Na filipinskom otoku Mindanao pronađeni su Yoshio Yamakawa i Tsuzuki Nakauchi, pripadnici 30. divizije carske vojske, koji su se od 1945. godine skrivali od neprijateljskih vojnika. I svaka im čast. Dobro su se skrivali. Ako se Gotovina bude tako skrivao, uči ćemo u Evropsku uniju početkom idućeg stoljeća. Uglavnom, Japanci bi trebali dobiti odlikovanje za požrtvovnu kamuflažu i borbenu ustrajnost. Umjesto toga oni se, navodno, boje da će ih, ako se vrate u Japan, vojni sud optužiti za dezerterstvo. Starci koji su dobrano prevalili osamdesetu, eto, još se uvijek bore u ratu koji je završio prije 60 godina. Takvi vojnici su san svakog vojskovođe i svake vojske. Čudi jedino što je takva vojska izgubila rat. Pogotovo ako znamo da se svaki rat dobiva srčanošću i hrabrošću, a ne materijalnim sredstvima. Veterani različitih vojski i iz različitih ratova okupljaju se po svijetu na datume značajnih bitaka, nose crna odijela s odlikovanjima i prisjećaju se kako je to bilo onda, izmjenjuju uspomene, modificiraju ih, a ponekad se i senilno svađaju oko toga kako se zvao poneki zapovjednik, gdje se sve događalo i tako dalje. Yoshio Yamakawa i Tsuzuki Nakachi to su živjeli u sadašnjosti. Nisu, navodno, znali niti da je Japan kapitulirao. Zanimljiva je zapravo činjenica da svakih nekoliko godina u azijskim prašumama pronađu ponekog Japanca koji nije znao za kapitualciju Japana i nastavljao je svoju borbu. Ili svoje skrivanje. Mi to zovemo fanatizam, a oni vjerojatno odanost domovini. Samo što se u slučaju pronađenih Japanaca u tu odanost dobrano umiješao i apsurd. Mogu ih lako zamisliti kako se skrivaju po filipinskim džunglama, jedu guštere i kukce, proizvode primitivno oružje i oruđe, snalaze se s onim što nalaze u prirodi i polagano, iz pripadnika carske vojske postaju divljaci sposobni za život u prašumi. Izolirani od svijeta, uplašeni, sa sviješću da su dezertirali i napustili borbu te ih je to zacijelo mučilo svih ovih 60 godina. To jako podsjeća na jedan meni jako drag film, Mediterraneo, u kojemu glavni junaci, Talijani, također naknadno saznaju da je rat gotov, ali je mnogima od njih žao jer su se toliko srodili s grčkim otokom na kojemu su bili stacionirani, da ga osjećaju kao drugu domovinu. Tko zna, možda je tako bilo i s ova dva japanska vojnika? Ili su pomislili da ne smiju odstupiti sa svojih položaja. Zamišljam ih negdje u bunkeru usred džungle kako svakodnevno promatraju okolicu dalekozorm, smjenjuju se na straži, dižu japansku zastavu, kunu se na vjernost caru, a onda pojedu za doručak po dva tri gušterčića i u patrolu. Da se zna što je japanski vojnik.

Fascinira zapravo da su, barem koliko me sjećanje služi, većina naknadno pronađenih vojnika upravo Japanci. Nad tim se također treba zamisliti. U domovini, poslije rata prionuli su poslu pa sada proizvode Honde, Mazde i Toyote koje se, navodno, kvare manje i od Rollseva. Krase ih metodičnost i preciznost. A takvi su i kad se treba skrivati od neprijatelja. A to što neprijatelja odavno nema u njihovom izmišljenom svijetu nije važno jer oni ostvaruju sebe upravo preko postojanja neprijatelja. Osim odlikovanja, valjalo bi ih uvrstiti i u Guinnesovu knjigu rekorda jer su svakako rekorderi u skrivanju. Tek na ovakvim primjerima koji su nam apsurdni, a zapravo svjedoče o nezamislivim ljudskim tragedijama, možemo pokušati razumjeti kolika je bila vjera japanskoga vojnika u vojsku, cara, domovinu i nepobjedivost koju su proklamirali. Možda su i čuli nešto o kapitualciji, ali nisu vjerovali dezinformacijama koje neprijatelj plasira da bi narušio moral carske vojske. Izolirali su se, sakrili i kao da su prespavali dobar dio dvadesetog stoljeća. Ne znam je li to, načelno, dobro ili loše, ali to su ljudi koji nisu znali za atomske bombe, možda još maštaju o svojim kućicama i malim vrtovima negdje u predgrađu Nagasakija, oni nisu čuli za Sputnik i psića Lajku koje spominje njihov poznati sunarodnjak, Murakami, u svom romanu «Moj slatki sputnik», ti tipovi pojma nemaju da je živjela Marlyn Monroe, da je umro Elvis i da se dalje pojavljuje kao duh, oni ne znaju ni za kubansku krizu ni za Kennedyja, pojma nemaju tko su Beatlesi i da je Lennon ubijen, zapanjila bi ih činjenica da je Kina svjetska sila, a Singapur Azijski div, čudili bi se televizoru, a kompjutori bi im bili SF, možda nemaju pojma da je pao svjetski komunizam, od zidova znaju samo za kineski, za onaj berlinski nikada nisu imali prilike čuti. Tako, eto to, zamišljam. Možda malo romantično, iako je posve vjerojatno da su Yoshio i Tsuzuki živjeli u nekoj, kakvoj takvoj civilizaciji, ali su se eto, malo klonili Japana. Zbog onoga o dezerterstvu.

Bila bi to samo još jedna od bizarnih pričica s poleđine novina, da ne implicira i neka ozbiljnija pitanja. Recimo, što da se radi s ocem ili djedom koji se iznenada pojavio nakon 60 godina? Najbolje je smjestiti ga u starački dom pa neka tamo piše memoare. A bilo bi stvarno zanimljivo pročitati ili čuti njihova iskustva u preživljavanju. Kako su to činili, čime su se hranili, kako to da su uspjeli preživjeti, i što je najvažnije: kako su uspjeli preživjeti tako dugo? Stvar bi svakako bila instruktivna vojnim stručnjacima, a i moderna je. Pogotovo u eri pseudodokumentarnih emisija o preživljavanju. Recimo na Mljetu. Svaki takav Japanac ostavio bi za sobom sve druge članove plemena. Krajnje je bizarno što danas na televiziji gledamo nekakvu bezveznu igru preživljavanja i ona je za nas, kao i većina proizvoda popularne kulture vrsta bijega, zapravo dezerterstvo iz stvarnosti. Svi mi pomalo pred ekranima volimo dezertirati iz stvarnosti, a tako nam je ustrojena i kultura: mediji proizvode virtualnu stvarnost, novac stvara fikcionalnu Arkadiju, a turizam nas također vodi u nepostojeće svjetove slapova, hotela u obliku piramida, plastičnih atrakcija i posvemašnjega kiča. A s Big brotherom i preživljavanjem je tako: oni koje neprestano snimaju kamere kako žvaču, spavaju ili seru i to prenose milijunima, zapravo se prilično konzekventno skrivaju od realiteta. Iako pridjev realan stoji u naslovu tih emisija. Sve to su ovi japanski starci izbjegli. Trebamo li ih žaliti ili im zavidjeti?