Julijanu Matanović nazivaju "pletiljom riječi" u kojoj su i oni najnevjerniji prepoznali njezin bosanski, pripovjedački gen, ili kako to ona naziva, bosansku "potrebu za eglenisanjem" "Ako već nema mojih knjiga na kioscima, povedite ovo ljeto na plažu moju 'Lauru', osobito ako na more odlazite sami", rekla je autoironično Julijana Matanović (46), spisateljica, književna teoretičarka i sveučilišna profesorica na katedri za noviju hrvatsku književnost, aludirajući na priču "Knjiga u štaubšećeru", koja je kao komentar na kiosk izdavaštvo objavljena u najnovijoj knjizi "Laura nije samo anegdota" u izdanju Mozaik knjige.

U toj njezinoj četvrtoj beletrističkoj knjizi tiskano je 36 priča kolumni, koje je prošle i ove godine objavljivala u Vjesniku, u sjeni bolesti oca svoje trogodišnje kćeri Magdalene, a zajedničko im je da su, kako je zapisala teoretičarka Alida Bremer u pogovoru, satkane od sjećanja, čežnji i propuštenih ljubavi, autobiografskih crtica.

Julijanu Matanović nazivaju "pletiljom riječi" u kojoj su i oni najnevjerniji prepoznali njezin bosanski, pripovjedački gen, ili kako to ona naziva, bosansku "potrebu za eglenisanjem". Već je njezina prva knjiga "Zašto sam vam lagala?", objavljena 1997., dosegnula tiraže nezamislive muškim kolegama. U 11 izdanja prodana je u više od 20.000 primjeraka, a roman "Bilješka o piscu" iz 2000. u devet izdanja prodan je u 16.000 primjeraka. Prošla je put od ignoriranja i omalovažavanja, preko etikete "supruga TV voditelja Saše Kopljara", sve do etablirane spisateljice, kojoj priznaju da je inaugurirala autobiografski žanr u Hrvatskoj. Oni koji su u velikoj književnoj polemici njezino pismo, zajedno s onim Vedrane Rudan, proglasili manje vrijednim, danas joj priznaju status ozbiljne književnice.

NACIONAL: Jeste li pišući kolumne u Vjesniku prošle i ove godine već vidjeli objavljenu knjigu "Laura nije samo anegdota"?
- Da! Ali sumnjam da će se to svidjeti Zoranu Vodopiji, uredniku Nedjeljnoga Vjesnika na čijim sam stranicama objavljivala te tekstove. Pretpostavljam da bi svakom uredniku bilo draže da njegova kolumnistica te tekstove, koje bih radije nazivala pričama, piše isključivo za te novine.

NACIONAL: Dakle, riječ je o pričama, a ne o kolumnama?
- Da, to su priče koje sam pisala dok sam se zbog ozbiljne zbilje, u koju se iznova i posve nenadano uronila moja biografija, spašavala "tekstualnom pretvorbom" svega oko sebe. U takvim situacijama tijelo i pogled prebacuju se u program koji im pomaže da sve što vidi doživi kao priču. A kad ste još skloni tome, hrabrije "kradete" lijepe rečenice koje slučajno dođu do vas u redu za nešpricane jabuke na trešnjevačkoj tržnici. Hvatate se kako čitajući stranice kulture dnevnih

novina polemizirate s kolegama koji su uvjereni da su s profesorskom diplomom u naslijeđe dobili i kritičarsku vagu za nepogrešivo "kilažiranje" književne vrijednosti suvremenoga romana svog prvog komšije. U pričama sam nastojala slijediti isti ton. Pretpostavljam da je to za knjigu već pojavljivanih štiva itekako važno. Osobito zato što kolumnističkih knjiga ima jako puno. Naše vrijeme i funkcionira kao vrijeme kolumni. Uvjerena sam da i mnogi drugi autori, dolazeći u sobu svoga urednika, već imaju koncept knjige u glavi.

