Objavljeno u Nacionalu br. 502, 2005-06-27

Autor: Željko Rogošić

EPILOG SLUČAJA DA

Tuđmanov hir uništio mi je život

Miroslav Bogdanović, ugledni splitski ugostitelj i kuhar, bio je žrtva montiranog političkog procesa za terorizam kojeg je HDZ 1993. upotrijebio da uništi stranku Dlamatinsku akciju: sada zbog svih patnji koje je prošao od Hrvatske traži odštetu

U montirani politički proces jednoj regionalnoj stranci bez ikakva je razloga uvučen i Miro Bogdanović, čiji je prestižni restoran Stefanel dvaput, 1991. a potom 1993., uništen eksplozivnom napravomU montirani politički proces jednoj regionalnoj stranci bez ikakva je razloga uvučen i Miro Bogdanović, čiji je prestižni restoran Stefanel dvaput, 1991. a potom 1993., uništen eksplozivnom napravomMiroslav Bogdanović, ugledni splitski ugostitelj, vrsni kuhar i kulinar, nekada vlasnih triju splitskih elitnih restorana, u svibnju je tužio Republiku Hrvatsku za naknadu štete. Naime, u listopadu 1993. bio je uhićen te zadržan u pritvoru 47 dana pod sumnjom da je sudjelovao u terorističkom činu postavljanja eksploziva u prostorije Dalmatinske akcije. Danima je taj slučaj punio stranice novina i dugo bio udarna vijest. Tempirana eksplozivna naprava 28. rujna 1993. uništila je stranačke prostorije. Policija je uhitila teško bolesnog mladića Juricu Gilića, povremenog kurira DA, i Adversa Slatkova Nimadana Bena Đereka, koji su za organiziranje atentata i teroristički čin optužili stranačkog tajnika Zorana Ercega, odvjetnika Edu Dekovića, stranačke članove Božidara Marušića, Srećka Rafenellija, studente Vedrana Antonijevića i Dragana Antulova, Ivicu Ančića Duju, Srećka Lorgera i Mira Bogdanovića.

 U montirani politički proces jednoj regionalnoj stranci bez ikakva je razloga uvučen i Miro Bogdanović, čiji je prestižni restoran Stefanel dvaput, 1991. a potom 1993., uništen eksplozivnom napravom. Nakon provedene istrage, Vojno je državno odvjetništvo u Vojnom sudu u Splitu u studenomu 1993. podiglo optužnicu kojom su spomenuti optuženi da su "u cilju ugrožavanja državnog i društvenog ustrojstva i sigurnosti RH dogovorno minirali prostorije Dalmatinske akcije u Kružićevoj ulici broj 2 u Splitu".

 Sudski proces za koji su svi znali da je sudska farsa i suđenje ideji regionalizma, trajao je dugo. Zamjenik vojnog državnog odvjetnika bio je Ante Čipčić, a sudac Dalibor Dukić. Splitski je Vojni sud u studenomu 1996. donio presudu kojom je optužene oslobodio krivnje. Nakon žalbe, tragikomični slučaj DA, u kojem su uništene mnoge ljudske sudbine i sudbina jedne regionalne stranke, završio je presudom Vrhovnog suda u rujnu 1999., kojom je oslobađajuća presuda potvrđena. I Miro Bogdanović, danas 51-godišnji ugostitelj, kuhar, predavač, organizator gastrosajmova i kulinarskih natjecanja, bio je slobodan. On je odlučio tražiti od RH naknadu za pretrpljenu nematerijalnu i materijalnu štetu. Za naknadu nematerijalne štete, duševnih boli koje je pretrpio zbog neosnovanog lišavanja slobode i drugih diskriminirajućih situacija koje je pretrpio, Bogdanović od države traži naknadu od milijun kuna sa zateznom kamatom od dana presude do isplate. Za naknadu materijalne štete koju je pretrpio, s naslova izgubljene zarade u razdoblju od 1. prosinca 1993. do 31. prosinca 2000., potražuje 680.000 kuna, odnosno od po 8000 kuna mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom.

 NACIONAL: Zašto ste se odlučili tužiti RH?

