Leo Modrčin (45), vlasnik arhitektonskog ureda u New Yorku, projektant, fakultetski predavač i teoretičar arhitekture "Ganut sam što sam za projekt kazališta '59E59 Theaters' na Manhattanu u New Yorku dobio najveće hrvatsko priznanje za arhitekturu 'Viktor Kovačić'", rekao je američki arhitekt hrvatskog podrijetla Leo Modrčin (45), koji je svoj 20-godišnji boravak u New Yorku u kojem ima vlastiti arhitektonski biro "uRED Architecture" okrunio projektom za novo i tehnološki suvremeno opremljeno kazalište na spektakularnoj lokaciji - u komercijalnom središtu Manhattana. Na vizuri kazališta dominira fascinantna staklena fasada kroz koju se nazire veliko predvorje sa stubištem. Zbog te staklene "zavjese" posjetitelji i sami postaju sudionici "u dramatičnom urbanom ritualu u kojemu se isprepleće odnos promatrača i promatranih".
 

 "Posebno mi je drago što nagradu dijelim s arhitektima Veljkom Olujićem i Tončijem Žarnićem, koji su napravili projekt Tehničke srednje škole u Zadru, koja sumira njihovih posljednjih 15-ak godina rada", nastavio je Modrčin, prvi i jedini Hrvat koji je napravio kazalište na Manhattanu. "Slučajno se poklopilo da sam svoja prva arhitektonska saznanja stekao kao brucoš tuširajući natječajne radove tih starijih kolega."
  Novo newyorško kazalište "59E59 Theaters" smješteno je u 59. ulici broj 59 u Upper East Side na Manhattanu, točno između Central Parka i Avenije Madison, a okruženo je poslovnim i rezidencijalnim zgradama. Prostire se na više od četiri tisuće četvornih metara i ima tri dvorane koje se protežu kroz pet etaža - jednu veliku sa 199 mjesta, te dvije manje s 99 i 50 mjesta, a u njega je utrošeno xxxxxx dolara. Radovi su započeli 2001., a kazalište je otvoreno prije godinu dana predstavom "Stendhalov sindrom" dramskog pisca Terrenca McNallyja, jednog od najpoznatijih američkih dramatičara i pisca libreta za mjuzikle, koji je među ostalim adaptirao za film "The Full Monty". Predstavu je izvela kazališna grupa Primary Stages, a glavne uloge su igrali Isabella Rossellini, kojoj je to bila prva rola u teatru, što je ceremoniji otvaranja dalo poseban ugođaj, te Richard Thomas, poznata TV zvijezda.
  Prema njegovu mišljenju, kazališni kompleks 59E59 mali je projekt u newyorškim mjerilima, ali zato vrlo jedinstven.             Prozirna fasada kroz koju se vidi stubište i ulaz u kazalište "59E59"Naime, lokacija projekta, uvođenje inovativnog, neprofitnog teatra u najkomercijalniji dio Manhattana, te izbor hrvatskog arhitekta, projekt čine unikatnim. "Arhitektura je u svemu tome zapravo sekundarna, pa je moj glavni zadatak bio da se izborim za samosvojni arhitektonski izraz, koji će potaknuti novo viđenje dramske umjetnosti i kulturnih institucija u gradu, koje je do sada potpuno temeljeno na financijskim parametrima", rekao je Modrčin. "Zato me jako veseli što je zgrada postigla uspjeh, ali sam i ganut spoznajom da arhitektura, koliko god bila suspregnuta u koloplet 'prizemnih' interesa, još uvijek ima tu moć i odgovornost."
  Kazalištem prevladavaju jednostavni materijali – "nezaštićeni" čelik, aluminijske rešetkaste stepenice, uglačani beton i stropovi od drvenih dasaka koje sugeriraju toplinu. "Vjerujem da su na izbor arhitektonskih elemenata utjecali i 'morski' elementi s kojima sam odrastao", ispričao je Modrčuin. "U djetinjstvu su me najviše uzbuđivala porinuća brodova u obližnjem brodogradilištu u Kraljevici. Ja sam ipak unuk brodskog tesara te unuk i sin pomorskih kapetana, čiji me je utjecaj i doveo, doduše zrakoplovom, u New York."
  Uz rad na projektu vezana je zanimljiva koincidencija: prije šest, sedam godina surađivao je na izradi interijera za radni studio Terrencea McNallyja. "Moja uloga je bila potpuno tehnička - izrada nacrta i ishodovanje građevinske dozvole, a zatim je zgrada '59E59 Theatersa' otvorena s McNallyjevim tekstom koji je napisao u tom istom studiju za koji sam prije obavljao tehničke poslove", ispričao je Modrčin.
 