NACIONAL: Je li tako bilo i prije dvije godine kad ste u knjizi "Kao da smo otac i kći" objavili sabrane tekstove iz ženskog tjednika Mila?
- Točno, no meni je ta suradnja bila velik izazov. Znala sam da će nakon nekog vremena do mene stići komentari poput "Docentica na književnosti, a piše za Milu". Sve je to itekako dobro leglo u vrijeme kad se našim književnim prostorom počela širiti nepotrebna i davno obrađena tema o popularnoj literaturi, o čitanosti, o prodavanosti, navali žena u dvorište koje je rezervirano za muškarce, koji na svom licu njeguju izraz odgovornosti. Kao da je to uvjet za otvaranje teške kvake na ulaznim vratima Akademije. Na promociji knjige "Kao da smo otac i kći" kritičari su spominjali "sveučilišnu djelatnicu u Mili".

NACIONAL: Ali priče u Mili nisu bitno drukčije od ovih u Vjesniku?
- Nisu, no uključivale su puno više kritičarskog instrumentarija pa je pravo pitanje kako to da su čitateljice Mile prihvatile takve tekstove. Otkrit ću vam da su te dvije knjige moj program ili projekt, odnosno potvrda da smo skloni i žanrovski opisati i ocjenom popratiti nešto samo zbog podatka "gdje se prvi put pojavilo". Uostalom, ja pišem slično i kad interpretiram druge i kad izmišljam događaje i kad se podsjećam na zbivanja u koja sam prisiljena intervenirati do stupnja neprepoznatljivosti. Nezamislivo mi je sjesti pred tastaturu i zapovjediti sebi: "Ti, Julijana M, sada pišeš za Milu i maskiraj svoju rečenicu." Zasigurno je pomalo naivno i djetinjasto surađivati s dva dijametralno drukčija medija kao što su Mila i Vjesnik samo zbog toga da bih za slične teme i istu svoju rečenicu doživjela ocjenu istoga ozbiljnoga prosuditelja. "Kako za Milu?", u prvom, te "to je u Vjesniku odlično", u drugom slučaju. Možda su stvari ipak jednostavnije - možda je moja fotka u Vjesniku puno milija.

NACIONAL: Kad ste prvi put osjetili strast prema literaturi?
- Katkad mi se čini da je to bilo u inat ocu koji mi je za deseti rođendan poslao Faulknerovu "Legendu" na ćirilici i umjesto očekivane posvete napisao "Pročitaj dvaput, i ja sam morao". Katkad mislim da je to određeno u minutama u kojima u Slavonskoj banci u Đurđenovcu lažem da mi je staratelj književnik. A možda je najbliža istini pomisao da sam se za pisanje odlučila kad sam imala potrebu uz svaki književni tekst vezati neku svoju priču i kad sam povjerovala da će mi drugi oprostiti ako i sama postanem pripovjedačica. Vidim kako se čude mojim izjavama da mi je literatura jedini pravi partner. Uživala sam pisati priču "Parovi", koja je objavljena u mojoj zadnjoj knjizi. Proglasit ću je, specijalno za Nacional, svojom glasnogovornicom za privatna i poslovna pitanja.

NACIONAL: No u "Lauri" ste priznali da je ta "naredba" o pisanju pala još kad ste iz sjeverne Bosne doputovali u Osijek k očevoj sestri?
- "Laura" je posvećena mojoj trogodišnjoj kćeri. Ispred posvete teče nekoliko rečenica "izmišljenoga" e-maila u kojem se naslućuje da je odluku u moje ime donio netko u trenutku kad sam čula škripanje šinobusa na željezničkom kolodvoru u slavonskoj provinciji 3. svibnja 1962. Imala sam tri godine, kao i Magdalena u trenutku kad joj posvećujem "Lauru". Bio je to prijelaz iz roditeljskog doma u Bosni u drugi dom u Slavoniji, iz jedne u drugu kulturu, iz naslijeđene u novokupljenu haljinicu.

