Deset godina u životu jednog lista jako je mnogo, a jako mnogo u tako dugom razdoblju - ako taj list vrijedi - ostane iza njega. Iza Nacionala je u tih skoro deset godina, koliko on postoji, ostalo jako mnogo. Neovisno o tvrdnjama raznih osporavatelja, kakvih je od nastanka Nacionala pa sve do sada bilo mnogo, mora se priznati da je list u dosadašnjih 500 brojeva snažno djelovao na hrvatsko društvo veći stoga što je otkrio mnoge hrvatske tajne, pokrenuo mnogo stvari, mijenjao hrvatsko javno mnijenje, imao značajnu javnu, društvenu, političku i kulturnu ulogu. Imao je i značajnu ulogu u razvoju hrvatskog novinarstva. Ima je i dalje. Nacional je u jesen 1995. vlastitim novcem osnovala grupa novinara, koja je napustila tjednik Globus nezadovoljna promjenom uređivačke politike u tom političkom listu.

Prvi broj Nacionala izišao je u studenom 1995. Osnivači su htjeli imati, kako su tada govorili, “svoj list”, koji bi bio potpuno neovisan i slobodan u ono vrijeme kad su medijske slobode u neovisnoj Hrvatskoj bile dramatično reducirane. Bilo je to doba kad je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđ- man - nekoliko mjeseci nakon uspješne operacije “Oluja”, kad se u Daytonu krojila sudbina Bosne i Hercegovine - bio na vrhuncu moći, a to je iskoristio i da ograniči medijske i političke slobode. Tada je administrativnim sredstvima ili tajnim financijskim kombinacijama preuzimao pod svoju kontrolu i posljednje moćnije medije u Hrvatskoj. Izvan Tuđmanove kontrole bili su u tom trenutku samo jedan dnevnik, jedan tjednik i jedna radiostanica nacionalnog značenja. Nacional se od samog početka profilirao kao neovisan politički tjednik, vrlo kritičan prema vlastima.

Njegovo glavno opredjeljenje bilo je propagiranje demokracije i višestranačja, povezivanje s Evropom i svijetom te antifašistička orijentacija. Nacional je bio od početka posebno kritičan prema hrvatskoj politici podjele Bosne i Hercegovine, bio je protiv autoritarnog modela vlasti u Hrvatskoj, protiv kršenja ljudskih prava, te posebno protiv korupcije i zloupotreba vlasti u tranziciji i privatizaciji. Od samog početka Nacional je otkrivao afere iz političkog i privrednog života, pri čemu nije štedio ni predsjednika Franju Tuđmana i članove njegove obitelji, te njegove najbliže suradnike, ali ni pripadnike oporbenih stranaka, koji su bili umiješani u afere. kritičnOST prema režimu Uz to, Nacional je omoguavao da kroz vlastite članke i kroz intervjue svoja mišljenja na njegovim stranicama iznose i vodeći hrvatski oporbeni političari, privrednici, intelektualci, novinari i umjetnici kritični prema režimu, koji nisu dobivali prilike da to kažu u medijima koji su bili pod kontrolom vlasti ili su bili u vlasništvu medijskih magnata vezanih uz vladajuću stranku. Od samog početka Nacional se isticao i zapaženim kolumnama svojih autora. Nacional je tako vrlo brzo nakon osnivanja postao u drugoj polovici 90-ih jedan od rijetkih “prozora demokracije” u hrvatskom medijskom prostoru, te vrlo relevantan politički faktor. Većpo prvom broju, koji je izišao 24. studenoga 1995., moglo se vidjeti kakav će to u profesionalnom smislu list biti, da će se truditi da otkriva stvari koje drugi listovi nisu umjeli ili smjeli, da će se truditi da bude ekskluzivan, i to u svakom broju.

Veću prvom broju bio je objavljen prvi veliki ekskluzivan materijal, prvi ikad objavljeni intervju s Mladenom Naletilićem Tutom, tada moćnim čovjekom Hercegovine, sada haaškim optuženikom i zatvorenikom, naslovljen “Nikada ni jednog svojeg čovjeka neću predati Haagu”. Slijedila su druga važna, često senzacionalna otkrića, pri čemu je posebno važno u političkom smislu bilo otkriće strogo čuvane državne tajne 20. studenoga 1996. kako hrvatski predsjednik Franjo Tuđman boluje od raka. Slijedila su i druga brojna otkrića iz sfere politike, kriminalne pretvorbe, ekonomije, objavljivani su i članci kojima se nisu otkrivale samo pojedine afere, nego i bit funkcioniranja vlasti, te razotkrivala prava hobotnica kojom su ljudi iz vrha vlasti pokušavali iza kulisa mračnim privatnim financijsko- političko-poslovnim kombinacijama ovladati cijelom državom.

