Prestanite svakih tjedan dana terorizirati naciju raznim praznicima, rado bi poručio potpisnik ovih redaka lokalnoj birokratskoj kasti kad bi to imalo bilo kakvoga smisla. Kako poruka smisla nema, on - zajedno sa svima ostalima - stoički nastavlja vegetirati u kulturi periodičkih masovnih seoba i prinudnih promjena životnoga ritma, institucionaliziranih još pod Brozom kao oblik kolektivnoga pranja mozga. Spajat će se - dakle - četvrtci, petci, subote, nedjelje, kolone će hrliti prema betoniziranoj obali, a mnogi se u tom kontekstu euforično spremaju i na muziku*, tj. na poklonjenje četvorici čangrizavih staraca koji se kronično svađaju oko love. Idemo dalje, u neponovljivu estetiku hrvatske politike. Sanader je u zadnje vrijeme izdao nekoliko didaktičkih uputa vezanih za hrvatsku komunikaciju s inozemnom scenom, naglašavajući kako se Hrvatska "ne treba bojati Europe", jer "EU će promisliti o referendumu a pregovori s Hrvatskom mogu se voditi istodobno", dok to duboko promišljanje traje. Ne bojte se, ja sam s vama.

  Nostalgija za nacionalnim valutama

  Sanaderove umjetničke poruke pravi su analitički izazov za sve one koje je Gospodin u svojoj duhovitosti osudio na to da ih slušaju. Hrvatska se, dakako, ne treba bojati Europe jer u Europu ući neće, a čini se da se i sama ta Europa počela raspadati bez obzira na to što se ponosno odbija suočiti s tom činjenicom. Sad već tiho spekuliraju o nekakve "dvije EU": Engleska i saveznici, Njemačka-Francuska i saveznici. U EU-u je postupno zavladala nostalgija za nacionalnim valutama, i to je jedino značajno što se u ovom trenutku događa na planu europskoga ujedinjenja, koje se transformira u razjedinjenje. Propadne li EU, čime će ucjenjivati Hrvatsku?
  Sanader je publici dao i nerazumljivu poduku na temu odnosa s Međunarodnim monetarnim fondom, tvrdeći kako Hrvatska taj odnos može i prekinuti. Ako znamo da je MMF neka vrsta svjetske financijske policije koja daje ocjene iz ekonomskoga ponašanja i na temelju njih odlučuje može li netko dobiti kredit, bilo bi doista zanimljivo vidjeti kako će Hrvatska - koja živi na dug - prekinuti taj odnos. Hrvatski proračun upravo se podvrgava rebalansu, što u prijevodu znači: grčevitome traženju odgovora na pitanje kako pokriti izdatke, jer novaca nema, kao ni proizvodnje, a u tom kontekstu autor ovih redaka mogao bi Vladi dati i neke savjete.

  Mlaćenje prazne slame

  Osim prekida odnosa s MMF-om, neka na cestu izvedu još pedeset tisuća pričuvnih policajaca koji će lupati kazne svakome tko uđe u automobil, jer čovjek je u Hrvatskoj danas, čim uđe u automobil, automatski nešto kriv i treba ga državnom palicom udarati po džepu tako da boli. Kazni ih, i popuni budžet. Navika mlaćenja prazne slame kakva emanira s Markova trga postala je komunikacijska norma za cijelu Hrvatsku, neobičnu zemlju koja se upravo na razne načine pokušava oporaviti od lokalnih izbora. Živopisni ljudi u njoj dolaze na vlast, a u tome im - zahvaljujući političkoj konstelaciji - svesrdno pomažu mnoge penzionerske utvare koje su ironijom demokratske sudbine postale "jezičci na vagi" i mogu se potkupiti za pet kuna.
  Na drugoj strani, takva situacija donosi i nešto dobroga, a dobro se zove magistar Anto Đapić. Politički mislilac, znanstvenik, širitelj istine o Hrvatskoj, ugledan profesor na resavskoj školi prepisivanja, gospodin Đapić hrabro je danas preuzeo vlast u Osijeku iz kojeg je svojedobno pobjegao kad je u okolici počeo rat. Požrtvovno sačuvavši samoga sebe za budućnost nacije, slavonska prostranstva on sada ispunjava svojom autoritativnom pojavom u crnome kaputu i košulji - jer neprijatelja treba prestrašiti - a pametne ljude koji su ga izabrali ispunjava osjećajem ponosa. Đapić je ponovno među nama - širi se Osijekom riječ koja razgaljuje srca. Najdraži gost pretvorio se, magijom lokalnih izbora, u najdražega sugrađanina. U Slavoniji se dobro, međutim, ne zove samo Đapić nego i Glavaš. Ljetne improvizacije na hrvatske političke teme manjkave su bez njegovoga koleričnoga lika koji je kancelariju osvojio na isforsiranome buntu za seljačke interese.