 - Tužio sam Hrvatsku radi odštete. Netko ipak mora odgovarati za niz nezakonitosti i samovolju, za kršenje ljudskih i građanskih prava i sloboda, za kršenje Ustava RH, za uništavanje imovine i goleme štete koje su nanijete ne samo meni nego svim sudionicima ovog slučaja. Proveo sam u zatvoru, bez ikakva razloga, gotovo dva mjeseca, pod optužbom za najteže od svih djela: terorizam i ugrožavanje sigurnosti građana. Kada se gleda s vremenske distance, iz današnje perspektive to izgleda smiješno. Ali u ono vrijeme, godine 1993., to je bio najstrašniji zločin koji se mogao počiniti protiv hrvatske države. Teško je zapravo opisati kolika mi je šteta nanesena. Naravno da ova zatražena odšteta ne odgovora realno počinjenoj šteti meni i mojoj obitelji. Do izbornih promjena 2000., bio sam isključen iz svih društvenih zbivanja. Ja sam bio osoba non grata. Nije mi uspio niti jedan posao, svi su me izbjegavali, okretali glavu od mene. Moja najbliža rodbina nije vjerovala da zbilja nemam nikakve veze s terorizmom. Stvarno, godinama sam patio i bio izvrgnut najgrubljim oblicima šikaniranja od državnih tijela i institucija. Ugostiteljski posao mi je potpuno upropašten, djeca su patila u školi zbog izolacije i provokacija, moja je supruga doživjela mnoge užasne trenutke. Triput sam pretučen, ukrali su mi auto. Posljedice su stravične. I sada sam kod nekih ljudi potpuno omražen. Nitko za to nije odgovarao. Sve bez ikakva razloga, ni zbog čega. Sve zbog hira Franje Tuđmana i njegove klike osobno sam propatio niz godina. Zbog političke ocjene da su regionalne stranke najveći neprijatelji Hrvatske, uništene su naše karijere i životi, uništena je Dalmatinska akcija.

 NACIONAL: Vjerujete li u uspjeh vašeg tužbenog zahtjeva? Hoćete li dobiti taj novac?

 - Naravno da vjerujem. Moram vjerovati u hrvatski pravni sustav. Moj slučaj je vrlo jasan i lako dokaziv. Zahtjev za odštetu od 1,6 milijuna kuna zapravo je jako malo za sva šikaniranja, progone, maltretiranja što smo moja obitelj i ja prošli. U međuvremenu sam se razbolio. Sada sam ovisan o dijalizi. Čovjek se osjeća ništavnim kada ga sredina smatra okuženim. A upravo to mi se dogodilo. Ugostitelj sam tridesetak godina. Moj posao uvijek je ovisio o mojoj reputaciji. Nitko pametan neće doći u restoran koji drži neki kreten, navodni terorist, čovjek gori od ubojica, nekakav neprijatelj i mrzitelj Hrvatske. Osjećao sam se užasno ponižen. Svi su u vlasti znali da ja nisam počinio nikakav teroristički čin, da sam hrvatski građanin i da je Hrvatska moja domovina. Svi su znali koliko ja volim Split i Dalmaciju. No htjeli su od mene napraviti neprijatelja i terorista, optužiti me za teško kazneno djelo terorizma. A upravo su na meni izravno izvršena dva teroristička akta.

 NACIONAL: O čemu se radilo?

 - Dva puta, 1991. i 1992. godine, bačena mi je bomba u restoran Stefanel. Dakle, nepoznati teroristi, koje se država nije ni trudila pronaći i kazniti, dvaput su me totalno uništili. Ni kriv ni dužan platio sam veliku ratnu cijenu. Sve što sam doživio, doživio sam samo zlo. Od 1990. do danas samo sam nazadovao. Do 1990. držao sam vrlo poznate restorane: Arkada, Stefanel, Struja. Kada sam bio u najvećoj ekspanziji, sve je uništeno. Sada držim restoran Arkadu u Strožancu pokraj Splita, koji je dugo godina bio kultno mjesto.

 NACIONAL: I prije 1990. bili ste afirmirani kulinar i znalac u pripremanju dobre hrane.

 - Mnogi su dolazili u restorane radi mojih specijaliteta. I predsjedniku Tuđmanu sam pripremao večere prigodom njegovih boravaka u Splitu. Kao vodeći gradski ugostitelj, Tuđmanu sam večeru pripremao još 1990., kada je boravio na atletskom prvenstvu.

 NACIONAL: Zašto su se onda dogodili bombaški napadi na vaš restoran?

 - Nepoznati počinitelji bacili su 1991. eksplozivnu napravu na gornju terasu restorana i skroz uništili gornji kat. Nisam mogao vjerovati da mi se to događa. Nisam znao zašto. Vjerojatno je to zbog srpskog podrijetla jednog mojega roditelja. Ja sam rođen u Splitu. Dijete sam iz miješanog braka. Mati je Hrvatica iz Splita, otac Srbin. Ali to nigdje u svijetu ne bi smio biti razlog. Policija nikada ništa nije rekla, službena istraga nikada ništa nije ustanovila. Bila je to era prikrivanja takvih teških kaznenih djela. I u tom prikrivanju sudjelovala je i policija. Nitko me ne može uvjeriti da takva ponašanja, stimuliranje i toleriranje terorizma i bombaških napada, nije bila državna politika. Iako se javno proklamiralo nešto drugo. Sudjelovao sam u radu na jednoj knjizi. Znam da je u Splitu i okolici tih godina bilo službeno evidentirano 1050 eksplozija. To se dopuštalo. Ali nije problem u tome što nikada, gotovo ni u jednom slučaju, počinitelji nisu uhićeni. Problem je u tome što takvo ponašanje nikada nitko nije osudio ili protestirao protiv takva bezumlja. Ni lokalne strukture vlasti, ni državne strukture, a niti crkvene strukture koje su prve trebale reagirati. I njima najviše zamjeram.

 NACIONAL: Kada se dogodila druga eksplozija?

 - U veljači 1993. ponovno je bačena eksplozivna naprava u prizemlje restorana Stefanel. Tada mi je uništen cijeli kat protutenkovskom minom. Ma, nije samo uništen moj lokal. Eksplozija je uništila cijelu Petrovu ulicu. Tužio sam državu, jer je država odgovarala za štete koje su terorističkim aktima načinjene njezinim građanima na temelju Zakona o obveznim odnosima koji je ukinut 1996. Još čekam tu presudu. Imam osjećaj da će me odbiti jer žele to svesti pod ratnu štetu. To je suludo, jer ja nemam nikakve veze s ratom. Ja nisam bio strana u ratnom sukobu. U mojem slučaju treba suditi po starom a ne po novom zakonu, prema kojem se sve štete imaju smatrati ratnom štetom koju ću od agresora na Hrvatsku naplatiti jednog dana. Zapravo, nikada. Učinjena mi je velika nepravda. To više jer sam ja dijete ovoga grada i volim ovaj grad više nego išta na svijetu. Ja svojim djelima dokazujem koliko volim Split. Nikome nisam nanio štetu, nikada nikoga nisam mrzio. Ipak, deset godina moja obitelj i ja proživljavali smo pravi pakao. Štetu nisu nanijele samo eksplozije i teroristička djela prema meni i mojoj imovini. Šteta je učinjena jer sam ja optužen za terorizam, jer sam više puta bio brutalno pretučen i ostao bez policijske zaštite. Milijun puta su mi 1990. i 1991. godine uperili pištolj u glavu. Čudim se kako sam sve to preživio.

 NACIONAL: Što je bio razlog i motiv tih progona?

 - U cijelom mojem slučaju motiv nije nikako bio politički, nego isključivo ucjena i pljačka. Većina se tih "junaka" vodila za materijalnom dobiti. Da sam ja bio siromašni Miro Bogdanović, nikome ne bih bio zanimljiv. Zadnji put, godine 1996., kada sam bio pretučen u Postrani, cijela Hrvatska, sve udruge, Helsinški odbor... svi su skočili u moju obranu. I opet je motiv bila ucjena. Došlo je njih 15 u restoran. Naručili su najskuplja jela, a kada su večerali, htjeli su razgovarati sa mnom. Rekli su mi da mi treba zaštita, netko tko će čuvati restoran. "Od koga? Meni nitko nije pravio probleme. Jedino me možete čuvati od vas!" rekao sam i odbio uzeti njihova čovjeka. Onda su me pretukli, bacili na pod, gazili me. Nisam imao nikakve šanse. To je pogoršalo moje stanje i bolest bubrega. Zbog nanesenih ozljeda završio sam na dijalizi. Nakon što su me pretukli te razbili sav lokal, inventar, ostali su mirno u lokalu i čekali policiju. Nisu se ni bojali, ni skrivali. Kada su policajci došli, prvo su se rukovali s mojim zlostavljačima. A potom na nekakvu papiriću počeli popisivati štetu koju su razbijači napravili. Ja sam bio pretučen, obitelj izmaltretirana, ali policajce to ništa nije zanimalo. Kada sam policajcu rekao da tu nije napravljen prekršaj nego ozbiljno kazneno djelo, zamalo me i oni nisu istukli. Morao sam urgirati u Ministarstvo unutarnjih poslova da bi došla druga policijska ekipa i obavila korektan očevid što se doista dogodilo. I na kraju nikada ništa od toga. Ja sam tužio počinitelje, ali nikada taj predmet nije na sudu ni pokrenut. Nikada poznati počinitelji nisu snosili nikakve sankcije. Ti ljudi u strukturama Općine Postrane čak su obnašali neke dužnosti.

