Film i strip nesumnjivo su srodni mediji: temelj obaju je spajanje likovne i književne dimenzije u novu strukturalnu cjelinu. Uz to oba kao osnovnu strukturalnu jedinicu koriste kadar, oba kao esencijalni "vezivni" postupak dinamizacije strukture rabe montažu. Ipak, sve dosadašnje cjelovečernje filmske adaptacije stripovskih predložaka, uključujući i one animirane, bile su tako izrazito filmične i tako minimalno stripovske, što je imalo malo veze s presudnom razlikom koja film dijeli od stripa – pokretom (pokretnom fotografijom ili crtežom). U čemu je bila stvar? Smatralo se da jezik stripa treba prevesti u jezik filma, prilagoditi ga specifičnim odlikama drugog medija. Naizgled logično, no u takvim adaptacijama uvijek se nužno gubila suštinska medijska osebujnost predloška pa nije bilo nikakve esencijalne razlike u tome je li polazište filmske adaptacije strip, roman ili kazališni komad. Doduše, filmova koji samosvjesno ogoljavaju svoje kazališno zaleđe još se i može pronaći, no onih koji bi filmski izričaj pokušali maksimalno približiti svojim stripovskim ishodištima nije bilo. Sve dok se veliki ljubitelj umjetničke trivijale, američki Meksikanac Robert Rodriguez, nije odlučio na jedinstven eksperiment: kreirati u punom smislu riječi stripovski film.
  Rodriguez je odlučio, koliko je to moguće, doslovno prenijeti na film kultni strip-serijal Franka Millera "Sin City", i ta bi ideja u sljedeće tri godine trebala biti realizirana u obliku njegove treće filmske trilogije (nakon one o mariachiju osvetniku i klincima špijunima). Prvi dio planirane trilogije zasniva se na tri Millerove epizode koje je Rodriguez umjesto standardnog polazišta za adaptaciju tretirao kao gotove knjige snimanja. Budući da je knjiga snimanja a ne scenarij ono što filmskog režisera čini režiserom, Rodriguez je odlučio potpisati Millera kao suredatelja, iako se on na samom snimanju nije bavio režijom u užem smislu. Kako se to kosi s pravilima američke redateljske udruge, Rodriguez se nije libio napustiti tu utjecajnu organizaciju da bi ostvario svoj naum. Riječ je o moralnom činu koji izaziva respekt, a dijeljenje redateljskog kredita s Millerom više je nego opravdano u Rodriguezovoj koncepciji: u pokušaju doslovnog prenošenja medija stripa u medij filma, autor stripa koji se prenosi nesumnjivo ima znatan autorski udio.
  Rodriguez je dakle poduzeo načelno iznimno zanimljiv eksperiment, u najboljoj (neo)avangardističkoj odnosno postmodernističkoj (konceptualističkoj) tradiciji, ili drugim riječima nastavio se na onu umjetničku liniju koju je u američkoj filmskoj industriji početkom 70-ih inaugurirao Brian De Palma. Izdanak te linije je i pokušaj doslovnog remakea Hitchcockova "Psiha" ("Psycho") što ga je prije nekoliko godina poduzeo Gus Van Sant, koji međutim mimo načelnog respekta zbog prirode samog eksperimenta nije ostavljao impresivan dojam, jer nije nudio druge razloge za gledateljski užitak. A eksperiment koji se iscrpljuje u samom sebi, pogotovo ako proklamiranu eksperimentalnu radikalnost ne dovede do krajnjih konzekvenci, kao što je Van Sant nije doveo, ostaje primarno povijesnoumjetničkim kuriozitetom, premda zaslužuje dodatnu dozu simpatije jer je ostvaren usred rigidnog okruženja suvremenog Hollywooda. Kako u tom smislu stoji "Sin City"?
  Nakon Van Santova ludičkog larpurlartističkog iskoraka sa "Psychom", ostvarenog u Universalovoj produkciji, hollywoodski su majori postali oprezniji. Poznavatelji hollywoodskih prilika tvrde da Rodriguez nikad ne bi mogao realizirati svoj projekt da nije u prijateljskim odnosima s braćom Weinstein, vlasnicima nekad stožerne nezavisne kompanije Miramax koja je u međuvremenu postala (inteligentniji) dio hollywoodskog mainstreama. Mlađi brat Bob Weinstein prije koju godinu osnovao je tvrtku Dimension Films, u kojoj nastoji zadržati više nezavisnog duha nego što je danas moguće u Miramaxu, pa je tako u njezinoj produkciji nastao i "Sin City". Smjestivši se u okrilje nezavisne filmske kuće, bez obzira na to što joj je zaleđe u utjecajnom Miramaxu, Rodriguez je u startu bio lišen pozicije koju je imao Van Sant, pozicije subverzivca koji velikom utilitarističkom studiju podvaljuje umjetnički eksperiment. Zahvaljujući različitoj kontekstualizaciji, moglo bi se reći da Rodriguez u startu zaslužuje kritičkiji tretman od Van Santa, tim prije što je i ovdje, kao i obično, imao punu kreativnu kontrolu nad projektom – osim što ga je režirao, osmislio je generalnu dramaturšku koncepciju, snimio ga i montirao, te sudjelovao u skladanju glazbe.
