Božo Novak rodio se 1925. na Hvaru, odakle je 1942. otišao u partizane. Poslije rata ostvario je brzu medijsku karijeru, vodio je Agitprop u sukobu sa Staljinom, a u Beogradu usko surađivao s Milovanom ĐilasomBožo Novak rodio se 1925. na Hvaru, odakle je 1942. otišao u partizane. Poslije rata ostvario je brzu medijsku karijeru, vodio je Agitprop u sukobu sa Staljinom, a u Beogradu usko surađivao s Milovanom Đilasom "Kada vam zabrane javne nastupe i u medijima vas blate, najsmješnije je to što bi autori napada dolazili u moj stan i ponavljali istu priču, kako ih je Udba prisilila da me difamiraju. A ja sam ih tješio i govorio da ih shvaćam, iako se često radilo o ljudima kojima sam napravio brojne usluge. Pretpostavljam da bi to išlo u nedogled da supruga nije izgubila živce i rekla: 'Popili su ti sav whiskey, a ti ih žališ, iako više nemaš novca da bi kupio novi.' Žene su kao i obično racionalnije nego muškarci", ne bez patetike u glasu govori Božo Novak opisujući disidentsku fazu koja je trajala između 1972. i 1990., kada mu je kao maspokovcu zabranjena svaka javna aktivnost. Gledano s pozitivne strane, bar nije poput Vlade Gotovca završio u zatvoru, međutim prisilno umirovljenje s položaja uspješnog direktora Vjesnika također je bila teška osveta Titova režima.

Božo Novak rodio se 1925. na Hvaru, odakle je 1942. otišao u partizane. Poslije rata ostvario je brzu medijsku karijeru, vodio je Agitprop u sukobu sa Staljinom, a u Beogradu usko surađivao s Milovanom Đilasom. Jedan je od prvih glavnih urednika Slobodne Dalmacije i Vjesnika, a kao direktor etablirao je Vjesnikov koncern kao jednu od deset najjačih medijskih kuća Europe. Onda je stigla 1971. i kao sljedbenik Mike Tripala i Savke Dabčević-Kučar ekskomuniciran je iz javnog života. Vratio se 1990. kao jedan od osnivača HHO-a u kojem djeluje i danas. Ovih dana objavio je opsežno djelo "Hrvatsko novinarstvo u XX. stoljeću", a za Nacional opisuje najvažnije susrete i ljude s kojima se susretao u proteklih šest desetljeća.

NACIONAL: Može se pretpostaviti da ste dugo radili na ovoj knjizi.
- Radio sam je posljednjih deset godina na poticaj Ante Gavranovića za koga sam pripremao prilog o povijesti hrvatskog novinarstva između 1771. i 1995. U razgovoru smo vidjeli da nakon mojeg Suvremenog novinarstva koje sam izdao još 1964. nitko nije obradio povijest novinarstva u ovoj zemlji. Bio je to opsežan posao. Tri-četiri godine sam proučavao dokumentaciju Hrvatskog državnog arhiva i Nacionalne i sveučilišne knjižnice i vidio oko 40.000 raznih dokumenata. Osim toga, ove godine se navršilo 170 godina od osnutka Gajevih Novina horvatskih i Danice. Želio sam pokazati koliko je ideja slobode u novinstvu pridonijela stvaranju današnje samostalne Hrvatske. Ovoj knjizi sam se posvetio jer želim otrgnuti od zaborava napore naših kolega koji su stvarali hrvatske medije i brojne novinare, posebno urednike, koji su se na tom putu žrtvovali i često stradali. Knjiga naglašava stare, dobre i trajne vrijednosti naše profesije i to da je glavna dužnost novinara služiti javnosti, a ne političarima, te da ostanu profesionalni, neovisni i čestiti. Najgore je biti manipuliran i pokoren novinar.

NACIONAL: Zašto je razdoblju poslije 1990. posvećen relativno skroman prostor?
- Zato što sam u prvi mah knjigu htio završiti s izborima 1990., a ovih posljednjih petnaest godina ostaviti nekom drugom autoru. Ali ponijela me želja da opišem kako se stvarao informativni sustav u samostalnoj Hrvatskoj jer su i u ovom razdoblju nastali neki važni listovi poput Nacionala, Glorije, Globusa ili Jutarnjeg. Osim toga, htio sam pokazati da se vlast prema medijima često ponašala na stari način i to sam napisao. Još ne postoji dovoljna povijesna distanca da se pošteno i mjerodavno opiše ovo razdoblje.