 NACIONAL: Kako je počela ta priča s Dalmatinskom akcijom?

 - Vjerujem u Split i Dalmaciju. Želim da se mi u Dalmaciji brže razvijamo, da svaka hrvatska regija ima svoj prosperitet. Mene zanima Dalmacija, i ja mislim da svatko mora voljeti svoj rodni kraj. Bilo mi je normalno da se učlanim u regionalnu stranku, koja tada baš i nije bila na glasu. Franjo Tuđman i HDZ-ov vrh često su etiketirali i prozivali DA, koja je bila parlamentarna stranka. Zašto bi svi bili u HDZ-u ili SDP-u? Ali ni odnosi u stranci, kojoj je na čelu bila dr. Mira Ljubić-Lorger, nisu bili najsretniji. Tako sam nekoliko mjeseci prije eksplozije, koja se dogodila u prostorijama DA, već zahladio odnose sa stranačkim vodstvom.

 NACIONAL: Kako je došlo do vašeg uhićenja na početku listopada 1993.?

 - Potkraj rujna dogodila se ta eksplozija u kojoj su raznesena vrata i oštećene prostorije Dalmatinske akcije. I na osnovu razgovora s dvojicom bolesnih mladića, Juricom Gilićem i Adversom Slatkovim Nimadanom Ben Džerekom, koji su nas imenovali naručiteljima podmetanja eksplozije, uhićena je cijele skupina, nas sedam, i taj Gilić. Gilić je bio jedna nestabilna osoba, poslije se utvrdilo da su ga policajci tukli, maltretirali i rekli mu koga mora optužiti i nabrojiti nas nekoliko uglednih ljudi koji smo bili članovi DA. Ovog drugog mladića nikada u životu nisam vidio. I sve se odvijalo kao u najgorem filmu. Prvo su nas po gradu lovili kao pse. Stavili su mi lisice na ruke, provodili ulicom, ubacili u auto, ponizili nas kao ljude, maltretirali na policiji, u Istražnom sudu. Nismo uopće znali zašto smo tu. Najgore je kada za nešto nisi kriv a trebaš se braniti. Samo ti preostaje vikati: Nisam ništa napravio! Od početka je sve bilo besmisleno: optužiti nas za terorizam, za ugrožavanje života ljudi podmetanjem neke eksplozivne naprave u prostorije DA, u kojima u vrijeme eksplozije nikoga nije bilo. Potpuno je suludo što je pravosudni sustav odbijao uopće zapitati se kakav bi bio cilj takve terorističke akcije. Moj ugostiteljski posao odmah je propao. Propala mi je i agencija za organizaciju vjenčanja. Stavili su nas na detektor laži. I vidi čuda! Detektor je, navodno, pokazao da ja, navodno, ne govorim istinu.

 NACIONAL: I što su policajci dalje ustanovili? Što se događalo?

 - I dalje ništa. Nakon toga tajac. Ništa se između nije dogodilo. Nije bilo nikakva ispitivanja. Zatvorili su nas, držali u zatvoru dva mjeseca da nas nitko ništa više nije pitao. I nakon dva mjeseca pustili su nas da se branimo sa slobode. Kao bubrežni bolesnik nisam imao pravilan tretman. Zatvorski nas čuvari po nekoliko dana nisu puštali iz ćelije, a nakon toga izveli bi nas po najvećoj kiši. Kada bi mi trebala liječnička pomoć, vodili su me u bolnicu u lisicama, kao najgoreg kriminalca. Htjeli su me u kombiju s drvenim stolcima prebaciti u bolnicu u Zagreb. Za bubrežnog bolesnika potpuno neprimjereno. Kada sam to odbio, imao sam problema. To je vrijeme kojega se ne bih volio sjećati.

 NACIONAL: Kako je to podnosila vaša obitelj?

 - Nisam imao pojma koliko ću biti u zatvoru, nisam imao pojma zašto mi se sudi, zašto to sve toliko dugo traje. To je jedna velika osobna trauma, ali i trauma moje obitelji. I kći i sin imali su problema u školi, žena i djeca ostali su bez novca jer je posao stao. Koliko god mi sud dosudi, sve je malo za pakao, muke, poniženja koja smo prošli.

 NACIONAL: Što je pokazala istrage i suđenje?

