Ako se grad Osijek zadnjih dana emotivno povezao s Čaprazlijama, iz kojih generira njegov novi gradonačelnik, država  Hrvatska identificirala se na trenutak s Dugobabama iz kojih potječe otac njezinoga premijera i čiji su stanovnici tom premijeru - kako su mediji zabilježili - priredili topao i nezaboravan doček dok je putovao prema lokaciji na kojoj će otvoriti autoput Zagreb - Split. I treba tako. "Malena mjesta srca moga", iznikla u najvećim zabitima Europe, napokon su dobila vezu sa svijetom, a povijest će zabilježiti da se to dogodilo za Sanaderove ere. Akcijski plan za Gotovinu nije više Sanaderov jedini politički adut; uz njega, tu je sad i tristo osamdeset kilometara asfalta. *Lijepo je bilo biti Hrvat*, rekli bi domaći sportski novinari, toga dana kad je premijer sa svitom proizveo kilometarske kolone na novoj cesti, napredujući - uz ritualne zastoje - prema mostu na kojem će se držati govori.

  Vremeplov, a ne cesta

  Velikih riječi nije manjkalo, kao ni patetike. "Sanjali smo taj autoput", deklamirao je gospodin Sanader u nadahnutome pjesničko-oniričkome stilu. Netko bi možda pomislio da je cesta to što jest, dakle: cesta, ali premijer je taj pojam ceste uspio obogatiti i drugim, necestovnim atributima. "To nije samo cesta od Zagreba do Splita, već put kroz povijest za ono što smo htjeli i sanjali, a što nam je bilo oduzimano." Kad putnik, dakle, krene autoputom od Zagreba prema Splitu ili obrnuto, mora biti svjestan da je ušao u vremeplov u kojem se prošlost izmjenjuje s budućnošću. Za strance je taj autoput asfalt koji ih vodi do mora i natrag, ali za Hrvate on je nešto kao "time machine" iz knjige H. G. Wellsa.

  Sanjalo se, eto, ali se i probudilo, da bi se vidjelo kako se snovi ostvaruju zahvaljujući odlučnome i dalekovidnome rukovodstvu. Habemus viam*. Ecce transversae*. Drumarina je svega dvadeset jedan euro (u jednom pravcu), što svakako nije neki izdatak za građane zemlje u kojoj je prosječna plaća impresivnih petsto eura. U svakom slučaju, ništavna je to cijena za spoznaju da se čovjek koji jezdi za Split ne mora više u koloni supatnika probijati od Slunja preko Plitvica do Jošana (rodnoga mjesta Jovanke Broz u kojem će turistu-jugonostalgičaru divlje zaigrati srce), zatim od podvelebitskoga carstva "Tuđmana" i ličkoga domoljubnoga kolektiva, do Gračaca, Malovana, Knina i dalje, kroz zone ruševina, mitova i ništavila. Od sada do vječnosti, putnik je u Hrvatskoj gospodin čovjek, koji lako može povjerovati da se nalazi u Europi jer surovi Balkan je petstotinjak metara dalje od moderne prometnice, nevidljiv golim okom.

  Iracionalna priroda Jugoslavije

  Euforija oko autoputa koju je organizirala vlast doista ima nekakvoga opravdanja u svjetlu činjenice da je Hrvatska tijekom druge polovice prošloga stoljeća bila jedina europska zemlja u kojoj se težnja za izgradnjom cesta tretirala kao politički delikt. Ta činjenica možda najbolje ilustrira iracionalnu prirodu države - Jugoslavije - u kojoj se tada živjelo. Drug Broz, majstor, tokar, fremter* i gastarbeiter* koji je cijelu mladost proveo potucajući se po europskim i ruskim industrijskim halama, znao je kakvu vrijednost za državu ima izgradnja infrastrukture, ali filistarski nije želio riskirati da ga zbog autoputa Zagreb - Split i Zagreb - Rijeka u Srbiji napadnu kao hrvatskoga zaštitnika koji svoju rodnu zemlju favorizira na račun "nerazvijenih". Došlo se, tim slijedom razmišljanja, do stupnja institucionalnoga ludila kad je čovjek koji se zalaže za elementarnu ekonomsku logiku, tj. za izgradnju prometnica, vrlo jednostavno mogao završiti u zatvoru kao nacionalist. Zanimljivo vrijeme, zanimljivi običaji, posebno za one koji ih nisu morali iskusiti na vlastitoj koži.