NACIONAL: U uvodnoj "Priči o Lauri" govorite da priču treba zaslužiti vlastitim životom. Što pod time podrazumijevate?
- Svakome se događaju priče. I nama dvjema uz ovaj diktafon i kavu. Ne čujemo li svakodnevno žene koje kažu: "Kad bih ja znala pisati, to bi bilo za tri romana, a ne jedan." Zaslužiti priču znači znati gledati oko sebe, vidjeti gdje životi klize izvan kolosijeka građanskih normi i urednosti koju propisuju zemaljski propovjednici, koji znaju kad smo trebali položiti posljednji ispit, kad smo se trebali zaručiti i roditi prvo, a kad treće dijete. Možda je moj otpor prema takvim arhitektima tuđih biografija rezultat toga što si urednu i komotnu biografiju nisam mogla priuštiti pa sad i od drugih zahtijevam da podrhtavaju na slike koje susreću na ulicama. Priča se mora platiti. Po priču je trebalo, u mom slučaju, i otputovati.

NACIONAL: Možda je to ipak ženski pogled, ono što karakterizira žensko pismo, kamo i vas uvrštavaju. Kako to komentirate?
- Ovih dana odlazim u stan rođakinje moje kćeri, tete Magdalenina pokojnoga oca. Gospođa Janja bila je jedinica ponosnoga posavskog gazde. Preminula je na Dan mrtvih prošle godine navršivši 90 godina. Poznavala sam puno bolje priču o njoj nego nju samu. Njezini su joj bližnji bili daleki. Nakon 1945. ona se posvetila potrazi za dvojicom nestale braće. Naučila je talijanski, govorila ruski i njemački. Pisala je pisma ruskim i talijanskim vlastima, ambasadama zemalja u kojima je "netko vidio" nestalu braću. I sada ja, koja u svemu vidim tekst, nađem se među stvarima koje je čuvala, pismima koja je dobivala, fotografijama osoba kojima lica ne prepoznajem. Doznajem imena bića koja je voljela. Ono što bi posebice bilo važno za ženski pristup: gospođa J. ništa nije znala o teoriji inventure, o muzejima, o pitanjima suvremenoga identiteta, ali je sve svoje stvari, i one koje predstavljaju privatnu i javnu povijest, pakirala u vrećice na kojima je izljepljivala tekst. Tekst je pričom pratio predmet, ali ispred priče imao je imperativnu imenicu: "Pažnja!" I tako stotine napisa, stotine "pažnji" za nekoga tko će stan otključati kada nje više ne bude. I svaki predmet je priča, kao što je i Janja jedan roman satkan od godina, svjetonazora, ženskosti, povijesti, Bosne i Hrvata koji su prešli davno Savu sanjajući mirise jesenske melankolične rijeke o čijim tananim valovima ništa ne zna visoka politika.

NACIONAL: U svom književnom životu prošli ste put od ignoriranja kritičara preko objavljivanja obiteljske fotografije s bivšim suprugom Sašom Kopljarom na naslovnici Glorije, zatim književne polemike u kojoj su vas satrli zajedno s Vedranom Rudan, sve do etabliranja u ozbiljnoga pisca. Kako ste to postigli?
- Moje pojavljivanje u tiražnim tjednicima, koje svi kao čitaju slučajno, a znaju tekstove bolje nego što su znali zakletve pri ulasku u pionire i deset zapovijedi pred primanje sakramenta krizme, bilo je vezano uz književnost. Prvi intervju dala sam Gloriji povodom "Laganja". Brak s medijski eksponiranom osobom plus pojavljivanje knjige u kojoj se ta osoba, iako svi bubnjaju o autobiografskom štivu, ne pojavljuje, zanimljiva je novinaru koji misli o čitanosti časopisa. Moje ulaženje u medije poklapa se s vremenom cviljenja pisaca na temu "nezainteresiranost medija za književnost". U početku je to cviljenje bilo rezultat čežnje za općim dobrom, a nakon malo vremena zaključujem kako svatko cvili u svoje ime. I u jednom trenutku - kad ste kročili u javnu priču - razumljivo je da ti isti mediji prate i tužnije trenutke vaše biografije. Meni su te stvari jasne. Meni jedino nije jasno kako oni oko mene ne prepoznaju kada je riječ o formi intervjuua, a kada je u pitanju autorski novinarski tekst. Ne želim vjerovati da pristaju biti neupućeni i tupasti samo da bi mogli ispustiti otrov koji skrivaju ispod finih tkanina svojih svečanih odijela.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kad su vas stavljali u totalno neodgovarajuće kontekste?
- Moje su knjige i ime povlačili kako je kome odgovaralo. Ako me trebalo gurnuti u koš popularne, formirali su takav kontekst. Taj bi se kontekst raspao sljedeći dan jer bi me zbog prostora iz kojeg dolazim trebali prebaciti u drugu grupu, a zbog uvida u povijest srednjobosanskih fratara u treći blok. I kao književna povjesničarka sumnjam u preciznost književnih periodizacija. Svaki autor piše svoju knjigu. Svojim pismom ne želim se svidjeti teoretičarima. Ne nastojim ni "podilaziti publici", kako se to vulgarno zna reći u slučaju da prodate više od tisuću primjeraka istoga naslova. Jednostavno, ne želim iznevjeriti svoju osobnost. A ako su emocionalnost i ovisnost o detalju te traženje zvuka onog šinobusa u svakom nagibnom vlaku jedinice koje pridonose slici tradicionalnog pisma, potpisujem svoju krivnju.

