Objavljeno u Nacionalu br. 496, 2005-05-17

Autor: Nina Ožegović

INTERVIEW

Željko Senečić - scenograf oscarovca i dizajner kafića saborskih zastupnika

Željko Senečić (72), autor 400 filmskih scenografija, od 'Tko pjeva zlo ne misli' i 'Breze' do Oscarom nagrađenog 'Limenog bubnja', redatelj spornog 'Dubrovačkog sutona' i dizajner interijera 'Žabice', omiljenog kafića saborskih zastupnika, govori o Krleži, Hegedušiću, Felliniju, Zeffirelliju i svoje četiri bivše žene

Željko Senečić - scenograf oscarovca i dizajner kafića saborskih zastupnikaŽeljko Senečić - scenograf oscarovca i dizajner kafića saborskih zastupnika "Najviše se borim protiv dosade i gluposti, koje bi trebalo kažnjavati, a najmanje volim razgovarati o scenografiji s kojom sam živio pedesetak godina u dobrom braku. Nisam hostesa pa ne želim govoriti ni o svojim ženama i ljubavima", kaže Željko Senečić (72), poznati zagrebački scenograf, slikar, pisac, scenarist i interijerist, poznat po svom izgužvanom šeširu, cigari Dunhill i nadimku Seneka, koji će nakon brojnih nagrada na ovogodišnjem Motovunskom filmskom festivalu dobiti nagradu za životno djelo za scenografiju. 'UMJETNOST JE LAŽ'
'Laž je pričati mladim ljudima na Akademiji o filmu kao umjetnosti. Treba im reći istinu - da je sve laž. Treba ih naučiti lagati'

TOTALNO URBAN TIP
'Bojim se sela. Tamo psi laju, ptice pjevaju, čuju se kokoši, čak i kiša kako pada. To je neopisiv užas. Mrzim prirodu, čak i more'

STRAH OD FELLINIJA
'Rotunno je pokazao moju sliku Felliniju, a poslije mi je rekao da Fellini traži scenarista i da me čeka sutra u studiju. Prepao sam se i pobjegao iz Rima'

  Senečić ima impozantnu biografiju: napravio je više od 400 filmskih, televizijskih i kazališnih scenografija, među ostalim za tri ključna hrvatska filma ? Berkovićev "Rondo", Babajinu "Brezu" i Golikov "Tko pjeva zlo ne misli". Surađivao je s najvećim režiserima bivše zemlje, od Veljka Bulajića na "Kozari", preko Krste Papića, Branka Ivande, Marija Fanellija i Lordana Zafranovića do Brune Gamulina na "Sedmoj kronici", a prije nekoliko godina snimio je kontroverzni "Dubrovački suton". Radio je scenografiju i za Oscarom nagrađeni Schlondorffov film "Limeni bubanj". Međunarodni ugled stekao je radom na više od 50 koprodukcija s najvećim redateljima šezdesetih i sedamdesetih godina. Na pitanje zašto nije otišao u Hollywood odgovorio je da je nakon "Isadore" Karela Reisza s Vanessom Redgrave tražio stan u Londonu, ali onda se sjetio da se treba vratiti kući. "Ne žalim zbog te odluke, jer da sam ostao u Engleskoj, vjerojatno bih se kao zadnji kreten pod stare dane vratio u Zagreb. Svi smo osuđeni na svoju sudbinu. Moja se sudbina može nazvati i kaos. Katastrofe koje su pratile moj život uzrokovao je moj kaos. Bio bih nesretan da ga nemam."

  NACIONAL: Govori se da ste zadnjih godina razočarani, cinični, kritični i samokritični, osobito nakon izlaska knjige "Dno". Je li to istina?
  - Ne, uopće nisam razočaran, jer nikad nisam živio bolje nego danas. Uvijek sam radio ono što sam htio i u tome sam neizmjerno uživao.  Danas ne želim gubiti vrijeme na isprazne razgovore pa ne izlazim u javnost; imam svoje malo, privatno društvo u kojem lupam što hoću. Zapravo, uvijek su mi javni izlasci, kokteli, večere i zajednički izleti bili glupi, ali su me žene vodile sa sobom pa sam morao ići. Danas me to ne zanima. Stvarno ne znam o čemu bih s ljudima razgovarao. Svi su tako jako pametni, a ja sam sav blesav.

