"Bježati je bilo najbolje nedjeljom, kad je pola carinika bilo u Kopru, i to u podne, kad ih je od te polovice polovica ručalo", prepričao je Ivan Pauletta savjet jednog od iskusnih bjegunaca. O čemu se tada šutjelo, danas se može govoriti, ali nema tko: bjegunci iz Jugoslavije, ako su i živi, raštrkani su i nisu književnici poput Borisa Marune da o bijegu pišu. Paulettina knjiga je zato u prvom redu knjiga kazivanja: bez velikih moraliziranja i bez velike faktografije, jednostavno ispričane sudbine ljudi koji su koncem četrdesetih i početkom pedesetih riskirali život i slobodu da napuste zemlju koja ih nije ni željela ni puštala.
Pauletta ipak nije neutralan. U "par besida" prije čitanja napominje da su ljudi bježali ne samo zato što su gubili imovinu, nego i pravo da pjevaju i misle što hoće, a da je bijeg značio suprotstavljanje "ponosom, prkosom i hrabrošću". Pauletta ide i dalje: u slučaju kada je vojni brod jednostavno pregazio barku sa šestoricom bjegunaca i ostavio ih da se utope u ničijem moru, angažirao se kao pravi istražitelj, svjedok za one koji ne mogu više govoriti. No ako mogu govoriti, kao što može Giordano koji se poslije uspješna bijega vratio u Pulu, ili Armida koja danas živi u Toscani, ispričat će priče o noćnom strahu, hapšenjima na granici i zatvorima koji ih nisu spriječili da na koncu dosegnu ono što su željeli.
  "A tko zna ne bi li nekima bilo bolje da su ostali", kaže danas Pauletta vidjevši gdje i kako bivši bjegunci žive. To ne možemo znati, kao što se više ne zna kako je bilo ime šestoga na onoj zlosretnoj barki pregaženoj lipnja 1955. Barka se zvala "Stella".
potpis: Boris Beck