Leo Modrčin rođen je u Kraljevici, diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a 1985. otišao je u New York na postdiplomski studij na Pratt Institute u Brooklynu. "Imao sam sreću što sam u školi već prvog dana upoznao uglednog američkog profesora projektiranja Lebbeusa Woodsa, koji je nakon zagrebačkog profesora Nevena Šegvića postao moj drugi mentor", kaže Modrčin dodajući da s njim i danas surađuje. Njihova suradnja rezultirala je Woodsovom izložbom u Muzeju za umjetnost i obrt 1991., a zatim su šest godina poslije u Kraljevici priredili arhitektonsku radionicu Borderline o industrijskoj arhitekturi. Modrčin je nakon postdiplomskog studija počeo surađivati s  prestižnim arhitektonskim biroima, primjerice s Ricardo Bofill-Taller de Arquitectura iz New Yorka i Yendo Architect iz Tokija. Objavljuje stručne članke u arhitektonskim časopisima, sudjeluje na izložbama i drži predavanja na Institutu Pratt te na philadelphijskom sveučilištu. "Iako često komuniciram s Hrvatskom e-mailom, telefonom i avionom, pokušavam biti dijelom suvremene kozmopolitske kulture koja je potpuno nadživjela tradicionalno poimanje kulture dijaspore", objasnio je Modrčin govoreći o svom životu u New Yorku.

 "Moj profesionalni put u devedesetima bio je tipičan za mlade i nadobudne arhitekte u New Yorku – to je bio život u dvije paralelne stvarnosti", objasnio je Modrčin. "S jedne strane radio sam na manjim stambenim i uredskim preinakama, najviše na zgradama u New Yorku te obiteljskim kućama u okolici, koje su pretežno bile izgrađene u tradicionalnom stilu. Takva vrsta posla logična je za svaki početak u tom gradu i kroz to sam morao proći kako bih ispekao zanat. Vrhunac te faze bila je obnova cijelog kata u ikonografskoj zgradi Seagram Miesa van der Rohea. To je bio interijerski posao po faksimilskoj metodi, koji je zapravo imao važnost i težinu još jednog dodatnog studija arhitekture jer sam radio na samom izvoru moderne arhitekture. Paralelno sam radio na konceptualnim i natječajnim projektima, a zatim sam držao i predavanja o projektiranju na postdiplomskom studiju na Institutu Pratt."
  U tom je razdoblju sudjelovao i na hrvatskim natječajima za kompleks zgrada Vlade RH na Savi, uvalu Žurkovo u Kostreni, a napravio je i projekt za Kostrenu te za Stari most u Mostaru, koji je nagrađen prvom nagradom na idejnom natječaju Membrane Design Competition 1996. u Japanu. "Rad na projektu za Stari most u Mostaru bio je moja osobna katarza", otkrio je Modrčin, dodavši da su se te dvije paralelne stvarnosti konačno objedinile u projektu kazališta 59E59 u kojem je pokušao objediniti svoja konceptualna istraživanja s iskustvom građenja u New Yorku. Nakon kazališta, projektirao je u suradnji s arhitektom Teufikom Galijaševićem za stambenu zgradu POS-a u Kraljevici, koja će se uskoro početi graditi.
  Kazalište 59E59 izgrađeno je na inicijativu Elysabeth Kleinhans, predsjednice i umjetničke direktorice neprofitne organizacije Theatrical Foundation Inc., koja je kći Sarah Korein, poznate američke poduzetnice nekretninama. Njezina obitelj posjeduje brojne zgrade u New Yorku, koje su zbog povijesne arhitekture važne za identitet grada. Elysabeth Kleinhans je prije nekoliko godina prodala glavnu zgradu starog hotela "Delmonico" Donaldu Trumpu, ali je zadržala manju zgradu s idejom da na toj prestižnoj lokaciji otvori kazalište s tri dvorane. Zapravo njezina vizija je bila neprofitni centar za kazališnu umjetnost u najstrožem centru Manhattana. Tim je projektom objedinila svoje veliko iskustvo u upravljanju nekretninama sa strašću prema kazališnoj umjetnosti. Uz to, uvela je kazalište na novi teritorij i tako počela mijenjati kazališne navike New Yorka. Pozvala je arhitekta Lea Modrčina s kojim je otprije surađivala na brojnim adaptacijama, primjerice, rezidencije u Centralnom parku, i ponudila mu posao.
 

Kad mu je 2001. Elysabeth Kleinhans povjerila projekt kazališta, Modrčin je formalno osnovao vlastiti biro "uRED Architecture". Pri registraciji ureda trebao je objasniti značenja riječi "ured", pa je to službenici registra objasnio kao kraticu  "universal research and development". "Osim očitog značenja imena tvrtke na hrvatskom, englesko ime, osim malog crvenog u, označava i kraticu za u(ltra ljubičasto-infracrveno)red, kojim označavam pretvorbu arhitekture od vizualnog zapisa do njene fizičke manifestacije u građevinskim materijalima", zaključio je Modrčin objašnjavajući rad svog biroa.
  Govoreći o ulozi kazališta u današnjem vremenu, Modrčin je rekao kako teatri više nisu središnji sadržaj kojim se izražavaju aspiracije pojedinih gradova ili država, kao što je to slučaj s muzejima suvremene umjetnosti ili koncertnim dvoranama i knjižnicama. Ono pravo, eksperimentalno kazalište, gdje se očekuju iskoraci u teatarskoj formi, povuklo se u anonimnost svoga scenskog prostora, i da bi ponovno postalo relevantno, mora se vratiti svojim prapočecima - riječima i izvedbi glumca. Ostali suvremeni mediji poput internet arta, filma i videoumjetnosti, plesa i performansa, kaže, oduzeli su kazalištu važnost kao medija vizualne magije, koja je još osamdesetih prošlog stoljeća inspirirala eksperimente Roberta Wilsona i Roberta Lepagea. "Današnja arhitektura kazališta oslobođena je koncepta stroja za izvedbe i projekcije, koji je bio temeljem modernističkih eksperimenata kazališne arhitekture, kao što su neizvedeni projekti naših arhitekata Strižića, Turine, ruskih konstruktivističkih projekata i bauhausovskih primjera Gropiusa ili Mehaničkog kazališta američkog arhitekta Johna Johansena u šezdesetim godinama", zaključio je Modrčin.
 

 "Kazališta u New Yorku, također i ona komercijalna na Broadwayu, nisu prepoznatljiva po svojoj arhitekturi nego po svjetlosnim znakovima, dok su ona za avangardni teatar obično skrivena u improviziranim prostorima u više boemskim, 'kreativnim' dijelovima grada", kazao je Modrčin objašnjavajući svoju zamisao. "U mojem projektu sve tri kazališne dvorane su neutralne crne kutije s vrhunskom tehničkom opremom za produkcije. Maksimalno sam se koncentrirao na veliko predvorje, koje se ističe na uličnom platnu zgrade, na kojem je stubište integrirano u staklenu zavjesu pročelja. Zato je rječnik arhitektonskih elemenata i materijala bliži uličnoj arhitekturi svojstvenoj New Yorku, sa svojim čeličnim stubištima obješenim na pročeljima, pa čak i podzemnoj željeznici, nego tradicionalnom poimanju reprezentativnog teatra. Kazališna zgrada je tako postala dio urbanog eksterijera, novi javni prostor, koji je bliži Downtownu Manhattana nego svom okruženju i 59. ulici, uz sam Central Park."
 

 Modrčin kaže da je taj zadatak bio veliki iskorak u njegovoj profesionalnoj praksi, stoga je tijekom rada surađivao s timom od deset vrhunskih newyorških tvrtki. Njegov "uRed Architecture" bio je nositelj projekta zajedno s arhitektonskom tvrtkom Franke, Gottsegen, Cox. Konzultantski tim predvodio je istaknuti inženjer Guy Nordenson prema čijem se projektu izvodi Toranj slobode na ruševinama WTC-a. U izvedbi kazališta, uz glavnog izvođača tvrtku Yorke, sudjelovale su i mnoge tvrtke koje su u vlasništvu hrvatskih doseljenika. To su, primjerice, vodeća newyorška tvrtka za arhitektonsku bravariju i ostakljenje Aval u vlasništvu Vlade Blaškovića, uspješnog poslovnog čovjeka podrijetlom iz Labina, i tvrtka IP Group koja je projektirala instalacije na zgradi kazališta, koju vodi inženjer Ivan Pollak iz Zagreba.
  Zaključio je kako mu je od početka rada u New Yorku hrvatska arhitektura bila i ostala velikim osloncem. "Sadašnje stanje hrvatske arhitekture to potpuno opravdava", kaže. "Sjećam se kako je Lebbeus Woods još prije 15 godina citirao Solženjicina koji je rekao kako će se nova kulturna revolucija dogoditi na probuđenom istoku Europe. Uvjeren sam da suvremena hrvatska arhitektura u tome prednjači i jako se trudim da budem njenim sudionikom i opravdam tu povlasticu. Moja mi pozicija omogućava da prepoznam da se u Hrvatskoj formira novi način razmišljanja o arhitekturi. Mislim da je samo pitanje trenutka kada će se i globalno prepoznati naš tipični arhitektonski 'dišpet', odnosno, pročišćeni arhitektonski izraz, koji je originalni doprinos globalnoj arhitekturi. Nadam se da će se jedna mala kulturna sredina s arhitekturom dvoraca i brodova ponovno dodati na kulturnu mapu svijeta."