Objavljeno u Nacionalu br. 501, 2005-06-20

 

INTERVIEW

Goran Bregović

BIJELO DUGME "To su stare ajkule, visoka klasa, nije u Jugoslaviji bilo puno boljih"

Goran BregovićGoran Bregović    Uoči sarajevskog koncerta Bijelog dugmeta, održanog prošle srijede, Goran Bregović još je jednom u svojoj karijeri postao predmetom političkih negodovanja na ovim prostorima. Natpis "Nisam htio svirati za Alijino Sarajevo", koji je osvanuo na naslovnici sarajevskog tjednika Dani uz istaknutu izjavu "Jebo Aliju" na početku intervjua, objavljenog pet dana prije koncerta iako je sam razgovor vođen u ožujku, izazvao je burne reakcije sarajevske javnosti, a pogotovo Udruženja boraca "Bosna - zelene beretke" koje je čak inzistiralo na otkazivanju koncerta. Prvi čovjek najpopularnije jugoslavenske grupe tu je izjavu demantirao još iz Singapura, gdje je bio u sklopu svoje azijske turneje s Orkestrom za vjenčanja i sprovode, a demanti je ponovio i za sarajevske medije nakon dolaska u svoj rodni grad dva dana prije koncerta. Netom uoči tog dugo najavljivanog spektakla, mediji kao da su ipak stali na njegovu stranu. Iako se u Sarajevu moglo čuti da su neki poderali već kupljene karte, a o cijeloj je situaciji najbolje svjedočio plakat u središtu grada na kojem je jedino njegova glava precrtana crvenom bojom, tisak su preplavili tekstovi o sveopćem uzbuđenju uoči koncerta i situacija se, naoko, počela smirivati. Sarajevski dnevnik VIP čak je kao primjer besmislenih medijskih insinuacija objavio i ulomak iz nedavno objavljene monografije o Bijelom dugmetu Amira Miserlića, koji podsjeća na članak iz 1987. u kojem novinar zagrebačkog Oka iznosi optužbu da je pjesma "Hajdemo u planine" "desničarski atak na primorski turizam kojeg militantno odstreljuje u korist bosanskih planinskih ljepota". Ipak, napetost je kulminirala dan prije koncerta, kad su gosti i osoblje sarajevskog hotela Hollyday Inn, u kojem su odsjeli članovi i suradnici grupe, evakuirani zbog anonimne dojave o postavljenoj bombi.
  Goran Bregović bio je vodeća figura u toj najpopularnijoj jugoslavenskoj grupi od njezina formiranja pod imenom Jutro 1972., pa sve do raspada '89. Već se godinu dana prije prekida posljednje turneje počeo baviti pisanjem filmske glazbe, surađujući s Emirom Kusturicom na filmu "Dom za vješanje". Tu su suradnju nastavili i na filmovima "Underground" i "Arizona Dream", što će mu poslije otvoriti vrata međunarodne karijere. Povezanost s tim kontroverznim, prosrpski orijentiranim sarajevskim redateljem sunarodnjaci mu nikad nisu oprostili, kao ni njegovo izbjegavanje da za vrijeme rata stane na stranu Sarajeva iz kojeg je otišao živjeti u Pariz. Posljednjih nekoliko godina nastavio je uspješnu međunarodnu karijeru sa svojim Orkestrom za vjenčanja i sprovode, s kojim je veći dio godine na turnejama, a okrenuo se i kazališnoj umjetnosti kao autor opere "Bregovićeva Karmen sa sretnim završetkom". Živi u Parizu sa suprugom Dženanom i kćerima Emom, Unom i Lulom, a velik dio godine provodi u Beogradu u kojem ima vlastiti studio.
  S Goranom Bregovićem razgovarali smo u Sarajevu dan uoči koncerta, netom prije generalne probe. Nije odavao umor zbog dolaska iz Hong Konga dan prije, ni nervozu zbog cjelokupne situacije isprovocirane njegovim intervjuom i organizacijske strke prije koncerta. Na pitanje boji li se sigurnosnih problema, s obzirom na to da je koncert proglašen događajem visokog rizika, rekao je da bi, uz sve probleme s kojima se trenutačno mora nositi, poludio da se još i s tim opterećuje.
