Pred koji tjedan na programu HTV-a našlo se jedno od najbizarnijih izdanja Oprah Showa. Tema je bila seksualno uznemiravanje i/ili zlostavljanje maloljetnih osoba i djece, a Oprah i njezin dežurni mudrac, ovaj put neki pastor, naučavali su kako napasnicima treba oprostiti, ne radi njih samih, nego da bi napastovani sami sa sobom raščistili neugodne stvari i krenuli dalje u normalan život. Osim što su pomiješali oprost s odbacivanjem životnih utega i tako implicitno promovirali poprilično čudno shvaćanje morala, Oprah i pastor zamislili su kao završnu kulminaciju emisije javnu ispovijed osuđenog napastovatelja maloljetnice, koji je poput bivših alkoholičara ili narkomana pozvao sve (pseudo)pedofile, na tipično američki način "sugestivno" gledajući u kameru i "dojmljivo" izgovarajući naučeni govor, da se suprotstave svojim neprihvatljivim nagonima. A onda je uslijedio vrhunac: zlostavljana djevojčica, koja sada ima nekih 15, 16 godina, ustala je i dirnuta riječima napasnika, inače svog očuha, javno mu, kao prava kršćanka, sve oprostila i pozvala ga da se u znak pomirenja zagrle, što je siroti (pseudo)pedofil jedva dočekao. No u tom trenutku idilu koju su Oprah i pastor tako lijepo zamislili omele su tri sestre iz publike, mlađe sredovječne žene koje su u mladosti također bile žrtve seksualnih napasnika. One nisu povjerovale pokajniku i zaključile su da mu nikad ne bi dopustile da ih zagrli, što je pokvarilo Oprahinu koncepciju i donijelo bar tračak složenijeg pogleda na tu delikatnu vrst erotsko-seksualnih odnosa.

  Dostojanstven, mada, reći ću odmah, ne posve uspio pokušaj pristupa dotičnoj temi ponudila je Nicole Kassell, diplomantica filmske škole Newyorškog sveučilišta, u svom cjelovečernjem igranom debiju "The Woodsman: Dodir bez opravdanja." Kassell, koja se prethodno u 25-minutnom igranom filmu "The Green Hour" bavila suočavanjem jedne žene s vlastitim lezbijstvom, očito ne bježi od intrigantnih tema, a za onu pedofilije oslonila se na kazališni komad Stevena Fechtera, s kojim je napisala i scenarij. Dakako, za film o pedofiliji sagledanoj iz perspektive samog pedofila nije mogla naći financijere u Hollywoodu, pa ga je snimila u nezavisnoj produkciji. Uspjela je za svoj projekt zainteresirati bračni par Kevina Bacona i Kyreu Sedgwick, dobro znane glumce, a Bacon se angažirao i kao izvršni producent. Zajednički trud okrunjen je jako dobrim kritikama te prođom na festivalima i dodjelama raznih nagrada, no zahvaljujući poštenom autorskom pristupu škakljivoj temi Hollywood je film jednostavno ignorirao.

  Pa iako je Bacon ostvario sjajnu ulogu, jednu od najboljih u prošloj godini, nije nominiran ni za Oscara ni za Zlatni globus, niti je to "Woodsmanu" uspjelo u bilo kojoj kategoriji. Kad se zna da su zadnjih godina u pogledu Zlatnih globusa i Oscara jako dobro prolazili nezavisni filmovi poput "Monster's Balla" i "Čudovišta" (Monster), od kojih je prvi "Woodsmanu" inferioran a drugi od njega zasigurno nije bolji, onda se mora postaviti pitanje zašto su rasizam i serijska ubojstva, kojima se bave ti filmovi, prihvatljivije i podobnije teme od pedofilije? Već sama potreba da se takvo pitanje postavi jasno demantira u zadnje vrijeme često opetovane tvrdnje o detabuiziranosti seksualnosti, pogotovo one rubne, ali vodi i dalje, do toga da se upitamo gdje je kraj nastojanjima, u Americi već široko prakticiranima, da se stvarni ili tek od države proklamirani seksualni prijestupi tretiraju kao (daleko) veći grijeh od ratnih zločina u kojima "naši" ubijaju "njihove"? Jedna Amerikanka dobila je 7 godina zatvora zbog međusobno dobrovoljne ljubavno-seksualne veze s maloljetnikom koja je naposljetku završila brakom, dok će jedna druga Amerikanka, vojnikinja, proći s mnogo blažom kaznom premda se sustavno sadistički iživljavala nad iračkim zarobljenicima. Takve pravosudne perverzije koje su jasan znak društvene patologije kao da nikog ne zanimaju.

