Damir Radić

Wicker Park, am. triler-drama, 2004. R: Paul McGuigan GL: Josh Hartnett, Rose Byrne, Diane Kruger, Matthew Lillard

Francuski režiser i scenarist Gilles Mimouni debitirao je 1996. triler-dramom "L\'Appartement", postmodernističkom narativnom slagalicom tipičnom za to vrijeme, u kojoj se eksplicitno oslanjao na Hitchcockove motive i postupke. Film je bio iznimno zapažen, nominiran je za Césara (francuska inačica Oscara) za najbolji debi te se okitio nagradom Britanske akademije za film i televiziju (BAFTA) u kategoriji najboljeg filma na neengleskim jezicima. Usprkos tomu, Mimouni poslije nije snimio nijedan film, dok je posve oprečan bio tijek karijere Monice Bellucci, koja je tumačila jednu od glavnih uloga i tako debitirala u francuskoj kinematografiji. Odmah je nominirana za Césara za glumicu koja najviše obećava, nakon čega je toj prelijepoj Talijanki put do statusa jedne od najvećih zvijezda europskog filma bio otvoren. Uz to je na snimanju upoznala Vincenta Cassela, nositelja glavne muške uloge, koji je već imao status nacionalne zvijezde i koji joj je nekoliko godina potom postao (i do danas ostao) suprugom. Uglavnom, "L\'Appartement" je na više razina bio značajan film, no zanimljivo, nikad nije dospio na američko tržište, pa onda, treba li spominjati, ni na naše. Kako je već notorna stvar da američki producenti i kompanije kupuju prava na remakeove europskih, napose francuskih hitova, ali i uglednih art filmova, nije čudno da su u eri ponovne afirmacije postmodernističke "zakučaste" naracije s inter/metatekstualnim signalima oronuli major MGM i ugledna nezavisna kuća Lakeshore Entertainment posegnuli za "L\'Appartementom", reprezentativnim izdankom takve poetike.

ELEMENTI IZ ORIGINALA
Sve što je dobro u \'Wicker Parku\' izravno je preuzeto iz francuskog prethodnika \'L\'Appartement\'

U američkoj verziji, nazvanoj "Wicker Park", Max (Vincent Cassel) je postao Matthew (Josh Hartnett), mladi poslovni čovjek zaručen za atraktivnu kćer svog šefa. Max treba poslom otputovati u Kinu, ali slučajno spazi svoju nekadašnju veliku ljubav Lisu (Diane Kruger u ulozi koju je u prvoj verziji igrala Monica Bellucci), prelijepu mladu ženu s kojom je okončao vezu pod nerazjašnjenim okolnostima. Umjesto da otputuje u Kinu, Max počne slijediti Lisu i uspije ući u njezin stan, no u njemu zatječe drugu ženu koja tvrdi da je Lisa (Rose Byrne, u prvom filmu Romane Bohringer), čije je pravo ime Alex (u francuskom izvorniku Alice). Alex je nova djevojka Maxova najboljeg prijatelja Lukea (Matthew Lillard; u francuskoj verziji, u kojoj se taj lik zvao Lucien, tumačio ga je Jean-Phillipe Écoffey), ali i najbolja prijateljica prave Lise, koja je u međuvremenu ušla u ljubavnu vezu s oženjenim muškarcem. Složena dramaturška shema dodatno je usložena miješanjem vremenskih razina i perspektiva iz kojih se događaji sagledavaju, tako da se svaki segment suodnosa likova, odnosno njihovih identiteta otkriva postupno, po načelu slagalice, da bi naposljetku kompletno složena slika otkrila sve nepoznanice. Sudeći po dostupnim kritikama, Mimounijev francuski izvornik bio je ozbiljan art-film, erotski triler u onom suštinskom značenju koje najbolje reprezentiraju romani Henryja Jamesa: složeno i suptilno oblikovanje složenih i suptilnih erotskih odnosa u kojima postoji neka presudna tajna, doslovna ili svojevrsna zavjera, u svakom slučaju igra moći u koju su protagonisti svjesno ili nesvjesno uključeni. Za razliku od često banalnih hollywoodskih i nehollywoodskih (eksploatacijskih) "erotskih trilera" koji spajaju odrednice standardnog kriminalističkog trilera i erotskog filma u smislu soft porna, erotski triler u plemenitijem smislu te sintagme bavi se trilernim (tjeskobno napetim, neizvjesnim, tajnovitim, s različitim razinama znanja protagonista, odnosno gledatelja, i uglavnom bez zločinačkih motiva) erotskim odnosima, pri čemu erotsko ne podrazumijeva tek (estetiziranu) obnaženost protagonista u seksualnim interakcijama, nego stvarnu erotsko-seksualnu složenost suodnosa likova. Američki remake znanog, ali ne naročito istaknutog škotskog režisera Paula McGuigana ("Wicker Park" mu je četvrti cjelovečernji kino uradak i prvi američki, a debitirao je 1998. filmom "The Acid House", adaptacijom priča Irvina Welsha koji je i napisao scenarij) poprilično je daleko od istinske erotske višeslojnosti i sofisticiranosti, odnosno onoliko joj je blizu koliko joj se proračunati hollywoodski projekt što želi istovremeno sjediti na dvije stolice (igranje po notornim žanrovskim pravilima romanse iliti melodrame + ambiciozni artizam) uopće može približiti.