NACIONAL: Tko su za vas najveći hrvatski novinari?
- Riječ je o dugom razdoblju, a ne želim biti nepravedan i nekoga ispustiti. Do 1928. i atentata na njega, najviše tekstova napisao je Stjepan Radić. On je osnovao mnoge listove jer je shvaćao da bez novina ne može promovirati ideje za koje se zalaže. Drugo središte bilo je oko Tipografije, tu su bili Vladimir Lunaček, Milivoj Dežman i Josip Horvat, koji su izdavali Obzor i Jutarnji list. Postojao je i drugi zagrebački koncern Jugoštampa u kojem su djelovala velika novinarska imena Ive Mihovilović i Hrvoje Macanović, koji su radili u Novostima. Veliko i tragično predratno ime našeg novinarstva bio je dr. Ilija Jakovljević koji je bio glavni urednik Mačekova Hrvatskog dnevnika kojeg je naklada iznosila i do 100.000 primjeraka. U tom razdoblju ističe se Šime Balen koji je uređivao ilegalni politički Vjesnik i koji je poput mnogih osoba s ovog popisa bio zatvaran i šikaniran. Novu poslijeratnu generaciju predvodi Frane Barbieri, a tu su bili Fadil Hadžić, Živko Vnuk, Berto Črnja, u proljećarskom razdoblju Krešimir Džeba, Vlado Gotovac, Veselko Tenžera, Neda Krmpotić i Milovan Baletić, te na radiju i televiziji Ivo Bojanić, Josip Šentija i drugi. Uoči raspada Jugoslavije isticali su se Joško Kulušić, Veljko Vičević, Joža Vlahović i Mirko Galić. Jako cijenim urednike koji su Večernji list iz malog lokalnog pretvorili u najveći nacionalni list, od Davora Šošića i Milana Bekića do Stjepana Andrašića.

NACIONAL: Zaboravili ste Miljenka Smoju.
- Ovo su sve bili glavni urednici, a on to nije bio. No malo ljudi zna da sam ja Smoju doveo u Slobodnu Dalmaciju. U ratu sam vodio omladinsku organizaciju na srednjodalmatinskim otocima i kada su završile borbe, želio sam raditi nekakav normalan posao. Jednog sam dana šetao rivom kada me vidio Neven Šegvić, arhitekt, i rekao "dođi raditi u Slobodnu Dalmaciju". U to vrijeme sve splitske novinare su pokupili i odveli u Zagreb i Beograd. Slobodna je trebala biti dnevni list, a nismo imali novinara, tako da sam nekako okupio 12 dopisnika koje sam doveo u Split i počeli smo raditi novine. Među njima je bio i Smoje. Naša sreća je bila u tome što smo za mentore imali nekoliko iskusnih novinara koji su nas učili poslu. Slobodna Dalmacija razlikovala se od zagrebačkih i beogradskih listova jer smo mi dopustili raditi ljudima koji su u ratu pisali za talijanski La voce del popolo di Spalato ili ustaško Novo doba. Iz Komiteta su nam govorili da ih se riješimo, ali nismo ih htjeli poslušati. Poslije sam našao potvrdu za ovakav stav, kada sam 1963. tijekom studijskog boravka u Americi sedam dana proveo kao gost Martina Luthera Kinga. Sjećam se da je ponavljao dvije rečenice: "Koliko god bilo teško vrijeme uvijek imajte mogućnost biti čestiti" i "Zlo na svijetu postoji samo zato što se s njime mire dobri ljudi". U životu sam se pokušavao voditi ovim Kingovim mislima.

NACIONAL: Iz Splita ste u Zagreb došli preko Beograda?
- Ako ne računam kraći prekid kada sam otišao u Beograd na školovanje u Višu političku školu koja je imala novinarsko-diplomatski odjel, u Splitu sam ostao do sredine 1949. Jedno vrijeme sam vodio unutarnju rubriku, a zatim sam postao glavni i odgovorni urednik. U to vrijeme trajala je žestoka borba protiv Informbiroa i poslali su me u Agitprop u Zagrebu da vodim propagandu protiv Staljina. U ekipi su bili Frane Barbieri, Joško Palavršić i drugi s kojima smo odgovarali na rusku kampanju. Ali vodeći ovu kampanju upozoravali smo da i neke stvari kod nas nalikuju onima u SSSR-u. Onda je stigao novi befel da moram u Beograd, gdje sam radio kod Milovana Đilasa. U Beogradu sam pokrenuo časopis Međunarodna politika, koji izlazi i danas, a radio sam u Jugopressu koji je osnovao Đilas s ciljem da konkurira birokratiziranom Tanjugu. Đilas je bio tip razbarušenog i nepredvidljivog intelektualca. Prihvatio je ideje laburizma i pokušao ih nasilno progurati, što je u Partiji izazvalo velik unutarnji revolt. Kad je 1953. umro Staljin, KPJ se podijelila na dvije struje, jedna je smatrala da je raskid s SSSR-om definitivan, a druga da je Staljinovom smrću došlo vrijeme za povratak u okrilje istočnog bloka. Često smo raspravljali o tim temama i Đilas se čvrsto opredijelio za socijaldemokraciju zapadnog tipa, što je bio glavni razlog njegova pada. Sve do Đilasova pada bio sam zamjenik direktora i urednik unutarnje politike u Jugopressu. Dok sam pisao izvještaj o Đilasovoj ostavci u parlamentu, došao je Vladimir Bakarić i rekao: "Bježi u Zagreb, jer ako ostaneš do sutra u Beogradu, skinut će ti glavu." Poslušao sam ga.