Nesumnjivo je najveća stvar koju je Nacional otkrio u toj prvoj fazi bilo otkriće afere Dubrovačka banka u ožujku 1998., jer je to ujedno bilo i otkriće sistema kojim se htjelo pomoću tajnih tzv. ortačkih ugovora ovladati cijelom državom. Taj sistem ortačkih ugovora otkrio je Nacional potom i u drugim mračnim poslovima ondašnje državne vrhuške, a svojim otkrićima cijeli taj sistem visoke korupcije Nacional je uvelike onemogućio. trikovi za ostvarenje kontakata Otkrivene su tada i brojne druge afere, posebno o vezama politike i kriminala, a danas se gotovo čini bizarnim da je Nacional najviše razbjesnio predsjednika Tuđmana i ljude oko njega kad je otkrio kako se iz te vrhuške 1999. uz pomoćhrvatskih tajnih službi lažiralo nogometno prvenstvo samo da bi nogometni prvak Hrvatske postao Tuđmanov omiljeli klub Dinamo. To je otkriće bilo povod za najgrublji napad vlasti protiv Nacionala, pa su tada obavljene premetačine redakcije Nacionala te stanova glavnog urednika Ive Pukanića i novinara Roberta Bajrušija, a pokrenuto je i opće praćenje i prisluškivanje urednika i novinara Nacionala, čije su razmjere oni saznali tek kad su nakon promjene vlasti mogli u Ministarstvu unutarnjih poslova vidjeti svoje dosjee. Pukanićev je stan tada pretresen drugi put u tri tjedna, prvi put bilo je to zbog objave nekih dokumenata vezanih uz suradnju s haaškim sudom. Bilo je to uzbudljivo vrijeme kad su se i u novinarskom poslu, da bi se došlo do informacija, morale primjenjivati i metode koje ne spadaju strogo u novinarski zanat.

Bilo je tada - to treba posebno istaknuti - pojedinih ljudi bliskih vrhu vlasti koji su - nezadovoljni stanjem u državi, a svjesni da je Nacional jedan od rijetkih koji se ne libi kritizirati vlast - bili spremni davati Nacionalu i najtajnije informacije, ali su se plašili da ne budu otkriveni. Malo tko je od novinara Nacionala ikada mislio kakvim će se trikovima morati služiti da se ostvare kontakti s tim ljudima. Bilo je to vrijeme kad su se sastanci sa ljudima, koje su novinari inače susretali na prijemima u Zagrebu, održavali, da ne bi bili otkriveni, čak i na drugim kontinentima, razgovaralo se preko inozemnih mobitela, razni kuriri nisu znali što prenose, a bilo je čak i tajnih uputa gdje da netko od novinara parkira svoj automobil s malo otvorenim prozorom kako bi se kroz taj otvor ubacila kuverta s tajnim dokumentima. Na neke sastanke ljudi iz vlasti, koji su predavali te tajne dokumente, dolazili su maskirani. Ali nemali broj vrlo zanimljivih dokumenata stigao bi i od anonimnih pošiljatelja običnom poštom. Bilo je to doba kad je Nacional stvorio svoju reputaciju, ali i kad je istodobno počela kampanja njegove difamacije, koja traje do danas. Tada je otvoreno pitanje, koje se često ponavlja sve do danas: “Tko stoji iza Nacionala?”