NACIONAL: Kako objašnjavate svoje velike naklade, a vaše je pismo suprotno modi?
- Potreba čitatelja za takvim štivom nije moja izmišljotina. Bića osjećaju potrebu za pričanjem i slušanjem o običnim ljudskim sudbinama. U čemu je draž Jergovićeva pisma? U lijepoj rečenici i priči o onima o kojima veliki krojači povijesti šute. U istoj dijagnozi skriva se i razlog poplave autorskih imena na tržištu. Sve kolumne postaju knjige, svako iskustvo ponuđeno je kao literatura. Lako je to razumjeti. Netko, primjerice, pročita moju knjigu "Zašto sam vam lagala". Čitajući je, prepozna svoje strahove, svoje maštarije, svoju sobu, svoje izbjegavanje nedjeljne rane mise. I pomisli: "Ako se to tako i prodaje, a tu se govori o onome što se i meni dogodilo, zašto da ne pokušam i ja?" Pri tome se još izliječiš, podijeliš s drugima iskustvo. Sjećam se Pavličićeva romana "Krasopis", objavljenoga 1987., u kojem je nagoviješteno vrijeme u kojem će mnogi pisati.

NACIONAL: Za što ste se uspjeli izboriti u zadnjih deset godina?
- Za samostalnost na sceni. Čeznula sam za svojom referencijalnom grupom. Put u gomili je puno lakši. I dugo mi je trebalo da shvatim da ću na fakultetskim hodnicima, unatoč svojoj potrebi za svimasviđanjem i unatoč godinama - ostati razigrana spisateljica, a među kolegama piscima akademska "cura koju zanima Krleža". Osjećam da sam se izborila za prepoznavanje lika pisca, govor u prvom licu jednine, govor iz pozicije slaboga subjekta. Meni su to uporno prigovarali, a danas se to itekako nosi. Ne čini li vam se da većima književnih promocija započinje kritičarovim "kad sam ja..."? A "kad sam ja" prije desetak godina govorila tako, pitali su me gdje mi je napisan tekst, po mogućnosti na pelir papiru i preko indiga. Zanima me moje prepoznatljivo pismo, pisci čije me rečenice pogađaju, kao što me pogađaju rečenice Irfana Horozovića, studenti koji osjećaju životnost priče, moje vrijednosne ljestvice koje su itekako promjenljive. I doimaju se nekarakternima. Ali kako sam tradicionalna i u očima mnogih kolegica prekonzervativna jer pišem o curama iz provincije, koje isto tako, kao i metropolske, imaju pravo na muke ljubavnih trokuta, ja ću i dalje voljeti Andrića. I potrošit ću sate i sate sjedeći nad rečenicama koje sugeriraju ponovljivost i vrtnju u krug.

NACIONAL: Zanima li vaše studente suvremena hrvatska književnost?
- To im je na prvom mjestu. Gotovo svaki moj budući diplomant prvo izgovari: "Ja bih nešto iz suvremene."

NACIONAL: Vratimo se na vašu poziciju, bi li bilo drukčije da ste muškarac?
- Mislim da bi. U novoj knjizi imam priču "I muž i ljubavnik". Pomalo je polemička. Njome odgovaram svima koji mi uporno postavljaju pitanje: "Kad ćeš se odlučiti, hoćeš li biti pisac ili znanstvenik?" Vidite, muškarcima se takva pitanja ne postavljaju. Moja se situacija opisuje kao vrijeme neodlučnosti, bubuljičave potrage za identitetom, a za takve iste pojave dečki bivaju proglašeni vrijednima, odgovornima, dobro organiziranima.

NACIONAL: Spomenuli ste identitet obradivši već jedan rascjep između pisca i znanstvenika. Koliko ste određeni Bosnom, zemljom u kojoj ste rođeni, i Slavonijom, koja vas je oblikovala?
- Na sva vaša pitanja ja bih najradije odgovorila pričom. U jednom trenutku sama sebi izgledam kao ona Ugrešićkina tetka iz Bosanske Krupe. Uvijek ima primjer iz života. Vidite, ja sam rođena u Gradačcu, gradiću sjeverne Bosne koji je u našim prostorima poznat kroz roman Josipa Eugena Tomića "Zmaj od Bosne". Ili po sajmu šljiva koji posjećuje predsjednik Mesić. Nije stoga slučajno da je tema moga doktorata bila povijesni roman. U izvodu iz knjige rođenih piše Turić, ime sela, šest kilometara zapadnijeg, u kojem su u trenutku moga rođenja živjeli očevi roditelji. Moj je otac tada bio u Sarajevu. Tri dana poslije moga rođenja bolnica je izgorjela. Moja kuma krivo je prijavila mjesto rođenja, ali i pogrešno ime novorođene djevojčice. Za pogrešno ime saznajem tek s 15 godina i nastaje panika. Ispravljaju mi ime, ali mjesto rođenja i adresa stanovanja i dalje su netočni. Iako živim u Slavoniji, u dokumentima mi piše "Miloša Obilića 2, Sarajevo", adresa na Baščaršiji, adresa "Borovo" prodavaonice u kojoj radi moj otac, jer i on nema stalno prebivalište. Nakon završenog faksa, imam adresu, imam pravo ime. Poslije počinjem petljati s prezimenima. I u ovom trenutku, u mojoj osobnoj karti sve je točno, osim mjesta rođenja. Prije nekoliko tjedana, gradonačelnik Gradačca upoznao me s primaljom koja je porodila moju mamu. Gospođa je obećala potpisati izjavu na temelju koje bi se pravi grad rođenja upisao u izvod iz knjige rođenih. I konačno, s mojih 46 godina, imala bih točnu osobnu kartu. Ali me uhvatio strah. Što ako sam ja rođena s uvjetom stalno rasutog identiteta? Što će se dogoditi kad izostane ijedna pogreška? Uostalom, iz tih pogrešaka pišem, iz tih putovanja koja su nastala u potrazi za pravom vlastitom imenicom. Sve su te lokacije i svi ti ljudi upisani na mom licu. I danas, kad je moje zasluživanje priče postalo mojom privatnom književnom teorijom, zahvalna sam svima koji su me prisiljavali gledati život koji je tekao uz moje bijele dokoljenice. Da se poslužim sintagmom kritičara koji, predlažući modele suvremene proze, nastoje biti i duhoviti.

NACIONAL: Jednom ste spomenuli da ste upoznavši oca svoje kćeri ponovno pronašli svoj izgubljeni identitet. Jeste li ga sada s njegovim odlaskom opet izgubili?
- Nipošto. Potreba za potragom se pojačala. U vrijeme teške Ivine bolesti, koliko god su slike i razvoj bolesti razbolijevale i mene, u trenucima njegova odlaženja, trudila sam se biti Magdaleninim svjedokom, tako da bih jednoga dana i njoj spremno mogla odgovoriti na sva pitanja. I učit ću je o Bosni. To je kraj i njezinih predaka, njezinih bližnjih. Obećala sam to i Ivi nekoliko sati prije odlaska.

NACIONAL: Hoćete li to iskustvo jednom pretočiti u literaturu?
- Ostalo je toliko nedovršenih priča i one se jednoga dana moraju završiti, makar tekstom. Te slike i rečenice probit će površinu moje kože. Tada ću i ja moći krenuti dalje, čvrsto držeći Magdicu za ruku. Ali ću prije toga još puno puta trebati prijeći mostom preko Save.