  NACIONAL: Kada ste shvatili da se želite baviti scenografijom?
  - Kad sam kao 17-godišnjak nacrtao starim uljanim bojama autoportret na platnu na kojem je bila naslikana mrtva priroda, koja mi se nikad nije sviđala. Tu sliku imam i danas, i ona nije lošija od svih slika koje sam poslije naslikao. Ja čitav život slikam samo jednu sliku, kao što svi režiseri snimaju isti film, a pisci uvijek pišu istu knjigu. Ne vjerujem ni u inspiraciju ni u umjetnost. Vjerujem da postoji talent. Neki ga imaju, a većina ga nema. Među talentima se pojavi iznimka. To se zove genij. No postoji umješnost. Scenografija i film su umješnost. Moje su scenografije podnošljive jer kao scenograf znam lagati. Ja nisam lažni scenograf. U tome je bit. Laž je pričati mladim ljudima na akademiji o filmu kao umjetnosti. Treba im govoriti istinu i reći im da je sve ? laž, pa tako i umjetnost. Treba ih naučiti lagati, jer može se dobro lagati ako se zna lagati. Laže se kada se slika slika, piše tekst, radi scenografija ili film. Što je laž veća i bolja, bolja je slika, knjiga, scenografija ili film. Primjerice, scenograf treba u Zagrebu napraviti škotski pub: ako znate lagati, taj će pub izgledati kao da je u Škotskoj, čak i bolje. U Zagrebu sam snimio njemački film koji se događao u Munchenu ? to je bila dobra scenografska laž. No prošlo je 40 godina od scenografije u "Četvrtom suputniku" Branka Bauera i još osjećam sram kako sam to loše uradio.

  NACIONAL: Je li se kroz povijest vaše obitelji provlačila umjetnička crta?
  - Moj djed je bio bravar, a došao je u Zagreb iz Beča za vrijeme velikog potresa u 19. stoljeću. Tada se Zagreb počeo izgrađivati i brojni arhitekti i obrtnici iz Beča, Praga, Budimpešte i Bratislave stizali su u Zagreb. Moj otac Ferdinand također se rodio u Beču, ali je odrastao u Zagrebu. Bio je agronom i direktor Tvornice duhana Zagreb, a moja majka bila je profesorica hrvatskog jezika. No otac je umro vrlo rano, kad sam imao samo četiri godine, tako da mi on nije mogao biti uzor. Mene je privlačila umjetnost i prvo sam na Likovnoj akademiji diplomirao slikarstvo, zatim na Akademiji dramske umjetnosti scenografiju, a onda sam završio majstorsku radionicu kod Krste Hegedušića. Prije nego što sam dobio prvu samostalnu scenografiju, asistirao sam u osam filmova Dušku Jeričeviću, Željku Zagoti i Vladimiru Tadeju i od svakoga nešto naučio.

  NACIONAL: Koliko vas je usmjerio Krsto Hegedušić kod kojeg ste završili majstorsku radionicu?
  - Hegedušić je bio toliko sjajan slikar i velik čovjek da nikoga nije usmjeravao. Bilo nas je šestero u radionici, ali je svatko slikao drukčije. Hegedušić nikome ništa nije nametao, nego je svakome davao slobodu vlastitog izraza. Imali smo sjajan prostor, boje i šansu da nakon Likovne akademije još neko vrijeme živimo u gnijezdu. Žao mi je što nisam snimio film o Krleži i Hegedušiću; jednog dana ugledao sam ih kako zajedno šeću Rokovim perivojem, lagano je padala kiša, a oni se nisu obazirali - šetali su i razgovarali. Drugog dana upitao sam Hegedušića bih li mogao snimiti kratak film o njegovoj šetnji s Krležom, a on je pristao, no upozorio me da Krleža na to neće pristati. No i Krleža je pristao. U međuvremenu sam počeo snimati seriju "Gruntovčani" pa sam odgodio snimanje tog filma tri, četiri mjeseca. Kad sam ponovno nazvao Hegedušića, javio mi se čudnim, promuklim glasom, već je bio jako bolestan i nikada nismo snimili taj film. I danas žalim za time.