  No vratimo se samom filmu. On se bavi pokušajima Waltera (Bacon), koji je zbog, po svemu sudeći blažeg oblika pedofilije proveo 12 godina u zatvoru ("uznemiravao sam djevojčice, ali ih nikad nisam povrijedio", riječi su kojima opisuje svoj slučaj), da se vrati u tzv. normalan život. Walter se ne želi odreći komunikacije s omiljenim mu djevojčicama između 10 i 12 godina starosti, ali tako bi volio da s njima može samo razgovarati, bez buđenja seksualne želje. Svjestan je da (proto)seksualni odnos sa osobama seksualno nedorasle dobi nije ispravan, ali isto tako jasno mu je da mu je to najveća radost u životu. Situacija je daleko složenija nego kod uobičajenih skrivenih erotsko-seksualnih poroka, pri kojima bludnik obično prezire ono što ga uzbuđuje i svoje porive lako može tumačiti kao povremene i sporedne, a čak i eventualnu ovisnost o njima doživljavati kao nešto relativno srodno ovisnosti o drogama (čest slučaj kod izvorno heteroseksualnih muškaraca koji u nekom razdoblju života otkriju homoseksualne sklonosti). No kod pedofila poput Waltera riječ je o nečem posve drugom. On svoj porok nikad ne može doživjeti "posve poročnim", jer objekti njegove želje privlačne su djevojčice na pragu puberteta, simbol nevinosti i dražesti. On se nadahnjuje onim čime su se nadahnjivali Dante, Byron, Poe, Nabokov i podosta drugih ljepoduha, pa kako da svoje sklonosti doživi suštinski i istinski nepriličnima?

  U ključnim scenama filma Walter upoznaje i razgovara s 12-godišnjom djevojčicom Robin. Asocijalan i konstantno anksiozan, on u tim trenucima biva obasjan autentičnom radošću, od čovjeka zatvorenog u čvrstu ljušturu otuđenosti pretvara se u ležernu, komunikativnu i sretnu osobu. No postoji i taj prokleti poriv da mu djevojčica sjedne u krilo, da ju osjeti cijelim tijelom, poriv koji ranjava nevinost – njezinu svakako, njegovu ako je ima. U presudnoj drugoj sceni s djevojčicom u parku, Walter će shvatiti da je ona već žrtva svog oca i da je spremna ponovo postati žrtvom – za njega, jer osjeća neku sklonost za tog neznanca kojeg je jučer upoznala. Tada će spoznati da joj nanosi bol i odustati (čime je film anticipirao nedavno pokrenutu terapiju pedofila koja se zasniva na njihovom upoznavanju s patnjom žrtava). A kasnije navečer teško će prebiti drugog pedofila koji je vabio dječake pred osnovnom školom, obračunavši se na taj način s vlastitom tamnom stranom, ali i s osobno mu i društveno manje prihvatljivom homopedofilijom (je li film u tom smislu implicitno heteronormativan?).

  Nicole Kassell vrsna je redateljica – vizualnim oblikovanjem, montažnim ritmom i uporabom zvukova gradi sugestivnu atmosferu naturalističke "fotografske" objektivnosti i distanciranosti, istovremeno pobuđujući empatiju pa i simpatiju za Waltera, ali ih i znakovito podrivajući. U strategiji "Woodsmana" ipak postoji problem: scenaristički je u popriličnoj mjeri iskonstruiran i tezičan. Iskonstruiranost je najnaglašenija u karakterizaciji lika Vickie (Sedgwcik) koja jedina stvarno razumije Waltera, i to zato što su ju redom odrastanja silovala rođena braća (njih trojica!), a što se odjednom otkriva oko sredine filma. Tezičnost se pak očituje u nizu situacija koje jasno kazuju kako su (pseudo)pedofilija i protopedofilija jako raširene, samo što su zakamuflirane licemjerjem, što film međutim koristi za implicitno moraliziranje umjesto da se beskompromisno upita postoje li za to neki dublji razlozi u samoj čovjekovoj prirodi, kao što je npr. vječni erotski fluid koji između muškaraca i žena postoji bez obzira na međusobne dobne relacije. Nabokov je u tom smislu bio beskrajno hrabar, no kad se sjetimo kakvih je problema imao i kako se razni tumači danas trude ublažiti subverzivnu istinu njegove "Lolite" infantilnim alegorijskim i intertekstualnim čitanjima, kako bi umjetnika sveli na vlastitu mjeru, onda i za Nicole Kassell treba imati razumijevanja. Tim prije što ona vlastiti film prokazuje kao bajku (Woodsman kao šumar iz "Crvenkapice"), ali u isto vrijeme tu bajku podriva nizom znakovitih detalja koji strukturu filma ostavljaju otvorenom i jasno daju do znanja da Walter nikad neće biti Oprahina paradna lutka.

  Uostalom, tko može povjerovati da će on "postati normalan" uz dobronamjernu i privlačno oblikovanu, ali posve neuglađenu, white trash Vickie, kad je jednom upoznao neodoljivo senzibilnu, inteligentnu i ranjivu Robin?

  The Woodsman, am. drama, 2004.
R: Nicole Kassell Gl: Kevin Bacon, Kyra Sedgwick, Hannah Pilkes, Mos Def, Benjamin Bratt