U srijedu, 11. svibnja, 27-godišnja trudnica A. N. otišla je na pregled k svojoj ginekologinji Maji Gudelj, koja je tog Ministar zdravstva Neven Ljubičićposlijepodneva ustanovila da djetetu slabije kuca srce i da mu je oko vrata omotana pupčana vrpca, te ju je uputila da hitno ode u Kliniku u Petrovoj. Bračni par je u Kliniku došao oko 18 sati i tada je počela drama čiji je epilog utvrdila i krim-policija PU zagrebačke.
  Premda je sve upućivalo na to da treba što hitnije napraviti carski rez, čime bi dijete bilo spašeno i vjerojatno bilo zdravo, mlada je trudnica na porod čekala četiri sata. Odgovornost za to snosi Albert Despot koji se proteklih dana pravdao činjenicom da je te večeri imao još jedan kompliciran slučaj trudnoće, iako se ovih dana iz same Klinike šire glasine da je Despot te večeri zapravo gledao prijenos nogometne utakmice Hajduk - Rijeka, a za to vrijeme mlada trudnica A. N. trpjela je snažne bolove i čekala da se pojavi liječnik koji bi napravio carski rez.
  Beba je rođena u 22.25 sati te večeri, četiri i pol sata nakon što je A. N. došla u Kliniku na hitan porod. Međutim, zbog propusta i nemarnog odnosa liječnika, djevojčica je bila u kritičnom stanju, pa je preminula nekoliko sati nakon poroda. Premda se još čekaju obdukcijski nalazi, mnogi liječnici slažu se da se zbog odugovlačenja s porodom beba zapravo ugušila, jer je, pojednostavljeno rečeno, počela disati u majčinu trbuhu, te je udahnula, odnosno počela gutati mekonijsku, prljavu plodnu vodu. Osim Alberta Despota, kojeg mnogi navode kao glavnog okrivljenika za smrt novorođene djevojčice, odgovornost snosi i Mihajlo Strelec koji je te noći vodio nadslužbu u Klinici.
  Da je riječ o nizu propusta u postupanju s trudnicom, što je rezultiralo smrću djevojčice, pokazuje i činjenica da je dan nakon smrti roditelje primio ravnatelj Klinike Ivan Kuvačić koji je na tom sastanku potvrdio da su njegovi kolege napravili pogrešku. "Nekoliko puta je doslovno ponovio: 'Vaše dijete bi danas bilo živo da je carski rez napravljen odmah'", ističe A. N., otac preminule djevojčice i dodaje: "Ništa ne može nadoknaditi gubitak našeg djeteta, ali barem želimo da se naš slučaj ispita do kraja i da se utvrde sve činjenice. Ako se ustanovi da su liječnici iz Klinike stopostotno krivi za smrt naše curice, onda želimo da se tim ljudima zabrani da tamo rade, da se drugim roditeljima ne bi dogodilo ovo što se dogodilo nama. Na žalost, izgleda da će put do utvrđivanja pune istine biti težak i dug. Nekidan mi je čak javljeno da je na obdukciji, koja je obavljena u petak, 13. svibnja, prisustvovao i dr. Despot, koji je osumnjičen kao glavni krivac za smrt našeg djeteta. Zar je to normalno? Kako onda uopće možemo vjerovati liječničkim nalazima koji sad utvrđuju uzrok smrti?"
  Nedavne liječničke pogreške aktualizirale su pitanje kako sankcionirati liječnike i pacijentima nadoknaditi štetu zbog nesavjesna liječenjaOvih dana bit će završeni dodatni obdukcijski nalazi, a nestrpljivo se očekuju i rezultati policijske istrage i očitovanje resornog Ministarstva zdravstva, iz kojeg se čuju neslužbeni navodi da je u ovom slučaju gotovo sigurno riječ o nesavjesnom liječenju i teškoj liječničkoj pogrešci i nemaru, zbog čega bi glavni sudionici ove drame trebali odgovarati.
  "Pratimo što mjerodavni čine na rasvjetljavanju svih okolnosti ovog tragičnog slučaja. Pričekat ćemo očitovanje bolnice, Ministarstva zdravstva i eventualno Liječničke komore. O njihovu stavu ovisit će naši budući koraci. Obitelj bi cijenila mogući poziv na postizanje nagodbe", izjavio je odvjetnik Josip Mađarić, pravni zastupnik obitelji.
  Ovaj slučaj ponovo je pokazao koliko je hrvatska javnost postala osjetljiva na liječničke pogreške. Dok je u svijetu prvi bum utjerivanja pravde zabilježen šezdesetih, kada je počeo rasti broj tužbi, nakon kratkog zatišja osamdesetih, devedesetih se ponovo počeo bilježiti kontinuirani godišnji rast, koji je u Americi poprimio nevjerojatne razmjere, jer su se počele isplaćivati i odštete veće od 100 milijuna dolara, koje su počele uništavati i osiguravajuća društva, potvrdili su Nacionalovi sugovornici upućeni u ovu problematiku.
  Za razliku od američkog sustava, gdje je odgovornost individualna i liječnika koji ne može dobiti osiguranje u nekom od osiguravajućih društava nitko neće primiti na posao, prema riječima zagrebačkog odvjetnika Josipa Mađarića, koji je dva mjeseca bio u SAD-u na specijalizaciji iz prava na naknadu štete, u Hrvatskoj takvo osiguranje nije zakonski obvezno, a za naknadu odgovara zdravstvena ustanova u kojoj je liječnik zaposlen. Činjenica je, kako je dodao, da će kod nas u budućnosti biti zabilježen ozbiljan porast tužbi za naknadu.
  Nakon najnovijeg slučaja u Petrovoj u javnost su isplivali novi primjeri liječničkih pogrešaka ili nebrige, što upućuje na to da je riječ o ozbiljnom problemu koji se ne smije ignorirati. U SAD-u, ali i kod nas, upravo su najbrojnije pogreške prilikom poroda. Takve pogreške razlogom su najviše sudskih tužbi i milijunskih odšteta.
  Javila se i obitelj Benko, koju su posjetili Nacionalovi novinari. "Dr. Kuvačić, predstojnik Petrove, ne iznosi potpunu istinu ili se, kako navodi, baš i ne sjeća svih detalja vezanih za naš slučaj. No da podsjetimo: u medijima je izjavio da nije bilo indikacija za porod carskim rezom te da se on ne poduzima u slučajevima mekonijske, odnosno zatrovane plodne vode, niti je indikacija za njega veličina  djetetove glave. No u stručnoj literaturi piše da se carski rez obavlja u sljedećim situacijama: kada je dijete preveliko u odnosu na zdjelicu rodilje, te pogotovo kada se dijete nije spustilo u zdjelicu, što je ovdje bio slučaj, a što je i navedeno u povijesti bolesti. Nisu napravili ni CRP pretragu krvi iz vene, kojom se može ustanoviti je li došlo do infekcije, a koju bi se prema svim pravilima struke moralo napraviti nakon što pukne vodenjak ako je voda mekonijska, jer postoji velika mogućnost infekcije kod novorođenčeta", govori Tomislav Benko, otac trogodišnje Karle koja je, prema tvrdnjama roditelja, liječničkom pogreškom također nakon poroda u Petrovoj bolnici oboljela od meningitisa, zbog čega je i danas u trajnom vegetativnom stanju s teškim oštećenjem mozga.
