Jedan 20-minutni crno-bijeli engleski televizijski skeč, snimljen još 1963. i potpuno nepoznat u Velikoj Britaniji, u Njemačkoj je posljednjih desetljeća stekao toliku popularnost da je postao obavezni dio zabave u novogodišnjoj noći praktički za svakog Nijemca. Procjenjuje se da je ove silvestarske noći taj skeč gledalo barem 20 milijuna Nijemaca, pet milijuna više nego novogodišnji govor njemačkog predsjednika. On je 31. prosinca na različitim njemačkim televizijskim kanalima prikazan najmanje 50 puta, bio je obavezan na svim regionalnim kanalima, a na jednoj od nacionalnih komercijalnih TV mreža prikazan je nekoliko puta.

TV mreža NDR, koja je originalno snimila skeč “Dinner For One” 1963. u svojem studiju u Hamburgu, gotovo je cijeli novogodišnji program posvetila tom skeču. Originalnu verziju prikazala je četiri puta, prvi put poslijepodne za one koji su navečer namjeravali izaći, ali nisu željeli propustiti skeč, a zadnji put u posljednjim minutama Stare godine tako da završi točno u ponoć. Skeč se mogao praktički u svakom trenutku vidjeti na nekoj njemačkoj stanici, čak i u avionima njemačke nacionalne zračne kompanije LTU od 20. prosinca do 2. siječnja tako da ga ne propuste ni oni koji na Novu godinu neće biti u Njemačkoj.

TV mreža NDR prikazala je u novogodišnjoj noći i neke verzije istog skeča, zatim dokumentarce o njemu, te 90-minutni kviz u kojem su neke poznate njemačke osobe odgovarale na precizna pitanja vezana uz svaki detalj tog skeča.

Budući da su ga gledali nebrojeno puta, mnogi Nijemci znaju skeč napamet. Sadržaj je vrlo jednostavan. Engleska aristokratkinja Miss Sophie slavi 90. rođendan pa je na večeru pozvala svoje prijatelje, bivše ljubavnike, četvoricu gentlemana koji se zovu Sir Toby, admiral Von Schneider, Mr. Pommeroy i Mr. Winterbottom. No, oni su svi već odavno mrtvi, pa su njihove stolice prazne, ali tu je njen vjerni sluga James koji za nju glumi svu njih četvoricu. On svojoj gazdarici servira četiri jela, a nakon svakog jela slijedi zdravica, koju on mora obilazeći oko stola popiti umjesto svakog od te četvorice, pa se naravno, napije. Stoga svaki sljedeći obrok servira sve pijaniji. Prije serviranja svakog jela on sve pijaniji pita svoju gazdaricu: “The same procedure as last year, Miss Sophie?” – “Ista procedura kao i prošle godine, gospođice Sophie?”, na što mu ona odgovara: “The same procedure as every year, James!” – “Ista procedura kao svake godine, James!” Na kraju skeča ona najavljuje da će se povući u krevet, a on kaže da će je otpratiti. Kada se počnu stepenicama penjati prema spavaćoj sobi on je ponovno pita: “The same procedure as last year, Miss Sophie?”, na što mu ona odgovori: “The same procedure as every year, James!” Nakon toga James s okrene prema publici i namigujući kaže: “I’ll Do My Very Best!” – “Potrudit ću se što bolje” i namigne prema publici.

Riječ je o skeču, koji je napisan oko 1920. godine, a izvodio se po provincijskim engleskim varijeteima i kazalištima. Tko je njegov autor ne zna se točno, no tvrdi se da ga je napisala neka Engleskinja, specijalizirana za tu vrstu zabave. Skeč je negdje četrdesetih godina počeo izvoditi engleski komičar Freddie Frinton, te je s njim obilazio englesku provinciju. Partnerica mu je bila May Warden. Frinton je tijekom godina taj skeč izveo na tisuće puta, uvježbavši svaki korak i svaku riječ do savršenstva. On je odlučio otkupiti autorska prava za njega, što je i uradio pedesetih godina. Frinton je svojedobno bio dosta tražen glumac, pa je nastupao i na televiziji u raznim popularnim serijama, ali taj skeč nikada nije izveo na engleskoj televiziji.

On je 1963. godine taj skeč prikazivao u jednom kazalištu u engleskom ljetovalištu Blackpool, gdje se slučajno našao njemački televizijski voditelj i producent Peter Frankenfeld. Njemu se skeč jako svidio, pa je pozvao Frintona u Hamburg da tamo snimi skeč, kako bi bio prikazan u jednoj njegovoj emisiji. Skeč je tako snimljen za jednokratnu upotrebu u crno-bijeloj tehnici bez velikih priprema praktički s jednom televizijskom kamerom kako su se tada za televizijske potrebe snimale kazališne predstave. Dvoje glumaca su za snimanje skeča dobili 4175 njemačkih maraka, u što su bili uključeni i troškovi putovanja i smještaja. Po ugovoru nisu imali nikakva prava za naknadu za naknadna emitiranja.