Ondašnje teorije o tome nisu bile manje apsurdne od današnjih. Iz ondašnjeg režima tvrdilo se da iza Nacionala stoje Amerikanci, a tadašnji američki ambasador u Zagrebu bio je sumnjičav prema Nacionalu jer je bio uvjeren da iza njega stoji predsjednikov sin Miroslav Tuđman. Pokušavale su se širiti razne teorije o tome tko su “stvarni” vlasnici Nacionala, pa su spominjani pojedini bankari, hrvatski poslovni ljudi iz inozemstva, razne osobe iz samog vrha vlasti, a i osobe koje su drugi mediji proglašavali “kumovima” zagrebačke mafije. Kad se danas spomenu ta već davno zaboravljena imena, postaje očito koliko su te optužbe bile apsurdne. Tada je otvoreno i pitanje kako Nacional dolazi do tih informacija, pa su se širile tvrdnje da je Nacional eksponent neke grupacije u vlasti ili čak neke frakcije obavještajnih službi, jer kako bi inače dolazio do svojih ekskluzivnih informacija. Tajna toga mnogo je jednostavnija. Radi se o dvije stvari. Kao prvo, kad u društvu postoje konflikti, te kad ne djeluju mehanizmi države i društva, mediji ostaju jedino sredstvo za pritisak na državu da nešto promijeni. U takvim konfliktima uvijek postoje ljudi koji žele iz nekih općih, ali i osobnih razloga plasirati neke stvari u javnost, pa to učine preko medija u koje imaju povjerenja da će to korektno prenijeti, a i da će zaštititi svoje izvore. Nacional se uvijek trudio da tako čini. Ključ uspjeha Nacionala upravo je u tome što njegovi novinari imaju kontakte i izvore koji im omogućavaju da budu informirani, da budu upućeni u ono što se događa, ali i da prodube i provjere saznanja koja do njih dolaze. Tako su nastala sva Nacionalova ekskluzivna otkrića, kojih je bilo mnogo. Tipično je bilo ono što se događalo ključne 1999. godine, kad je Nacional bio jedan od rijetkih listova u Hrvatskoj koji su detaljno i uglavnom vrlo točno izvještavali o razvoju Tuđmanove bolesti, i to na temelju informacija iz njegove neposredne blizine, od ljudi koji su smatrali da je važno da se to zna, unatoč općoj šutnji i negiranju režimskih medija.

Nacional je tada detaljno izvještavao i o pripremama ondašnje opozicije za skorašnje parlamentarne izbore, točno predviđajući da će opozicija na njima pobijediti, te prvi 19. siječnja 2000. godine, kad se predsjednička kampanja tek zahuktavala, točno na svojoj naslovnici napisao: “Stipe Mesić postat će novi predsjednik Hrvatske”. U vrijeme kad se u Hrvatskoj mijenjala vlast došao je trenutak da se promijeni i Nacional. Mnogi su tada tvrdili da je odlaskom dotadašnje vlasti, čije je pripadnike Nacional toliko kritizirao, list snažnih političkih opredjeljenja tiskan na jeftinom novinskom papiru, uređivan u tabloidnoj maniri velikih bombastičnih naslova, izgubio svoj smisao, da nema budućnost i da će propasti. Bila su to netočna zloguka predviđanja jer je Nacional imao znanja i snage da se i sam transformira i prilagodi novim društvenim, političkim i prvenstveno ekonomskim prilikama u zemlji, na čije je formiranje i sam tako snažno utjecao. U jesen 2000. Nacional je promijenio format te od novinskog tjednog tabloida prerastao u tjedni magazin u boji, u kojem nisu zanemareni dotadašnji politički sadržaji, ali su im dodani novi sadržaji revijalnog karaktera, primjereni novoj luksuznijoj tehnici tiskanja. Time je Nacional - uz ostalo - ušao u sasvim novu sferu marketinškog poslovanja, što mu je zajamčilo financijsku i materijalnu stabilnost u sljedećem razdoblju. Mnoga rješenja koja je Nacional kao pionir u toj sferi promovirao kroz tu novu koncepciju djelovanja u marketinškoj sferi slijedili su i drugi listovi u Hrvatskoj. Bilo je to vrijeme kad je u vlasničku strukturu Nacionala s 25 posto ušao austrijski investicijski fond Vienna Capital Partners upravo kako bi unaprijedio poslovanje Nacionala sa svojim iskustvom u toj sferi. I u tom svom novom koloriranom formatu Nacional je nastavio istom žestinom razotkrivati tamne tajne hrvatske politike i društva, smatrajući upravo to - uz afirmiranje onog pozitivnog u hrvatskom društvu i privredi - i dalje najvažnijim dijelom svoje medijske misije. Slijedila su brojna nova otkrića, mnogo je bilo onih o zloupotrebama prethodne vlasti, ali i o nesposobnosti i nepostojanju volje nove vlasti da sankcionira bivše nezakonitosti.