 - Ništa. Rezultati istrage bili su smiješni. Podignuta je suluda optužnica da smo svi skupa nagovorili tu dvojicu da postave eksploziv. I sucima je bilo neugodno. Svi su znali da je to bila farsa. Bila je to politička namještaljka u kojoj su morali sudjelovati i policajci i suci. Osnovni cilj bio je političke prirode. Kako razbiti regionalnu stranku, uništiti njen ugled, kompromitirati značenje ideje regionalizma i regionalnog organiziranja. IDS-u u Istri režim Franje Tuđmana nije mogao ništa. IDS je u Istri bio na vlasti. Za tadašnji HDZ nije se u Dalmaciji smjela ponoviti Istra. DA je trebala nestati. Nažalost, uspjeli su u tome. Cijela ta farsa na sudu trajala je predugo, sve do 2000., sve do oslobađajuće presude Vrhovnog suda. Dakle, gotovo sedam godina. Ali ostalo je nešto. Mi tada optuženi, uvedeni smo u sve svjetske datoteke terorizma. Kod svih policija zavedeni smo kao najgori teroristi. Teško je skinuti tu hipoteku kada ti je režim bez razloga nalijepi. Ne znam bi li me negdje u Europi uhitili zbog toga. Ne mogu provjeriti. Ne mogu putovati, vezan sam za bolnicu i česte dijalize.

 NACIONAL: Što ste u međuvremenu radili?

 - Sve je bila čista borba za preživljavanje. Nikada nisam uspio vratiti stari posao. Zadržao sam restoran Arkadu. Početkom 90-ih imao sam sjajne predispozicije, imao sam novac. Uložio sam bio milijun maraka u Stefanel. Ali sve je nestalo. Financijski sam potpuno bio propao. Zahvaljujući obiteljskom lokalu Arkadi, smo uspjeli opstati i nismo postali socijalni slučaj. Čovjek u takvim situacijama izgubi vjeru u sebe. Nikada nisam mislio da će me se politika dirati. Kada te se primitivci dočepaju, to je strašno. Kada te politika uvuče u svoj žrvanj, još je strašnije. Došao sam na zao glas. Tko zna kada će me ljudi prestati sumnjičavo gledati? Od 2000. godine i nestanka režima Franje Tuđmana, lakše se diše. Sve te tenzije padaju. Nadam se da se to vrijeme neće vratiti.

 NACIONAL: U posljednje vrijeme sve ste prisutniji na hrvatskoj gastrosceni?

 - To je vrijeme moje pune afirmacije kao kuhara. Priznaju mi da sam dobar u svojem poslu. Inače, završio sam srednju upravnu školu, ali sam završio i kuharstvo. Položio sam i majstorski kuharski ispit. Ja sam službeni ispitivač i predavač svim mladim kuharima u Splitsko-dalmatinskoj županiji pri Obrtničkoj komori. Volim ovaj posao. Puno vremena utrošim u učenje, stvaranje novih ideja i recepata. Svoje znanje nisam mogao prezentirati do promjena 2000. godine. Svojem gradu i državi pridonosim radeći ono što najbolje znam.

 NACIONAL: Gdje ste nastupali u posljednje vrijeme?

 - Upravo nastupam na gastrofestivalu u Splitu "1001 delicija". Pri splitskom gastrosajmu organizirao sam svake godine veliko natjecanje kuhara. Organizirali smo svoju udrugu Dalmatinski kuhar. Nedavno smo u Villi Dalmaciji organizirali kuharsko natjecanje Dioklecijanova amfora, koje će postati tradicionalno natjecanje kuhara. To je bilo savršeno. Imali smo natjecanje u tri kategorije: hladno jelo, toplo jelo i desert. Baza je bila artičoka, kao mediteranska biljka, i trešnja. Za grad je to bila velika atrakcija. Mislim da radimo važnu stvar i za hrvatsko ugostiteljstvo i za hrvatski turizam.

 NACIONAL: Koji je vaš najbolji specijalitet?

 - Riba i plodovi mora. Najbolje je raditi sa šanpjerom, škrpinom, pravom komarčom i lubinom. Ali poanta je od lošije ribe napraviti dobro. Zato volim spravljati jela od grdobine, mola, od morskog psa. Volim izazove i kombinacije s ribom. Brudete, na drugi način. Danas do izražaja dolazi kreativnost i mašta. Riba na žaru je odlična. No to je već jednolično i dosadno. Danas su gosti zahtjevniji. Traže odabrani menu i ispunjenje zdravstvenih kriterija. Ja to znam. Radim sve: i makrobiotiku i vegetarijanstvo. Spremam jela mnogih inozemnih nacionalnih kuhinja.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika