Objavljeno u Nacionalu br. 502, 2005-06-27

Autor: Robert Bajruši

TREĆI PUT NA KOŠARKAŠKOM VRHU

'Nisam jako talentiran, ali u Europi nema upornijeg'

Košarkaški trener Jasmin Repeša s ekipom Climamia postao je prvak Italije, nakon Hrvatske i Turske treće države gdje je osvojio prvenstvo: za Nacional govori trenerskoj strogosti, podršci u obitelji i omiljenoj Ciboni

Jasmin Repeša- Rodio se u Čapljini gdje je igrao do 26. godine, kada se odlučio posvetiti studiju iz ekonomije. Otišao je u Dubrovnik i u iduće dvije godine diplomirao, a na fakultetu upoznao najbolju studenticu Mubertu, koja mu je danas supruga i imaju sina Dinu. Kada je imao 29 godina, trener Zagreba, Boško Božić, pozvao ga je za asistenta, a nakon nekoliko godina postao je pomoćnik Aleksandru Petroviću u CiboniJasmin Repeša- Rodio se u Čapljini gdje je igrao do 26. godine, kada se odlučio posvetiti studiju iz ekonomije. Otišao je u Dubrovnik i u iduće dvije godine diplomirao, a na fakultetu upoznao najbolju studenticu Mubertu, koja mu je danas supruga i imaju sina Dinu. Kada je imao 29 godina, trener Zagreba, Boško Božić, pozvao ga je za asistenta, a nakon nekoliko godina postao je pomoćnik Aleksandru Petroviću u CiboniJasmin Repeša posljednjih se godina etablirao kao jedan od vodećih europskih košarkaških trenera. Potvrdio je to prošlog tjedna kada je s ekipom Climamija postao prvak Italije, koja je uz Hrvatsku i Tursku treća država u kojoj je osvojio prvenstvo. U Bolognu je došao prije 2,5 godine i u međuvremenu neprestano bio drugi: dvaput je gubio u finalu talijanskoga prvenstva, a prošle godine u Tel Avivu u finalu Europske lige Climamio je poražen od Maccabija. Sada je napokon prvak nakon što je u finalu sa 3:1 svladana ekipa Milana, a Repeša ima niz poziva od vodećih klubova koji ga žele za trenera i trenutačno je među najtraženijim stručnjacima na kontinentu.

Rodio se u Čapljini gdje je igrao do 26. godine, kada se odlučio posvetiti studiju iz ekonomije. Otišao je u Dubrovnik i u iduće dvije godine diplomirao, a na fakultetu upoznao najbolju studenticu Mubertu, koja mu je danas supruga i imaju sina Dinu. Kada je imao 29 godina, trener Zagreba, Boško Božić, pozvao ga je za asistenta, a nakon nekoliko godina postao je pomoćnik Aleksandru Petroviću u Ciboni. Nakon Petrovićeva odlaska postao je Cibonin trener i uskoro prvak Hrvatske. Onda je otišao u Tofas s kojim je osvojio prvenstvo i kup Turske što ga je definitivno profesionalno afirmiralo. Slijedile su kraće epizode u Splitu i Zagrebu, a zatim odlazak u Bolognu s kojom je danas najbolji trener u Italiji. Repeša je ugodan sugovornik i uvijek inzistira da se u priči o karijeri spomene uloga njegove obitelji. Premda je nekoliko dana u Zagrebu, tvrdi da su u Bologni na najluđi mogući način proslavili titulu prvaka.

"Gotovo da smo se plašili izići iz autobusa kada smo vidjeli gomilu ljudi koja nas je čekala na ulicama kada smo se vratili iz Milana. Vladala je takva gužva da je gomila opkolila autobus i dva sata nismo mogli krenuti dalje. Bologna je grad koji nosi nadimak Basket city i za koji se kaže da je njegovim stanovnicima košarka doručak, ručak i večera. To je apsolutno košarkaški grad broj jedan u Europi jer u njemu nastupaju dva vrhunska kontinentalna kluba, moj Climamio i suparnički Virtus, koji se u prošlosti zvao Synudine i Kinder i koji je osvojio puno više trofeja. Njihovi susreti nekada su bili gradski derbiji, a onda i europski. Bilo je to prije nekoliko godina kada su i Climamio i Virtus imali najveće proračune u europskoj košarci. Danas su oni znatno manji; naš je ove godine iznosio između četiri i pet milijuna eura. Vrijeme je stabilizacije, ali smo osmislili dobre projekte i uspjeli postati prvaci.

