Objavljeno u Nacionalu br. 496, 2005-05-17

 

MEMOARI MATE GRANIĆA

'Oblio me znoj kad je Tuđman rekao Srbima da se ne vraćaju'

Mate Granić, ministar vanjskih poslova RH 1993., 2000. godine, napisao je memoare o svojim državničkim susretima od kojih Nacional ekskluzivno objavljuje ulomak radne verzije teksta koji će uskoro izdati Algoritam

 NACIONAL: U vrijeme "Oluje" bili ste ministar vanjskih poslova i jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika. Da li se u Memoari nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Mate Granića 'Vanjski poslovi - Iza kulisa politike' izlaze potkraj lipnja u izdanju AlgoritmaMemoari nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Mate Granića 'Vanjski poslovi - Iza kulisa politike' izlaze potkraj lipnja u izdanju Algoritmatadašnjem državnom vrhu spominjala namjera da se eliminira srpsko stanovništvo s područja tzv. Krajine?
  - Operacija "Oluja" planirana je radi oslobađanja našeg okupiranog područja na temelju Rezolucije Vijeća sigurnosti 871/920 i Rezolucije Generalne skupštine UN-a 4349 iz prosinca 1994. Pregovori s pobunjenim Srbima nisu uspjeli jer su oni odbacili čak i Plan Z 4. Vlast BiH pozvala nas je da pomognemo deblokirati Bihać, a znali smo da se naša akcija odlično uklapa u američku inicijativu za mir u Bosni i Hercegovini.

  NACIONAL: Jeste li na sjednici VONS-a 3. kolovoza raspravljali kako spriječiti mogućnost nezakonitih postupaka hrvatskih oružanih snaga?
  - Najprije je Franjo Tuđman obrazložio razloge za "Oluju" i rekao da su ciljevi oslobađanje naših okupiranih krajeva, a zatim i uspostava mira u susjedstvu. Tuđman je dodao da je razgovarao s predstavnicima vojske, policije i obavještajnih službi. Ni jednom riječju nije se dalo naslutiti da netko namjerava kršiti Ženevske konvencije, a posebno ne da je cilj progon Srba iz Hrvatske. U svom govoru upozorio sam da će nas međunarodna zajednica poštovati u mjeri u kojoj ćemo poštovati humanitarno pravo i konvencije. Naravno, podržao sam "Oluju". Premijer Valentić govorio je o ekonomskim efektima oslobađanja naših krajeva. Naglašavam da nitko ni jednom riječju nije zagovarao ili spomenuo etničko čišćenje ili progon Srba.

  NACIONAL: Idućih dana osobno ste obećali Solani, Van Den Broeku i De Charetteu da će HV poštovati Ženevske konvencije. Kako ste se osjećali kad ste doznali za likvidacije civila i uništavanje imovine?
  - U dogovoru s Tuđmanom, ova sam obećanja dao na sastanku u Ženevi. Ali zločini su se dogodili nakon "Oluje" i žestoko sam reagirao čim sam doznao za ubojstva, krađe i paljenje kuća. Od Tuđmana sam energično zahtijevao mjere koje će zaustaviti te događaje. On mi je to obećao, a Jarnjaku je dopustio da na teren dovede oko 3000 dodatnih policajaca za uspostavu redu, nakon čega su uglavnom zaustavljena ta ružna događanja. Treba uzeti u obzir da je u to vrijeme u pokretu bilo oko 200.000 vojnika, a profesionalne postrojbe već su bile u Bosni i Hercegovini. Tuđman je obećao da će učiniti sve da zaustavi nerede i da će o tome razgovarati sa Šuškom.

  NACIONAL: Jeste li se vi čuli sa Šuškom?
  - Nazvao sam ga i rekao da su me inozemni veleposlanici i neki novinari obavijestili da se događaju zločini, a zatim sam prepričao i svoj razgovor s Tuđmanom. Šušak mi je kratko odgovorio: "Mate, to ne radi vojska." Dodao je da zna kako na terenu ima kriminala i da se slaže sa slanjem dodatnih postrojbi MUP-a kako bi se uspostavio red i puna kontrola. Kao što sam rekao, uskoro su novi policajci stigli u oslobođene krajeve i relativno je brzo uspostavljena kontrola. Tomu su jako pomogli Nikica Valentić i Ivan Jarnjak.