  NACIONAL: Kako komentirate sporni intervju?
  - Intervju kao intervju je normalan, koliko ja vidim u njemu nema ništa što već nisam rekao. Jedino što je na naslovnici izišla rečenica koju nikad nisam izgovorio, potpuno je izmišljena. Istina je da spominjem Aliju, ali sama rečenica koja je svima zasmetala je izmišljena, to uopće nije moja sintaksa. Najgore mi je što sam doveden u situaciju da se branim, a ništa nisam rekao. To mi kvari raspoloženje pa se izbjegavam uživljavati u cijelu priču. Ali ne možete se baviti ovim poslom a da ne računate s tim da se makar polovici ljudi to neće sviđati. Ako nisi spreman na tako nešto, ne radiš to. Jedino što uvijek izbiju neki problemi kad radim s muškarcima. Sa ženama nemam tih problema, s njima nema te mužjačke kompeticije, zapišavanja terena. Dok sam to shvatio, već je prošao intervju, ali nije on bio prvi novinar koji je imao nekakvu potrebu da bude bolji od mene. Kao da je to neki problem biti bolji od mene, ali onda obično intervjui ne budu dobri. Isto mi se dogodilo i s jednim dečkom koji je razgovarao sa mnom za beogradski Playboy. Toliko se koncentrirao na natjecanje sa mnom, da je na kraju dobio loš intervju.
  NACIONAL: Neki su vas hrvatski mediji optužili za namjerno zakazivanje koncerata na određene datume, beogradski na Vidovdan, zagrebački na Dan antifašističke borbe, a sarajevski na datum početka bitke na Kosovu. Kako to komentirate?
  - Ja uopće nemam kvalifikacije da budem nacionalist, pa otac mi se zove Franjo! Strašan sam ja Srbin!
  NACIONAL: Ali ipak ste za postojanja grupe često pazili na datume, album "Bijelo dugme" sasvim slučajno nije izišao na Dan Republike kako ste planirali, a promocija beogradskih koncerata '79. održana je na Veliki petak pred crkvom Sv. Marka, kao odgovor na cenzuru stiha "a Hrist je bio kopile i jad" u pjesmi "Sve će to mila moja".
  - Ma nismo mi ništa planirali, kod nas je svaki dan neki praznik. Ne može se zakazati ništa a da se ne poklopi s nečijim danom. Nisam ni znao da i Sarajevski koncert pada na nešto.
  NACIONAL: Kako biste objasnili zašto su vaše djelovanje oduvijek povezivali s politikom, bez obzira je li za to bilo razloga ili ne?
  - Zato što je politika jedina priznata snaga kod nas. Čim dokažete neku snagu, ona mora biti vezana uz politiku jer ne postoji druga koju se priznaje. Ali glazba jest snaga, ona je prvi ljudski jezik koju su ljudi proizveli prije nego što su naučili govoriti. A oni koji dolaze na ove naše koncerte, čine to isključivo zbog glazbe. Bili ste sinoć na probi, mislite li da još nešto trebam biti – Srbin, Hrvat, Musliman? Ne moram. Samo glazbenik.
  NACIONAL: Ipak, možete li reći da nikad niste imali namjeru kroz svoj rad progurati političku ambiciju?
  - Naravno da jesam, u vrijeme komunizma kad smo svi davali male signale. To je tada bilo normalno. Ali mi smo bili pod povećalom jer smo bili veliki i jaki, imali smo snagu. Svim tim milijunima prodanih ploča dokazivali smo da politika nije jedina snaga.
  NACIONAL: Početkom 1989. objavili ste svoj jedini pismeni uradak, pjesmu "Sloboda", u studentskom listu Valter i time izazvali skandal; raspušteno je uredništvo lista, došlo je do sudskog spora, list je trajno zabranjen i ponovno je počeo izlaziti tek 2000. O kakvoj je pjesmi bila riječ da je izazvala toliko burne reakcije?