NACIONAL: Jeste li bili komunist?
- Kako da ne, iako sam se u antifašistički pokret uključio kao katolički omladinac s Hvara. Na naš odgoj utjecali su dalmatinski pravaši i narodnjaci i nikako se nismo mogli pomiriti da Hvar bude dio Italije. Moj otac je bio obrtnik i prvi je u Hvaru za 1. svibnja rekao svojim radnicima da ne rade, podijelio im crvene karanfile i izveo ih na ulicu. No kada je počeo rat, nitko od nas nije bio komunist ili ljevičar, ali ipak smo svi otišli u partizane jer nismo htjeli pasti pod talijansku vlast. Za razliku od SSSR-a nismo odgajani na boljševizmu, nego na antifašizmu i borbi protiv Talijana. Na tim osnovama smo ulazili u komunističku partiju i poslije došli u sukob s njezinim snažnim boljševičkim krilom.

NACIONAL: Vaša obitelj bila je bliska i s Grgom Novakom, predsjednikom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
- Grga Novak bio je veliki prijatelj mog oca, a poslije se brinuo o meni. Prije nego što sam 1964. objavio Suvremeno novinarstvo otišao sam na studijsko putovanje u Englesku i boravio u redakciji Daily Telegrapha. Knjiga je bila senzacija jer prvi put nisu bili spomenuti ni Partija ni socijalizam. Bila je okrenuta zapadnim novinarskim standardima i našem iskustvu. Prije toga, 1962. Društvo novinara objavilo je Horvatovu Povijest novinarstva i tako su nacionalna tradicija i ideje lenjinskog novinarstva, spajajući se s vrijednostima zapadnog novinarstva, postajali dio naše novinarske prakse.

NACIONAL: U šezdesetima je Vjesnik ostvario golemu ekspanziju?
- Kada sam se vratio u Zagreb, odlučio sam razbiti dotadašnji sovjetski sustav organiziranja redakcije i uveo sustav deska gdje je urednik vijesti postao glavni komandant. Zatim je Radovan Stipetić napravio novi dizajn Vjesnika prema uzoru na talijanski Il Giorno. Tada je Vjesnik postao građanski list, a potom smo krenuli u razbijanje monopola prema kojem su samo beogradski listovi imali dopisnike u inozemstvu. Morali smo stvoriti vlastita devizna sredstva, s Pan Amom smo sklopili ugovor o besplatnim kartama za sve destinacije osim Amerike i ubrzo smo imali razgranatu dopisničku mrežu. Uz sve to i tehnički smo napredovali, a Frane Barbieri je nagovorio Đuru Kladarina da kupi bakrorotaciju kako bi se novine tiskale u boji. Tako je u Hrvatsku uveden višebojni novinski tisak. Kada sam bio glavni urednik 1961. , imali smo nakladu 105.000 primjeraka, a kada je Baletić 1971. smijenjen, naklada je iznosila 103.000, ali je ostvaren mnogo veći financijski dobitak. Tih desetak godina išlo nam je nevjerojatno dobro. Peri Zlataru sam najprije dao da uređuje Plavi Vjesnik, a zatim Studio koji se prodavao u 300.000 primjeraka. A naklada VUS-a i Arene dosezala je 400.000 primjeraka. Slijedili su ih Start i Svijet. Imao sam vezu s lordom Thompsonom koji je bio vlasnik The Timesa i otišao sam u London vidjeti novu višebojnu novinsku tehniku. Bili smo prvi u Europi koji smo uveli višebojni offset stroj i na njemu smo 1969. tiskali Večernji list koji je u nekoliko godina postao nacionalni list s nakladom do 400.000 primjeraka.