  NACIONAL: Koliko je Franjo Tuđman odgovoran za sve što se događalo poslije "Oluje"?
  - Nije. Tuđman nije dao nikakvu naredbu za nezakonite postupke, a vidio sam da se zgrozio kad sam ga obavijestio o zločinima. Neosporno je da se zlo trebalo energično spriječiti i zato sam tražio hitnu djelovanje upravo od Tuđmana koji je jedino imao autoritet. To nisu napravile profesionalne postrojbe Hrvatske vojske nego paravojska i skupine koje pripadaju kriminalnom miljeu. Znao sam da Šušak ima utjecaj na vojsku i skupine koje su s njom povezane i zato sam i osobno i s Tuđmanom pokušao utjecati na ministra obrane.

  NACIONAL: Znači li to da je Šušak kriv?
  - Ne želim niti mogu biti sudac Šušku ni bilo komu od nas iz tadašnjeg vrha države. U svakom slučaju, neosporno je da je nakon "Oluje" stvar izmakla kontroli, što je dijelom kompromitiralo tu briljantnu pobjedu. Koliko znam, procesuirano je približno 3000 ljudi i s tim se potpuno slažem. Kad govorimo o Šušku, siguran sam da ni on nije dao nikakvu zapovijed da se počine zločini.

  NACIONAL: Kako onda tumačite proširenje optužnice koja krivnju za zločine širi na poveći krug tadašnjih dužnosnika?
  - To je klasičan politički pritisak na Hrvatsku, iako to Carla Del Ponte nikad neće priznati. Način kako je optužnica proširena apsurdan je i to je posve politička odluka.


  Dijelovi memoara nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Mate Granića 'Vanjski poslovi - Iza kulisa politike', koji izlaze potkraj lipnja u izdanju Algoritma

Pripreme za 'Oluju'

