Soren-Jessen Petersen, šef UNMIK-a, civilne uprave Ujedinjenih naroda na Kosovu, napravio je potez koji je izazvao veliko nezadovoljstvo i zabrinutost u Beogradu, jer ga mnogi tamo smatraju jednim od odlučnih testova po kojem će se vidjeti ide li međunarodna zajednica prema nezavisnosti Kosova. Petersen se, naime, obratio Međunarodnoj uniji za telekomunikacije s molbom da Kosovu dade vlastiti telefonski predbroj, kakav imaju nezavisne države ili zasebni teritoriji.
Nekadašnja SFR Jugoslavija imala je predbroj 38, a kad se ona raspala, Međunarodna unija za telekomunikacije je novostvorenim državama na tlu dotadašnje Jugoslavije dodala još jednu znamenku, pa je SR Jugoslavija nakon toga imala predbroj 381, Makedonija 389, Bosna i Hercegovina 387, Slovenija 386, a Hrvatska 385. Brojeve na Kosovu iz inozemstva se zvalo također a predbrojem 381, jer se Kosovo smatralo dijelom SR Jugoslavije.
Godine 1999. počeo je rata zbog Kosova, pa su Kosovo preuzele vojne snage NATO-a, a u pokrajini je uspostavljena administracija Ujedinjenih naroda UNMIK, te se počelo s formiranjem lokalnih vlasti. Prema Rezoluciji broj 1244 Vijeća sigurnosti UN, kojom je završena NATO-ova intervencija, Kosovo se – prema interpretaciji beogradskih pravnih stručnjaka – i dalje tretira kao dio suverenog teritorija ondašnje SR Jugoslavije, odnosno današnje zajednice Srbije i Crne Gore. No stvarnost je na terenu sasvim drukčija jer Srbija i Crna Gora nemaju nikakve stvarne vlasti pa ni suverenosti na tom teritoriju. Jedino lokalni Srbi u nekim enklavama te na području oko Kosovske Mitrovice imaju stanovite manje dijelove Kosova pod lokalnom upravom.
U proteklih pet i pol godina Kosovo je de facto bilo odvojeno, pa i nezavisno od Beograda, ali formalno nije bilo priznato kao odvojeni dio ni u jednoj međunarodnoj instituciji. Ujedinjeni narodi su se prema Kosovu ponašali kao prema spornom području kojim trebaju upravljati, ali mu nisu mijenjali službeni status. Takav je bio i stav Europske unije, ali i svih drugih značajnijih međunarodnih institucija, koje nisu željele primiti Kosovo u svoje redove.
Prva se značajnija iznimka, međutim, dogodila prosinca prošle godine. Zbog sadašnjeg statusa Kosova, kosovskim je sportaši bilo onemogućeno o sudjelovanje na međunarodnim natjecanjima. Zato su predstavnici Rukometnog saveza Kosova zatražili prijem u Europsku rukometnu federaciju, koja je na svojem kongresu u Budimpešti 19. prosinca primila Kosovo u pridruženo članstvo pod određenim uvjetima. Klubovi iz Kosova se od sada mogu natjecati u međunarodnim natjecanjima, ali to još nije dopušteno reprezentaciji Kosova. Na utakmicama gdje igraju timovi s Kosova ne smije se svirati himna, isticati zastava ili grb Kosova. Za to je glasovalo 20 zemalja članica, šest je bilo protiv, a 10 suzdržano. Sasvim je sigurno da su se mnoge delegacije konzultirale sa svojim ministarstvima vanjskih poslova prije nego što su se opredijelile.
Sada je Petersen, svojim zahtjevom Međunarodnoj uniji za telekomunikacije, napravio korak kojim se ide mnogo dalje. Riječ je o međunarodnoj instituciji koja je nesumnjivo mnogo važnija, i u političkim pitanjima ozbiljnija od Europske rukometne reprezentacije. Ona vrlo strogo vodi politički račun pri dodjeli predbrojeva pojedinim novostvorenim državama ili teritorijima pod spornim suverenitetom, strogo vodeći računa o stanju na terenu te o stavu drugih međunarodnih organizacija.
U ovom trenutku situacija s telefonima na Kosovu je – miješana. Iako sve lokalne instalacije fiksne telefonije, osim onih na sjeveru Kosova, kontroliraju UNMIK i Kosovska agencija za telekomunikacije, međunarodni telefonski promet u fiksnoj telefoniji do sada je išao preko Beograda. Svatko tko je želio iz inozemstva nazvati neki broj na Kosovu, morao je kao predbroj prvo upisati 381, što je predbroj Srbije i Crne Gore. S druge strane, neki broj na Kosovu se iz Srbije ili Crne Gore naziva kao i svaki drugi međugradski broj u Srbiji i Crnoj Gori po lokalnoj tarifi, a ne kao međunarodni broj.
Na Kosovu se prije rata s NATO-om snažno razvila i mobilna mreža MOBTEL 063 u vlasništvu tajkuna Bogoljuba Karića, a ta je mreža nastavila raditi i nakon Kosovskog rata. Takvo je stanje smetalo i lokalnim kosovskim vlastima, ali i administraciji UN pa su, po odlasku jugoslavenske vojske i jugoslavenskih vlasti s Kosova, smjesta poduzete neke mjere. Nove vlasti već su 2000. uvele na Kosovo još jednog operatora mobilne mreže, koji je dobio ime KOSOVA TEL, ali kojem je vlasnik Monaco Telecom, jedna od filijala velike francuske telekomunikacijske tvrtke Alcatel. Mnogi građani Kosova preferiraju tu mrežu jer nije srpska. Kada se neki broj s te kosovske mreže naziva iz inozemstva, dolazi do bizarne situacije, jer se mora birati predbroj – Kneževine Monaco.
Prema najavama Sorena Jessena Petersena, Međunarodna unija za telekomunikacije mogla bi odgovoriti na ovaj njegov zahtjev već u veljači. Taj će odgovor biti jasan znak kako međunarodna zajednica gleda na stvarni status Kosova i njegovu neposrednu budućnost, jer će uvelike ovisiti o konzultacijama koje će vodeći ljudi te institucije obaviti s vodećim svjetskim političkim faktorima. Ako Kosovo stvarno dobije taj predbroj, bit će to jasan znak da međunarodna zajednica ide prema nezavisnosti Kosova. To je, naravno, izazvalo uzbunu u Beogradu, gdje se Petersen smjesta našao na udaru kritika. To bi moglo značiti da bi Telekom Srbije morao prestati raditi na području Kosova, da bi pozivi iz Srbije na Kosovo postali međunarodni, a došlo bi pod znak pitanje i funkcioniranje mreže MOBTEL. Branko Radujko, savjetnik srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, u povodu ovog slučaja izjavio je beogradskom dnevnom listu Glas javnosti: “Petersen je takvim zahtjevom prejudicirao konačan status Kosova i prekršio svoja ovlaštenja. Nije u njegovoj nadležnosti da brine o tim stvarima niti je to prioritet. Bilo bi mu bolje da riješi humanitarnu katastrofu, a možda i da ode.”