Darko OstojaDarko Ostoja, čelni čovjek Dom fonda koji se zahvaljujući kuponskoj privatizaciji prometnuo u jednog od 20 najbogatijih Hrvata, a potom i svi ostali čelnici Privatizacijskih investicijskih fondova (PIF) zbog nalaza državne revizije naći će se na novom velikom udaru vladajuće koalicije. Nalaz državne revizije, koji je i dalje u središtu javne pozornosti, donio je prvu definitivnu potvrdu da je kuponska privatizacija izvršena uz nevjerojatne propuste zbog kojih su se oni okoristili.
Pri samom vrhu Vlade tvrdi se da će na temelju tog nalaza novi napad države na kuponsku privatizaciju predvoditi njen glavni protivnik, potpredsjednik Vlade Slavko Linić, te da će taj udar države na protagoniste kuponske privatizacije biti vrlo oštar i učinkovit, iako ga je dio tiska blizak Darku Ostoji proteklih dana unaprijed osudio na propast.
Tko je Darko Ostoja Darko Ostoja rođen je 1953. u Zagrebu. Nakon završene II. gimnazije, 1977. diplomirao je na Strojarskom fakultetu. Od tada do 1990. bio je vlasnik zanatske radionice u Čakovcu i proizvodio rezervne dijelove za strojeve u industriji, a 1990. s partnerima osniva Consult invest, gdje je do 1995. bio i direktor. Godine 1995. postaje član Uprave i suvlasnik ICF-a, društva za poslovanje s vrijednosnim papirima. Koncem 1997. ICF zajedno s tvrtkom Epic iz Austrije osniva EPIC Invest, društvo koje upravlja Dom fondom, koji je u kuponskoj privatizaciji prikupio najviše kupona i osvojio najviše poduzeća. Darko Ostoja često je optuživan da ne vodi previše računa o sudbini tvrtki kojima upravlja njegovo upravljačko društvo, a u više navrata demantirao je optužbe da su agenti Dom fonda kupovali vlastite dionice iako je to protuzakonito. Kako su PIF-ovi bez kapitala došli do dionica PIF-ovi, među kojima je najmoćniji Dom fond, u vrijeme kuponske privatizacije su gotovo bez vlastitih ulaganja zavladali ogromnim kapitalom. Za osnivanje društva za upravljanje PIF-ovima trebalo je imati milijun kuna, što je zapravo jedino ulaganje. Tvrdi se da je jamstveni kapital od 12,5 milijuna kuna većina osnivača osigurala kao kredit, pa u slučaju prodaje društva za upravljanje kupac preuzima i obavezu vraćanja kredita. Tvrdi se da su Društva za upravljanje PIF-ovima u početku kuponske privatizacije drastično smanjivala cijene dionica samo zato da bi prilikom transformacije PIF-a u zatvoreni fond mogla ostvariti veću razliku u cijeni dionica, a tako i veću novčanu naknadu. Sumnja se da su to učinili i zato da bi ta društva, unatoč tomu što je to nezakonito, posredno mogla kupiti te dionice za sebe. Iako je u javnosti prikazivana kao pomoć stradalnicima Domovinskog rata, većina stradalnika nije od kuponske privatizacije do danas imala nikakve koristi. Kuponska privatizacija je u drugoj polovici devedesetih predstavljena kao projekt koji je trebao pomoći stradalnicima Domovinskog rata. Njima su dodjeljivane dionice kojima su zapravo upravljali Privatizacijski investicijski fondovi (PIF) i društva koja su njima upravljala. Kao i većinu pompozno najavljivanih projekata za vrijeme HDZ-a, i kuponsku privatizaciju pratile su brojne kontroverze, da bi na koncu od cijelog procesa najviše profitirao uski krug ljudi koji kontrolira društva za upravljanje PIF-ovima. Među njima je najutjecajniji Dom fond i EPIC Invest koji njime upravlja, a u kojem dominantan utjecaj ima upravo Darko Ostoja.
Privredni vjesnik je 2. srpnja 2001. objavio da je na rang listi poduzetnika po ostvarenoj dobiti u Hrvatskoj Dom fond zauzeo izuzetno visoko treće mjesto, iza Plive i Hrvatskog Telekoma, ali ispred Tvornice duhana Rovinj. Tada je objavljeno da je Dom fond ostvario dobit od 632 894 000 kuna, što Ostoju navodno i nije odveć razveselilo. On je i u to vrijeme bio na udaru potpredsjednika Vlade Slavka Linića, koji ga, navodno ponajviše zbog njegove uloge u kuponskoj privatizaciji, otvoreno naziva kriminalcem.