  Nakon Splitske deklaracije i prvih uspješnih operacija HV-a u koordinaciji s HVO-om i Armijom BiH, Franjo Tuđman donio je jednu od najvažnijih strateških odluka u svom životu, o vojno-redarstvenom oslobođenju Hrvatske, ako pobunjeni Srbi ne prihvate mirnu reintegraciju okupiranih područja bez odgađanja. Već prije Splitske deklaracije Tuđman je sazvao sastanak na kojem je okupio cjelokupni vojni i policijski vrh. O tom sastanku na Brijunima koji je održan 16. srpnja 1995. obaviješten sam od Tuđmana nekoliko dana poslije za vrijeme posjeta predsjednika Turske Suleymana Demirela. Planovi za vojno-redarstvenu akciju "Kozjak 95", poslije nazvanu "Oluja", bili su gotovi prije. Neposredno prije "Oluje" Franjo Tuđman smijenio je radi bolesti generala Janka Bobetka s mjesta načelnika Glavnog stožera HV-a te imenovao na to mjesto svog vojnog savjetnika Zvonimira Červenka. Bobetka je jako pogodila smjena i imao je težak razgovor s Tuđmanom. Poslije mi je Tuđman prepričao taj susret u kojem ga se najviše dojmila Bobetkova izjava: "Ne znam kako će moju smjenu prihvatiti hrvatski narod." Imao sam osjećaj da se Tuđman nije pretjerano brinuo zbog takvog Bobetkova mišljenja. Osim toga, očito nije želio dijeliti s njim slavu koju je donijelo oslobađanje okupiranih područja i dobro mu je došla generalova starost i bolest. Uza sve to, imao je opravdano povjerenje u operativne sposobnosti generala Pavla Miljavca i Vinka Vrbanca koji su u "Oluji" doista odlično obavili vojni dio posla.
  Drugi sastanak generala HV-a, ministra obrane Gojka Šuška i ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka s Tuđmanom održan je 31. srpnja 1995. Na njemu je Tuđman donio konačnu odluku o vojno-redarstvenoj operaciji "Oluja", ali toga dana još nije definitivno određen i datum početka oslobađanja Hrvatske. Tog srpanjskog dana prije sastanka nazvao me Tuđman i tražio hitnu procjenu međunarodnih reakcija na moguću vojno-redarstvenu operaciju oslobađanja okupiranih područja. Rekao mi je: "Mate, ne možemo više trpjeti okupaciju pobunjenih Srba i nerazumno ponašanje u pregovorima. Ako im ne odgovara ni Z-4, koji im daje državu u državi, s njima nemamo što razgovarati. Moraju odmah bezuvjetno prihvatiti mirnu integraciju u ustavno-pravni sustav Hrvatske i razoružati se." Složio sam se s Tuđmanovom odlukom i objasnio da su međunarodne okolnosti iznimno povoljne za Hrvatsku, jer se uklapaju u američku mirovnu inicijativu kojoj je trebalo slabljenje Miloševića, te da ćemo, ako poštujemo Ženevske konvencije i međunarodno humanitarno pravo, proći samo s predsjedničkom izjavom Vijeća sigurnosti UN-a bez rezolucije. Vidljivo zadovoljan, Tuđman je prihvatio moje mišljenje i obavijestio me da Thorvald Stoltenberg inzistira na sastanku pobunjenih Srba i izaslanstva hrvatske Vlade u Ženevi. Obojici nam je bilo jasno da Stoltenberg zove u Ženevu jer predosjeća da ćemo uskoro odlučno krenuti u reintegraciju svojih okupiranih područja. Predsjednik je odlučio da hrvatsko izaslanstvo u Ženevi vodi Ivić Pašalić, njegov savjetnik za unutarnju politiku. Pašalić je imao precizne upute što da prihvati u Ženevi i njih se čvrsto držao. Od tog sastanka nismo očekivali nikakve ozbiljne rezultate, ali morali smo odraditi i taj posao prije kretanja u odlučnu bitku. Tih su dana ogroman posao odradili i naši obavještajci koji su intenzivno prisluškivali Miloševićeve telefonske razgovore, tako da smo pouzdano znali da Beograd nije pripravan na ozbiljan vojni odgovor ako dođe do strateške prednosti. U svakom smo trenutku mogli prekinuti posavski koridor i spriječiti kopnenu pomoć pobunjenim Srbima a Beograd pobunjenicima nije mogao pomoći i radi zabrane letova koje je kontrolirao NATO. Znali smo i za lošu organizaciju i motiviranost za borbu pobunjenih Srba. Uza sve to procijenili smo da se "Oluja" potpuno strateški uklapa u američku mirovnu inicijativu. Na vojnoj i obavještajnoj razini obavijestili smo SAD. Suglasnost nismo tražili, ali nije bilo nikakvih primjedbi i pritisaka. Bilo mi je jasno da Amerikancima odgovara ta operacija, jer je to bio jedini način da se zaustave Milošević i njegovi sateliti Karadžić, Mladić i Martić u zločinačkim aktivnostima, a zatim provede američka mirovna inicijativa. Neposredno prije "Oluje" Karadžić i Martić su se dogovorili da stvore zajedničku državu bosanskih Srba i tzv. krajiških Srba, što je međunarodna zajednica, a posebno EU i SAD, odmah energično odbacila. Svi ti procesi ukazivali su da bi svako odgađanje vojno-redarstvene akcije bilo tragično i za Hrvatsku, i za Bošnjake i Hrvate u BiH, i za međunarodnu zajednicu.

VONS i 'Oluja'

