U jeku privatizacije Ine donose se dalekosežne odluke, koje bitno mijenjaju uvjete investiranja budućeg izabranog strateškog partnera, a i cijenu. Nije sigurno, međutim, da odluke nisu donesene u suglasnosti s već izabranim strateškim partnerom. Naime, kako je potvrdio Željko Vrbanović, član Uprave Ine, sisačka će rafinerija od 1. siječnja sljedeće godine prijeći na tzv. swing model rada. To znači da će naftu prerađivati u intervalima, ukupno ni šest mjeseci godišnje. Između intervala prerade bit će pauza po mjesec i pol dana. U to će vrijeme radnici raditi remonte i održavati hladni pogon. Premda joj je kapacitet tri milijuna tona, rafinerija će ukupno godišnje preraditi svu domaću naftu i od 250 tisuća do 350 tisuća tona uvozne nafte, dakle ukupno oko 1,250 milijuna tona. Proizvodit će se derivati europske kvalitete, uglavnom dizel, ali i benzini. Time će se opskrbljivati susjedno bosanskohercegovačko tržište.
Za sisačku je rafineriju možda čak dalekosežnija odluka Nadzornog odbora da se u sljedećem srednjoročnom razdoblju (do 2005.) odustaje od njezine modernizacije. Što će biti poslije, vidjet će se, pa neki naravno postavljaju pitanje dokad će sisačka rafinerija preživjeti. Modernizirat će se – sa često spominjanih 180 milijuna dolara – samo riječka rafinerija. Razlozi za spomenutu odluku o odustajanju od modernizacije su stari i svima poznati. Ukupni kapaciteti hrvatskih rafinerija su 8 milijuna tona prerade, hrvatsko tržište može potrošiti najviše 3,5 milijuna tona. Rad ispod optimalnih kapaciteta vodi u gubitke.
Sisak je ipak zabrinut, osobito nakon slučaja Željezara. S obzirom na prijašnja obećanja da sisačka rafinerija mora biti spašena, da se upravo zato ide u povezivanje sa strateškim partnerom (od kojih su neki izrijekom obećavali da neće zatvarati Sisak), pitanje je je li spomenuta odluka rezultat već započetih neformalnih pregovora s potencijalnim kandidatima, ili zaista objektivne procjene tržišne situacije.