  NACIONAL: Jeste li i vi osjećali strahopoštovanje prema Krleži kao i mnogi drugi?
  - Ne, ali sam osjećao neizmjerno poštovanje prema njemu. U životu sam sreo tri genijalna čovjeka: slikara Miljenka Stančića, pisca Miroslava Krležu i režisera Orsona Wellesa. Krležu sam upoznao kad sam radio scenografiju za film po njegovu scenariju "Put u raj", koji je sjajno režirao Mario Fanelli. Odmah sam osjetio njegovu genijalnost. O Krleži zapravo nerado govorim, jer su svi toliko toga ispričali o sebi govoreći o njemu, što mi je antipatično. Žao mi je što taj odličan film s Ljubom Tadićem i Borisom Buzančićem čak nije bio primljen u službenu selekciju Pulskog filmskog festivala, vjerojatno iz političkih razloga. Kad bi se danas prikazao, vidjelo bi se da spada u deset najboljih hrvatskih filmova svih vremena. Samo bi trebalo promijeniti kraj.

  NACIONAL: Vi ste slikar, scenograf, pisac, scenarist i dizajner interijera. Kako se tih pet različitih područja prelamalo u vašem životu?
  - Recept je jednostavan - čovjek ima neizmjerno puno vremena u životu, ali mora stalno raditi. Slikanje je za mene velika radost i relaksacija, scenografija mi je strast, pisanje mi je veselje i za ono što sam napisao pročitao sam odlične kritike, bolje nego za slike i scenografije, a interijere kafića, primjerice, "Žabice", Milčecova "K & K" i "Lady Šram" te diskokluba "Planet" u Sesvetama, radio sam usput. Ja sam kao oni ljudi koji u isto vrijeme vole nekoliko žena. No okolini su posebno mrski oni koji su uspješni u nekoliko različitih područja. Prije puno godina smjestili su me u ladicu scenografa, jer im je takvo karakteriziranje olakšavalo život. Samo veliki narodi mogu prihvatiti renesansnu širinu kod pojedinca. U velikom narodu možete istodobno slikati i pisati, i to nikome neće ići na živce, a u malom narodu gdje su mali ljudi i mala kultura, sve mora biti malo ? mali pisci, mali scenografi i mali režiseri.

  NACIONAL: Zašto je u vašem slikarstvu najčešći motiv grad?
  - Gradovi me najviše fasciniraju jer sam se u gradu rodio i grad poznajem. Ja ne mogu biti gradonačelnik nekog sela kao što netko sa sela može biti gradonačelnik ovoga grada. O selu ne znam apsolutno ništa. Jednom sam zabunom kupio vikendicu na selu, no ni jednom nismo bili tamo, jer sam shvatio da se sela bojim. Tamo psi laju, ptice pjevaju, čuju se kokoši, čak i kiša kako pada. To je neopisiv užas. Mrzim prirodu, čak i more. U gradu je lijepa njegova ružnoća. Ja sam totalno urbani tip. Na žalost, taj se nekadašnji urbani, srednjoeuropski Zagreb pretvorio u negativnu provinciju, koja ne shvaća da je provincija. Kad sam radio svoju zadnju scenografiju za operu "Carmen" u riječkom kazalištu Ivana pl. Zajca, primijetio sam veliku razliku između zagrebačke i riječke publike. Riječka publika dolazi u kazalište zbog teatra, na prvome joj mjestu nisu skupe cipele i zlatni nakit, kao u Zagrebu, a na koktelu nakon premijere zvijezda nije bio riječki gradonačelnik nego umjetnici. Čudno! U Zagrebu je uvijek publika u središtu pozornosti, jer nije došla zbog predstave nego zbog sebe, a kad se pojave naši gradonačelnici, onda su oni i njihovi kumovi, zemljaci i braća u središtu, a umjetnici postaju nebitni.

  NACIONAL: Kako je dolazilo do suradnje s najvećim svjetskim režiserima? Jesu li ti ljudi nalazili vas ili vi njih?
  - U to doba Zagreb je zračio pozitivnom energijom, a ljudi su se u njemu dobro osjećali. U šezdesetima, u vrijeme moje mladosti, u Zagrebu ste mogli slušati Arthura Rubinsteina, svjetski poznata kolekcionarka Peggy Guggenheim posjetila je majstorsku radionicu Krste Hegedušića, došao je i Arthur Miller, zatim brojni kipari, pisci, glumci i redatelji. Zagreb je bio pravi srednjoeuropski grad. S filmom se dogodilo čudo: bili smo jeftini, a zbog slobode koja je vladala u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, nisu se osjećali sputano kao u Budimpešti, Sofiji, Bukureštu ili Pragu. Zagreb je bio glavni grad komunističke Europe. U Jadran filmu se snimalo pet američkih filmova godišnje. Sve do tranzicije. Zatim su se u Jadran film preselili veliki spektakli, koji su se do tada snimali u studiju Cinecitta. Najveći režiseri tog vremena prošli su kroz Zagreb i snimili film. Primjerice, Orson Welles je u Zagrebu htio snimati Kafkin "Proces" jer je baš tu pronašao odlične lokacije za tu priču. Volker Schlondorff je snimao "Limeni bubanj" na dvije lokacije ? u Francuskoj i Hrvatskoj, koja je "glumila" Poljsku, zemlju u kojoj se događa radnja romana. U nekadašnjoj Rudolfovoj kasarni napravio sam poštu u Gdansku. U Zagrebu sam snimao Pariz i Moskvu za "Isadoru" Karela Reisza, New York za "Sacco e Vanzetti", Zagreb je bio Prag, Bukurešt, Madrid, Nurnberg? U američkoj seriji "Dvanaest žigosanih", u kojoj se svaka epizoda događala u drugoj europskoj zemlji, štab nije bio u Londonu, nego u Institutu za radnički pokret u Opatičkoj ulici na Gornjem gradu. Tu sam smjestio i spavaću sobu engleske kraljice, a kraj Save vojnu bazu u Doveru. To je bio moj najbolji scenografski posao. Tako smo od stranaca naučili snimati filmove. Učili dobro i uspješno lagali.

  NACIONAL: Žalite li za nečim propuštenim?
  - Žalim za četiri filma koja nisam radio iako sam dobio ugovor, honorar i dnevnice. U prvom me zajeb'o MGM, u drugom Dante i scenarist, u trećem Nižinsky, a u četvrtom sam se zajeb'o sam. Prvi je "Šetnja između života i smrti", koji je trebao režirati Rene Clement, poznati francuski režiser, drugi je "Danteov pakao" Franca Zeffirellija, treći je "Nižinsky" Kena Russella, a četvrti "Clowns" Federica Fellinija. Scenarij za "Šetnju?" bio je sjajan, događao se u srednjem vijeku, u Toskani, a ja sam pronašao sve lokacije u Istri i već sam napravio skice. Međutim, pojavio se Delbert Mann, dobitnik Oscara za "Marty". Rekao mi je da su ga se u Zagrebu dojmile dvije stvari: prva što je u liftu hotela Esplanade upoznao Arthura Rubinsteina, a druga je bila moja vožnja u rikvercu po mraku niz serpentine dvorca Trakošćan. Mann je otputovao u Hollywood da izabere glumce, no MGM mu je uzeo projekt i dao ga Johnu Hustonu, koji ga je snimio u hollywoodskom studiju.