Što je otkrila državna revizija? Analiza kuponske privatizacije otkriva da već na samom početku tog procesa program dodjele dionica bez naplate nije donesen i objavljen u skladu s Pravilnikom koji to regulira, te da dionice koje su se dijelile PIF-ovima javnosti nisu bile dobro prezentirane. Teško se moglo vidjeti jesu li u kuponsku privatizaciju bile uključene sve dionice koje su trebale biti uključene, a u procesu u kojem su PIF-ovi stekli kontrolu nad poduzećima vrijednim oko 3,5 milijardi maraka kršeni su razni pravilnici, Zakon o trgovačkim društvima i drugi propisi. Propusta je bilo mnogo, griješili su svi sudionici, a revizija ih je opisala na 50-ak stranica.
Potom su se pobunili PIF-ovi, optužujući državu da su dobili uglavnom bezvrijedna poduzeća i tražeći zamjene dionica za neke koje osim nominalne imaju i realnu vrijednost. Stoga je koncem devedesetih došlo i do poznate zamjene, tzv. swapa dionica, čiju je reviziju još u ljeto 2000. zbog nezakonitosti bio najavio Hrvoje Vojković, donedavni šef Fonda za privatizaciju i sadašnji ministar gospodarstva. Prvi primjer nezakonite promjene dionica, prema kojem su kasnije napravljene i sve ostale zamjene dionica, zaključen je na zahtjev Fonda za privatizaciju, tada pod vodstvom Stipe Hrkača, čime su u portfelj Fonda vraćene dionice Tvornice šećera Virovitica a zauzvrat su dobijene one Riviere Holdinga. O tome je Šima Krasić u reviziji napisala: “U zamjenu je trebalo dati dionice trgovačkog društva Riviera Holding d.d. Poreč, koje kotira na tržištu kapitala, nominalne vrijednosti 243.550.800 kuna, ili platiti razliku u novcu. Vrijednost danih dionica veća je za 117.039.690 kuna ili za 92,5 posto od primljenih. Fond za privatizaciju bio je dužan obvezu ispuniti do polovine 1999., što nije učinjeno te nije ostvaren popust od 40 posto na uplaćenu razliku u iznosu 6.560.500 maraka, čime je propuštena ušteda 2.624.200 maraka”, stoji u nalazu državne revizije.
U njemu je još zaključeno i da PIF-ovi Dom fond i Velebit, Fond za privatizaciju i većinski vlasnik šećerane nisu smjeli zaključiti ugovor o zamjeni dok PIF-ovi nisu bili upisani u sudski registar i dok nisu uvrstili dionice na uređeno javno tržište. Da se to pričekalo Fond je mogao kupiti dionice po tržišnoj cijeni, koja je mogla biti uvelike povoljnija od ugovorene. Usto, dio je umjesto u dionicama plaćen u novcu, pa su Dom fond i Velebit stavljeni u “povoljniji položaj u odnosu na ostale sudionike kuponske privatizacije. Sve je obavljeno izvan uređenog javnog tržišta, a što je kasnije imalo za posljedicu i druge zamjene dionica koje su obavljane između PIF-ova i Fonda za privatizaciju”, stoji u nalazu revizije.
Toj zamjeni dionica koja je pokrenula lavinu nezakonitosti prethodila je nemoralna uloga koju su predstavnici PIF-ova predvođeni Ostojom odigrali u virovitičkoj šećerani, o kojoj je Nacional pisao još 11. studenog 1998. U to vrijeme dugovi regionalnog giganta, virovitičke šećerane, dosezali su 300 milijuna kuna, a unatoč tomu što je o njenoj sudbini ovisilo 20 tisuća ljudi iz tog kraja, Ostoja je opstruirao ulaganja koja bi omogućila spas tvornice, što je bilo preraslo u skandal međunarodnih razmjera. Većinski vlasnik šećerane tada je bio nizozemski “Cosun”, korporacija čiji godišnji prihod premašuje milijardu eura. Tvornici koja je grcala u dugovima jedini je spas bio u dokapitalizaciji. Nizozemci koji su u tvornicu već bili uložili 70 milijuna maraka za to su još bili spremni investirati dodatnih 40 milijuna maraka.
Kako su PIF-ovi Dom i Velebit kuponima hrvatskih branitelja došli u posjed 44 posto dionica šećerane, predstavnici “Cosuna” predložili su im sudjelovanje u dokapitalizaciji. No, kako oni nisu raspolagali novcem već su imali samo kupone, Ostoja je odbio taj prijedlog i ponudio im otkup svog udjela u vlasništvu. Iako te dionice nisu imale nikakvu tržišnu vrijednost jer su dugovi tvornicu potpuno obezvrijedili, Ostoja je za njih tražio 27 milijuna maraka, tvrdeći kako Nizozemcima još rade uslugu nudeći im svoje vlasničke pakete za 80 posto njihove nominalne vrijednosti.