  "Tome je uvelike pridonio i propust pedijatrice u Domu zdravlja Siget, koja nije prepoznala simptome meningoencephalitisa", dodaje 31-godišnji otac. "Dr. Kuvačić kaže da se carski rez ne radi ako je plodna voda nečista, no bilo je previše indikacija koje su upućivale na to da je dijete preveliko i da neće moći proći. Osim toga, kako je plodna voda već bila tamnozelene boje, bilo je očito da se već počela zagađivati i da može naškoditi djetetu. To se i dogodilo jer je carski rez obavljen prekasno. Karla je progutala nečistu plodnu vodu, što je dovelo do sepse prouzročene bakterijom Escherichia coli, koju svi imamo u probavnom traktu, i koja joj je razorila mozak", objašnjava 24-godišnja Tea Benko, majka djevojčice. Tada 21-godišnja trudnica, Tea Benko imala je urednu trudnoću koju je, kaže, kontrolirala i privatno i u Domu zdravlja Gajnice, kako bi bila sigurna da je sve u redu. Kada je ušla u 40. tjedan, ginekolog joj je napisao uputnicu za bolnicu. "Porod je kasnio, a dijete se još nije spustilo u zdjelicu. Otišla sam na pregled u bolnicu, gdje su ultrazvukom vidjeli koliko je beba velika te su napisali da mi je plodna voda osrednja. Ona je, naime, tijekom trudnoće izvor hranjivih tvari i kisika za bebu. Kada prođe termin za porod, tijelo počinje odbacivati dijete, smanjuje se dovod kisika i novorođenče postaje životno ugroženo. Plodna voda postaje mekonijska kada novorođenče u nju prvi put obavi nuždu i velika je vjerojatnost da se dijete njome inficira", tumači Tea Benko, čijoj se kćeri Karli upravo to dogodilo. "Čim su me primili u bolnicu, sestra je posumnjala da treba napraviti carski rez zbog velike porođajne težine. Nakon toga su me pustili da tri sata s trudovima i puknutim vodenjakom sjedim u čekaonici, bez obzira na to što sam sestri rekla da imam čudan krvavo-zeleni iscjedak. Početak poroda sam u bolovima morala čekati više od 10 sati, jer dežurni liječnik nije mogao reagirati bez glavnog doktora. Porod carskim rezom obavljen je kada je dijete već počelo gubiti kisik, što i piše u otpusnom pismu. No drugi su mi je dan donijeli i rekli da je s njom sve u redu", prisjeća se majka djevojčice koja je po dolasku kuće, sedmi dan nakon poroda, dobila temperaturu 40,2. Odveli su je u Dom zdravlja Siget, gdje joj je pedijatrica dala pola voltaren čepića, lijeka koji se, kako kaže Tea Benko, ne daje djeci ispod tri godine, iako je dijete imalo već prave simptome meningitisa, poput visoke temperature, kočenja vrata i osipa koji se širio po cijelome tijelu, koje liječnica Doma zdravlja nije prepoznala. Tek su deseti dan na pedijatriji na Šalati posumnjali na sepsu, odnosno trovanje krvi. "Tamo su joj prvi put izvadili krv iz vene, što su dotad radili samo iz prsta. Bili smo iznenađeni jer, kako su rekli, pomoću pretrage krvi izvađene iz prsta ne može se dobiti potpuna krvna slika niti visina upalnih parametara (CRP). Liječnica i sestra na Šalati vratile su se uplakane i rekle da je djetetu loše te da moraju hitno obaviti dodatne pretrage. Potvrđeno je da je riječ o meningitisu i Karla je iste večeri hitno otpremljena u zaraznu bolnicu. Tamo je ustanovljeno da je riječ o teškoj upali mozga i moždanih ovojnica, tj. gnojnim nakupinama u njemu. Rečeno nam je da Karla neće preživjeti ni nekoliko sati s takvom dijagnozom, a ako i preživi, posljedice će biti katastrofalne. Sepsu je uzrokovala bakterija Escherichia coli, koja je prošla kroz  želudac djeteta i ušla izravno u krv", govori Tea Benko čija je kći Karla, kako kaže, danas u trajnom vegetativnom stanju, ovisna o kisiku, monitoringu životnih funkcija i sondi preko koje dobiva hranu i tekućinu. "Nije pri svijesti, nema osjetila sluha i vida, bakterija je doslovno pojela mozgovinu zbog čega je i došlo do velikih oštećenja."  Karlini roditelji su u travnju 2003. podigli tužbu protiv KBC-a Zagreb, pod koji spada bolnica u Petrovoj, protiv pedijatrice u Domu zdravlja Siget te protiv samog Doma, no do danas, kako kažu, nisu još bili ni na jednom ročištu, niti je napravljeno izvanparnično vještačenje koje su tražili.
  Problemi iz splitskog rodilišta obilježili su život Dijani Ančić, čija je priča također bila zabilježena u hrvatskim medijima, ali danas ima nastavak. Njoj je jedan od blizanaca umro prilikom poroda 1998., a drugi, koji je uspio preživjeti, ostao je težak invalid u cijelosti nepokretan i ovisan o majčinoj pomoći.
  "Nedavno sam ponovo bila u nemogućoj situaciji. Išla sam riješiti problem oko upisa djeteta u školu koje, da apsurd bude veći, uopće nije sposobno ići u školu. Moj je Duje od rođenja teški invalid zbog pogreške liječnika. Na samom porodu umro mu je brat blizanac, jer se deset sati kasnilo s carskim rezom. Porod jednojajčanih blizanaca spada u vrlo rizične trudnoće, koje se u pravilu rješavaju carskim rezom. Kod mene se to predugo odgađalo tako da su bila ugrožena tri ljudska života", rekla je za Nacional Dijana Aničića, koja se od 1998. bori za svog sina. U Splitu je osnovala udrugu "Anđeli", koja okuplja članove obitelji čija su djeca najteži invalidi.
  "Da ne bih platila državi globu od 150.000 kuna, morala sam uvjeravati službenike u školi u opće poznate činjenice iz moje svakodnevnice. Nikako im nisam mogla objasniti da nisam mogla dovesti Duju jer je posve nepokretan. On ima istančan sluh, ali je dijagnoza fatalna. Utvrđeno je da boluje od cerebralne paralize, zatim tetraplegije, što označava potpunu oduzetost svih udova, epilepsije, a ima i potpunu distrofiju velikog mozga. Punu sam pažnju posvetila svom djetetu i danas mu uspijevam izmamiti i osmjehe, a kako ću dalje ne znam. Prema slovu naših zakona nakon sedam godina prestaje mi pravo na bolovanje, pa bih sada dijete trebala prepustiti nekoj od ustanova, gdje sumnjam da bi dugo ostalo živo. Centar za socijalnu skrb nije bio u stanju obavijestiti ni školu o mom slučaju da me poštedi novih neugodnosti", kaže Dijana Aničić koja ne može shvatiti zašto nije održano ni prvo ročište vezano za njezinu kaznenu prijavu koju je podnijela još prije pet godina protiv liječnika kojeg smatra odgovornim za sudbinu svoje djece.
  U sporu radi naknade štete što ga je prije dvije godine u Zagrebu u njeno i ime malog Duje pokrenuo odvjetnik Josip Mađarić, dvojica sudskih vještaka Josip Škavić i Mario Podobnik utvrdili su okolnosti tog slučaja iz 1998. Prema njihovu nalazu, "liječnici Klinike za ženske bolesti i porode u Splitu nisu primijenili mjere za zaštitu bolesnika prema pravilima struke... te su time prouzročili smrt jednog blizanca, te teški invaliditet drugog blizanca". I taj je postupak još u tijeku.