NACIONAL: U to vrijeme došlo je i do prvih razilaženja s Titom. Priča se da ste odbili neke njegove zahtjeve za smjenama u redakciji.
- Uspjeli smo razbiti savezni unitaristički informativni sustav koji je posebice davio Radio televiziju Zagreb jer je nametao da važne info-emisije uređuje i emitira RTV Beograd. U odvajanju od tog sustava glavnu ulogu odigrali su Ivo Bojanić i Josip Šentija. Prvi put sam zamalo nastradao 1962. u Prištini, kada sam zahtijevao da prekinemo pravilo po kojem jugoslavenski listovi ne smiju međusobno polemizirati. Ja branim interese Hrvatske i normalno da moram polemizirati s Politikom koja brani Srbiju ili Borbom koja zastupa federaciju, kazao sam. Zatražio sam i da odbacimo floskulu Moše Pijade po kojoj je novinar univerzalni neznalica. Postali smo samosvjesni, ali onda je 1969. sovjetska vlada od Tita zatražila da disciplinira tisak, posebice Vjesnik, uz obrazloženje da je antikomunistički. Tito nas je pozvao na Brijune i zatražio da prihvatimo Kardeljev novi zakon o štampi koji je predvidio jači utjecaj Partije na medije. "Na to ne pristajemo", rekao sam u ime svih kolega i dodao da trebamo dalje liberalizirati novinstvo i otvarati ga. Tito se nije ljutio jer je vidio da protiv sebe ima frontu svih novinara. Usred noći me nazvao njegov ataše za tisak i rekao: "Šaljem ti Titove govore, on želi da ih pogledaš." Unio sam neke izmjene, Tito ih je prihvatio i izgovorio ono što sam napisao. Drugi sukob bio je kada je VUS trebao objaviti Kopiničeve memoare. U Vjesnik je došao pisac knjige Vjenceslav Cenčić s Titovom preporukom za objavljivanje. Zahtijevao je da objavimo dijelove knjige koji kompromitiraju Andriju Hebranga. Odbio sam. "Hebrangova krivica nije dokazana i to ne možemo objaviti. VUS će istražiti što se dogodilo, ali ovo ne objavljujemo." U travnju 1970. izbila je tzv. Berlinska špijunska afera u kojoj su obavještajne službe podmetnule dokumente u kojima se hrvatsko rukovodstvo optužilo za suradnju s Jelićevim ustaškim pokretom. Tito je morao zaštititi svoje obavještajce i preko Pere Pirkera je tražio da smijenim Milovana Baletića, tadašnjega glavnog urednika Vjesnika. Trebalo je ispasti da je za sve kriv novinar zato što je donio sve te informacije. Tako bi se svi kreatori afere elegantno izvukli. "Reci Titu da ne može smjenjivati moje glavne urednike", tada sam rekao. Nije bilo reakcije.

NACIONAL: Ali 1971. ste se našli na listi pedesetorice i kao kontrarevolucionar eliminirani ste sa svih javnih dužnosti.
- Savez boraca je sastavio i objavio poprilično veliku listu ljudi koje treba uhititi, a među njima smo bili i mi novinari, Neda Krmpotić, Ivo Bojanić, Krešo Džeba, Vlado Gotovac, ja i neki drugi. Postojalo je nekoliko odluka o uhićenjima novinara, ali nisu se usudili jer su nas podržavali brojni utjecajni svjetski novinari. U Vjesnik je došlo pismo u kojem su se za moju sudbinu zanimala tri najvažnija čovjeka američkih medija Wayne Gilbert, glavni urednik The Washington Posta, stručnjak za revije i futurist Alvin Taffler i Roland Tooka, rukovoditelj sustava radio i TV stanica u New Yorku. Pismo je vraćeno autorima s naznakom "nepostojeća ličnost", ali očito je imalo utjecaj. S druge strane, kada je Bakarić 1972. došao u Rim, predstavnici talijanskih komunista su mu rekli da više na njih ne računa ako nas počnu uhićivati. Umjesto toga, prisilno sam umirovljen uz veliku medijsku diskreditirajuću kampanju. Najprije sam dao ostavku u CK, onda i kao direktor Vjesnika, a u osudi partijske organizacije sugeriralo se moje uhićenje. Optuživali su me da sam maspokovac, kontrarevolucionar, tehnomenadžer, truli liberal i da nisam slušao Tita i Bakarića. Nisu mogli osporiti da je Vjesnik, dok sam ja bio direktor, postao najmoćniji informativni sustav u Jugoslaviji i jedno od deset najvećih europskih novinskih poduzeća. Dok sam bio direktor, Vjesnik je ostvarivao veliki profit uz uvođenje najnovije tehnologije. Sagradili smo oko tisuću stanova, odmaralište, imali najveće plaće u Jugoslaviji, a svaki naš radnik je poslije tri godine imao pravo na stan. Godinu 1971. završili smo s 5 milijardi dinara profita. Bio je to plod reformske proljećarske politike Savke, Tripala i Haramije koja je ukinula ratnu podobnost novih generacija i tako oslobodila nacionalnu energiju te potaknula golemu ekspanziju gospodarstva i kulture. Posebno je bilo dragocjeno njihovo zalaganje za medijske slobode i prava onih koji misle drukčije. Bila je to novost u komunističkim sustavima cijenjena u Zapadnoj Europi i Americi. Na kraju mi je Društvo novinara trajno oduzelo pravo da se bavim novinarstvom, dobio sam malu plaću i kada sam vidio da ne smijem raditi, otišao sam kući na Hvar, bacio brod u more, plovio i lovio ribu te idućih 18 godina bio izvan svakog javnog života. Čitao sam knjige, izrezivao članke iz novina i živio između Hvara i Zagreba. Budući da nisam smio istupati, Grga Novak mi je dao da napišem knjigu Povijest hvarskog ribarstva u srednjem vijeku pa sam se četiri godine s Tonkom Novakom-Kranjcem bavio ribarima koji su na Hvaru živjeli prije osam stoljeća. Postojala je direktiva da se nitko s nama ne smije družiti, a kada bismo se našli u Gradskoj kavani, Večernji list bi objavio tekst kako su štakori izišli na ulicu. Znao sam reći da su nas profesionalno ubili, a onda osudili da živimo.