  - Više se ni ne sjećam. Mislim da je bila riječ o tome kako šećem šumom i prduckam, ptice pjevaju, nebo je veselo i plavo, a ja samo hodam i prdim. Tako sam opisao slobodu. Kao da je sloboda bog zna što! Prijatelj mi je bio urednik tog lista, inače nikad nisam davao da se moje pjesme objavljuju. Naravno da nisam očekivao takve reakcije, ali tada je sve bio problem, pa i to.
  NACIONAL: U Beogradu ste na probama bili samo nekoliko dana. Kakva je ondje bila atmosfera i kako ste podnosili izbivanje, s obzirom na vašu reputaciju diktatora koji mora sve imati pod kontrolom?
  - Kao u stara vremena, zatvorili smo se i radili. Bilo je udobno, odlično su se brinuli o nama. Svima godi malo se isključiti, kao kad odeš u vojsku. Malo discipline ti u početku paše, kad ne traje dugo. Što se odsustva tiče, imao sam odličnu zamjenu, sjajnoga gitarista Željka koji zna što treba i bolje od mene. Kad god nešto ne znam, njega pitam. Ali uhodavanje nije zahtijevalo veliku muku, nije baš da to nije sličilo ni na što. To su sve stare ajkule. Uostalom, oni su svi jedna visoka klasa, nije baš u staroj Jugoslaviji bilo puno boljih.
  NACIONAL: Kakvi su, s obzirom na sve razmirice iz prošlosti, bili odnosi među članovima za vrijeme karantene u kojoj su bili tijekom proba?
  - Koliko vidim sva se tri pjevača odlično slažu, iako su na početku možda i došli s nekom antipatijom. Zapravo su svi ganuti, nema mjesta razmiricama. Nisam ni ja ostao ravnodušan. Kad sam prvi put nakon toliko vremena čuo neke pjesme, ali i kad smo se okupili, ulovio sam se da sam ipak sentimentalan. Ipak smo skupa proveli pola života, od 16. godine. Možda je u početku netko i mislio da treba imati profesionalniji stav. Ipak smo ušli u nešto što je tako velika mašina i dobiješ osjećaj da je to možda neki posao. Ali kad smo prvi put sjeli za instrumente, bilo je kao prije.
  NACIONAL: Uspoređujući sva tri koncerta, je li vam na neki način ipak najvažnija reakcija Sarajlija, ipak je to vaš grad?
  - Malo je to problem s ljudskim bićem, što mu je zbog nečega važno to mjesto u kojem je odrastao. Ne znam točno zašto. Nastojao sam se čuvati bilo kakve sentimentalnosti, ali teško je to, čovjek ne može birati. Bilo bi, vjerojatno, puno elegantnije biti rođen negdje drugdje, nije lako roditi se u tim našim malim krvožednim gradovima koji ne podnose ništa što je drukčije, što je posebno. Ali, što ćete, volite i ne možete drukčije.
  NACIONAL: Navodno je Radmila M., prema kojoj ste nazvali album iz '83., majka vaše najstarije kćeri koja živi u Beču, a album "Bitanga i princeza" velikim dijelom posvećen beogradskoj manekenki Ljiljani Tici. Je li riječ o izmišljotinama i očekujete li da ćete u povodu ovih koncerata susresti neke od fatalnih žena iz svog života?
  - Ma ne, nije riječ o nikome naročito interesantnom. Doduše, moje pjesme uglavnom jesu napisane kao pisma na nečiju adresu, ali ne za nekoga tko bi bio efektan za novine. Ne očekujem nikakve susrete, pogotovo ne iza pozornice. Kad bih krenuo kroz publiku, vjerojatno bih susreo mnoge koje sam nekad poznavao, ali ovako teško.
  NACIONAL: No za Selmu, prema kojoj je nazvana vaša poznata pjesma, stoji da je stvaran lik?
  - Da, Selma Borić bila je velika ljubav sarajevskog pjesnika Vlade Dijaka koji je napisao tu pjesmu, ona je bila ta njegova adresa. Ali mislim da oni čak nikad nisu tu ljubav ni realizirali.
