"Dobro je činiti dobro" istinita je i lijepa izreka. Problem je jedino u tome što se često ne zna što je to "dobro". Prošli je tjedan, naime, protekao u znaku pedofilske afere koja je do krajnjih granica relativizirala upravo to dobro. Naime, ono što je dobro za jednoga, ne mora biti dobro i za druge i kompletno društvo. Štoviše, to je i pravilo, a kod nas se to jako dobro vidi i zna. U novinama mogli smo pročitati da se ravnateljica Caritasa, Jelena Brajša, rukovodila ovom devizom i učinila je dobro Mariju Barloviću, domaru Caritasova dječjeg doma u Brezovici. Kad je spomenuti domar priznao da je seksualno zlostavljao retardiranu djecu i rasplakao se, Jelena Brajša premjestila ga je u drugi dom i nije prijavila kažnjivo djelo. To je bilo još u prošlom stoljeću, 1999., i nije se znalo u javnosti do prošloga tjedna. Kad se siroti pedofil rasplakao i pokajao, a iz literature i filmova znamo kako je njima inače teško i kakva se složena duševna borba u njima odvija kad guze neko retardirano siroče, dakle kad se pokajao kao što se grešnici inače kaju, izgledalo je to možda slično kao kad se pokajala i Marija Magdalena, pa je ravnateljica Caritasa rekla da onaj tko je bez grijeha prvi baci kamen. I nitko kamena nije bacio na jadnog domara, čak navodno ni državni tajnik Nino Žganec koji u ono vrijeme još nije bio na sadašnjem položaju. U novinama smo mogli pročitati da to nije učinio ni poslije, kad je imao priliku, pa je tako i on spomenutom stolaru, pedofilu činio dobro. Taj blago perverzni gospodin Barlović mora da se rastopio od tolike dobrote jer mu je tada bilo praktički oprošteno što je od 1995. do 1999. jebao nezaštićenu, ostavljenu, retardiranu i vjerojatno prestravljenu dječicu. Naime, još se nije stišala ni afera s pedofilom profesorom, kada se odjednom pojavio i ovaj stolar, a u postupku je, navodno, i poduzetnik. Čuček, svećenik, pojavio se davno, a kako je počelo, sad čekamo i ostala zanimanja. Pedofila ornitologa, veterinara, frizera, dizajnera, ratara, ribara, umirovljenika, nogometnog menadžera, meterologa, slikara, defektologa, dermatologa i otorinolaringologa, pivara, krčmara i staretinara, krovopokrivača, bačvara i stočara. A sve podsjeća na onu dječju igru kad jedan zamisli neko zanimanje, a druga djeca, postavljajući pitanja, pokušavaju pogoditi što dotični radi. Specifično u ovom slučaju bilo bi samo to što je čovjek dotičnog zanimanja u slobodno ili radno vrijeme i pedofil. Svjedoci smo kao ljudi i građani porazne činjenice što su, osim što su pedofili, mnogi od naših pedofila svoje aktivnosti prakticiraju za vrijeme radnog vremena pa društvo, zapravo, dvostruko trpi. A to što spomenute aktivnosti prakticiraju u vrijeme radnog vremena zapravo i nije tako čudno jer mnogi od njih i rade s djecom. Normalno, s djecom rade upravo zato što djecu vole na taj svoj bolesni način. Međutim, odgovornost zbog toga snose upravo oni koji su zapošljavali nestručno osoblje za rad s djecom. I to s djecom koja većinom imaju posebne potrebe. Kristina Turčin u svom komentaru ističe kako je osnovni problem doma u Brezovici nestručni kadar i da je među odgajateljima jedan jedini zapravo za to i školovan, dok su drugi "obućari, konfekcionari muške odjeće, ekonomski tehničari". Dakle, ljudi svih drugih zanimanja osim pedagoških. Ne znam zašto se to događalo, ali znam da, recimo, ljudi različitih zanimanja koji žele predavati u školi moraju položiti pedagoške predmete. To, naravno, ne sprečava nekoga sa skrivenim namjerama da se približi djeci i radi s njima (primjeri profesora pedofila upravo to pokazuju), ali se upravo kroz stručno osposobljavanje i praćenje njihova rada s djecom uvelike otežava pristup osobama s posebnim potrebama. Jer, istini za volju, i pedofili su osobe s posebnim potrebama. A kakve su te potrebe, to vidimo s vremena na vrijeme po novinama i u sudnicama kad neki skandal pukne.
  Ono što je u svemu tome najtragičnije jest činjenica što se većina takvih slučajeva otkriva nakon duljeg vremena, nekoliko godina ili čak desetljeća, i što se onda ispostavi da je broj žrtava vrlo velik. Tako je u Kaliforniji uhapšen jedan od najstrašnijih zlostavljača djece, koji je u tridesetak godina zlostavljao više od 36.000 dječaka. Po statistici ispada da je zlostavljao više od tri dječaka dnevno. Monstrumi, dakle, djeluju dugo i teško ih primjećuju i osuđuju. Upravo zato najgora moguća stvar, kad je pedofilija u pitanju, jest zataškavati je. Biti dobar prema pedofilima na taj način. Nipošto nisam ni za linč, a pogotovo za masovnu histeriju, ali zataškavanje je svakako još gore. Upravo zato, ako je zataškavala aferu oko Marija Barlovića, direktorica Caritasa, Jelana Brajša snosi golemu odgovornost. Činila je to vjerojatno zato da sačuva ugled svoje institucije i Katoličku crkvu u Hrvatskoj. No zataškavanje, skrivanje pedofila i njihovo premještanje na drugo radno mjesto nipošto nisu dobar put prema očuvanju ugleda Caritasa i same Crkve. Darko Pavičić i Živko Kustić u svojim kolumnama brane Jelenu Brajšu nabrajajući njena dobra djela. Ali to što je netko toliko godina činio uistinu dobro ne može biti izlika da mu se oprosti velik propust koji se direktno tiče ljudskog života. Kustić čak kaže da bismo trebali razumjeti gospođu Brajšu. Bojim se da je i predobro razumijemo. Zataškavanje je uvijek lakši put, a Crkva, ali i državne institucije, prečesto zataškavaju svoje skandale i kad se dogodi nešto ružno, postala je praksa prvo to pokušati zataškati, sakriti, zamagliti, a tek ako ne ide, otvoreno se obračunati s problemom. Stvar je jasna. Za svaki veći propust slijedi i svojevrsna zapovjedna odgovornost, odgovornost koja je dio neke službe ili položaja, pa zataškavanje nije uvijek samo dobrota prema zaposleniku koji je zgriješio, nego strah od vlastite odgovornosti. Ako je stvarno to učinila, Jelena Brajša je kriva što je ona umjesto Boga oprostila pedofilu. Uvjeren sam da je trebala opraštanje prepustiti Bogu, a grijeh organima gonjenja.