NACIONAL: Kao član HHO-a u lipnju 1993. imali ste prilično žestok sukob s Franjom Tuđmanom.
- Nisam se htio uključiti u stranke, nego sam djelovao u nevladinim udrugama koje su promicale medijske slobode Tako sam postao jedan od osnivača HHO-a. Bio je to jako zanimljiv susret koji je započeo svađom, a završio u pomirljivom tonu. Kako odmah ne bi nastao incident, uz Tuđmana smo posjeli Miku Tripala i Zvjezdanu Znidarčić, a Čička smo odmaknuli malo dalje. Unatoč tome, počeo se jako živcirati. Tada sam blago lupio šakom po stolu i rekao: "Slušaj, s nama tako ne možeš razgovarati." Svi su me gledali s čuđenjem jer slovim kao miran čovjek. No tada se situacija smirila i počeli smo normalno razgovarati i davati mu primjere revanšizma, kršenja ljudskih prava i izbacivanja novinara iz redakcija u kojima su radili. Tuđman je tvrdio kako nema podatke o tim stvarima, a potom zaključio da smo svi na istoj strani. Mislim da je imao dobre namjere, ali su ga najbliži suradnici blokirali i spriječili da do njega dođu mnoge važne informacije.

NACIONAL: Vas dvojica ste neko vrijeme bili bliski suradnici?
- Upoznali smo se 1962. kada je došao u Zagreb. Bili smo obiteljski prijatelji, naša djeca su se družila, a u to vrijeme sam s njegovim Institutom za historiju radničkog pokreta potpisao ugovor za knjigu Politička povijest Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Već sam bio primio honorar, ali onda sam došao do njega i rekao: "Ajmo riješiti ove probleme. Reci što ćemo s Bleiburgom i Hebrangom ili Mačekovim antifašizmom. Što ćemo s 1944. kada nakon ulaska Crvene armije Tito kompletno mijenja politiku i započinje boljševizaciju Jugoslavije?" Tuđman je bio realan: "Slušaj, mislim da još nije vrijeme za nešto takvo." Rekao sam mu hvala, vratio novac, a rukopis stavio u sanduk i zatvorio ga. I u ovoj knjizi sada objavio.

ŽIVOTOPIS:
Rođen 18. 5. 1925. na Hvaru
1942. Odlazi u partizane
1945. - 1949. Radi u Slobodnoj Dalmaciji kao novinar, a potom glavni urednik
1949. U Beogradu postaje urednik Đilasova Jugopressa
1955. – 1963. Glavni urednik Vjesnika
1963. – 1971. Direktor novinsko-izdavačke kuće Vjesnik
1966. – 1969. Saborski zastupnik
1972. – 1990. Nakon što mu je zabranjen javni rad odlazi na Hvar
1990. Uključuje se u rad nevladinih udruga, a trenutačno je predsjednik Vijeća za medije HHO-a