  Komentirajući kaznenu prijavu u Splitu podnijetu prije pet godina i do koje joj je, kako kaže, više stalo od odštetnog zahtjeva, Dijana Ančić tvrdi da je ona još na samom početku. "Budući da je riječ o splitskim liječnicima i splitskom Državnom tužiteljstvu, situaciju mogu objasniti samo time da su proradile veze koje pokušavaju odugovlačiti slučaj kako bi pao u zaborav. Što se mene tiče, on nikada neće otići u zastaru, a za mene će u svim varijantama dobro završiti. Iskustvo mi također govori da, unatoč otporima, uvijek postoje dobri ljudi spremni pomoći, kako u mojoj obitelji, tako i u strukturama u poglavarstvu grada i u samoj županiji", zaključila je revoltirana Dijana Ančić.
  Josip Dasović, umirovljenik iz Karlovca, također je zbog nestručnog liječenja u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu, gdje ga je liječio Duje Kovačević, podnio tužbu za odštetu. Nacionalovim novinarima je rekao da ga od novca više zanima eventualno utvrđivanje kaznene odgovornosti ili udaljavanje s posla čovjeka kojeg smatra odgovornim za svoju sudbinu danas obilježenu metastazama. To je posljedica širenja raka s debelog crijeva zbog čega je u studenome 2004. morao ići na operaciju jetre. Poslije svega prošao je i terapiju laserskog spaljivanja pojedinih dijelova jetre.
  "Pet godina pokušavao sam tog liječnika uvjeriti da bolujem od raka na debelom crijevu, a on je uporno tvrdio da mi nije ništa, ili da, u najgorem slučaju, možda imam hemoroide", rekao Dasović Nacionalovim novinarima. "Ne bih volio da se dobije dojam da imam nešto protiv liječnika, na Rebru su me odlično primili, obavili preglede i utvrdili ono što sam ja bezuspješno nekoliko godina pokušavao objasniti Kovačeviću, da bolujem od raka na debelom crijevu", osvrnuo se na svoj slučaj ovaj umirovljenik koji iz stana izlazi samo kada odlazi u zdravstvene ustanove, jer ima ozbiljnih problem sa stabilnošću u kretanju. Prošlog ponedjeljka počeo je s novim ciklusom kemoterapije.
  "Kada sam 14. srpnja 2003. poslije velikog krvarenja na koje se nitko nije osvrtao odlučio promijeniti bolnicu i otišao na Rebro, odmah nakon što me pregledao doktor Pulanić upućen sam na kirurgiju jer je situacija bila kritična, premda je na svim mojim dotadašnjim nalazima pisalo da je sve u redu", objasnio je Dasović koji je nakon dolaska na Rebro prošao čak dvije operacije ? na debelom crijevu i na jetri, te 58 tretmana kemoterapije.
  "Jednom prilikom javio sam se svom bivšem liječniku Kovačeviću u Vinogradsku bolnicu objašnjavajući da se od silnog krvarenja ne mogu maknuti, a on me je naručio da dođem za 15 dana. Ali kada sam došao na taj pregled, njega opet nije bilo u bolnici. Medicinska sestra se čudila zašto sam uopće dolazio kad je Kovačević otišao u Ameriku. Tek kada je pogledala u knjigu naručenih pregleda uvjerila se da sam doista bio zabilježen za taj dan. Na kraju me je pregledao drugi liječnik, ali ni on nije ništa otkrio", rekao je Dasović.
  Prema njegovim riječima, sve današnje liječničke procjene pokazuju da bi bila dovoljna jedna kemoterapija za rješenje njegovih problema da je na vrijeme bio liječen od karcinoma debelog crijeva, jer je njegovo opće zdravstveno stanje relativno dobro i da je samo zahvaljujući snažnom organizmu ostao živ. Kada je primao prvu kemoterapiju, što je prvi put uvijek veoma rizično, liječnik i sestra koji su ga nadzirali nisu skidali oči s njega. Danas, međutim, strahuje da je možda stigao prekasno na pravo mjesto, u bolnicu, gdje pokušavaju sve učiniti da bi ga spasili.
  Dok Dasoviću predstoji nova nada da će u sljedećem krugu kemoterapije uspjeti pobijediti opaku bolest, docentica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu na odsjeku za sociologiju Branka Galić želi istjerati pravdu zbog, kako je uvjerena, prerane smrti svoje 78-godišnje majke Milke Bjelac. Ona je umrla, kako smatra njezina kći, zbog liječničke nepažnje u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu. Doduše, kako je objasnila Nacionalovim novinarima, ona je umrla 19. kolovoza 2003. na Rebru, neposredno nakon što je bila otpuštena iz Traumatološke bolnice na kućnu njegu. Uzrok smrti je bila plućna embolija na koju u Traumatološkoj bolnici nisu obratili pozornost, unatoč tome što se pacijentica žalila na teškoće u disanju izravno pružajući dokaze o klasičnim simptomima za tu prijetnju životu u postoperativnom razdoblju.
  "Sve je počelo prije dvije godine, kada je mama 31. srpnja 2003. pala u kući na Braču i slomila kuk. Iz bolnice u Supetru bila je prebačena u splitsku bolnicu, gdje je potvrđena dijagnoza, nakon čega se mama odlučila na operaciju u Zagrebu, pretpostavljam zato što se tada po tisku pisalo o nedostatku krvi u splitskoj bolnici. Premda je imala pravo na bolnički transport, tek ju je suprug moje sestre Vesne Filipčić, s kojom je moja majka živjela u Zagrebu, 3. kolovoza prevezao u Traumatološku bolnicu u Zagreb, gdje je bila operirana istoga dana", opisala je kronologiju događaja Branka Galić.
  Prema njezinim riječima, problemi su počeli kada je liječnica koja ju je operirala otišla na godišnji odmor, pa ju je preuzeo drugi liječnik. S njim je bilo vrlo teško uspostaviti normalnu komunikaciju, što se posebno vidjelo kada su poslije pokušali doći do dokumentacije. "Kada smo neposredno nakon njezine smrti došle u bolnicu kako bismo istražile što se zapravo dogodilo i dobile dokumentaciju, naišle smo na liječnika koji nam je pričao viceve s crnim humorom. Do dokumentacije nismo došle. Jedino ga je zanimalo je li obavljena obdukcija na Rebru", rekla je Branka Galić.
  Poslije se pokazalo da je izostanak obdukcije, koja je, prema zakonu, bila obvezna kada pacijent umre neposredno nakon prijema u bolnicu, postao glavni problem u dokazivanju propusta liječnika. "Iako je moja sestra rekla da neće odustati od obdukcije, kada je došla u dogovoreno vrijeme sa stvarima za mamu, pokazalo se da obdukcija ne može biti napravljena u dogovoreno vrijeme. Budući da su već svi bili obaviješteni kada će biti pogreb, moja je sestra objašnjavala da ga ne može odgoditi. Tada su joj gurnuli pod nos papir da potpiše kako traži da se obdukcija ne izvede, što je ona na kraju potpisala", objasnila jer Branka Galić.
  Nedostatak obdukcijskog nalaza danas u dokaznom postupku može biti veliki nedostatak u procesu. Branka Galić stoga danas traži odgovor na dva pitanja: može li neki liječnički dokaz ipak biti potvrda da je njena majka umrla od embolije koja nije bila utvrđena u Traumatološkoj bolnici, i kako je moguće da zdravstvena ustanova pristane ne obaviti obdukciju na koju je obvezuje zakon.

