače je pogodio obale indonezijskog otoka Sumatre, koje su najbliže epicentru potresa, ali i obale Tajlanda, Malezije, Burme, Indije i Sri Lanke. Teško je pogodio i Maldivske otoke, te dva indijska otočja u Bengalskom zaljevu. U svim tim zemljama odnio je brojne žrtve i nanio goleme štete. Nešto kasnije, oslabivši donekle zbog daljine koju je prevalio, pogodio je čak i udaljene obale istočne Afrike – Somaliju, Keniju, Južnoafričku Republiku, Madagaskar i Sejšelske Otoke. U Somaliji je ubio nekoliko desetaka ljudi. Ponegdje je visoki vodeni zid bio posebno razoran, rušio je na obali sve pred sobom, a ponegdje je zašao na kopno čak i po kilometar. Neke niže maldivske otoke potpuno je prekrio. Kao što se voda naglo sručila na obalu, tako se brzo i povukla, povlačeći sa sobom i ljude koje je na obalama zahvatila. Zato je tako velik broj mrtvih i nestalih, koji se broje na desetke tisuća.
Mnogi stručnjaci upozoravaju da je ta nesreća imala tako katastrofalne posljedice upravo stoga što je pogodila siromašne, zaostale zemlje. U siromašnim zemljama južne Azije more je važan izvor prihoda tamošnjeg stanovništva. Obalna područja gušće su naseljena od unutrašnjosti jer su ljudi odavno shvatili da more omogućava bolje privređivanje. Ribarenjem se može baviti svatko, a u posljednje vrijeme i oni najsiromašniji mogu nešto zaraditi na pomoćnim poslovima u pomorskom prijevozu, brodogradnji i turizmu. Zato se na more doseljavaju i mnogi ljudi iz ruralne unutrašnjosti tamošnjih zemalja, posebno u Indiji, makar u novoj sredini rade za male, nesigurne nadnice i žive u straćarama ili čak na otvorenom. Posebno je razvoj globalnog turizma posljednjih godina potaknuo preseljavanje iz ruralnih područja u nova turistička središta.
Ovaj je tsunami stoga posebno brojne žrtve izazvao na turističkim područjima, koja su posebno gusto naseljena, kao što je tajlandski otok Phuket, najpopularnije tamošnje turističko odredište, zatim grad Galle na samom jugu Sri Lanke, ljetovališta uz obale indijske pokrajine Tamil Nadu, otočje Maldive koji posljednjih godina uvelike žive od turizma. No pogodio je i brojna ribarska naselja, na mnogim mjestima, posebno uz indijsku obalu Bengalskog zaljeva, povukao sa sobom cijela sela u more.
Drugi razlog zbog čega takve nesreće teže pogađaju nerazvijene zemlje jest i bitna razlika u razvijenosti službi obavještavanja. Vrijeme potresa nemoguće je predvidjeti, ali se može procijeniti gdje će se prije ili kasnije dogoditi i kolika će mu biti snaga. To vrijedi i za podmorske potrese. Seizmolozi već godinama imaju podatke da se zapadno od Sumatre između tamošnjih kontinentalnih ploča – indijske i filipinske – stvara dugačka pukotina, što će prije ili poslije izazvati potres. Zamijećena pukotina bila je ogromna, dugačka poput Kalifornije, pa se moglo očekivati da će i potres, što će ga izazvati trenje tih ploča, biti golemih razmjera. To se pokazalo točnim, jer je bio posrijedi potres snage 8,9 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, četvrti po jačini u posljednjih stotinjak godina, otkad se potresi mjere i bilježe, najjači u zadnjih 40 godina. Odavno se zna i kakve posljedice izazivaju podvodni potresi, da nakon njih nastaje tsunami, zna se koliko je on opasan te kako daleko može doprijeti. Nakon podmorskog potresa ispred obala Čilea u jugoistočnom Pacifiku prije nekoliko godina tsunami je preko cijelog Tihog oceana stigao sve do Japana i ondje ubio nekoliko ljudi udarivši u obalu više od 10.000 kilometara daleko. Zadnji veliki tsunami zabilježen je 1998., kad je pogodio obale Nove Gvineje i ubio nekoliko stotina ljudi. Tada ga je izazvao potres jačine 7,5 stupnjeva 300 kilometara sjeverno od obale.
Zbog toga što se zna kako nastaje tsunami, što sve može prouzročiti, razvijene zemlje već odavno stvaraju posebne stanice za obavještavanje. Budući da tsunamiju nakon podvodnog potresa ipak treba neko vrijeme da stigne do obale, te stanice upozoravaju ugrožena obalna područja svojih zemalja. SAD ima nekoliko takvih stanica, od kojih je najvažnija ona na Havajima, odakle su – ovisno o udaljenosti epicentra potresa – nekoliko sati unaprijed spremni upozoriti stanovnike pacifičke obale SAD-a na dolazak tsunamija, tako da se tamošnji stanovnici mogu na vrijeme evakuirati iz neposredne blizine obale.
Iako i seizmolozi iz zemalja uz obale Bengalskog zaljeva znaju da ih nakon potresa može preplaviti tsunami, iako su i oni mjerili pukotine između kontinentalnih ploča, tamošnje vlade nemaju novca za sva potrebna istraživanja i postavljanje stanica poput one američke na Havajima. Iako su neki tamošnji stručnjaci – čuvši za potres ogromne snage ispod mora – morali pretpostaviti da dolazi tsumani, nisu imali preko koga upozoriti na predstojeću opasnost, jer nema institucije koja bi to učinila. Ni komunikacijske mogućnosti u tom dijelu svijeta nisu dostatne da se višemilijunsko obalno stanovništvo tamošnjih zemalja brzo, u nekoliko sati obavijesti o opasnosti. Zato i nije bilo adekvatnog upozorenja pa tamošnji stanovnici i mnogi strani turisti, koji su se u ovo božićno vrijeme našli na tom području, nisu bili obaviješteni o opasnosti koja im se približavala.