  Kmetovi ravnice

  Nakon razlaza s HDZ-om Glavašu su neki proricali propast, ali čovjek se evidentno zainatio da dokaže kako i renegati mogu imati političku budućnost. U tome su slavonske bizarnosti. Državotvorno-regionalistički folklor tamo je jači od partijskoga mainstreama*. Da Milan Bandić, na primjer, ode iz SDP-a, za njega više ne bi glasovali ni njegovi suseljani. Nakon eliminacije iz HDZ-a Pašalić ne može dobiti ni pet glasova iz šuičke dijaspore. Branimir Glavaš, međutim, pobjeđuje, i ne samo to: na televiziji je dobio priliku da protiv Ive Sanadera u kratkome insertu iznese seriju (euforičnih koliko i neargumentiranih) optužbi, otvorena su mu vrata medija, pun je sebe i Đapića, viče na sve strane i agresivno se pokušava nametnuti kao hadezeovski kontralider. Znači li to sumrak HDZ-a? Ako i znači - Frankly my dear, I don' t give a damn, rekao bi Clark Gable. To je Sanaderov problem. Promatrač može samo zaključiti da će osvajanje vlasti u županiji nesumnjivo dati krila Glavaševim ambicijama i nahraniti njegov super-ego. Ne dirajte mu ravnicu, ni kmetove na njoj.

  STUPAC TJEDNA: BREZOVICA; SPORTSKI BANDITIZAM

  Tko će, nakon ispada i terora nad štićenicima dječjeg doma u Brezovici, smijeniti Jelenu Brajšu s položaja šefice Caritasa i podvrgnuti je istrazi? U toj "humanitarnoj" ustanovi djeca su podvrgnuta seksualnome zlostavljanju, tolerira se organizirana prostitucija tinejdžerica, dovode se nekakvi strani "volonteri" i opskurni tipovi koji distribuiraju drogu, a spomenuta Brajša koja nadgleda sve to ostaje nedostupna za medije i nedodirljiva poput spomenika. I Crkva je, međutim, u taj nečuveni skandal umočena do guše. Neka Bog pomogne svećenicima pedofilima, rekao bi Papa, ali za obične ljude pretvorili su se u pravu pošast.                        *   *   *
  Dino Pokrovac, nedavno ubijeni nogometni menadžer, radio je kao zelenaš za nogometaša Davora Šukera i cijeli niz drugih sportskih veličina i legendi. Njegovo ubojstvo razotkrilo je cjelokupnu civilizacijsku tragediju hrvatskoga sporta, tragediju u kojoj prednjači nogomet. Tim nogometom upravljaju varalice i banditi koji plivaju u lovi i nikad im nije dosta, koji neprestano posuđuju i prebacuju iz jedne vreće u drugu, međusobno se tuku, ucjenjuju i ubijaju i vode život od kojeg je normalnom građaninu zlo. Sportska mafija, međutim, proizvod je ukupne hrvatske društvene situacije u kojoj je klanjanje kriminalcima pravilo.