  NACIONAL: Vlasnik ste mnogih nekretnina na ovim prostorima, od Zagreba, Sarajeva i Beograda, do Brača i crnogorske obale. Što planirate s njima i jesu li istinita brojna nagađanja o vašem povratku u neko od tih mjesta?
  - Čuvam te kuće da mogu stanovati i tu, i u Zagrebu, i u Beogradu, i u Sarajevu. Naravno da postoje te opcije, nije to nešto što se može promijeniti. Ipak je to moj teritorij, volim imati kuće na sva tri mjesta. Hoću li jednog dana poželjeti ostati na jednom mjestu, ne znam. I to je moguće, da kažem 'ajde, dosta više i preselim se. Mogao bih stanovati u sva ta tri grada, bilo bi mi sasvim lijepo živjeti u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu ili na Braču. No najkomotnije mi je raditi u Beogradu. Velik je grad, a golema je razlika raditi u velikim i u malim gradovima. U velikom ne moraš sresti nikoga kog ne želiš, a to je velika prednost. U malima se stalno "češeš" o nekoga, stalno ti netko puše za vratom. U njima bih mogao živjeti kao penzioner, ali ne znam kako ću se uopće dovesti u penziju – imam malu djecu, ići ću na roditeljske sastanke do 70. godine. Najmlađa, Lula, koja je ime dobila po najboljoj prijateljici najstarije kćeri Eme, ima samo godinu dana. Ali one su sve Francuskinje, ne vjerujem da će uopće postojati mogućnost odvesti ih iz Pariza.
  NACIONAL: Imate kuću na Braču, gdje ste se prije rata planirali povući. Vaš otac učinio je isto, preselivši se u selo Sv. Petar Čvrstec kraj Križevaca, gdje je neko vrijeme čak živio bez struje i vode. S obzirom na vašu tvrdnju da ste mu s godinama sve sličniji, ima li šanse da se taj plan s mirovinom izvan civilizacije ostvari?
  - Svi ćemo završiti kao naši očevi, što smo stariji više sličimo na tate. Tatu otkrijete kasno, dok ste mali vezani ste za mamu. Moji su roditelji bili jako različiti. Otac je zaista sličio na mene. Volio je biti sam, postrani i nije se nikome petljao u život. Mogao bih se isključiti iz civilizacije vrlo lako, već imam neke njegove simptome. On je prvo u Splitu na balkonu počeo saditi paradajz, da bi se na kraju potpuno izolirao u svom vinogradu u selu Sveti Petar Čvrstec kod Križevaca. I ja sam u Beogradu već počeo uzgajati paradajz, ali se neprestano borim s puževima. Jedu mi paradajz i izluđuju me. Postoji nekakav otrov za njih, ali ne mogu zamisliti da ubijem puža pa ih skupljam i bacam susjedu u vrt.
  NACIONAL: Vaš mlađi brat Predrag otišao je nakon razvoda vaših roditelja živjeti s ocem, dok ste vi ostali u Sarajevu s majkom. S njim ste već nekoliko godina u svađi. Zašto?
  - Ma tko još razgovara sa svojim bratom? Nitko, samo kriminalaca jer moraju. Sestre su bolji članovi obitelji od braće. Imati dvije sestre, to je prava rodbina. Doduše, nisam više u kontaktu ni sa svojom polusestrom Dajanom koja živi u Splitu, teško se viđaš s ljudima kad si stalno po svijetu.
  NACIONAL: Brat vam još živi u Pragu?
  - Ne, nedavno se iz Praga vratio živjeti u Beograd, gradi nekakav hotel na moru, na crnogorskoj obali. Zatvorio je restoran koji je imao u New Yorku, gdje je neko vrijeme i živio. Bilo mu je dosta, ne možeš cijeli život biti Amerikanac.
  NACIONAL: I vi ste neko vrijeme živjeli u New Yorku. Jeste li doista na lutriji dobili i zelenu kartu i zašto se ondje niste dulje zadržali?
  - Naravno, tko bi drugi dobio ako ne ja! Ja sam predviđen za takve stvari – da dobivam na lutriji, da mi ide od ruke, da imam sreće. Čak nisam ni sam uplatio, brat je to učinio za mene. Tako smo se preselili tamo na nekih šest mjeseci, razmišljao sam čak i o tome da radim tamo, ali smo se ipak vratili. Bio sam previše star da se uživljavam u njihov način života. Ovdje smo ipak navikli da, ako nemaš vremena za gubljenje, sve ostalo nema smisla. Moraš si moći priuštiti da dangubiš, sjediš ovako bez veze. A tamo je to teško, ne možeš naći jednog da s njim igraš tenis, a kamoli njih šest da odeš na nogomet. Brat je jednom i uspio okupiti neko društvo s idejom da okrenu janje, kad tamo susjedi poludjeli, optužili ih da jedu psa, pozvali policiju. U Parizu se ipak živi normalno, raja igra nogomet, žene peku meso, djeca se igraju…
  NACIONAL: Nakon prekida posljednje turneje Bijelog dugmeta i razlaza s grupom preplovili ste Atlantik, penjali se na Himalaju, ali i učili zlatarski zanat. Otkud zanimanje za takvu vrstu posla?
  - Moji školski prijatelji naslijedili su zlatarnicu, pa sam tamo radio. U tom periodu nisam imao što pametnije raditi, pa sam pravio nakit. S tim sam nastavljao kad god nisam znao što bih sa sobom. Ali pravio sam lijep nakit koji sam poklanjao ženama.
  NACIONAL: Odsluženje vojnog roka za vas je bilo jedno izunimno neugodno iskustvo, nakon kojeg ste čak doživjeli živčani slom. Što vas je u vojsci u Nišu toliko potreslo?
  - Vojska mi je strašno teško pala, na odsluženje sam otišao vrlo kasno, sa 28 godina. U to vrijeme mi je i umrla majka, što je dodatno otežalo cijelu situaciju. Od svih pjesama koje sam napisao u vojsci, samo sam jednu objavio, "Grad Niš", posvećenu mom bratu Predragu, a ostale su bile još depresivnije od nje. Tko nije bio u vojsci, ne može znati tko smo mi. Svi se krećemo u nekim svojim krugovima i tako zamišljamo svijet. A onda dođeš u vojsku i vidiš svašta. Shvatiš da smo stvarno masa koju samo mobiliziraš s dvije popaljive rečenice i pošalješ da gine. U vojsci nisam htio svirati, zbog čega sam imao problema. Stalno me saslušavao neki kontraobavještajac, neka budala. U početku sam vodio mješoviti zbor, što je sve veselilo jer su curice iz gimnazije dolazile u vojarnu dva puta tjedno. To je bilo zgodno.
  NACIONAL: Zašto ste se razišli s Kusturicom i dijelite li mišljenje onih koji smatraju da biste vi svojom glazbom poboljšali film "Crna mačka, beli mačor" što, prema nekima, Nele Karajlić nije uspio?
  - Deset godina smo radili skupa, dosta je njemu mene, dosta je meni njega. Nije baš bilo neke svađe. "Crna mačka, beli mačor" po meni nije dobar film, a takvima glazba ne može pomoći. U dobrom filmu sve je dobro, lošem ne bi pomoglo ni da dovedete Stravinskog.
  NACIONAL: Jednom ste prilikom izjavili da više ne želite raditi filmsku glazbu jer danas više nema dobrih filmova. Mislite li još tako?
  - Više se zaista time ne bavim. Ne zato što nema dobrih filmova, već sam previše star da gubim vrijeme. To kad ste mladi mislite da imate vremena istražiti milijun mogućnosti. S godinama shvatite da je život kratak i da imate vremena samo za jednu. Tko bi se sad gnjavio s tim filmovima, nema više potrebe, nisu mi pare nužne. Doduše, to je najjednostavnije zarađen novac, ali rijetko to radim. Možda jednom, dvaput godišnje poželim napraviti neki mali film, ali bez da idem u industriju, za to nisam ni dobar. Na rad na filmu sam se koncentrirao prvih nekoliko godina rata, kad je to bio jedini posao koji su mi nudili.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika