NACIONAL: Dugogodišnji ste filmski kritičar, ali i književnik; što vam od toga bolje leži?
  - Što se tiče poezije, nju sam prvu počeo pisati i to je na neki način najintimniji dio mog rada, nešto u čemu se najviše osjećam doma. Ona je čisto zadovoljstvo. Filmska kritika je pak izraz dugogodišnje sklonosti i ljubavi prema filmu, a istovremeno i posao.

  NACIONAL: U vašim kritikama redovno se provlači teza o trivijalnosti hollywoodske produkcije i mišljenje da su je autori poput Lucasa i Spielberga unazadili. Zašto imate toliku averziju prema Hollywoodu?
  - Nije u pitanju averzija, nego izrazito kritički odnos jer smatram da je Hollywood imao jedno izuzetno kreativno razdoblje, takozvani Novi Hollywood, u prvoj polovici sedamdesetih godina. No tada su upravo Lucas i Spielberg na neki način vratili kotač povijesti unazad i uspostavili diktat ultimativne komercijalnosti i podređenosti filma publici u vrijeme kada je publiku dominantno predstavljala tinejdžersko- adolescentska populacija. Filmski diskurs uvelike se prilagođavao pretpostavljenim potrebama takve publike, što je dovelo do njegova profaniranja. Hollywood je, doduše, uvijek bio prije svega industrija, ali čini mi se da nikad prije Lucasova i Spielbergova prevrata u njemu u tolikoj mjeri nije postojala dominacija industrije i komercijale nad shvaćanjem filma kao umjetnosti.

  NACIONAL: Čije kinematografije smatrate kvalitetnim i uzornim?
  - Prije svega kinesku, pri čemu mislim na Kinu, Tajvan i Hong Kong, zatim skandinavsku i španjolsku.

  NACIONAL: A što mislite o hrvatskoj kinematografiji i kakvu joj budućnost predviđate?
  - U vrijeme devedesetih i prve HDZ-ove vlasti naša je kinematografija spala na najniže grane. Ne toliko zato što je generalna kvaliteta filmova bila loša, već stoga što se pojavilo sedam-osam filmova koji su i zanatski i ideološki dno dna. Osobito u ljudskom smislu, jer su afirmirali šovinizam i svakojaku netrpeljivost, falsificirajući elementarne povijesne činjenice. Od promjene vlasti 2000. pušu svježiji vjetrovi koje su donijeli autori poput Dalibora Matanića, Arsena Antona Ostojića i Ognjena Sviličića. Oni konačno dovode hrvatsku kinematografiju u svjetski filmski kontekst od kojeg je predugo bila izolirana. Sada je bitno da se takvim ljudima omogući rad, no pitanje je kakvu će filmsku politiku voditi Ministarstvo kulture na čelu s Božom Biškupićem. Oni su već na prošlom Pulskom festivalu, dajući prioritet groznom Vrdoljakovom filmu, pokazali neke retrogradne tendencije i ja se samo nadam da se to neće nastaviti.

  NACIONAL: Nije tajna da ne respektirate Hollywood, ali ni da ste oštri kritičar FAK-a.
  - FAK-u priznajem značajnu ulogu u reanimaciji hrvatske književnosti, kao i činjenicu da je medijima tu scenu učinio privlačnom. No kritičan sam spram FAK-a zato što su njegovi ideolozi prigrabili medijski prostor da bi promovirali isključivo jedan uski krug autora, a sve one koji su bili izvan njega osudili su na marginalizaciju. Tako se stvorio kružok u kojem su cirkulirale uvijek iste vrijednosti i promovirali se jedni te isti autori. Da je tako dokazuje i primjer Roberta Perišića koji je na samom početku bio blizak tom krugu, ali se vrlo rano pobunio protiv takve prakse.

  NACIONAL: Kada smo se već dotakli vaših kolega, Jurica Pavičić je nedavno napisao da će vas udariti šakom u nos. U kakvu ste sukobu s njim?
  - Jurica Pavičić je nekadašnji ugledni kritičar koji zadnjih godina vrlo neozbiljno radi svoj posao. Na sebe je preuzeo hrpu obaveza pa svaku od njih izvršava vrlo površno i nesavjesno. Postao je kritičar u čijim se tekstovima stalno pojavljuju više ili manje fatalne pogreške, koje se onda danima prepričavaju po kuloarima. No istodobno je čovjek koji ima status jednog od najuglednijih filmskih i književnih kritičara, ali je i dio FAK-ove mašinerije. Mene je na neki način provocirala ta njegova pozicija, jer je smatram nesrazmjernom u odnosu na to koliko njegov rad  danas stvarno vrijedi. Konkretan povod za njegovu prijetnju bilo je to što sam napisao kritiku hrvatskog izdanja knjige "Jugoslavensko filmsko iskustvo" američkog filmologa Daniela J. Gouldinga. Jurica Pavičić je uređivao tu knjigu i u tome napravio čitav niz propusta, no ono što je njega jako razljutilo započelo je time što Goulding na jednom mjestu spominje kritičare i tekstove koji su početkom 90-ih politički kritizirali Zafranovića. Pritom je uz tekstove Branke Sömen i Alemke Lisinski kao primjer naveo i tekst 'Filmski nož u leđa' kojem se ne navodi autor, ali ja znam da ga je napisao i potpisao Jurica Pavičić. Upitao sam se zašto Pavičić nije potpisan, te je li to njegov urednički 'grijeh činjenja' ili 'grijeh propusta'. On je to shvatio kao insinuaciju te objavio prijeteće pismo u Hrvatskom filmskom ljetopisu gdje traži da povučem svoju izjavu, inače će mi 'prvom prilikom balkanski razbiti nos'.

  NACIONAL: Ali nos vam je još uvijek čitav?
  - Pa ta prva prilika dogodila se na novinarskoj konferenciji za Motovun film festival, ali Pavičić nije reagirao ni na koji način, što mu je bilo pametno. Neka čuva zdravlje.