Okvir 2
Hrvoje Šobat, predsjednik Hrvatskog liječničkog zbora

  Pobornik sam skandinavskog modela obeštećenja pacijenata zbog neželjenog događaja za vrijeme liječenja što je upućeno i kao preporuka zemljama članicama Europske unije. Kad šteta nastupi, bilo zbog pogreške liječnika bilo zbog pogreške medicinskog osoblja, ili, primjerice, laboratorija, ljude se pokušava obešteti za patnju, bol, strah, invalidnost, troškove budućeg liječenja, a s druge strane, analiziraju se pogreške ne zbog sramoćenja ili poniženja liječnika, nego da se iz svega nauči i cijeli sustav poboljša.
  Uvjeren sam da se nijedan liječnik ne diže ujutro i svjesno planira pogreške. Međutim, riječ je o iznimno složenu sustavu koji pretpostavlja na tisuće svakodnevnih radnji, pa i kod liječnika, kao uostalom i u svim drugim profesijama, postoje pogreške. Nitko ne abolira liječnike od odgovornosti, ona mora postojati, ali treba imati na umu da za obrazovanje jednog specijalista treba 12 do 15 godina.
  S druge strane, treba imati na umu da liječnička profesija postaje sve nepopularnija, i to zbog nerealnih očekivanja od liječnika. U vrijeme dok sam ja studirao, prije 20 godina, na jedno mjesto na medicinskom fakultetu konkuriralo bi pet kandidata, a danas na to jedno mjesto u Zagrebu konkurira jedan, dok je u drugim gradovima taj omjer postao nepovoljniji.
  U Engleskoj danas nedostaje 18.000, a u Njemačkoj 12.000 tisuća liječnika. I Slovenija ima manjak, a u Hrvatskoj se misli da ih je previše premda je na burzi trenutačno samo 150 nezaposlenih liječnika s položenim državnim ispitom.

Okvir 3
Neven Ljubičić, ministar zdravstva
  "Sustav se ne može suditi prema pojedinačnim slučajevima, što se upravo događa. Struka će upravo protiv toga ustati, ali ne na način da se međusobno solidarizira, nego da educira onoga koji loše radi. istodobno, nemar je ono što treba sankcionirati, i to vrlo oštro. Perinatalna smrtnost u Hrvatskoj iznosila je za prošlu godinu 5,7 promila, dok je '98. prelazila 11 promila. Već sam taj podatak ilustrira koliki smo pomak napravili. To najbolje pokazuje činjenica da je EU u prošloj godini imala stopu perinatalne smrtnosti oko 7,5 promila. Po pitanju tragedija koje su iskrsnule uvijek volim reći: Tko radi, taj i griješi. Naravno, grešku čija je cijena nečiji život moramo sankcionirati. Ako se pokaže da je uzrok nesreće bio nemar, sankcije će biti policijske. Ako je netko napravio grešku iz nedostatka znanja, nastojat ćemo ga educirati. Ovaj slučaj u Petrovoj bih izdvojio kao pojedinačan jer, pročitavši članak o slučajevima koji su se dogodili ranije, vidi se da nije baš sve onako kako piše.
  Naime, postoje neke stvari koje su još uvijek i medicini neuhvatljive; ne može se prevenirati fatalni ishod. Upravo su zato rijetke države koje su spustile perinatalnu smrtnost ispod 4,8 promila, što znači da je od 1000 djece 4,8 mrtvorođeno. Što se tiče zakonske regulative, hrvatski Zakon o zaštiti prava pacijenata upravo je pohvaljen na Skupu nacionalnih bioetičkih povjerenstava Vijeća Europe, a u Saboru je prihvaćen s više od 90 posto glasova. On regulira prava pacijenata, ali ne i kakve će se sankcije voditi protiv doktora. Pacijent temeljem tog zakona može dobiti odštetu koja, opet, može biti riješena na različite načine. Financijska se, naravno, rješava sudskom presudom koju, kad postane pravomoćna, daje sustav jer mi nemamo privatnih izdvajanja za zdravstvo, niti privatnih osiguranja za pojedince. Imamo kolektivna osiguranja i kolektivnu odštetu, što znači da će je, u ovom slučaju, platiti zdravstvena ustanova. Kod podnošenja tužbe treba se samo dokazati greška liječnika, koje ili ima ili nema.
  Pogreška se dokazuje na način da se prikupe svi relevantni nalazi poput obdukcijskih i patohistoloških. To je vrlo transparentno; pogleda se tko je prisustvovao porodu, tko ga je vodio i kako ga je radio. Nakon toga se oformi nezavisno povjerenstvo koje donosi definitivnu odluku. A procjena pacijentice da je trebala roditi carskim rezom u ovom posljednjem slučaju apsolutno ne stoji. Na svu sreću, naši doktori ipak odlučuju kako će tko roditi i to će tako i ostati."

