Da u hrvatskoj književnosti postoji nagrada Drago Krpina, jednom u životu morao bi je dobiti Nenad Ivanković. Teško je reći za koju od pet knjiga koje je do sada objavio, no "Sova" zacijelo spada u sam vrh, ne baš stila, ali ipak nečega što se sada već može nazvati Ivankovićevim pisanjem.
Za razliku od knjiga o Anti Gotovini ili Franji Tuđmanu koje je, uz puno dobre volje moguće nazvati publicistikom, "Sova" Ivankovića predstavlja kao još jednog u nizu nasljednika Araličinog pisanja s ključem. Usput su povezani i podatkom da ovakva djela i njihove autore treba promatrati u svoj njihovoj višeslojnosti: književnoj, špijunskoj, a bogme, dobrim dijelom i psihijatrijskoj.
Tako u "Sovi" imamo Nenada koji piše u prvom licu, ali i Ivankovića koji se skriva iza glavnog urednika niskonakladnog dnevnog lista. Obojica su – dakako – ono što bi pisac želio biti u ovozemaljskom življenju. Nenad je pouzdan novinar, zakleti neženja, intelektualac koji čita Hegela i Cicerona, boksa i ševi plavušu iz redakcije. Ivanković je sve ostalo: ozbiljan obiteljski čovjek, štovatelj Euripida, Sofokla i Aristofana, ali i osoba od posebnog Tuđmanovog povjerenja, kome s Pantovčaka dostavljaju špijunske papire iz kojih se vidi tko su bili konfidenti komunističkog sustava. I tako se na stotinjak stranica može saznati što je really Nenad Ivanković radio 90-ih vodeći Vjesnik i u njega plasirajući podatke o svima koje je Tuđman namjeravao eliminirati.
A Sova kao lajtmotiv? Nećete vjerovati, ali Ivanković otkriva da je Vladimir Šeks bio Udbin doušnik. Neš ti investigative, pravi književni Watergate. Još da je priznao da je njegovo Duboko Grlo koje mu je dostavilo Sovinu dokumentaciju bio Ivić Pašalić, pardon Doktor, i eto ti scenarija za novi Sedlarov film. Ovako samo možemo konstatirati da je Aralica dobio nasljednika, da ne kažemo književnog sina.

Monika, Monika, nije to usna harmonika

Da ne živimo u razdoblju revijalizacije politike čija je posljedica veći interes za nekoliko felacia nego presudni utjecaj na globalizaciju, smanjenje nezaposlenosti ili uništavanje Slobodana Miloševića, bivši bi američki predsjednik Bill Clinton – svega četiri godine poslije odlaska iz Bijele kuće- bio priznat kao jedan od vodećih svjetskih državnika druge polovice XX stoljeća. Clinton je sudbinski utjecao na najvažnije događaje devedesetih i u velikoj mjeri promijenio svijet, a unatoč svemu puno više ljudi ga pamti po aferi Levinsky nego kao državnika za vrijeme čijeg mandata je u Americi otvoreno 18 milijuna novih radnih mjesta.
U tom svjetlu treba i čitati autobiografiju "Moj život" koju je objavila Naklada Ljevak. U njoj se ne iznose samo iscrpni podaci iz Clintonova života, inače nevjerojatno precizni i s gomilom podataka, nego i cjelokupna retrospektiva i ideološki background Novih demokrata čiju je viziju realizirao upravo Bill Clinton. U najkraćim crtama, "Moj život" je priča koja govori o sinu samohrane majke i njegovu odrastanju u zabitima Arkansasa, studiranju na prestižnim sveučilištima Georgetown, Oxford i Yale, preuzimanju guvernerskog položaja i pobjedi u predsjedničkoj utrci. Ispod toga slijede objašnjenja mnogih prijelomnih trenutaka američke i svjetske povijesti, washingtonski sukobi, borba protiv konzervativaca i rasizma. Ovo je knjiga koju bi trebali pročitati i iole ambiciozniji domaći političari, ali i sve brojniji pisci biografija/papazjanija u Hrvatskoj.
A poneka kritika na Clintonov račun? Hm, ako donedavni šef liberalne Amerike Monicino pušenje naziva "nepristojnom stvari", kako li tu radnju imenuju desničari. I još nešto: Bille, Bille, zašto glumiš Isusa i tvrdiš da voliš baš svakoga, crnce, invalide, katolike, baptiste i muslimane, oboljele od AIDS-a, Papu, Kohla, Jeljcina, Busha i Gingricha. To je ipak too much, ali vrijedi pročitati.

Vino i senorite

Da je stari dobri asket Vladimir Iljič Lenjin poživio dovoljno dugo da vidi kakve je razvratne nasljednike izrodio socijalistički sustav koji je manje-više on stvorio, pitanje je što bi ostalo od Crvenog oktobra. Jer dok je Lenjin kao prvi čovjek najveće države svijeta živio na kruhu i crnom čaju, unuci revolucije voljeli su si priuštiti malkice razbibrige: Staljin se obnoć običavao prežderavati, Titu i Mau nije bilo teško potrčati za dobrim komadima, a Ceausesco nije doručkovao bez zlatnog pribora za jelo, što je poznati rumunjski narodni običaj.
I kakve to sve ima veze s dražesnim, lijepo ošišanim argentinskim mladićem, poznatijem po nadimku Che? E, pa, dok se nije zapustio, prestao šišati i brijati i nabavio pušku, s najboljim je prijateljem putovao motorom po Južnoj Americi. Pritom je vodio i dnevnik koji s književnog gledišta ne bi bio bogzna što da ga nije napisao omiljeni lik s majica članova omladinskih radnih akcija 80-ih ili demonstranata protiv McDonald\'sa, Nikea i Coca Cole. Avaj, zakleti revolucionari i antiglobalisti ostat će razočarani jer je njihov idol sebe opisao kao simpatičnog skitnicu koji voli zajebanciju, piće i lokalne dame. Kada bi se vukla paralela s nekim stripom, Che i njegov amigo su svojevrsna kopija Boba Rocka i Sir Olivera koji na Grumfovu motoru kreću u bitku protiv brkatih diktatora.
Od revolucije tek tu i tamo pokoje r, i to vjerojatno zahvaljujući uredničkim sugestijama. Rezimirajmo - Drug Che bio je sasvim normalan tip, kudikamo više zainteresiran za senorite i crno vino nego radničku klasu i siromašne rudarske obitelji. Svoje afinitete opisao je na nepretenciozan način i zato vrijedi kupiti ovu knjigu.