  NACIONAL: Kakav je dojam na vas ostavio režiser Franco Zeffirelli?
  - Zeffirelli je sjajno govorio o slikarstvu, arhitekturi, kazalištu i filmu. Tražeći terene za "Danteov pakao" danima sam se vozio u autu s Delbertom Mannom, Karlom Reiszom, Giulianom Montaldom i Samom Packinpahom. Ne sjećam se da su ti ljudi ikada govorili loše o nekom filmu ili režiseru. To je važna lekcija koju sam od njih naučio. Našli smo lokacije ? Škocjansku jamu i Postojnu, a dio se trebao snimati u studiju Jadran filma. Jedne večeri u Esplanadi je scenarist filma, mali, živi, Talijan, postavio glasno pitanje sam sebi: "Za koga se snima Danteov 'Pakao'?" Zeffirelli ga je upitao kako to misli. Scenarist je odgovorio da je jadni Dante iskreno vjerovao da su grijesi prevariti ženu, slagati, ukrasti i ubiti. To su vjerovali i Danteovi suvremenici. Zeffirelli je prestao piti čaj Earl Grey s mlijekom i dugo je sa zaprepaštenjem gledao scenarista. Drugog jutra smo prekinuli pripreme za "Pakao".

  NACIONAL: Zašto se izjalovila suradnja s Kenom Russellom?
  - Jer je ruski emigrant i veliki baletan Nurejev odbio igrati velikog Nižinskog u filmu s obrazloženjem "da je to ispod njegova dostojanstva". Kad je Russell došao u Zagreb, odveo sam ga na ručak u Klub filmskih radnika gdje je prvak baleta Oskar Harmoš svakog dana kuhao neki svoj specijalitet. Russell je bio očaran Harmošem koji je bio visok, čvrst, imao je izvježbano mršavo tijelo gimnastičara, markantno lice i fantastično se kretao između stolova kluba, kao da je na pozornici Metropolitana. Tog je dana Harmoš skuhao neuspjelu kombinaciju mađarske i marokanske kuhinje. "Nadam se da ovo nije jedini restoran u Zagrebu", rekao je zajedljivo Russell. "Nije, ali je jedini u kojem možete razgovarati o Nižinskom i Djagiljevu", odgovorio sam mu. Napravili smo mjesta u dvorani, a Harmoš je zaprepaštenom Englezu otplesao svoju ulogu te ulogu Nižinskog iz baleta "Žar ptica" koji je premijerno izveden u Monte Carlu.

  NACIONAL: Zašto niste snimali film s Fellinijem?
  - Nakon što sam 1970. završio snimanje filma "Sacco e Vanzetti" Giuliana Montalda, došao sam u Rim po honorar k producentu koji je tada producirao "Za šaku dolara" Sergia Leonea s Clintom Eastwoodom i bio u transu od uspjeha. U Rim sam dojurio novim modelom Alfe 1750 koju sam kupio na beogradskom sajmu. Tamo sam sreo snimatelja Rotunna kojeg sam upoznao u Zagrebu gdje je snimao film. U Hlebinama je od staroga Generalića kupio nekoliko slika na staklu, a ja sam mu darovao svoju sliku na staklu "Cirkus Rex". Rekao mi je da je pokazao moju sliku Felliniju koji traži scenografa za film "Clowns". "Fellini te sutra čeka u studiju", rekao mi je. Prepao sam se, sjeo u novu Alfu i zauvijek se vratio u stari Zagreb.

  NACIONAL: Kako ocjenjujete današnju situaciju na filmu?
  - Sviličićev "Povratak kung-fua" i Matanićev "Sto minuta Slave" dva su sjajna filma. Da sam ja žiri, tim bih filmovima podijelio sve nagrade jer ih stvarno zaslužuju. Hrvatski je film danas bolji od svega što se radi u Hrvatskoj. Zašto se toga stidjeti? Zašto ne biti ponosni provincijalac, a ne iskompleksirani Europejac? Uvijek sam vjerovao da će se jednog dana u Hrvatskoj dogoditi veliki film. Kao u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj. Nakon Berkovića, Mimice, pa Brešana, Nole i Ogreste došli su Matanić i Sviličić. Sljedeća generacija osvojit će Veneciju, Cannes i Oscara. Šteta što to neću doživjeti. Amen.

  NACIONAL: Kako komentirate optužbe raznih udruga branitelja koje su vam zamjerile što ste branitelje u filmu "Dubrovački suton" prikazali kao alkoholičare i dezertere?
  - Bio sam žrtvovan, kao i ta tema, jer se nije željelo gledati film o Dubrovniku. U filmu je bila najspornija scena u kojoj su se hrvatski borci ? predali, a zatim ih je srpski civil uz pomoć JNA počeo ubijati. Ta je scena snimljena na Srđu, ali ne zbog toga što se tamo dogodila, nego zato što je Srđ dobro brdo. Taj se događaj stvarno dogodio u okolici Stona, a ja sam samo promijenio lokaciju. Dubrovčani su u filmu prepoznali Srđ, s kojeg je Dubrovnik obranjen, i brzopleto su zaključili da su se oni predali, dakle, nastala je zabuna i nitko nije želio čuti istinu. Usput rečeno, za taj film nisam dobio ni kunu honorara za scenarij i režiju, jer sam nastojao da svi suradnici budu plaćeni. Naime, imao sam suludu ideju da taj film nekome treba. No to se pokazalo kao čista glupost. Ne treba čak ni Dubrovniku, koji bi taj film trebao prikazivati današnjim gostima da vide patnju koju je taj grad proživio.

  NACIONAL: Kako ste saznali za tu priču?
  - Kad je počeo rat, u Zagreb je stigla grupa američkih kirurga za facijalnu kirurgiju iz organizacije "Face to Face", koji su trebali popravljati lica hrvatskih ranjenika, znači, iznova modelirati njihove fizionomije. Naime, liječnici su im spašavali živote, a pritom se nisu previše obazirali na estetski izgled lica tako da su uglavnom bili unakaženi. To me zainteresiralo kao tema eventualnog filma. Dobio sam popis 40-ak ranjenika kojima će se operirati lica. Najviše me potresla priča o seljaku iz okolice Stona, koji je zajedno sa suseljanima oboružanim lovačkim puškama krenuo u brdo. No ubrzo su ih okružili vojnici i rekli im da se predaju te da će navečer spavati u svojim kućama. Kad su se predali, vojnici su ih počeli jednog po jednog klati. Seljak je uzeo pušku i opalio si metak u glavu. Pogodak mu je odnio pola lica, ali je ostao živ. Nakon dva dana pronašli su ga hrvatski ratnici i poslali ga u Zagreb gdje su mu spasili život, ali ne i lice. O tom seljaku snimio sam film "Face to Face". Film nikada nije prikazan u Hrvatskoj, iako sam ga poslao na festival u Monte Carlo gdje je ušao u užu selekciju. Ponudio sam ga HTV-u, no tamo ga uopće nisu razumjeli jer je snimljen na engleskom jeziku. Vjerojatno su mislili da je to antihrvatski film, pa su ga diskvalificirali. Poslije sam taj događaj stavio u "Dubrovački suton". Dakle, najspornija scena o predaji hrvatskih boraca krvavo je dokumentarna. Lakše je živjeti u laži, jer je istina uvijek opasna.

  NACIONAL: Budući da je taj film producirala Patria film, tvrtka Stjepana Tuđmana, sina bivšeg predsjednika, prišili su vam etiketu redatelja sklonog opciji HDZ-a. Koja su vaša politička uvjerenja?
  - Obitelj Tuđman poznajem jako dugo, ali nismo prijatelji nego poznanici. Nikada nisam bio član ni jedne partije, čak ni pionirske niti omladinske organizacije. Politiku duboko prezirem, ali joj se istodobno divim. Odmah bih se upisao u stranku koja bi u svoj program na prvo mjesto stavila kulturu. Kultura je jedina stvarna legitimacija za ulazak u Europu. Hrvatsko slikarstvo je superiornije od austrijskog, rumunjskog ili ikojeg drugog slikarstva u Europi. Kultura se nije mogla privatizirati i zato je opstala, a vjerojatno je zato nema u programu ni jedne stranke. Da političari imaju svijest o vrijednosti hrvatske kulture, onda bi se njom hvalili u Bruxellesu, a ne s maslinovim uljem, šestinskim kišobranom i licitarskim srcem. Političari trebaju prestati lagati Europi i jednostavno iskreno priznati: Mi smo mali, siromašni i nikakvi, ali imamo lijepo more, krasne gradove na obali i - kulturu.