  Slučaj koji se prije desetak dana dogodio u zagrebačkoj Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici dosad je najekstremniji slučaj koji upozorava na liječničku pogrešku i nesavjesno liječenje, o čemu svjedoči i činjenica da se u istraživanje uzroka smrti novorođene djevojčice uključila i policija.

  Premda u tuzi i umorni od gužve koja se oko njih stvara već dva tjedna, roditelji preminule djevojčice, mladi bračni par A. i A. N. iz Zagreba (podaci poznati uredništvu Nacionala), pristali su za Nacional ispričati kronologiju slučaja i sve što im se događalo. "Do početka svibnja trudnoća moje supruge tekla je potpuno normalno, o čemu može svjedočiti i Maja Gudelj iz privatne ginekološke poliklinike 'Harni', kod koje je moja supruga obavljala sve preglede. Kako se približavao termin poroda, uočeno je da je beba u majčinu trbuhu položena na zadak, što je značilo da će morati biti rođena carskim rezom. Budući da je moja supruga u nedjelju, 8. svibnja, osjetila trudove, sjeli smo u automobil i odvezli se u Kliniku u Petrovoj. Tamo nam je mlada liječnica rekla da moja supruga ima lažne trudove, premda zbog nekog stroja koji se navodno pokvario te večeri mojoj supruzi nije uzet uzorak plodne vode koji bi pokazao da porod treba napraviti što hitnije. Na kraju nas je otpravila riječima da dođemo za dva dana", navodi 37-godišnji A. N. iz Zagreba.

  U srijedu, 11. svibnja, 27-godišnja trudnica A. N. otišla je na pregled k svojoj ginekologinji Maji Gudelj, koja je tog poslijepodneva ustanovila da djetetu slabije kuca srce i da mu je oko vrata omotana pupčana vrpca, te ju je uputila da hitno ode u Kliniku u Petrovoj. Bračni par je u Kliniku došao oko 18 sati i tada je počela drama čiji je epilog utvrdila i krim-policija PU zagrebačke.

  Premda je sve upućivalo na to da treba što hitnije napraviti carski rez, čime bi dijete bilo spašeno i vjerojatno bilo zdravo, mlada je trudnica na porod čekala četiri sata. Odgovornost za to snosi Albert Despot koji se proteklih dana pravdao činjenicom da je te večeri imao još jedan kompliciran slučaj trudnoće, iako se ovih dana iz same Klinike šire glasine da je Despot te večeri zapravo gledao prijenos nogometne utakmice Hajduk - Rijeka, a za to vrijeme mlada trudnica A. N. trpjela je snažne bolove i čekala da se pojavi liječnik koji bi napravio carski rez.

  Beba je rođena u 22.25 sati te večeri, četiri i pol sata nakon što je A. N. došla u Kliniku na hitan porod. Međutim, zbog propusta i nemarnog odnosa liječnika, djevojčica je bila u kritičnom stanju, pa je preminula nekoliko sati nakon poroda. Premda se još čekaju obdukcijski nalazi, mnogi liječnici slažu se da se zbog odugovlačenja s porodom beba zapravo ugušila, jer je, pojednostavljeno rečeno, počela disati u majčinu trbuhu, te je udahnula, odnosno počela gutati mekonijsku, prljavu plodnu vodu. Osim Alberta Despota, kojeg mnogi navode kao glavnog okrivljenika za smrt novorođene djevojčice, odgovornost snosi i Mihajlo Strelec koji je te noći vodio nadslužbu u Klinici.

  Da je riječ o nizu propusta u postupanju s trudnicom, što je rezultiralo smrću djevojčice, pokazuje i činjenica da je dan nakon smrti roditelje primio ravnatelj Klinike Ivan Kuvačić koji je na tom sastanku potvrdio da su njegovi kolege napravili pogrešku. "Nekoliko puta je doslovno ponovio: 'Vaše dijete bi danas bilo živo da je carski rez napravljen odmah'", ističe A. N., otac preminule djevojčice i dodaje: "Ništa ne može nadoknaditi gubitak našeg djeteta, ali barem želimo da se naš slučaj ispita do kraja i da se utvrde sve činjenice. Ako se ustanovi da su liječnici iz Klinike stopostotno krivi za smrt naše curice, onda želimo da se tim ljudima zabrani da tamo rade, da se drugim roditeljima ne bi dogodilo ovo što se dogodilo nama. Na žalost, izgleda da će put do utvrđivanja pune istine biti težak i dug. Nekidan mi je čak javljeno da je na obdukciji, koja je obavljena u petak, 13. svibnja, prisustvovao i dr. Despot, koji je osumnjičen kao glavni krivac za smrt našeg djeteta. Zar je to normalno? Kako onda uopće možemo vjerovati liječničkim nalazima koji sad utvrđuju uzrok smrti?"

  Ovih dana bit će završeni dodatni obdukcijski nalazi, a nestrpljivo se očekuju i rezultati policijske istrage i očitovanje resornog Ministarstva zdravstva, iz kojeg se čuju neslužbeni navodi da je u ovom slučaju gotovo sigurno riječ o nesavjesnom liječenju i teškoj liječničkoj pogrešci i nemaru, zbog čega bi glavni sudionici ove drame trebali odgovarati.

  "Pratimo što mjerodavni čine na rasvjetljavanju svih okolnosti ovog tragičnog slučaja. Pričekat ćemo očitovanje bolnice, Ministarstva zdravstva i eventualno Liječničke komore. O njihovu stavu ovisit će naši budući koraci. Obitelj bi cijenila mogući poziv na postizanje nagodbe", izjavio je odvjetnik Josip Mađarić, pravni zastupnik obitelji.