PODILAŽENJE ŠIROKOJ PUBLICI
\'Wicker Park\' pokušava podilaženje širokoj publici predstaviti kao postmodernističku zaigranost

McGuigan je, čini se, filmofilski dobro upućen autor. Preuzima gotovu priču i narativni model od Mimounija (koji je pošao od inverzije "Vrtoglavice"/"Vertiga", zamijenivši Hithcockovu jednu ženu s dva identiteta dvjema ženama od kojih jedna pokušava preuzeti identitet one druge), ali ih zajedno s hitchcockovskim motivima vizualnostilski izlaže na način Briana De Palme, prvog velikog postmodernista američkog filma (ako ne računamo samog Hitchcocka kao anticipatora), koji se proslavio, ali i stekao velik broj (neupućenih) osporavatelja, upravo "kopiranjem" hitchcockovskih motiva i postupaka. Kroz cijeli film McGuigan koristi tipično depalminske dvostruke ekspozicije, ali ubacuje i verbalnu uputnicu na Fellinijev "Osam i pol" ("Otto e mezzo"); no presudnom se ipak čini veza sa slavnom melodramom Lea McCareyja "Ljubavna afera" ("Love Affair") iz 1939., odnosno njenim podjednako slavnim remakeom "Nešto za sjećanje" ("An Affair to Remember"), koji je 1957. s Caryjem Grantom i Deborah Kerr u glavnim ulogama ponovo režirao McCarey, a na koje se McGuigan i njegov scenarist Brandon Boyce oslanjaju izrazitom sentimentalnošću podcrtavajući motiv slučajnošću i nesporazumom rastavljenih ljubavnika koji naposljetku ipak pronađu zajedničku sreću. Naime, upravo sentimentalna stranputica snažno obilježava McGuiganov film; kažem stranputica, jer umjesto vrsnog McCareyjeva umijeća u baratanju žanrovski zadanim sentimentalijama, umijeća kojim uspijeva dosegnuti emocionalnu autentičnost, McGuigan poseže za prozaičnim sentimentalizmom kreativno najkompromitiranijeg žanra suvremenog Hollywooda – romantične komedije, a u pojedinim trenucima čini se da nije daleko ni od televizijskih sapunica. Da stvar bude gora, Škot "postmodernističkom samosvješću", verbalnom metatekstualnošću upućuje na latinoameričke sapunice, pokušavajući ono što mu je producentski bilo nametnuto radi širenja područja komercijalnog prodora u što šire gledateljsko tkivo predstaviti kao tobožnju postmodernističku zaigranost. Ta licemjernost kod "Wicker Parka", koja se pokušava prodati kao karakteristično postmodernističko istovremeno obraćanje i elitnoj i širokoj publici, smeta više od nevjerojatne scenarističke konstrukcije po kojoj, recimo, u doba mobitela i interneta dvoje zaljubljenika pokušava međusobno komunicati na daljinu isključivo fiksnom telefonijom, pa onda iz nemogućnosti izravnog fiksnotelefonskog kontakta proizađu svi fatalni nesporazumi. Jer temeljne neuvjerljivosti te vrste mogle bi se nadoknaditi emocionalnom uvučenošću gledatelja u svijet djela, no ne u filmu poput ovog gdje su ilustracijski kadrovi idealne ljubavne sreće na razini reklame za Pepsi. Uostalom, kako povjerovati adolescentskoj zvijezdi Joshu Hartnettu, zgodnom i fotogeničnom dečku s pozom buntovnika bez razloga, kad se njegovi pokušaji intenzivnog emotivnog proživljavanja, tj. ozbiljne glume, svode na uvijek iste "patničke" izraze lica? Kako povjerovati u iznimnu ljubav sofisticirane mlade žene profinjene ljepote i umjetničkog djelovanja za "mladića s ulice", budućeg poslovnjaka, kad ga scenarist nije opskrbio sugestivnim verbalnim darom, odnosno replikama? Kako uživati u erotskim prizorima kad producenti ne dopuštaju iole dulji i precizniji pogled na tjelesnu ljepotu Diane Kruger i Rose Byrne?

Sve što je dobro u "Wicker Parku" – fascinantna (no danas već pomalo potrošena) narativna slagalica prožeta vječno intrigantnom hitchcockovskom (erotskom) motivikom - izravno je preuzeto iz francuskog prethodnika. Ono što je novo (trivijalni sentimentalizam), izraz je standardne inferiornosti aktualnog hollywoodskog senzibiliteta. "Wicker Park" mješanac je major i nezavisne produkcije u kojem nezavisni aspekt kreativne nesputanosti naizgled dominira, ali to je samo privid: ispod ovlaš zategnute artističke mreže bezdan je komercijalnog niskoumlja, siromaštvo duha kompenzirano materijalnom pohlepom.