  NACIONAL: Vaš odnos prema ženama uvijek je bio kontroverzan: ženili ste se četiri puta, među ostalim s dvije poznate žene - Verom Čičin-Šain i Mani Gotovac. Jeste li se emocionalno i intelektualno nadopunjavali?
  - Moj odnos sa ženama uvijek je bio jednostavan: ja žene nisam razumio, a ni one mene. Sve te žene bile su bolje od mene i sve su se sa mnom unesrećile. No ne želim pričati o svojim bivšim ženama pojedinačno, jer to nije korektno. Nisam hostesa pa da javno pričam o svojim ljubavima. Kao što uvijek slikam jednu sliku, tako sam stalno bio u braku s jednom ženom, zapravo, sve moje žene bile su jedna žena. I svima bi bilo bolje da nisu bile sa mnom u braku. Ne možete suludo raditi u životu i živjeti sa ženom. To je nemoguće!

  NACIONAL: Što vam najviše smeta u današnjem vremenu?
  - Laž! Laž je postala dominantna u našim životima. Lažemo o davnim, ali i o nedavnim događajima, kojih se još sjećamo: ilirski pokret je bio laž, zatim nismo mogli prebrojiti koliko je ljudi sudjelovalo u NOB-u, onda nismo mogli reći istinu o broju poginulih kod Bleiburga, krio se i broj žrtava u Jasenovcu, a danas ne možemo pobrojati koliko je ratnika branilo Hrvatsku. Nacionalizacija je bila ozbiljna laž. Tranzicija je bila idealan inkubator laži. Ovaj narod ne može bez laži. Većina je današnjih scenografa lažna. Ali zašto ne bi bili kada žive u zemlji lažnih poduzetnika, političara, diplomata, generala, režisera i producenata. Mi uporno i hladnokrvno lažemo o svemu, a najviše o uspjesima, koji ne postoje i koji se već sutradan pokažu kao laž. Ne kao umjetnička kategorija, nego kao bljutava, ljigava, hrvatska laž, koja služi samo za manipulaciju narodom.

  NACIONAL: Što trenutačno pripremate?
  - Prvo namjeravam snimiti igrani film o starom šampionu koji leži u bolnici po sjajnom scenariju Mirjane Nole, koja je upravo dobila nagradu za tekst na Marulovim danima. Zatim ću snimiti film o Esplanadi, a pišem seriju priča o hrvatskim lažima. U kavani na Ilirskom trgu sjedi čovjek, puši cigaru i dosađuje se. Prilazi mu drugi čovjek, sjedne za stol i počnu razgovarati. Nakon nekog vremena, ode. Dođe drugi, treći, pa četvrti... Svaki novi došljak govori obrnuto od svog prethodnika naglašavajući da on govori istinu, a da je onaj prijašnji izrekao laž. Dakle, to će biti priče o zagrebačkoj varijanti hrvatske laži.


ŽELJKO SENEČIĆ
Biografija

- 1933. rođen u Zagrebu gdje je diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti te scenografiju na Akademiji dramske umjetnosti
- 1957. počeo raditi scenografije na televiziji: napravio je stotinu filmskih scenografija (domaćih i stranih), 250 scenografija za TV-filmove i 30 za TV-serije, primjerice, talijanske, francusko-kanadske, njemačke i američku seriju "Dvanaest žigosanih", te 30-ak za kazalište (Dubrovnik, Zagreb, Rijeka, Maribor)
- napisao je tri scenarija za igrane filmove, a snimio je i filmove o četiri hrvatska slikara: Josipu Račiću, Josipu Vaništi, Dušanu Džamonji i Đuri Pulitici
- imao 30-ak samostalnih izložbi (Zagreb, Varaždin, Bologna, Graz, Ženeva, Madrid, Beč, Trst, Sarajevo, Maribor?)
- objavio knjige "Pont-Neuf", "Dno" i "Zagrebački motivi"
Nagrade: Nagrada za životno djelo "Vladimir Nazor", Grand prix na Salonu nacija 1984. u Parizu, Gavellina nagrada za scenografiju "Posmrtne sonate", dvije Zlatne arene za scenografiju na Pulskom festivalu ? "Pravo stanje stvari" i "Pisma s predumišljajem"


Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika