Uznemirenost zbog okrutnog karinskog ubojstva s obrovačkim je krajem podijelila i cijela hrvatska javnost, i to nakon što je Milorad Pupovac u HTV-ovoj emisiji "Otvoreno" izjavio kako je riječ o politički motiviranom ubojstvuKrvavo ubojstvo Dušana Vidića, 81-godišnjeg Srbina iz Karina čije je tijelo prerezanog vrata u srijedu pronađeno uz cestu u napuštenom zaseoku Kunovcu, zgrozilo je njegove sumještane i cijeli obrovački kraj. To ubojstvo i eksplozija bombe u Vukovaru, kao i četničko divljanje na Ravnoj Gori, izravna su posljedica potpuno krive politike koju međunarodna zajednica, pod diktatom glavne haaške tužiteljice, vodi prema Hrvatskoj. Da je Hrvatska počela pregovore o ulaksu u EU 17. ožujka kao što je bilo planirano, cijela zemlja bila bi okrenuta budućnosti i svima bi, pa čak i krajnjoj desnici, bilo potpuno svejedno hoće li Srbi dolaziti na glasovanje, hoće li imati vlast u Kninu, kakav će biti sastav vlasti u Vukovaru ili što je govorio Vuk Drašković na Ravnoj Gori. Slijepim slušanjem Carle Del Ponte, međunarodna zajednica, odnosno Europska unija predvođena Velikom Britanijom, gurnula je cijelu regiju desetak godina unatrag i dovela je ponovo na rub sukoba. Ako se hitno ne promijeni takav odnos prema Hrvatskoj, četnicima u Srbiji dat će se još veća snaga, kao i ekstremnim elementima u Hrvatskoj. A kad se dvije budale nađu na okupu, nevolja je neizbježna. Da bi se spriječila daljnja radikalizacija, pred kojom neće moći izdržati ni Sanader ni Tadić u Beogradu, Hrvatska treba hitno započeti pregovore o ulasku u EU. Na taj način svi desni ekstremisti u Hrvatskoj izgubili bi bilo kakvu važnost, a u Srbiji više ne bi bilo podloge za daljnji razvoj četničkog pokreta. Ako se to ne učini, Carla Del Ponte i oni unutar EU koji kreiraju politiku bit će izravno odgovorni za veliku nesreću koja se ponovo sprema na ovim prostorima. Tada će se postaviti pitanje je li Haaški sud bio osnovan da se nikad više ne ponovi rat na ovim prostorima ili baš obratno, da potakne novi sukob između Srba i Hrvata.

  Uznemirenost zbog okrutnog karinskog ubojstva s obrovačkim je krajem podijelila i cijela hrvatska javnost, i to nakon što je Milorad Pupovac u HTV-ovoj emisiji "Otvoreno" izjavio kako je riječ o politički motiviranom ubojstvu koje je rezultat atmosfere nesnošljivosti prema Srbima. Iako u dosadašnjoj istrazi policija nije otkrila ni jedan detalj koji bi potvrdio Pupovčeve sumnje, predsjednik SDSS- u subotu je izjavio: "Ubojstvo Dušana Vidića najviše mi sliči na ritualno ubojstvo, ubojstvo s porukom, a uslijedilo je nakon negativne kampanje prema SDSS-u, Srbima i listama koje je SDSS podržavao, koja je uslijedila u nedjelju nakon izbora." Pupovac stvaranje takve atmosfere pripisuje predizbornim događanjima vezanim za organizirani dolazak tisuća glasača, koji su autobusima iz Srbije doputovali u Knin, Gračac, Obrovac i okolna mjesta, a zahvaljujući kojima je SDSS na tom području osvojio vlast ili barem velik broj glasova.

  Priča o zagonetnom zločinu čiji počinitelj još nije otkriven Nacionalove reportere odvela je u Karin, malo mjesto nedaleko od Obrovca u kojem smo pokušali doznati nešto više o tom slučaju i o tome što Karinjani i mještani susjednih sela misle o njegovim motivima. Nekoliko kilometara od Obrovca nailazimo na policijsku patrolu pred ulazom u Kunovac, napušteni zaselak u kojem je pronađeno tijelo nesretnog starca. U pustoši u kojoj se nazire tek nekoliko napuštenih kuća i stado ovaca leš je uz makadamski put kilometar od glavne ceste u srijedu pronašla pastirica Božica Mršić, a ubrzo potom policija je blokirala cijelo područje u potrazi za tragovima zločina. Nakon trodnevne istrage objavljeno je da je Dušan Vidić preminuo nasilnom smrću od ozljeda vrata i glave koje mu je ubojica zadao oštrim predmetom. Tri dana nakon ubojstva u Kunovcu ne nailazimo na ikoga s kim bismo mogli popričati, pa odlazimo u Karin Donji, mjesto u kojem su u vrijeme Jugoslavije nicale brojne vikendice koje su mahom bile vlasništvo Srba iz Srbije. Nakon "Oluje" u mjesto se vratilo nešto Srba i Hrvata, a najviše je, kažu mještani, Hrvata izbjeglih iz BiH koji su se u Karin doselili 1996. Vikendicu u Karinu Donjem imao je i pokojni Dušan Vidić, koji je zimi živio u Zagrebu, a ostatak godine provodio u svojoj vikendici u koju je ove godine stigao u ožujku sa suprugom Dušankom.