NACIONAL: Kako biste opisali vlastiti koncept zbog kojeg ste prošle godine bili europski viceprvaci, a ove prvi u Italiji?
- Kada sam dolazio prije tri godine, u klubu su bili prilično malodušni jer prijašnjih sezona nisu uspjeli osvojiti prvenstvo iako su za Climamio nastupali izvanredni igrači kao što su David Rivers, Gerald Wilkins, Gregor Fučka i Carlton Myers. Bilo mi je jasno da treba promijeniti koncepciju i osloniti se na mlađe igrače kojima će trebati neko vrijeme da stasaju, ali vjerovao sam da je to ispravna politika. Rezultati su se vidjeli i u prve dvije godine kada smo došli do finala, što je s obzirom na reducirani proračun bilo iznad očekivanja. Sada kada smo postali prvaci, definitivno se vidi da smo imali pravo kada smo kao primarni cilj stavili orijentaciju na mlade. Napravio sam i neke rezove kao kada sam 2,5 mjeseca prije kraja prvenstva zbog nediscipline iz momčadi izbacio reprezentativnog play makera Pozzeca. Nesreća nikad ne dolazi sama pa nam se uskoro ozlijedio i Miloš Vujanić, tako da smo kraj sezone odigrali bez glavnih organizatora igre. Climamio je najmlađa ekipa u Europskoj ligi, ali veći je problem ta izmiješanost igrača koji dolaze sa svih strana svijeta. Imam košarkaše koji razumiju samo engleski, one koji govore isključivo talijanski i nekoliko s kojima mogu pričati jedino na hrvatskom. Treba znati svima njima tijekom minute odmora objasniti što očekujete da naprave. Trener ekipe poput naše mora biti neprestano koncentriran, to je jako važno.

NACIONAL: Odnosi li se i na vas pravilo prema kojem su stranci u Italiji izvrgnuti puno većem pritisku od domaćih trenera i igrača?
- Naravno, to je moja svakodnevnica. U Italiji je jako teško biti stranac jer vam pod povećalom gledaju svaku izmjenu i potez tijekom utakmice, a posebno ste na udaru ako momčadi ne ide. Početak sezone bio je odličan, međutim onda smo zapali u krizu i počeli oscilirati i gubiti. U tom trenu uslijedile su takve kritike na moj račun da su nerijetko bile samo malo iznad pojasa. Da se razumijemo, nemam ništa protiv kritiziranja svog rada, ali ne trpim zlonamjernost i napade bez argumenata.

NACIONAL: Za vas kažu da ste među najstrožim trenerima u Europi?
- Generalno bih za sebe rekao da nisam pretjerano talentiran trener. To znači da mi vjerojatno fali onaj neki feeling koji neki drugi stručnjaci imaju, ali garantiram da u Europi ne postoji uporniji, discipliniraniji i zahtjevniji trener od mene. U svakom poslu talent je ekstra svojstvo, ali u današnjem sportu nećete uspjeti ma koliko ste talentirani ako ne poštujete red, rad i disciplinu. Prije 25 godina oni koji su bili talentrani imali su golemu prednost pred ostalima, no u današnjem sportu dominiraju snaga i izdržljivost i oni koji to nisu u stanju pratiti, sigurno će otpasti bez obzira na talent. Meni je košarka sve: i dan i noć i cijeli život. Imam sreću da imam suprugu i sina koji mi omogućavaju da se potpuno posvetim košarci. Moj radni dan uključuje dva treninga, analize i razgovore, pripreme za utakmice i gomilu drugih poslova koji pojedu cijeli dan. Morate uzeti u obzir da odigram oko 70 utakmica u sezoni, a talijanska liga je iznimno jaka i ako odete psihološki nepripremljeni u jedan mali Livorno, izgubit ćete s dvadeset koševa razlike. Tu je i Europska liga, a skraćivanje napada dovelo je do veće dinamike koja izaziva sve više ozljeda igrača. Poseban su problem reprezentativna okupljanja ljeti kada košarkaši opet moraju nastupati umjesto da se odmaraju i pokušaju ispraviti neke nedostatke u svojoj igri.

NACIONAL: U sve se uklapa i trend odlazaka mladih igrača u NBA?
- To je doista velik problem hrvatske i europske košarke. Nema nikakva razloga da mladi i nespremni igrači odlaze u Ameriku. To je poražavajuće za njih, ali i za NBA, jer bi ti mladi igrači za 2-3 godine u Europi stekli dodatno iskustvo i potpuno spremni otišli među profesionalce. Svi koji su tako napravili, od Dražena Petrovića do Gordana Giričeka ili Mehmeta Okura, uspjeli su, a svi koji su pokušali ući na mala vrata – propali su. Marku Tomasu ili Roku Leniju Ukiću uvijek bih preporučio da ostanu u Europi, nabiju snagu i steknu iskustvo i tek onda odu u NBA ligu.

NACIONAL: Imate li želju pokušati trenirati neku NBA ekipu?
- To bi mi možda bila posljednja želja. Ali kao ozbiljan faktor u stručnom stožeru, a ne samo promatrač. U Europi ima niz trenera koji mogu voditi američke klubove i to će se jednog dana desiti.

NACIONAL: Tko su najbolji igrači kojima ste bili trener?
- Bilo ih je jako puno, ali kada već govorimo o NBA, bio sam trener Giričeku u Doni i dao mu šansu i bilo mi je strašno žao kada ga zbog klupske politike iduće godine nisam mogao povesti sa sobom u Cibonu. Mogu reći da sam taj koji je u Turskoj otkrio Mehmeta Okura koji danas igra u Americi za ugovor od 50 milijuna dolara. U Splitu sam uveo u igru tada petnaest i pol godišnjeg Ukića, a mislim da sam pomogao Zoranu Planiniću da zaokruži svoju igru. Od naših igrača mislim da sam pomogao u formiranju Nikole Vujčića, Slavena Rimca i Damira Mulaomerovića. Ove sam godine u Bologni izbacio u prvi plan Marca Belinellija i Stefana Mancinellija, koji su prva dva mlada igrača koji su se posljednjih 15 godina pojavili u Italiji i to je jedna od stvari na koje sam iznimno ponosan. Volim dati šansu mladima, makar to znači da morate računati i na njihove pogreške zbog neiskustva.

NACIONAL: Ako pogledate unatrag, što mislite po čemu ste danas bolji trener nego prije deset godina kada ste u Ciboni počeli samostalnu karijeru?
- Iskustvo je najvažnija stvar u svakom poslu. Kao početnik povremeno radite smiješne pogreške i zato mislim da svi mi treneri trebamo biti zahvalni Ciboni jer nam je dala šansu i istrpjela te naše pogreške. Tu mislim na sebe, ali i na Acu Petrovića, Nevena Spahiju i Dražena Anzulovića. Druga stvar koja je važna u trenerskom poslu je sreća. To nisam imao u prvom mandatu u Ciboni, kada nam je u play-offu protiv Maccabija Doron Jamchi u zadnjoj sekundi zabio koš s polovice igrališta. Sljedeće sezone ispali smo od Olimpije, a pobjedonosni koš postigao je Vladimir Stepania 0,3 sekunde prije kraja. Jednostavno nisam imao sreće tih prvih godina svoje karijere.

NACIONAL: Kako onda objašnjavate to da ste jedini hrvatski trener koji postiže vrhunske rezultate, dok s druge strane pet-šest trenera iz Srbije i Crne Gore vode najjače klubove u Europi?
- Srpska škola je bez konkurencije najbolja u Europi. Hrvatska ima iznimno dobre trenere i oni nisu problem naše košarke. Problem je to što im se ne daje šansa, a ako je i dobiju, nemaju pravo na pogrešku. Specifičnost je ovog posla da tijekom utakmice morate reagirati brzo i donositi ispravne odluke. Ako pogriješite, svi će napasti vas, a zaboraviti igrača koji je promašio zicer ili direktora koji je doveo krive igrače. Jako je važno da dobijete priliku kao što ju je meni dao Boško Božić Pepsi kada me iz Dubrovnika pozvao da mu asistiram u Zagrebu. Na tome ću mu biti zahvalan cijeli život, jer možete biti najpametniji, ali ako ne dobijete priliku, nikada se nećete afirmirati. Znam gomilu talentiranih trenera koji nikada nisu dobili šansu koja je meni pružena.

NACIONAL: Iz Cibone ste otišli u turski Tofas, koji je do vašeg dolaska bio gotovo anoniman klub?
- Već sam rekao da mi je u Ciboni falio taj faktor sreće, međutim onda sam imao sreću otići u Tofas koji je bio nepoznat, ali sjajno organiziran klub. U Turskoj sam se mogao dokazati kao trener i uspjeli smo postati prvaci što je značilo moju potpunu afirmaciju. Osim toga, i privatno nam je bilo lijepo u toj zemlji tako da se sve spojilo. Onda sam otišao u Split s kojim smo napravili nered u Europi i šteta je da nismo uzeli niti jedan trofej. Sljedeća je godina bila turbulentna jer sam odbio ponude Milana i Ulkera i vratio se u Cibonu. Imao sam golemu ambiciju jer sam se u Zagreb vratio kao afirmirani trener i bio sam spreman za najviše domete u Europi. Namjeravao sam ostati tri godie, ali klub se našao u problemima: igrači su štrajkali jer nisu dobili plaću, i odlučio sam otići. Imam pravo na svoje ambicije, a shvatio sam da ih u Ciboni neću moći zadovoljiti. Rekao sam zbogom i otišao u Bolognu u iznimno ambiciozan klub jer sam želio raditi u najprestižnijoj europskoj ligi. Mislim da sam donio pravilnu odluku što se potvrdilo kada smo postali prvaci.

NACIONAL: Kakav je život u Italiji?
- Italija je prekrasna, a Bologna nije samo grad košarke nego ima i nadimak "debeli grad" jer se u njoj najbolje jede. Supruga organizira logistiku, a sin Dino, 12-godišnjak, i ove je godine s klubom postao prvak Bologne i regije Emilije Romagne. Potpuno smo se uklopili u život u Italiji, a posebno Dino koji danas govori talijanski s bolonjskim naglaskom.

NACIONAL: Jeste li i dalje navijač Cibone?
- Apsolutno, to je moj klub. Bez jake Cibone nema jake hrvatske košarke i to je jedna uzajamna veza. Bilo je malo nesreće i loših poteza, ali klub može ostati na liniji uspjeha. Kada mi je bilo najteže u životu, Cibona mi je dala šansu, a to ne zaboravljam. Bio sam prvak u tri države, ali želim osvojiti još puno toga. Kada bi se Cibona organizirala tako da zadovolji moje ambicije, vratio bih se u Zagreb jer kod kuće je najbolje.

Europsko prvenstvo
NACIONAL: Kakvi su izgledi hrvatske reprezentacije na Prvenstvu Europe u Beogradu?
- Osnovna je stvar da imamo zajednički cilj i da se odazovu svi igrači. Ako uspijemo u tome, možemo igrati sa svakim, ali moramo zati da u Beograd dolazi najmanje deset reprezentacija koje žele osvojiti medalju. Bit će to prvenstvo na kojem će odlučivati nijanse, a po meni pobjednik će biti onaj tko od reprezentacije stvori tim. To je ono što su uspjeli Talijani na posljednja dva velika natjecanja kada su bez velikih zvijezda ali uz golemo jedinstvo osvojili medalje.
NACIONAL: Bojite li se navijačkih nereda?
- Na to gledam vrlo jednostavno. Uvijek kada je postojala volja da ne bude nasilja, nije ga niti bilo. A kada je nekome odgovaralo da se dogode takve scene i predigre, onda smo svjedočili nasilju na tribinama.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika