Sanja BrkićČovjek je kroz cijelu svoju povijest tražio osobe “posebnog kova” i postavljao ih za vođe. U poslovnom svijetu potraga za takvim ljudima dobila je novu dimenziju prije tridesetak godina, kada se nekolicina tvrtki počela specijalizirati za posredovanje u pronalaženju najsposobnijeg rukovodećeg kadra za druge tvrtke. Ovaj posao, poznat pod nazivom “head hunting” (engl. “lov na glave”), u Hrvatsku je ušao sredinom devedesetih godina, prekidajući dotadašnje razmišljanje da vrhunski menadžeri cijeli radni vijek trebaju provesti u jednoj tvrtci.

IDEALAN KANDIDAT ZA HEAD HUNTERE Idealan kandidat obično je mlađi od 35 godina, ima iskustvo i znanje bar jednog svjetskog jezika, mora postojati i neka 'kemija' između kandidata i poslodavca, a mi smo tu da je prepoznamo“U suvremenom poslovnom svijetu vrhunski menadžer ne ostaje na istom poslu duže od pet godina”, kaže Sanja Brkić Fakleš, odvjetnica i šefica zagrebačkog regionalnog centra bečke head hunting agencije PMC. “Način razmišljanja vodećih ljudi hrvatskih tvrtki se mijenja. U početku su nas angažirale samo strane tvrtke i one koje su na rukovodećem mjestu imale strance, a danas je postalo uobičajeno tražiti ljude za ključne pozicije posredstvom head huntera.”

PMC je bio prva ozbiljna head hunting agencija u Hrvatskoj, a o pedantnosti i ozbiljnosti ovog posla govori činjenica da tvrtka gotovo jednom tjedno ostvari transfer vrhunskog menadžera u Hrvatskoj.

Treba razlikovati pravi head hunting od agencija koje se bave pronalaženjem kadrova s pomoću raznih baza podataka, jer one pronalaze kandidate za administrativne i operativne poslove. Head hunting, ili kako se precizno zove “executive search”, koristi se isključivo za pronalaženje i posredovanje pri zapošljavanju vrhunskih menadžera i, u iznimnim slučajevima, pri popunjavanju visoko specijalističkih poslova koji su vrlo deficitarni na tržištu rada. Agencija najčešće pristupa kandidatu u ime budućeg poslodavca, koji ponekad ne otkriva ime na početku.
“U Hrvatskoj su nam najinteresantniji ljudi koji imaju generalni menadžment u malom prstu. Tržište je jednostavno premalo, pa gotovo da i nema potrebe za visoko specijaliziranim stručnjacima”, kaže Sanja Brkić Fakleš. “Pri traženju kandidata, najviše gledamo na njihov raspon znanja i poznavanje tržišta, što je posebno važno za trgovačke tvrtke. Osim njih, najviše potreba za vrhunskim kadrovima su u područjima marketinga i financija. Idealan kandidat obično je mlađi od 35 godina, a ima iskustvo i znanje bar jednog svjetskog jezika.”

Oglašavanje, prvi filter prije osobne procjene kandidata, najčešći je način privlačenja srednjeg menadžmenta, ali ponekad ga koriste i head hunteri. Ipak, samo 25 do 30 posto kandidata pozovu na prvi razgovor. “Nije dobro kada su kandidati nekvalificirani za posao, ali ni kada su prekvalificirani. Takvi obično brzo gube motiv i traže drugi posao.” Zbog toga agencije daju poslodavcu garantni rok od godinu dana, kojim se obvezuju pronaći novog čovjeka besplatno u slučaju da odabrani kandidat dobije ili preda otkaz. Sanja Brkić Fakleš smatra kako je iznimno važno na koji način će se osoba uklopiti u novu radnu sredinu. “Jednostavno mora postojati neka ‘kemija’ između kandidata i poslodavca, a mi smo tu da je prepoznamo. U sedam godina poslovanja samo smo dvaput imali slučaj prekida suradnje prije isteka roka od godine dana”, kaže Sanja Brkić Faklaš i dodaje:

“Ono što najviše razlikuje Hrvatsku od Zapadne Europe je činjenica da ovdje uz poziciju menadžera obavezno ide i visoko obrazovanje, dok u upravnim odborima stranih tvrtki nerijetko sjede ljudi koji imaju završenu samo srednju školu. Stranci koji žele doći raditi u Hrvatsku često nisu dovoljno kvalitetni, pa ih naše head hunting agencije izbjegavaju angažirati. Menadžeri obrazovani u Hrvatskoj u prednosti su zbog šireg raspona znanja od zapadnih kolega, ali nedostaju im dodatno obrazovanje kroz seminare i tečajeve. Iako izbjegavaju dovoditi strance na čelna mjesta hrvatskih tvrtki, kod hrvatskih head huntera prisutan je trend vrbovanja uspješnih hrvatskih poslovnih ljudi koji rade u inozemstvu. Također, iako se ‘gastarbeiteri’ vraćaju u Hrvatsku kada im se pruži prilika za prikladno radno mjesto, sve je više stručnjaka iz Hrvatske koji odlaze raditi i u susjedne zemlje, najviše u Bosnu i Hercegovinu.”