  "Naš otac volio je ovu zemlju, ovaj kamen... To je usadio u sve nas. Pa ovo je prva kuća sagrađena u Karinu. Dušana su posjećivale i časne sestre. Voljele su ga, kako i svi susjedi. Nikad mu nitko ništa nije predbacio, a kamoli prijetio. Nitko protiv našeg oca nije imao ništa jer je on uvijek bio i ostao kozmopolit. A oni što su napravili to što su napravili sigurno ga nisu poznavali", uplakana nam je ispred kuće pokojnog oca dan uoči njegova sprovoda na karinskom groblju ispričala kći Sanja.

  Ostali članovi obitelji, osobito supruga Dušanka , iscrpljeni novinarskim pitanjima proteklih dana, nisu bili raspoloženi za razgovor. Dušanova druga kći Zdenka nastavila je: "Tata je bio star čovjek. Bili smo svjesni da će jednoga dana otići, ali ne na ovakav način. Strašno nas je uvrijedilo to što su novine prvog dana pisale neistine da je naš otac povratnik iz Crne Gore. To je laž, on nikada nije naputio ovaj kraj. Ovdje se rodio, živio i preživio sve ratne strahote. To što se pisalo je ružno, on to nije zaslužio."

  Sanja i Zdravka Vidić pričaju nam kako je njihov otac svakoga dana u isto vrijeme odlazio u Karin Gornji po kruh i mlijeko i u isto se vrijeme vraćao. "Tako je bilo i na dan smrti. Otišao je po kruh i čim se nije vratio u uobičajeno vrijeme, majka je znala da nešto nije u redu i sa susjedima ga je krenula tražiti. Pretpostavljam da je netko taj strašan zločin učinio nasumce. Jer tata nikad ni s kim od mještana nije bio u sukobu. Bio je jednako dobar i s Hrvatima i sa Srbima i ne vjerujemo da ga je ubio itko od lokalnih ljudi. A osim toga, naš se tata nikad nije bavio politikom niti je isticao svoju nacionalnost, zato nikom i nije bio trn u oku."

  Riječi kćeri ubijenog Dušana Vidića potvrdili su i njegovi sumještani Hrvati, bračni par koji smo zatekli pred njihovom vikendicom iznad karinske plaže. Čim smo im se predstavili, pitaju nas znamo li što više i je li policija možda pronašla ubojicu.

  "Poznavali smo ga. Bio je miran i pristojan čovjek, nikad ničim nije provocirao. Znam da je bio vojno lice u JNA, ali nikad ovdje ni s kim nije imao problema i ne vjerujem da ga je ubio itko odavde", priča čovjek koji se predstavio kao Josip. On je u Karin došao prije 35 godina, a vrijeme okupacije proveo je na Pagum da bi se u Karin vratio odmah nakon "Oluje". Kaže kako između Hrvata i Srba koji ondje žive nikad nije bilo svađa i incidenata. Problema, veli, nema ni nakon povratka: "Srećemo se i pozdravimo, a dalje svatko gleda svoja posla." Josipova pak supruga kaže. "Problema jedino bude ako lokalni alkoholičari pod gasom počnu provocirati. Inače je ovdje stvarno mirno i ni s kim nemamo nevolja. Zato smo i sigurni da je Duju ubio netko stran. Mnogo je takvih dolazilo autobusima na glasanje, mogao je to biti netko od njih. Navodno se neki nakon glasanja nisu ni vratili u Srbiju. Možda mu je netko zamjerio baš to što se nije miješao u politiku i rat i što je i nakon 'Oluje' kao Srbin ostao živjeti ovdje. Priča se da su se njegovi ljutili što je odbio sudjelovati u obrani Krajine." Ovaj bračni par govori kako je zgrožen izjavama Milorada Pupovca koji, kažu, samo baca ljagu na Hrvate koji u Karinu mirno žive. Nije, vele, mudro tako zalijetati se s tvrdnjama  koje će lokalnim ljudima samo otežati život.

  U poslijepodnevni satima ulice Karina su prazne. Prolazeći  mjestom, nailazimo na samo dvoje ljudi. Ne pretjerano sklon razgovoru, skrivajući se od kamere, jedan od njih nam dobacuje: "Nemojte me ništa pitat. Već danima je sve puno novinara, stižu sa svih strana i ispituju nas, a onda naše izjave prišivaju nekim tužnim zaključcima. Ne triba nami to." Prijatelj neraspoloženog muškarca prilazi nam i ispričava se u njegovo ime i moli nas da ga ne fotografiramo. "Pustite ga. Karin od ubojstva vrvi vašim kolegama. Čini se da ih je zadnja dva dana bilo više nego nas. Ljudima je dodijalo, a sve ove priče o političkom ubojstvu remete naš mir. Nema nitko ništa protiv vas nego ljudi neće bit dio priče koja potpiruje nacionalnu mržnju, to vam je. Mislite da je Hrvatima drago što nas onaj Pupovac de facto optužuje za ubojstvo našeg susida. Grube su to riči."

  Nakon Karina uputili smo se prema obližnjem selu Žegar, u kojem je prije "Oluje" živjelo gotovo isključivo srpsko stanovništvo. Mnogi su se Srbi vratili u Žegar, no točan broj nitko nam nije znao reći. Žegarske ceste, dvorišta i putovi potpuno su pusti. U cijelom selu tek pred jednom kućom u hladovini susrećemo veselo muško društvo kako se krijepi gemištom. Gostoljubivo nas primaju i pružaju čašicu.

  "Seko, pitaš me kako se živi u ovom kraju. Sjajno nije, ali ja se ne bunim. Srbin sam ko i svi ovdje koje sad vidiš. Vratio sam se prije pet godina, sad imam 120 ovaca i eto posto sam čobanin iako to nikad prije nisam bio. Kćerke su u Srbiji, tamo su se i školovale, a ja i žena vratili smo se kući. Nije da nam je lipo ko prije, al nije ni strašno ko što se priča", objašnjava Mirko Perić. Na pitanje je li istina da nakon ubojstva u Karinu rastu tenzije između Hrvata i Srba i da je srpsko stanovništvo preplašeno, on glasno i odlučno veli: "Te priče su laž. Ma molim vas, zar se i drugdje ljudi ne ubijaju. Nitko nas ne šikanira i provocira. Nitko se i ne boji. Ja sam, eto, Srbin, al se ne plašim. Otkad sam se vratio, nitko mi nikad nije, kako se ono kaže, opsovo mater srpsku. Jest da život nije lak, al to je, seko, zbog rata. Pa di to rat nije uzeo danak, kako u Kambodži, tako i u nas." I dok on objašnjava kako se ne slaže s procjenama da je karinsko ubojstvo nacionalno motivirano, prijatelj iz društva u hladovini dobacuje: "Tako je. Pa kako netko iz Zagreba može naglabati i izjavljivati tako nešto, a policija nije bila ni počela istragu. To nije pametno. Neki pričaju ubio ga Hrvat, drugi pak da su ga zaklali naši. To su tračanja jer nitko ne zna što se stvarno dogodilo."

  Nakon Žegara nastavljamo prema selu Krupa podno Velebita. No ni ondje ne nailazimo na puno ljudi, a oni rijetki koje smo sreli nisu htjeli pričati ni o suživotu Hrvata i Srba ni o ubojstvu koje je uznemirilo zadarski kraj. Tek nam je muškarac srednjih godina, pod uvjetom da ne vadimo fotografski aparat, nevoljko rekao: "Pa vidite da su ovo opustjela sela. Tu je malo i posla i ljudi. Oni koji su se vratili bave se zemljom i stokom, mnogi žive od socijalne pomoći. Svi smo mi preživjeli i proživjeli rat i muka nam je više priča o mržnji. Nikom ovdje ionako nije lako i onda se dogodi takva ružna stvar i svi misle da ovdje žive divljaci. Ja sam se vratio prije četiri godine. Ne pamtim ni jedan incident između Hrvata i Srba i ne znam što bih vam uopće rekao."

  Na kraju posjeta obrovačkom kraju Nacionalovi reporteri susreli su se s Mirkom Kapitanovićem i Franom Nekićem, inspektorima PU Obrovac koji od početka istražuju okolnosti ubojstva Dušana Vidića. Pojedinosti slučaja nisu nam, naravno, mogli reći jer bi iznošenje detalja o eventualnim materijalnim dokazima i svjedocima bitno ugrozilo istragu. Jedino što su službeno mogli izjaviti jest da dosad nije prikupljen ni jedan dokaz koji bi upućivao da je karinsko ubojstvo povezano s nedavnim izborima ili motivima političke i nacionalne prirode. Istraga upućuje na niz verzija i bilo bi neozbiljno i neodgovorno sada davati bilo kakve procjene, a govoriti o nacionalnom ubojstvu neutemeljeno je, zaključili su obrovački inspektori.

Dušan Vidić
  Ubijeni Dušan Vidić bio je umirovljeni potpukovnik JNA, ranjen u 2. svjetskom ratu. U Zagrebu je živio od 1961. kad je počeo graditi vikendicu u Karinu. Vidić je iz Karina 1992. otputovao u Zagreb ne bi li ishodio domovnicu i ostale hrvatske dokumente. Odmah potom vratio se u Karin, koji je tada bio dio takozvane Krajine, ali nije obnašao nikakve političke ni vojne dužnosti. U Karinu je 1995. dočekao hrvatsku vojsku i vlast, a potom otputovao u Zagreb u kojim je živio zimskih mjeseci, dok je ostatak godine provodio u vikendici u Karinu. Dušan Vidić svakog je dana u 9 sati ujutro odlazio u kupovinu iz Donjeg u Gornji Karin i kući bi se vraćao za sat ili dva. Nesretnog starca ubojica je po svemu sudeći presreo upravo na putu kojim je svakodnevno prolazio.