  Da sam Rodriguezov film mogao vidjeti prije 25 i više godina, kad sam bio dječak koji je pasionirao skupljao crtane romane, vjerojatno bih njime bio trajnije fasciniran. Siguran sam da bi me oduševila medijska vjernost stripovskom predlošku, uostalom upravo to je ono što danas u meni izaziva poštovanje prema Rodriguezovim nastojanjima. Doista, nakon svih "Supermana", "Batmana", "Spider-mana" i ostalih visokobudžetnih filmskih projekata u kojima se malo kad ili nikad mogao osjetiti izvorni touch stripa kao medija (u tom smislu najbolje stoji "Spider-man", vjerojatno stoga što mu je autor Sam Raimi autentični ljubitelj roto-trivijale), filmski "Sin City" predstavlja svojevrsnu medijsku revoluciju. Kao da je gotov strip oživio pred gledateljskim očima, gotovo da se gledajući film može osjetiti stripovski okus, miris, dodir. To je veliko Rodriguezovo dostignuće, no dalje od toga nije išao. Kao što je Van Sant "Psychom" pokazao da doslovni remake u različitom povijesno-kulturalnom razdoblju ontološki nije moguć, tako Rodriguez "Sin Cityjem" pokazuje da pokušaj doslovnog prenošenja jednog medija u drugi ima svoja ozbiljna ograničenja.
  Na vizualnoj razini sve funkcionira besprijekorno, no na narativnoj do izražaja dolazi razlika u recepciji stripa i filma. Strip se ne mora čitati "u komadu", štoviše sustav nastavaka odvodi ga u smjeru recepcije "dugog trajanja", zbog čega njegova narativna organizacija može trpjeti "komotnost", "raspuštenost", "razbarušenost" u većoj mjeri nego što je to obično slučaj s filmom. Konkretno, kad Rodriguez u "Sin Cityju" poveže u jednu cjelinu tri Millerova crtana romana, onda na generalnoj narativnoj razini nastaju ozbiljni problemi – pod firmom jednog cjelovečernjeg filma on zapravo nudi tri kratkometražna odnosno srednjometražna filma koja formalno povezuje jednom od priča koju (poprilično proizvoljno) tretira kao okvirnu, a na sve kalemi narativni nadokvir preuzet iz Millerove kratke crtane priče. Ako se te tri i pol priče pročitaju zaredom u njihovu izvornom stripovskom izdanju, ne postoji problem narativnog kontinuiteta, ali ako ih se gleda povezane u jedan film, dolazi do kontraproduktivne narativne defokusiranosti i viška fabularnog materijala, što se pokušava kompenzirati ekspresivnim likovima i ekstraordinarnom likovnošću. Kako se užitak u vjernom prenošenju medija stripa u medij filma brzo troši, narativni aspekti počinju igrati sve veću ulogu. Međutim, likovi se (proizvoljno) pojavljuju i nestaju po načelu karakterističnom za stripovsku dramaturgiju, jer Frank Miller ipak je tipičan strip-autor. Naraciju i karakterizaciju zasniva na jakim potezima, a ne elaboraciji, maksimalno pojednostavljujući sadržajnu stranu djela koje tako, usprkos vizualnoj bravuroznosti, ponajprije računa na manje zahtjevne recipijente. Kako je i Rodriguez autor istovjetnih ishodišta, konačan rezultat je film koji osim nadasve dobrodošlog eksperimenta nudi tek jednu od varijanti trivijale. Zahvaljujući Milleru, ta je trivijala osebujnija (bezvremenski noirovski svijet djela kojim dominiraju romantični tough muškarci, miljenici ekstraseksepilnih žena koje im unatoč svojoj emancipiranosti priznaju primat) i nudi nekoliko intrigantnih motiva (naspram političke korektnosti najnovijeg filmskog Batmana afirmira se prepuštanje osvetničkim nagonima i beskompromisan odnos prema zlikovcima nekontaminiran lijevo-liberalnom demagogijom, a vrlo je zanimljivo i problematiziranje odnosa /pseudo/pedofilije i superega), no naposljetku ne može umaknuti samoj sebi. Trivijala proizvodi trivijalu, što je zatvoren krug, ali njime su i Robert Rodriguez i Frank Miller očito sasvim zadovoljni.

Sin City, am. fant. film noir, 2005.
R: Robert Rodriguez, Frank Miller Gl: Bruce Willis, Mickey Rourke, Clive Owen, Jessica Alba, Rosario Dawson

tri zvjezdice