Nacional se posebno trudio da prati tada živu stranačku scenu na kojoj su se nakon promjene vlasti odvijale burne stvari, a to je činio i zapaženim i često citiranim analizama svojih kolumnista. Nacional je tih godina otkrivao i mnoge događaje u zagrebačkom podzemlju, ali je mnogo otkrio i o nezakonitom načinu na koji je hrvatsko pravosuđe u tom podzemlju pokušavalo slamati jednu kriminalnu grupu ulazeći u pakt s drugom. O Nacionalu se mnogo govorilo i na širem prostoru bivše Jugoslavije kad je u seriji članaka razotkrio kako su se masovno krijumčarile cigarete preko Crne Gore, u čemu su glavni ili sporedni akteri bili i neki istaknuti političari iz Podgorice, ali i iz Beograda. Nesumnjivo najvažnija stvar koju je Nacional objavio u tom razdoblju bio je intervju što ga je s odbjeglim haaškim optuženikom, generalom Antom Gotovinom, napravio Ivo Pukanić. Nakon višemjesečnih priprema, povjerljivih kontakata, konspirativnog odlaska na mjesto sastanka, intervju objavljen 10. lipnja 2003. izazvao je opću senzaciju. Već je pozornost i sumnje izazvala sama činjenica da je taj intervju uopće napravljen, a još su više pozornosti izazvale stvari koje je Gotovina u intervjuu rekao.

On je izričito napomenuo da on priznaje Haaški sud, da je spreman predati se, ali pod uvjetom da u tretmanu pred Haaškim sudom bude izjednačen s ostalim hrvatskim optuženicima, koji su se u prethodnim kontaktima s haaškim istražiteljima, imali priliku opravdati, pa optužnice protiv njih nisu ni podignute. Taj je intervju otvorio mogućnost da se cijeli slučaj s odbjeglim haaškim optuženikom Gotovinom brzo riješi kompromisom, ali je prilika propuštena zbog otpora, i u zemlji i u inozemstvu, i to i iz političke i iz medijske sfere. Nacional je u sljedećem razdoblju mnogo pisao o tom slučaju, o raznim reperkusijama tog slučaja na opći međunarodni položaj Hrvatske, otkrivajući mnogo nepoznatog o obavještajnoj pozadini tog slučaja, ali i diplomatskim igrama s njom u vezi, igrama u kojima motivi katkad nisu bili baš pošteni, a metode prihvatljive. U toj temi Nacional je nerijetko zauzimao drukčije stavove od glavnine hrvatskih medija, ukazujući na to da taj slučaj nije tako jednostran kako se često u hrvatskim medijima prikazuje. Stoga se opet našao na udaru raznih kritika i objeda, pa i vrlo nepoštenih sumnji u motive takvog pisanja i načina kako se dolazi do tih otkrića, ali se Nacional s tim kritikama i objedama nosi, jer je na to već naviknut iz prijašnjih razdoblja.

Nacional se bavio i brojnim drugim pitanjima, među prvima u Hrvatskoj otvorio je pitanje obiteljskog nasilja, pa je otkrio slučajeve gdje su žene zlostavljali poznati muškarci iz javnog i političkog života. Pisao je i o zlostavljanju djece, pa je otvorio i tu temu, među prvima je otvorio i temu o kobnim liječničkim gre- škama. Nije se libio kritizirati ni hrvatske sportske heroje kad su veličali nacizam, ljude s estrade kad su se bavili ucjenama, diplomate kad se zataškavala njihova pedofilija. Istodobno je - posebno u posljednje vrijeme - Nacional ukazivao jednako energično i na vrijedne primjere poduzetništva i napora da se Hrvatska iznutra promijeni kako bi se što prije uključila u evropske integracije, što Nacional od svojeg osnutka podržava i promiče.

Tako izgleda kronologija prvih deset hrabrih godina, prvih 500 brojeva Nacionala viđena iz redakcije, čiji su članovi svjesni da rade u listu koji i svojim otkrićima i autorskim prilozima svojih kolumnista esto izaziva burne reakcije, kritike i osporavanja, je i to je dio profesije. Na stranicama lista javljali su se brojni različiti autori, kroz redakciju su prošli i mnogi ljudi koji su značajno pridonijeli listu, a sad su u drugim sredinama na značajnim mjestima. Bilo je i unutrašnjih perturbacija. To je normalno, kao što je normalna i buka koja oko Nacionala stalno traje. Te će buke, osporavanja, javnih rasprava, s Nacionalom u središtu, biti i dalje, jer to ne može izbjeći nijedan medij - nigdje na svijetu, pa tako ni u Hrvatskoj - koji svojim radom želi energično utjecati na to da se u društvu, često drukčije od uvriježenog mišljenja, nešto m