Oni nisu htjeli pristati na dokapitalizaciju u kojoj bi sudjelovali samo Nizozemci, jer bi se time smanjio njihov vlasnički udio u tvornici, koji bi nakon toga iznosio 18 posto. Pritom im nije bilo važno niti to što bi tada tih 18 posto vrijedilo puno više od 44 posto s kojim su u tim okolnostima raspolagali, kao niti to što bi hrvatskim braniteljima čije su interese navodno zastupali tada ipak osigurali nekakvu vrijednost dionica. Njihovo ponašanje u toj epizodi mnogi smatraju metaforom ponašanja PIF-ova u mnogim drugim sličnim slučajevima. Na koncu te regionalne drame Fond za privatizaciju Ostoji je dao još vrednije dionice, oštetio državu i otvorio time proces nezakonitih zamjena dionica u kuponskoj privatizaciji.
Unatoč svemu, revizijski nalaz još je potvrdio da je Fond za privatizaciju uslijed zamjene dionica upravo Dom fondu i Velebitu dužan još dionica u vrijednosti 72.687.643 DEM. Štoviše, Ostoja je nedavno uspio dobiti i spor s državom pri Arbitražnom sudu Hrvatske gospodarske komore, koji je odlučio da Fond za privatizaciju mora Dom fondu prenijeti dionice vrijedne čak 43 milijuna eura. Iako se tada činilo da će Ostoja nadmudriti državu i Slavka Linića, nedugo potom revizijski nalaz ustanovio je i da su svi PIF-ovi dobili dionice poduzeća koja uopće nisu trebali dobiti, kao i brojne druge manipulacije koje su išle u prilog Darku Ostoji i ostalim akterima kuponske privatizacije.
Nacional je u prošlom broju pisao o jednom od javnosti najzanimljivijih takvih slučajeva, opisujući kako je PIF Sunce nezakonito preuzelo dionice Jadran filma i odmah ih potom po unaprijed dogovorenom scenariju najmračnijeg hrvatskog političara Ivića Pašalića i Vinka Grubišića, njegovog prijatelja i bliskog suradnika tajkuna Miroslava Kutle, prodalo tvrtkama pod Grubišićevom kontrolom, čime je on definitivno preuzeo kontrolu nad tom tvrtkom.
Zakonitost kuponske privatizacije narušena je i na brojne druge načine, a zanimljivo je istaći da je zamjena dionica omogućena PIF-ovima, ali ne i pojedincima.
Unatoč Slavku Liniću i najavama Hrvoja Vojkovića o reviziji kuponske privatizacije zbog nezakonitosti, tvrdi se da je upravo Darko Ostoja 7. prosinca 2001. u Saboru, među toga dana 21 izglasanim zakonom, uspio progurati i novu verziju Zakona o PIF-ovima. Ona je omogućila Ostoji i drugim šefovima PIF-ova da nakon transformacije PIF-ova u zatvorene investicijske fondove zgrnu pravo bogatstvo. Na dan usvajanja nove verzije tog zakona Ostoja bi prema njoj zaradio najmanje 131 milijun kuna, jer mu dopušta naknadu za upravljanje u novcu. Po staroj verziji tog zakona on prilikom transformacije svog PIF-a u zatvoreni investicijski fond nije imao pravo na naknadu u gotovini već u dionicama, što bi ga tjeralo da njima upravlja maksimalno kvalitetno.
Ni nakon toga Slavko Linić ne odustaje od pritiska na PIF-ove, posebice na Darka Ostoju. Zbog sumnji u kriminal koji se ondje navodno događa, u tvrtke pod kontrolom PIF-ova, posebice u one koje kontrolira Ostoja, on šalje porezne kontrole i policiju. Nacional je prije nekoliko tjedana pisao o dramatičnim zbivanjima u zagrebačkom OKI-ju, koji je pod kontrolom Darka Ostoje. Tvrtka je u teškoj poslovnoj i sigurnosnoj situaciji, iako je Uprava Nacionalu to demantirala, plasirajući svoje vizije o navodnom oporavku OKI-ja u medije koje kontrolira.
OKI je po Linićevu mišljenju tipičan obrazac upravljanja PIF-ova: Uprava tvrdi da tvrtku vodi u bolju budućnost koja se ne nazire, broj otpuštenih je sve veći, umjesto zarade tvrtke rastu enormni bonusi Uprave utemeljeni na krajnje nemoralnim menedžerskim ugovorima, a PIF ima kontrolu nad tvrtkom zahvaljujući državnom predstavniku u Nadzornom odboru kojem je supruga zaposlena u toj tvrtki.
Nakon nalaza državne revizije Linić će ustrajati na svom obračunu s akterima kuponske privatizacije, posebice na obračunu s Darkom Ostojom. U Vladi vjeruju da bi iz tog obračuna Linić mogao izići kao pobjednik, posebice jer im se sve više dopada mogućnost da Vlada baš s Ostojom kao s pokaznim primjerom maše pred javnosti, iako većinu drugih odgovornih možda niti neće žustro progoniti.