Američki predsjednici imaju obvezu jednom godišnje obavijestiti javnost o stanju unije, a oni to posljednjih pedesetak godina čine krajem siječnja ili prvih dana veljače govorom u Kongresu. Ti govori pretvorili su se u jedan od najvećih ceremonijala američke političke scene i u svojevrsni politički spektakl hollywoodskog tipa.
Predsjednikovi pisci govora obično mu napišu tekst koji se čita oko jedan sat. Nastoje da govor bude efektan, sa sentencama koje se lako pamte. Nakon svake takve sentence predsjednika slušatelji redovito prekidaju aplauzom, neki puta i ustajući sa stolaca. Ponekad mu plješću samo članovi njegove stranke, dok njegovi politički protivnici u tome ne sudjeluju, ako se na slažu s onim što je rekao. Zanimljivo je da od 1966. postoji demokratska praksa prema kojoj televizijske stanice, koje prenose predsjednikov Govor o stanju unije, odmah po završetku prijenosa daju priliku predstavnicima suprotne stranke da u nekoliko minuta iz televizijskoj studija komentiraju predsjednikov govor i ukažu na ono s čime se ne slažu.
Predsjednik ima pravo pozvati svoje goste koji slušaju Govor o stanju unije zajedno s njegovom suprugom s galerije. Uvriježio se običaj da pozove obične Amerikance koji su se istaknuli u prethodnoj godini i koje obično poimenično spomene u govoru, ističući njihove primjere kao uzor cijeloj naciji. Ove je godine Bush upravo to iskoristio da govor pretvori u spektakl.
Njegov ovogodišnji govor sastojao se od dva dijela: jedan dio govora posvetio je unutrašnjopolitičkim pitanjima, u prvom redu planiranoj reformi američkog socijalnog osiguranja, a drugi vanjskopolitičkim temama, gdje je ponovno govorio o širenju demokracije, pa je u tom kontekstu spomenuo i izbore u Afganistanu, na palestinskom području, u Ukrajini te u Iraku. Izbore u Iraku opisao je kao velik politički uspjeh, a već kad ih je prvi put spomenuo, brojni republikanski članovi Kongresa su, tijekom aplauza upućenog Bushu, dizali ruke pokazujući prst koji su umočili u plavu boju, kao što su to činili irački birači nakon glasovanja, jer je taj plavi prst postao simbolom širenja demokracije.
Bush je nešto kasnije šire govorio o izborima u Iraku, spominjući kako je to bilo herojsko djelo samih Iračana koji su unatoč prijetnjama pobunjenika i opasnosti od atentata izašli na izbore. Kao primjer je spomenuo Iračanku Safiju Taleb al-Souhail, koja je unatoč pucnjavi povela svojeg muža i roditelje na biralište, te potom spomenuo da je ona na galeriji, zajedno s njegovom suprugom, na što je odjeknuo jak aplauz, a svi prisutni su ustali. Aplauz je trajao nekoliko minuta, a Safia Taleb al-Souhail je, dirnuta do suza, ustala i pokazivala svoj plavi prst. Bushova supruga Laura ju je nakratko zagrlila.
Nekoliko minuta kasnije Bush je govorio o žrtvama koje su američki vojnici dali donoseći demokraciju Iraku. Tako je spomenuo 25-godišnjeg američkog marinca Byrona Norwooda iz Teksasa, koji je poginuo od snajperskog metka 13. studenoga, tijekom okršaja za Faludžu te je rekao kako su njegovi roditelji također na galeriji s njegovom suprugom. Opet je slijedio jak aplauz, a roditelji poginulog marinca Norwooda, koji su sjedili iza Laure Bush i Safije Taleb al-Souhail su ustali, kao i svi ostali u dvorani. U jednom trenutku se Safia Taleb al-Souhail okrenula prema majci marinca Norwooda i zagrlila je, kao da joj zahvaljuje što je njezin sin dao život da bi ona dobila slobodu i demokraciju. Bila je to vrlo simbolična scena, pa je u dvorani nastao još jači aplauz. Tada se dogodilo nešto neočekivano, što je dalo još jaču simboličnost sceni. Majka marinca Norwooda imala je kod sebe vojničke pločice svojeg sina, čiji se lanac zapleo za gumbe na haljini Safije Taleb al-Souhail, pa se one, kada su se nakon nekoliko desetaka sekundi prestale grliti, još neko vrijeme nisu mogle odvojiti.
Nakon što je Bush završio svoj govor, brojni televizijski komentatori raspričali su se o onome što se zbivalo u dvorani Kongresa, a pritom je većina zaključila je taj simbolični zagrljaj potpuno zasjenio sve ono što je Bush govorio.