Skeč je prvi puta prikazan te 1963. godine u spomenutoj televizijskoj emisiji, a njemačkoj televizijskoj publici se dosta sviđao, pa je kasnije prikazan još nekoliko puta. Skeč se svidio i gledateljima u njemačkom dijelu Švicarske, gdje se dosta gleda njemačka televizija. Zato je švicarska nacionalna televizija pozvala Frintona da i u njenom studiju snimi isti taj skeč. U to doba u Njemačkoj se uvodila televizija u boji, pa je Frankenfeld 1968. godine pozvao Frintona da ponovno sa svojom partnericom dođe u Hamburg da isti skeč snime u boji. No, Frinton je te godine umro, pa se to nije realiziralo. Njegova partnerica umrla je 1978. godine.

Godine 1972. TV-mreža NDR je skeč “Dinner for One” prvi puta uvrstila u novogodišnji program, a kako se on publici dosta svidio napravila je to i sljedeće godine, te u godinama iza toga, pa je to postalo tradicijom. Sljedećih godina i druge njemačke TV-mreže počele su u novogodišnjoj noći prikazivati taj skeč, pa je to postalo nacionalnom novogodišnjem tradicijom na opće oduševljenje Nijemaca. Popularnost skeča počela se širiti i izvan Njemačke, pa se on počeo prikazivati i u Nizozemskoj, Danskoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj i Norveškoj, te odnedavno i u baltičkim republikama. Nastale su i brojne lokalne verzije skeča na tamošnjim jezicima. Skeč se počeo prikazivati i u tamošnjim kazalištima, jedna danska kazališna trupa napravila je skeč u kojem se na pozornici pojavljuju sir Toby, Mr. Pommeroy, Mr. Winterbottom i admiral Von Schneider. Izvedena je jednom i latinska verzija skeča pod nazivom “Cena uni parata”.

U Njemačkoj je skeč postao toliko popularan da su u raznim gradovima otvoreni restorani pod imenom “Dinner For One”, gdje se servira večera kakvu je jela Miss Sophie, prvo paprenu indijsku juhu mulligatawny, potom bakalar sa školjkama, zatim pečeno pile i na kraju voćna plata, uz što se obavezno pije ono što je pila i Miss Sophie: uz juhu sherry, uz bakalar bijelo vino, uz pile šampanjac i uz voće port. Ljubitelji skeča osnovali su vlastite klubove, pa se redovito susreću u nekim lokalnim hotelima.

O skeču “Dinner For One” objavljeno je već nekoliko knjiga ozbiljnih socioloških analiza popularnosti tog skeča u Njemačkoj. Izašlo je i više popularnih knjiga u kojima se skeč opisuje do detalja, a svaki detalj objašnjava, na primjer, kako se sprema juha mulligatawny, te zašto je koje piše servira uz koje jelo. Objavljen je i jedan fiktivan roman u kojem je opisan navodni ljubavni život Miss Sophie sa četiri njena preminula gosta. Na Internetu je jako mnogo siteova posvećenih skeču, te glumcima iz skeča. Postoji poseban site gdje se nalaze recepti za jela iz skeča. U njemačkoj postoji i jedan rock-sastav, koji se zove prema liku iz skeča “Admiral von Schneider”.

Skeč je proteklih godina izazvao i jako mnogo javnih polemika. Protiv skeča su se pobunili njemački ljubitelji života, jer u skeču važnu ulogu igra i jedna tigrova koža, koja leži na podu, a o čiju glavu se sluga James stalno popikava. Ljubitelji životinja tvrde da bi popularnost skeča mogla povećati potražnju ta kakvim kožama, pa tako ugroziti živote tigrova. U Švedskoj je skeč bio osam godina zabranjen, jer su tamošnje vlasti smatrale da skeč propagira pretjerano konzumiranje alkohola. Javile su se i neke njemačke umirovljeničke udruge nezadovoljne činjenicom da se na kraju skeča aludira da Miss Sophie i James idu zajedno u krevet, jer se time skeč ruga seksu osoba u trećoj dobi. O tome se posebno mnogo govorilo kada je jedan televizijski snimatelj, koji je bio na snimanju skeča u Hamburgu, izjavio kako on sa sigurnošću zna da su Finton i May Warden u stvarnom životu bili ljubavnici, iako je ona bila znatno starija od njega. I njegova i njena obitelj to su demantirali.

Najviše rasprava izazvala je neobična činjenica da je taj engleski skeč, koji je u Njemačkoj postao takav fenomen masovne kulture i postigao takvu popularnost, u svojoj “domovini” Engleskoj praktički potpuno nepoznat. Većina Britanaca uopće ne zna za njega, on nije prikazivan na televiziji, a nema ga više niti u provincijskim kazalištima i varijeteima, koji su i tako zbog razvoja televizije posljednjih godina potpuno propali. Nedavno je vodeći njemački njusmagazin “Der Spiegel” objavio veliki članak o fenomenu popularnosti skeča “Dinner For One” u Njemačkoj, a o pitanju zašto je skeč toliko popularan u Njemačkoj, a gotovo nepoznat u Engleskoj, zaključio:
“To je zato što Englezi nemaju smisla za humor.”