Objavljeno u Nacionalu br. 482, 2005-02-08

Autor: Ivan Polan

GAZETA KOMENTAR

Jalova saborska rasprava o reviziji pretvorbe

U petak je Hrvatski sabor žučljivo raspravljao o izvješću Državne revizije o pretvorbi. Padale su teške riječi. Pucali su jedni po drugima okrivljujući se međusobno za nesumnjivu pljačku koja se dogodila.
Dobro je ovom prilikom podsjetiti na to tko je zapravo omogućio i počinio pljačku. Omogućila ju je Hrvatska vlada nacionalnog jedinstva u kojoj su 1992. sjedili, zajedno s HDZ-om, i predstavnici SDP-a, HSLS-a, HSS-a i drugih, tada i danas oporbenih stranaka. Bilo bi dobro da se članovi te vlade i stranke koje su u njoj participirale, ali i ostale stranke koje su bile zastupljene u Saboru, podsjete da je upravo ta vlada dana 20. srpnja 1992. donijela Uredbu kojom je ukinut članak 30. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća koji je određivao da Hrvatski fond za privatizaciju u tvrtkama u kojima ima dionice ili udjele ima pravo na samo 5 posto od pripadajuće dividende i da ima vrlo ograničeno pravo upravljanja – samo kad se radi o izmjeni statuta i statusnim promjenama.

Dakle, ovom je Uredbom država dobila pravo na potpuno upravljanje i pravo na punu dividendu. Njome je praktički izvršena nacionalizacija.
Uredba je tek 2. prosinca 1992. inkorporirana u Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, izglasavanjem u Saboru bez veće rasprave. Brisanjem članka 30. Zakona o pretvorbi počinjena je zapravo prijevara i omogućena pljačka.

Naime, do njezina donošenja već je godinu dana bio u tijeku proces pretvorbe u kojemu su mnogi naivni radnici, koristeći svoja prava, upisali dionice svojih tvrtki. Ugovore o kupnji dionica potpisali su pod pretpostavkom važenja članka 30. Zakona o pretvorbi, a to znači da su računali da će najveći dio dividende ostajati u tvrtki u obliku akumulacije. Svi kupci dionica do 12. srpnja 1992. su tako, jednostranim aktom vlade, prevareni.

Umjesto da u tom trenutku vlada ispravi već uočene nedostatke tajkunizacije i pretvorbu pokuša usmjeriti prema pravednijem i uspješnijem modelu, ona je nacionalizacijom i koncentracijom birokratske moći u Fondu za privatizaciju široko otvorila vrata pljački, varajući pritom mnogobrojne naivne male dioničare. Donošenje sramotne Uredbe pratila je još sramotnija praksa. Naime, nakon njezina donošenja, u nadzorne odbore hrvatskih tvrtki mogli su ući i predstavnici ostalih stranaka, osim HDZ-a. Time se i u upravljanje poduzećima infiltrirala negativna, iz komunizma preuzeta selekcija podobnih kadrova koji vjernost svojoj partiji naplaćuju sinekurama. Stoga malo tko od aktera svađe u Saboru ima legitimaciju raspravljati o izvješću Državne revizije o provedenoj pretvorbi. Poštenije bi bilo da šute i pospu se pepelom.

Svađe u Saboru vode se i oko istražnih povjerenstava. Time najviše državno tijelo javno priznaje da mu represivni aparat ne funkcionira i da ga ne može kontrolirati. Vrlo često se koristi sintagma “Nema političke volje”. Podmićena državna birokracija kontrolira sve procese pokrivajući se političkom voljom, a tako je i kontrolirala proces pretvorbe štiteći prevarante. To dokazuje i Izvješće Državne revizije prema kojem su donesene samo 53 osuđujuće presude vezane za zlouporabe u postupku pretvorbe. Nigdje se ne vidi koliko je tajkunskih i prevarantskih ugovora raskinuto, poništeno, koliko je novaca vraćeno. U Hrvatskom fondu za privatizaciju i dan danas se vode rovovske borbe u kojima se pokušavaju zaštiti prevaranti.

Dobar je primjer PPK Valpovo. Dobar i uspješan put pretvorbe prema radničkom dioničarstvu nasilno je zaustavljen tajkunizacijom, u čemu je glavnu ulogu imao Hrvatski fond za privatizaciju i druge državne i paradržavne institucije. Slikovito se može reći da je iskorak prema radničkom dioničarstvu ugušen u krvi. Postavljena je Glavašu podobna nomenklatura u tvrtki, tajkunu Ivi Brzici je plaćen znatno veći iznos od onoga koji je on platio, tvrtka je gotovo uništena, a nova Uprava sada “žica” državu da joj oprosti nekoliko desetaka milijuna kuna duga.

Za takvu se tvrtku sada nudi model “menagement buy out” prema kojem pod firmom malog dioničarstva 25 menadžera u tvrtki mora dići kredite, založiti svoje kuće i imovinu, ne bi li svi zajedno postali vlasnici 42 posto dionica. Tko ne pristane na to, dobit će otkaz. Doći će drugi “menadžeri” koji će učestvovati u ovom vražjem modelu. Nije važno znaju li ti “menadžeri” nešto o vođenju tvrtke, kao što nije važno ni to što u Nadzornom odboru PPK Valpovo sjedi samo jedna kvalificirana osoba. Uspostavlja se nova negativna selekcija u upravljanju i to sada na dvije razine, u Upravi i u Nadzornom odboru. Pritom nije važno što će netko opet instrumentalizirati nezadovoljstvo radnika, a desetke milijuna kuna će platiti porezni obveznici. Čitav proces zapravo kontrolira država preko Hrvatskog fonda za privatizaciju i paradržava u liku Branimira Glavaša.

Prije nekoliko mjeseci kao član delegacije malih dioničara, sindikata i Udruge branitelja iz PPK Valpovo, prisustvovao sam pregovorima s Hrvatskim fondom za privatizaciju. U uredu direktora HFP Ostovića, nakon višesatnih pregovora u kojima delegacija iz Valpova nije ponuđena ni čašom vode, sklopljen je sporazum koji bi odgovarao interesu malog dioničarstva unatoč tomu što je bilo trinaest spornih točaka. Zadovoljstvo postignutim sporazumom prekinuo je Ostović riječima da on sada, u 23 sata, mora dobiti odobrenje Branimira Glavaša. Naravno, Branimir Glavaš je svih trinaest točaka u roku od 10 minuta vratio na početak, na zaprepaštenje svih prisutnih, a gospođa Marija Rukavina, Ostovićeva pomoćnica, pred našim je očima precrtavala odredbe postignutog sporazuma. Uvjeren sam da je gospodi iz HFP bilo neugodno jer Branimir Glavaš nema ama baš nikakve veze s Hrvatskim fondom za privatizaciju.

A političari se i dalje svađaju u Saboru.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika