Kad Carla Del Ponte u svojim javnim istupima i na sastancima s europskim političarima navodi da Republika Hrvatska ne iskazuje punu suradnju s Haaškim tribunalom, osim slučaja odbjeglog generala Ante Gotovine često ističe i slučaj Ivice Rajića. Na temelju činjenice da se Rajić godinama skrivao na teritoriju BiH i Hrvatske koristeći lažno ime Viktor Andrić, a da ga hrvatske vlasti nisu uhitile sve do travnja 2003., glavna haška tužiteljica često izvodi sljedeće zaključke: “I za Rajića ste tvrdili da nije u Hrvatskoj, a to nije bilo točno. Prema tome, moguće je i da je Gotovina u Hrvatskoj. Otkrijte tko je pomagao Rajiću u skrivanju, pa ćete otkriti tko pomaže i Gotovini.” Koncem studenog prošle godine haaški tužitelj Kenneth R. Scott hrvatskoj je vladi uputio strogo povjerljiv dopis u kojem traži odgovore na niz pitanja, od kojih su mnoga bila vezana uz slučaj Ivice Rajića. Tako je u tom dopisu Scott za pomoć u skrivanju Ivice Rajića direktno optužio bivšeg ministra unutarnjih poslova Ivicu Jarnjaka i bivšeg šefa SIS-a Markicu Rebića, zbog čega su obojica u prosincu bili saslušavani na policiji.
Međutim, Nacional raspolaže dokumentima koji pokazuju da za Rajićevo skrivanje i promjenu identiteta nisu krive hrvatske, već vlasti Hrvatske republike Herceg Bosne, pa stoga optužbe haaškog tužiteljstva da je Republika Hrvatska štitila i skrivala Rajića jednostavno nisu točne. Naime, iz dokumenata je jasno vidljivo da je strategiju lažnog identiteta Ivice Rajića osmislilo čelništvo Hrvatskog vijeća obrane, u čemu je nesumnjivu ulogu imao i Tihomir Blaškić.
Naime, premda je Haaški tribunal podigao optužnicu protiv Rajića tek u prosincu 1995., njegovi kolege i on osobno naslućivali su da bi se to moglo dogoditi pa su gotovo dvije godine prije, u prosincu 1993., smislili način da izbjegnu njegovo hapšenje. Dana 30. prosinca 1993. u Zapovjedništvu Zbornog područja Vitez u 21.55 odlukom broj 654/93. Tihomir Blaškić je s dužnosti zapovjednika HVO-a Kiseljak razriješio pukovnika Ivicu Rajića. Samo pet minuta kasnije, u 22 sata, odlukom broj 655/93. na isto je mjesto postavio istog čovjeka – ali pod drugim imenom. Tako je u samo pet minuta te prosinačke noći haaški okrivljenik pukovnik Ivica Rajić postao pukovnik Viktor Andrić. Na temelju te odluke Rajić, odnosno Andrić, uskoro je u hrvatskom konzulatu dao izraditi i osobne dokumente na svoje novo, lažno ime i prezime, te je tako i nakon nekoliko godina dospio na teritorij Republike Hrvatske. Kako saznaje Nacional, haaško tužiteljstvo već je dulje vrijeme u posjedu ovih dokumenata, ali je i dalje ustrajalo na tvrdnji da su za Rajićevo skrivanje i promjenu identiteta krivi određeni pojedinci, ali i vrh hrvatskih političkih i vojnih krugova, premda je očito da se sam čin promjene Rajićeva identiteta dogodio mnogo prije nego što je njegova optužnica uopće i pristigla u Hrvatsku, kao i činjenica da se za to krivnja nikako ne može svaljivati na Hrvatsku, budući da se sve to događalo izvan teritorija RH. Nejasno je i zašto haaška tužiteljica Carla Del Ponte o skrivanju Ivice Rajića nije pitala Tihomira Blaškića, čiji potpis na oba dokumenta svjedoči da je upravo on bio jedan od glavnih sudionika te prijevare. Budući da haaška tužiteljica i britanske službe svoje optužbe na račun Hrvatske često podupiru tvrdnjama o tobožnjem hrvatskom skrivanju Ivice Rajića, u interesu hrvatske Vlade trebalo bi biti da se i taj famozni slučaj napokon posve razriješi.