  Ovaj slučaj ponovo je pokazao koliko je hrvatska javnost postala osjetljiva na liječničke pogreške. Dok je u svijetu prvi bum utjerivanja pravde zabilježen šezdesetih, kada je počeo rasti broj tužbi, nakon kratkog zatišja osamdesetih, devedesetih se ponovo počeo bilježiti kontinuirani godišnji rast, koji je u Americi poprimio nevjerojatne razmjere, jer su se počele isplaćivati i odštete veće od 100 milijuna dolara, koje su počele uništavati i osiguravajuća društva, potvrdili su Nacionalovi sugovornici upućeni u ovu problematiku.

  Za razliku od američkog sustava, gdje je odgovornost individualna i liječnika koji ne može dobiti osiguranje u nekom od osiguravajućih društava nitko neće primiti na posao, prema riječima zagrebačkog odvjetnika Josipa Mađarića, koji je dva mjeseca bio u SAD-u na specijalizaciji iz prava na naknadu štete, u Hrvatskoj takvo osiguranje nije zakonski obvezno, a za naknadu odgovara zdravstvena ustanova u kojoj je liječnik zaposlen. Činjenica je, kako je dodao, da će kod nas u budućnosti biti zabilježen ozbiljan porast tužbi za naknadu.

  Nakon najnovijeg slučaja u Petrovoj u javnost su isplivali novi primjeri liječničkih pogrešaka ili nebrige, što upućuje na to da je riječ o ozbiljnom problemu koji se ne smije ignorirati. U SAD-u, ali i kod nas, upravo su najbrojnije pogreške prilikom poroda. Takve pogreške razlogom su najviše sudskih tužbi i milijunskih odšteta.
 
  Javila se i obitelj Benko, koju su posjetili Nacionalovi novinari. "Dr. Kuvačić, predstojnik Petrove, ne iznosi potpunu istinu ili se, kako navodi, baš i ne sjeća svih detalja vezanih za naš slučaj. No da podsjetimo: u medijima je izjavio da nije bilo indikacija za porod carskim rezom te da se on ne poduzima u slučajevima mekonijske, odnosno zatrovane plodne vode, niti je indikacija za njega veličina  djetetove glave. No u stručnoj literaturi piše da se carski rez obavlja u sljedećim situacijama: kada je dijete preveliko u odnosu na zdjelicu rodilje, te pogotovo kada se dijete nije spustilo u zdjelicu, što je ovdje bio slučaj, a što je i navedeno u povijesti bolesti. Nisu napravili ni CRP pretragu krvi iz vene, kojom se može ustanoviti je li došlo do infekcije, a koju bi se prema svim pravilima struke moralo napraviti nakon što pukne vodenjak ako je voda mekonijska, jer postoji velika mogućnost infekcije kod novorođenčeta", govori Tomislav Benko, otac trogodišnje Karle koja je, prema tvrdnjama roditelja, liječničkom pogreškom također nakon poroda u Petrovoj bolnici oboljela od meningitisa, zbog čega je i danas u trajnom vegetativnom stanju s teškim oštećenjem mozga.

  "Tome je uvelike pridonio i propust pedijatrice u Domu zdravlja Siget, koja nije prepoznala simptome meningoencephalitisa", dodaje 31-godišnji otac. "Dr. Kuvačić kaže da se carski rez ne radi ako je plodna voda nečista, no bilo je previše indikacija koje su upućivale na to da je dijete preveliko i da neće moći proći. Osim toga, kako je plodna voda već bila tamnozelene boje, bilo je očito da se već počela zagađivati i da može naškoditi djetetu. To se i dogodilo jer je carski rez obavljen prekasno. Karla je progutala nečistu plodnu vodu, što je dovelo do sepse prouzročene bakterijom Escherichia coli, koju svi imamo u probavnom traktu, i koja joj je razorila mozak", objašnjava 24-godišnja Tea Benko, majka djevojčice. Tada 21-godišnja trudnica, Tea Benko imala je urednu trudnoću koju je, kaže, kontrolirala i privatno i u Domu zdravlja Gajnice, kako bi bila sigurna da je sve u redu. Kada je ušla u 40. tjedan, ginekolog joj je napisao uputnicu za bolnicu. "Porod je kasnio, a dijete se još nije spustilo u zdjelicu. Otišla sam na pregled u bolnicu, gdje su ultrazvukom vidjeli koliko je beba velika te su napisali da mi je plodna voda osrednja. Ona je, naime, tijekom trudnoće izvor hranjivih tvari i kisika za bebu. Kada prođe termin za porod, tijelo počinje odbacivati dijete, smanjuje se dovod kisika i novorođenče postaje životno ugroženo. Plodna voda postaje mekonijska kada novorođenče u nju prvi put obavi nuždu i velika je vjerojatnost da se dijete njome inficira", tumači Tea Benko, čijoj se kćeri Karli upravo to dogodilo. "Čim su me primili u bolnicu, sestra je posumnjala da treba napraviti carski rez zbog velike porođajne težine. Nakon toga su me pustili da tri sata s trudovima i puknutim vodenjakom sjedim u čekaonici, bez obzira na to što sam sestri rekla da imam čudan krvavo-zeleni iscjedak. Početak poroda sam u bolovima morala čekati više od 10 sati, jer dežurni liječnik nije mogao reagirati bez glavnog doktora. Porod carskim rezom obavljen je kada je dijete već počelo gubiti kisik, što i piše u otpusnom pismu. No drugi su mi je dan donijeli i rekli da je s njom sve u redu", prisjeća se majka djevojčice koja je po dolasku kuće, sedmi dan nakon poroda, dobila temperaturu 40,2. Odveli su je u Dom zdravlja Siget, gdje joj je pedijatrica dala pola voltaren čepića, lijeka koji se, kako kaže Tea Benko, ne daje djeci ispod tri godine, iako je dijete imalo već prave simptome meningitisa, poput visoke temperature, kočenja vrata i osipa koji se širio po cijelome tijelu, koje liječnica Doma zdravlja nije prepoznala. Tek su deseti dan na pedijatriji na Šalati posumnjali na sepsu, odnosno trovanje krvi. "Tamo su joj prvi put izvadili krv iz vene, što su dotad radili samo iz prsta. Bili smo iznenađeni jer, kako su rekli, pomoću pretrage krvi izvađene iz prsta ne može se dobiti potpuna krvna slika niti visina upalnih parametara (CRP). Liječnica i sestra na Šalati vratile su se uplakane i rekle da je djetetu loše te da moraju hitno obaviti dodatne pretrage. Potvrđeno je da je riječ o meningitisu i Karla je iste večeri hitno otpremljena u zaraznu bolnicu. Tamo je ustanovljeno da je riječ o teškoj upali mozga i moždanih ovojnica, tj. gnojnim nakupinama u njemu. Rečeno nam je da Karla neće preživjeti ni nekoliko sati s takvom dijagnozom, a ako i preživi, posljedice će biti katastrofalne. Sepsu je uzrokovala bakterija Escherichia coli, koja je prošla kroz  želudac djeteta i ušla izravno u krv", govori Tea Benko čija je kći Karla, kako kaže, danas u trajnom vegetativnom stanju, ovisna o kisiku, monitoringu životnih funkcija i sondi preko koje dobiva hranu i tekućinu. "Nije pri svijesti, nema osjetila sluha i vida, bakterija je doslovno pojela mozgovinu zbog čega je i došlo do velikih oštećenja."  Karlini roditelji su u travnju 2003. podigli tužbu protiv KBC-a Zagreb, pod koji spada bolnica u Petrovoj, protiv pedijatrice u Domu zdravlja Siget te protiv samog Doma, no do danas, kako kažu, nisu još bili ni na jednom ročištu, niti je napravljeno izvanparnično vještačenje koje su tražili.