  Ujutro 3. kolovoza ušao sam u Predsjedničke dvore gdje je trebao početi sastanak VONS-a. Govorio je Tuđman i odmah ukratko obrazložio svoju odluku o pokretanju vojno-redarstvene akcije. Govorio je o neuspjehu pregovora s pobunjenim Srbima i situaciji u BiH. Službeno nas je obavijestio o sastanku s generalima na Brijunima. Zatim je Tuđman otvorio raspravu. Govorio sam prvi. Podržao sam vojno-redarstvenu operaciju, kao jedini način da se trajno riješi problem okupiranih područja, kao jedini način da se pomogne Bihaću te kao jedini način da se pomogne Bošnjacima i međunarodnoj zajednici. Tražio sam strogo pridržavanje Ženevskih konvencija, ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava i upozorio da će nas po tome procjenjivati međunarodna zajednica. Procijenio sam da će biti pritisaka, ali ne i sankcija Vijeća sigurnosti UN-a i da ćemo proći s predsjedničkom izjavom ili izjavama Vijeća sigurnosti UN-a. Za EU sam rekao da će reakcija ovisiti o našem ponašanju. Nakon mene govorio je Nikica Valentić, koji je također podržao operaciju i upozorio na pozitivne gospodarske efekte oslobađanja okupiranog područja. Čim je Valentić završio, Tuđman je prekinuo daljnju raspravu i rekao: "Očito, svi se slažemo, i više ne možemo gubiti vrijeme na načelnim pitanjima, nego da prijeđemo na operativna pitanja." Idućih nekoliko minuta, vojnici su dobili zapovijedi, formiran je promidžbeni stožer u Ministarstvu obrane, a diplomatske poslove preuzeli smo Hrvoje Šarinić i ja. Šarinić je tijekom večeri, između 22 i 24 sata trebao obavijestiti veleposlanike SAD-a, Velike Britanije, Vatikana i Ruske Federacije, a ja sam trebao odletjeti u Split i sastati se s francuskim ministrom vanjskih poslova Herveom de Charetteom oko 23 sata, jer je francuski ministar vanjskih poslova trebao iz Sarajeva doći u Zagreb. Za taj let u Split i oko dva sata natrag pilot Amir Šehić nekoliko je godina poslije kazao da im je bio najopasniji let. Treba biti iskren i priznati kako protivnička strana nije bila pretjerano iznenađena našim napadom. Nakon naših informacija veleposlanicima i njihovih obavijesti metropolama te UN-u, pobunjeni srpske vođe već su oko ponoći znali da se nešto ozbiljno sprema. Već sutradan dobio sam informaciju da ih je o našoj namjeri da napadnemo obavijestio kanadski zapovjednik Unprofora u Kninu. S De Charetteom, inače dragim kolegom, razgovarao sam u zračnoj luci Split. Najprije sam diplomatski pokušao objasniti razloge i okolnosti zašto propada mirovni proces. On me hladno i izravno pitao: "Mate, hoćete li napasti Knin?" Ja sam još hladnije odgovorio: "Da, sutra ujutro, operacija neće ukupno trajati dulje od sedam dana. Poštovat ćemo Ženevske konvencije." Nakon toga razgovarali smo gotovo sat vremena o svim mogućim opasnostima te operacije, ali i dobiti. Nije bilo pritisaka da odustanemo, ali je bilo jasnog upozorenja da valja znati što radimo, te upozorenja da poštujemo Ženevske konvencije. U Zagreb sam se vratio oko tri sata.
  "Oluja" je započela u pet sati ujutro pozivom lokalnim Srbima da ostanu u Hrvatskoj, kao i da će im biti jamčena sva ljudska i manjinska prava. Prvog dana operacije naše postrojbe probile su frontu na 32 mjesta. Operacija je odlično vođena, vrlo transparentno. U samom Glavnom stožeru bili su i međunarodni promatrači, i osim problema oko Petrinje, drugih većih problema prvoga dana nije bilo. Plan je bio dobro pripremljen, a obavještajne službe odlično su obavile posao. Milošević je bio potpuno iznenađen. Za to postoje dokazi, pa su neke tvrdnje da je operacija "Oluja" dogovorena između Tuđmana i Miloševića suluda i smiješna. Zadnji Šarinićev odlazak u Beograd bio je na inicijativu