  Esencijalni nacionalni projekti

  Savka Dabčević-Kučar s razlogom je na proslavi izjavila kako očekuje da se u Hrvatskoj nikada više neće morati čekati trideset pet godina na realizaciju esencijalnih nacionalnih projekata. Vidjet ćemo. Iskustvo govori da se na ovim prostorima periodički smjenjuju faze racionalizma i iracionalizma, a ako je završetak autoputa oznaka trajnoga trijumfa racionalističke faze, pozdravljamo ga - kao i Sanader i njegovi uzvanici - s posebnim oduševljenjem. Gospodinu Sanaderu ceste su se u svakom slučaju omiljele, i namjerava ih graditi bez prestanka. Najavljuje se produžetak autoputa do Ploča i zatim do Dubrovnika, gradi se Krapina -Macelj, planira se Zagreb - Sisak, povezivanje slavonskoga autoputa s Osijekom, nedavno je otvorena Rijeka - Rupe, "ipsilon" se produžuje do ulaza u Pulu, Zagreb - Rijeka dobiva puni profil (kojem je to geniju uopće palo na pamet da tu prometnicu gradi kao poluatocestu ?). . . I tako dalje.

  Tko će sve to platiti, ne zna se. Netko uvijek plaća, a novac će se u svakom slučaju potrošiti i bolje je da iza njega ostane cesta negoli tajkunski dvorci i jahte, kao u Tuđmanovo vrijeme. Nekad se, dok ceste još nisu postale zločin, pjevalo "Mi gradimo autoput, autoput gradi nas". Danas se urlaju gange i udara se u tambure, a nacija - nadahnuta Josipom Lisac - kliče svome premijeru, "Sanaderu, naša diko, tebi Hrvat vik'o", zanemarujući činjenicu da je aranžman "Vile Velebita" koju je gospođa Lisac otpjevala na Krki slušaoce podsjetio na milozvuk motorne pile.

  STUPAC TJEDNA: 'ZID BOLI', DŽAMONJA I ORDINARIJAT

  Umjesto gomile opeka proizvoljno naslaganih u središtu Zagreba, koje je skupina amatera proglasila spomenikom poginulim hrvatskim braniteljima, na adekvatnome mjestu - Mirogoju - treba podići izvorni spomenik žrtvama rata, autorsko djelo najvećega suvremenoga hrvatskoga kipara Dušana Džamonje. Protiv te zamisli ustale su osobe koje sa spomeničkom i likovnom kulturom imaju veze koliko i slonovi s kineskim vazama, a ideološku tercu drži im stanoviti don Anđelko Kaćunko iz Vojnog ordinarijata, beskorisne koliko i megalomanske crkvene institucije stvorene s jedinim ciljem da s pomoću novca iz proračuna promiče ultranacionalistički konzervativizam.

  Dotični Kaćunko napada Džamonju kao titoističkoga državnoga umjetnika i tvrdi da on nikada nije radio hramove, a spomenik hrvatskim žrtvama treba da bude nešto poput hrama. Sve su to, dakako, besmislice. Džamonja je ime nad imenima u svjetskoj skulpturi, i ako se on odlučio koncentrirati na spomenuti spomenik, njegov angažman može se samo pozdraviti, to više što čovjek - kad je riječ o spomenicima žrtvama - cijeli život kreira prije svega hramove, odnosno snažne kvazisakralne objekte koji odišu mistikom i promatrača sile na poniznost i poštovanje.
  Besmisleno je, dakako, Džamonju braniti od Kaćunka i njegovoga nadzornika Jezerinca, ali treba znati da u hrvatskoj crkvi i oko nje  djeluje anticivilizacijska struja koja na fonu "Zida boli" nastoji postati društveni faktor.