  Problemi iz splitskog rodilišta obilježili su život Dijani Ančić, čija je priča također bila zabilježena u hrvatskim medijima, ali danas ima nastavak. Njoj je jedan od blizanaca umro prilikom poroda 1998., a drugi, koji je uspio preživjeti, ostao je težak invalid u cijelosti nepokretan i ovisan o majčinoj pomoći.

  "Nedavno sam ponovo bila u nemogućoj situaciji. Išla sam riješiti problem oko upisa djeteta u školu koje, da apsurd bude veći, uopće nije sposobno ići u školu. Moj je Duje od rođenja teški invalid zbog pogreške liječnika. Na samom porodu umro mu je brat blizanac, jer se deset sati kasnilo s carskim rezom. Porod jednojajčanih blizanaca spada u vrlo rizične trudnoće, koje se u pravilu rješavaju carskim rezom. Kod mene se to predugo odgađalo tako da su bila ugrožena tri ljudska života", rekla je za Nacional Dijana Aničića, koja se od 1998. bori za svog sina. U Splitu je osnovala udrugu "Anđeli", koja okuplja članove obitelji čija su djeca najteži invalidi.

  "Da ne bih platila državi globu od 150.000 kuna, morala sam uvjeravati službenike u školi u opće poznate činjenice iz moje svakodnevnice. Nikako im nisam mogla objasniti da nisam mogla dovesti Duju jer je posve nepokretan. On ima istančan sluh, ali je dijagnoza fatalna. Utvrđeno je da boluje od cerebralne paralize, zatim tetraplegije, što označava potpunu oduzetost svih udova, epilepsije, a ima i potpunu distrofiju velikog mozga. Punu sam pažnju posvetila svom djetetu i danas mu uspijevam izmamiti i osmjehe, a kako ću dalje ne znam. Prema slovu naših zakona nakon sedam godina prestaje mi pravo na bolovanje, pa bih sada dijete trebala prepustiti nekoj od ustanova, gdje sumnjam da bi dugo ostalo živo. Centar za socijalnu skrb nije bio u stanju obavijestiti ni školu o mom slučaju da me poštedi novih neugodnosti", kaže Dijana Aničić koja ne može shvatiti zašto nije održano ni prvo ročište vezano za njezinu kaznenu prijavu koju je podnijela još prije pet godina protiv liječnika kojeg smatra odgovornim za sudbinu svoje djece.

  U sporu radi naknade štete što ga je prije dvije godine u Zagrebu u njeno i ime malog Duje pokrenuo odvjetnik Josip Mađarić, dvojica sudskih vještaka Josip Škavić i Mario Podobnik utvrdili su okolnosti tog slučaja iz 1998. Prema njihovu nalazu, "liječnici Klinike za ženske bolesti i porode u Splitu nisu primijenili mjere za zaštitu bolesnika prema pravilima struke... te su time prouzročili smrt jednog blizanca, te teški invaliditet drugog blizanca". I taj je postupak još u tijeku.

  Komentirajući kaznenu prijavu u Splitu podnijetu prije pet godina i do koje joj je, kako kaže, više stalo od odštetnog zahtjeva, Dijana Ančić tvrdi da je ona još na samom početku. "Budući da je riječ o splitskim liječnicima i splitskom Državnom tužiteljstvu, situaciju mogu objasniti samo time da su proradile veze koje pokušavaju odugovlačiti slučaj kako bi pao u zaborav. Što se mene tiče, on nikada neće otići u zastaru, a za mene će u svim varijantama dobro završiti. Iskustvo mi također govori da, unatoč otporima, uvijek postoje dobri ljudi spremni pomoći, kako u mojoj obitelji, tako i u strukturama u poglavarstvu grada i u samoj županiji", zaključila je revoltirana Dijana Ančić.

  Josip Dasović, umirovljenik iz Karlovca, također je zbog nestručnog liječenja u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu, gdje ga je liječio Duje Kovačević, podnio tužbu za odštetu. Nacionalovim novinarima je rekao da ga od novca više zanima eventualno utvrđivanje kaznene odgovornosti ili udaljavanje s posla čovjeka kojeg smatra odgovornim za svoju sudbinu danas obilježenu metastazama. To je posljedica širenja raka s debelog crijeva zbog čega je u studenome 2004. morao ići na operaciju jetre. Poslije svega prošao je i terapiju laserskog spaljivanja pojedinih dijelova jetre.

  "Pet godina pokušavao sam tog liječnika uvjeriti da bolujem od raka na debelom crijevu, a on je uporno tvrdio da mi nije ništa, ili da, u najgorem slučaju, možda imam hemoroide", rekao Dasović Nacionalovim novinarima. "Ne bih volio da se dobije dojam da imam nešto protiv liječnika, na Rebru su me odlično primili, obavili preglede i utvrdili ono što sam ja bezuspješno nekoliko godina pokušavao objasniti Kovačeviću, da bolujem od raka na debelom crijevu", osvrnuo se na svoj slučaj ovaj umirovljenik koji iz stana izlazi samo kada odlazi u zdravstvene ustanove, jer ima ozbiljnih problem sa stabilnošću u kretanju. Prošlog ponedjeljka počeo je s novim ciklusom kemoterapije.

  "Kada sam 14. srpnja 2003. poslije velikog krvarenja na koje se nitko nije osvrtao odlučio promijeniti bolnicu i otišao na Rebro, odmah nakon što me pregledao doktor Pulanić upućen sam na kirurgiju jer je situacija bila kritična, premda je na svim mojim dotadašnjim nalazima pisalo da je sve u redu", objasnio je Dasović koji je nakon dolaska na Rebro prošao čak dvije operacije ? na debelom crijevu i na jetri, te 58 tretmana kemoterapije.

  "Jednom prilikom javio sam se svom bivšem liječniku Kovačeviću u Vinogradsku bolnicu objašnjavajući da se od silnog krvarenja ne mogu maknuti, a on me je naručio da dođem za 15 dana. Ali kada sam došao na taj pregled, njega opet nije bilo u bolnici. Medicinska sestra se čudila zašto sam uopće dolazio kad je Kovačević otišao u Ameriku. Tek kada je pogledala u knjigu naručenih pregleda uvjerila se da sam doista bio zabilježen za taj dan. Na kraju me je pregledao drugi liječnik, ali ni on nije ništa otkrio", rekao je Dasović.

  Prema njegovim riječima, sve današnje liječničke procjene pokazuju da bi bila dovoljna jedna kemoterapija za rješenje njegovih problema da je na vrijeme bio liječen od karcinoma debelog crijeva, jer je njegovo opće zdravstveno stanje relativno dobro i da je samo zahvaljujući snažnom organizmu ostao živ. Kada je primao prvu kemoterapiju, što je prvi put uvijek veoma rizično, liječnik i sestra koji su ga nadzirali nisu skidali oči s njega. Danas, međutim, strahuje da je možda stigao prekasno na pravo mjesto, u bolnicu, gdje pokušavaju sve učiniti da bi ga spasili.

  Dok Dasoviću predstoji nova nada da će u sljedećem krugu kemoterapije uspjeti pobijediti opaku bolest, docentica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu na odsjeku za sociologiju Branka Galić želi istjerati pravdu zbog, kako je uvjerena, prerane smrti svoje 78-godišnje majke Milke Bjelac. Ona je umrla, kako smatra njezina kći, zbog liječničke nepažnje u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu. Doduše, kako je objasnila Nacionalovim novinarima, ona je umrla 19. kolovoza 2003. na Rebru, neposredno nakon što je bila otpuštena iz Traumatološke bolnice na kućnu njegu. Uzrok smrti je bila plućna embolija na koju u Traumatološkoj bolnici nisu obratili pozornost, unatoč tome što se pacijentica žalila na teškoće u disanju izravno pružajući dokaze o klasičnim simptomima za tu prijetnju životu u postoperativnom razdoblju.

  "Sve je počelo prije dvije godine, kada je mama 31. srpnja 2003. pala u kući na Braču i slomila kuk. Iz bolnice u Supetru bila je prebačena u splitsku bolnicu, gdje je potvrđena dijagnoza, nakon čega se mama odlučila na operaciju u Zagrebu, pretpostavljam zato što se tada po tisku pisalo o nedostatku krvi u splitskoj bolnici. Premda je imala pravo na bolnički transport, tek ju je suprug moje sestre Vesne Filipčić, s kojom je moja majka živjela u Zagrebu, 3. kolovoza prevezao u Traumatološku bolnicu u Zagreb, gdje je bila operirana istoga dana", opisala je kronologiju događaja Branka Galić.

  Prema njezinim riječima, problemi su počeli kada je liječnica koja ju je operirala otišla na godišnji odmor, pa ju je preuzeo drugi liječnik. S njim je bilo vrlo teško uspostaviti normalnu komunikaciju, što se posebno vidjelo kada su poslije pokušali doći do dokumentacije. "Kada smo neposredno nakon njezine smrti došle u bolnicu kako bismo istražile što se zapravo dogodilo i dobile dokumentaciju, naišle smo na liječnika koji nam je pričao viceve s crnim humorom. Do dokumentacije nismo došle. Jedino ga je zanimalo je li obavljena obdukcija na Rebru", rekla je Branka Galić.

  Poslije se pokazalo da je izostanak obdukcije, koja je, prema zakonu, bila obvezna kada pacijent umre neposredno nakon prijema u bolnicu, postao glavni problem u dokazivanju propusta liječnika. "Iako je moja sestra rekla da neće odustati od obdukcije, kada je došla u dogovoreno vrijeme sa stvarima za mamu, pokazalo se da obdukcija ne može biti napravljena u dogovoreno vrijeme. Budući da su već svi bili obaviješteni kada će biti pogreb, moja je sestra objašnjavala da ga ne može odgoditi. Tada su joj gurnuli pod nos papir da potpiše kako traži da se obdukcija ne izvede, što je ona na kraju potpisala", objasnila jer Branka Galić.

  Nedostatak obdukcijskog nalaza danas u dokaznom postupku može biti veliki nedostatak u procesu. Branka Galić stoga danas traži odgovor na dva pitanja: može li neki liječnički dokaz ipak biti potvrda da je njena majka umrla od embolije koja nije bila utvrđena u Traumatološkoj bolnici, i kako je moguće da zdravstvena ustanova pristane ne obaviti obdukciju na koju je obvezuje zakon.

  Slučaj koji se prije desetak dana dogodio u zagrebačkoj Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici dosad je najekstremniji slučaj koji upozorava na liječničku pogrešku i nesavjesno liječenje, o čemu svjedoči i činjenica da se u istraživanje uzroka smrti novorođene djevojčice uključila i policija.
  Premda u tuzi i umorni od gužve koja se oko njih stvara već dva tjedna, roditelji preminule djevojčice, mladi bračni par A. i A. N. iz Zagreba (podaci poznati uredništvu Nacionala), pristali su za Nacional ispričati kronologiju slučaja i sve što im se događalo. "Do početka svibnja trudnoća moje supruge tekla je potpuno normalno, o čemu može svjedočiti i Maja Gudelj iz privatne ginekološke poliklinike 'Harni', kod koje je moja supruga obavljala sve preglede. Kako se približavao termin poroda, uočeno je da je beba u majčinu trbuhu položena na zadak, što je značilo da će morati biti rođena carskim rezom. Budući da je moja supruga u nedjelju, 8. svibnja, osjetila trudove, sjeli smo u automobil i odvezli se u Kliniku u Petrovoj. Tamo nam je mlada liječnica rekla da moja supruga ima lažne trudove, premda zbog nekog stroja koji se navodno pokvario te večeri mojoj supruzi nije uzet uzorak plodne vode koji bi pokazao da porod treba napraviti što hitnije. Na kraju nas je otpravila riječima da dođemo za dva dana", navodi 37-godišnji A. N. iz Zagreba.