lorda Owena, a sve zbog toga da prikrije pripreme za operaciju "Oluja". Istoga dana počeli smo i diplomatsku bitku za "Oluju". Telefonom sam razgovarao s brojnim kolegama, Laszlom Kovaczom, ministrom vanjskih poslova Mađarske, Zoranom Thalerom iz Slovenije, Klausom Kinkelom, Muhamedom Šaćirbejom koji je neposredno prije "Oluje" uputio poziv za pomoć Hrvatskoj oko deblokade Bihaća, te Javierom Solanom i brojnim drugim ministrima ili visokim dužnosnicima međunarodnih organizacija. Uputio sam i opširno pismo predstavnicima Vijeća sigurnosti UN-a, OESS-a i EU. Nitko od mojih sugovornika toga dana nije napao našu odluku da oslobodimo zauzete krajeve, što je bio jasan znak da ne trebamo strahovati od međunarodne izolacije. Drugog dana operacije, 5. kolovoza, oslobođen je Knin. To je bio velik uspjeh hrvatskih oružanih snaga. Cijela Hrvatska je slavila. Uništena je jezgra srpske pobune u Hrvatskoj i nakon toga nimalo nisam sumnjao u brz uspjeh operacije. Na pravcu prema Petrinji generala Basarca zamijenio je general Stipetić i zastoj je otklonjen. Istog dana imali smo obavještajne podatke, potpuno pouzdane, da Beograd planira proboj preko istočne Slavonije do Županje i odcjepljenje tog trokuta Hrvatske. Ali Milošević je od toga ipak odustao. Uostalom, u Slavoniji smo imali više od 30.000 odlično motiviranih i naoružanih vojnika i da su išta pokušali, gadno bi se proveli.
  Trećeg dana operacije "Oluja", 6. kolovoza, na poziv najviših dužnosnika EU posjetio sam Ženevu i u sjedištu UN-a održao sastanak s Javierom Solanom, predsjedavajućim Vijeća ministara EU, i Hansom van den Broekom, povjerenikom Europske komisije za vanjsku politiku. Sastanku su prisustvovali Thorvald Stoltenberg i Carl Bildt, kojem sam dan prije uputio oštro pismo, prosvjedujući zbog njegove izjave u kojoj je oštro osudio Hrvatsku i Franju Tuđmana, uspoređujući oslobođenje Knina s napadom srpskih pobunjenika na Zagreb, spominjući i Međunarodni sud za ratne zločine. U svom pismu rekao sam da mi više jednostavno nemamo povjerenja u Bildta. Njegova naklonost srpskoj strani i njegovo zagovaranje regionalnog pristupa, a ne regionalne suradnje, nisu nam bili prihvatljivi. Sugovornicima sam obrazložio razloge vojno-redarstvene operacije "Oluja", tijek i prognozu da će završiti u najviše 24 sata. "Možete li zaustaviti akciju?", upitao je Solana. "Ne", rezolutno sam uzvratio. "A hoćete li poštovati ratno pravo?", zanimalo je sugovornike. "Da", glasio je moj odgovor. To je manje-više bilo sve. Iako nisu ništa govorili, Solanino i Van den Broekovo lice doimalo se zadovoljnim i bilo mi je jasno da podržavaju naš postupak. Za razliku od njih, Bildt je bio izrazito ljut, što se iščitavalo iz svake njegove geste i pokreta. Ali to me nije previše uzbuđivalo. Rastali smo se u ozbiljnoj, ali prijateljskoj atmosferi. Nakon sastanka susreo sam se sa stotinjak novinara ispred zgrade UN-a i rekao da sam zadovoljan razgovorima i da će sve velike operacije završiti za 24 sata.
  I doista, operacija "Oluja" završila je izbijanjem na granicu BiH i rukovanjem generala Marekovića i Atifa Dudakovića. Bihać je bio deblokiran, Martićevi Srbi poraženi, a Beograd iznenađen i ponižen. Odmah nakon "Oluje" general Ante Gotovina prebačen je u BiH, kao i znatne hrvatske snage. Započela je akcija "Maestral", oslobođenje okupiranog područja zajedno s HVO-om i u koordinaciji s Armijom BiH. Na prvoj sjednici Vlade nakon "Oluje" dogovoreno je da se što prije uspostavi civilni nadzor i civilna vlast, što nije išlo lako. Započeli su neki od najružnijih događaja u Domovinskom ratu, koji su prijetili kompromitacijom briljantno pripremljene i provedene akcije oslobađanja naše zemlje.

Zločini

  Prvu informaciju o zločinima na oslobođenim područjima dobio sam od Petera Galbraitha, a onda su počeli stizati podaci drugih diplomata i novinara. Dao sam zadatak nekim ljudima u ministarstvu da doznaju je li to istina i oni su kontaktirali naše obavještajne službe, MUP, MORH, medije, ali i Helsinški odbor. Uskoro je bilo očito da se na oslobođenim područjima ubijaju ljudi, pale kuće i pljačka imovina. Više nisam sumnjao da se na oslobođenom području događaju sulude stvari koje odmah treba zaustaviti. Sjeo sam u automobil i otišao do Ivana Jarnjaka, ministra unutarnjih poslova. Jarnjak je potvrdio sve moje podatke. Pitao sam ga što možemo učiniti da prekinemo bezvlađe i ubojstva. Predložio je da se policiji odmah prepusti nadzor nad tim prostorom kojim je vršljao tko god je htio. HV je već prebačen u BiH i na oslobođenim područjima de facto nije postojala nikakva vlast koja je mogla kontrolirati situaciju. Objasnio je da se radi o pojedincima ili skupina od kojih su mnogi uniformirani i koje nitko ne nadzire. Jarnjak je bio vidljivo pogođen takvim razvojem događaja i molio me da razgovaram s Tuđmanom. Tvrdio je da samo Tuđman može zaustaviti ta događanja.
  Odmah poslije susreta s Jarnjakom našao sam se s Nikicom Valentićem. U kratkom razgovoru vidio sam da je i on djelomice obaviješten o događajima. Bio je ljut i podržao me kad sam rekao da idem do Tuđmana i da ću tražiti da spriječi ubijanje, pljačku i palež. Pričao sam i s generalom Miljavcem koji mi je ukratko objasnio da regularne postrojbe HV-a ne čine nikakve zločine. Znao sam da je Miljavac profesionalac, a kako sam imao slične informacije s terena, potpuno sam mu vjerovao. Drugoga dana otišao sam u Predsjednički ured na Pantovčaku. Franjo Tuđman primio me u uredu na prvom katu. Iznio sam mu svoja saznanja o kršenju međunarodnih konvencija i upozorio da takvo ponašanje može imati silno loše posljedice za kredibilitet Republike Hrvatske. Rekao sam da ćemo izazvati osudu EU, Vijeća sigurnosti, ali i da sada više ne možemo očekivati da će nas braniti Nijemci, Amerikanci i druge zemlje koje su u početku podržale "Oluju". "Predsjedniče, ovdje nije ugrožen samo kredibilitet naše države nego i vaš osobni. Morate hitno nešto poduzeti", izravno sam zatražio. Tuđman je djelomično znao što se događa, ali nije mi izgledalo da je u stanju hitno zaustaviti izgrednike. "To je žalosno, ali znaš, Mate, u svakom se ratu događaju takve stvari. U 'Oluji' je sudjelovalo skoro 200.000 ljudi i nemamo nadzor nad svima na terenu, ali razgovarat ću s Gojkom, učinit ću sve da se to zlo zaustavi", odgovorio je Tuđman. Složio se i s mojom idejom o povećanju policijskih snaga i time je naš sastanak završen. Zgrožen dobivenim podacima, ali i Tuđmanovom nemoći da odmah zaustavi zločine, odlučio sam se na oštar medijski istup. U intervjuu Globusu eksplicitno sam osudio nered, kriminal i zločin na oslobođenom prostoru i rekao da će to skupo koštati Hrvatsku. Događaji nakon toga potvrdili su da sam bio u pravu. Tuđman mi nakon toga nije prigovorio zbog intervjua, što je značilo da se složio sa mnom. Naravno, svi se nisu slagali sa mnom. Broj oponenata je rastao u dijelu HDZ-a povezanog s dijelom obavještajnih službi. Ali nakon toga hrvatska policija postupno je preuzimala kontrolu na terenu. Procesuirano je više od 3000 počinitelja za gotovo 4000 kažnjivih djela. Brojni su osuđeni. Ali nije bilo oštrine i odvažnosti da se oštro odmah kazne svi najgori zločini. To je, na žalost, bio velik propust hrvatske vlasti, jer je sama "Oluja" bila briljantna vojno-redarstvena operacija.
  Potkraj kolovoza organiziran je "Vlak slobode" Zagreb - Split preko Knina u kojem je bilo cjelokupno državno vodstvo, velik broj ministara, javnih djelatnika, novinara i diplomatski zbor. Tuđman je bio euforično raspoložen. Govori su mu bili žestoki, predizborni i tog je dana podilazio većinskom raspoloženju u Hrvatskoj. Oblio me hladan znoj dok sam ga slušao kako u Karlovcu poručuje Srbima da se više ne vraćaju. Tog dana nije vodio računa o međunarodnoj zajednici. U Splitu nas je dočekalo više od 300.000 ljudi, južnjački temperamentnih. To je svakako najveći skup ikad održan u Splitu. Na kraju svog govora Tuđman je obećao masi da ćemo se vidjeti u Vukovaru. Nastala je euforija. Nikad nisam vidio sretniju masu ljudi.

  Tekst se objavljuje uz suglasnost nakladnika. Sva prava pridržana
  Mate Granić

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika