Objavljeno u Nacionalu br. 503, 2005-07-04

Autor: Damir Radić

FILM

Dobrodošla promjena

U 'Ratu svjetova', usprkos svom mediokritetskom senzibilitetu, redatelj Steven Spielberg odustao je od snažna oslonca u jeftinoj patetici i usmjerio se prema realizmu svojih novohollywoodskih radova ranih 70-ih

Radić DamirRadić DamirU "Večernjim zvonima" Lordana Zafranovića, Rade Šerbedžija i Neda Arnerić kao mladi, dulje vremena razdvojeni supružnici ideološki dijametralno suprotnih korijena žestoko seksualno opće u kabini savskog kupališta, da bi se potom na njihovo strasno parenje u kojem se miješaju afirmativni i destruktivni nagoni nadovezao njezin ulazak u rijeku i susret s gomilom leševa koji su Savom doplutali do Zagreba. Gola tijela u seksualnom okršaju smjenjuje goli užas neočekivanog i izravnog suočenja s jasenovačkom praksom, thanatos tipično zafranovićevski natapa eros, a prisutan je i snažan politički začin koji hrvatskim građanskim nacionalistima u publici iznova, nakon "Okupacije u 26 slika", daje povod za zaključke o Zafranovićevu "antihrvatstvu" i zabijanju noža u leđa sirotoj Hrvatskoj. Ovakvu slojevitu pregnantnost značenjskim sugestijama uzaludno je tražiti u srodnoj sceni najnovijeg filma Stevena Spielberga "Rat svjetova", slobodnoj adaptaciji klasična istoimena SF romana H. G. Wellsa, sceni u kojoj 11-godišnja Rachel (Dakota Fanning) odlazi piškiti u šipražje pokraj rijeke, kad je užasnu plutajući leševi. Ovaj put ubojice nisu ustaše nego opaki izvanzemaljci, no sasvim je sigurno da se Spielberg tim prizorom, kao i brojnim drugima, želi referirati na užase holokausta i povezati ih sa stradanjem od 11. rujna, odnosno upozoriti na moguća buduća stradanja od "apokaliptičnih" akcija "svjetskih terorista".

  Što nedostaje Spielbergovoj sceni u odnosu na Zafranovićevu? Ono što nedostaje cijelom Spielbergovu filmu: uporište u snažnoj interakciji protagonista - oca i njegovo dvoje djece, čiji su suodnosi lišeni elaboracije i imalo punije sadržajnosti. Bez sadržajnog punjenja na karakterizacijskoj razini Spielberg nema kontekst kojim bi uspostavio odgovarajući kontrapunkt odnosno prožimanje individualnog (obitelj) s općim (američko društvo, u širem smislu čovječanstvo). Također, u filmu ne postoji ni trunka političke elaboracije, tek spomenute asocijativne sugestije, pa Spielbergovi izvanzemaljci ostaju apstraktnim subjektom koji ipak ne doseže do višeg hitchcockovskog koncepta iracionalnosti u "Pticama" ("The Birds"), a po samoj logici stvari ne može imati ni status "apstrakcijske prizemljenosti" svojstven Fordovim Indijancima "kao elementarnoj nepogodi". Spielbergovi alieni na nedefiniranu su tlu, što ih čini nezadovoljavajuće nedorečenima. Veći ih se dio filma tretira kao (živopisno) apstraktnu silu, međutim u nekoliko navrata Spielberg ima potrebu približiti ih ljudskim likovima i publici, da bi pobuđeni interes odmah iznevjerio. Ne zato da bi se hitchcockovski nestašno poigrao s publikom, nego stoga što nije u potpunosti utvrdio dramaturšku koncepciju. Tako na primjer ostaje nerazjašnjeno kakva je priroda tripoda, tronogih strojeva kojima alieni uništavaju ljude, odnosno isisavaju iz njih krv: zmijolika sonda koja se iz tripoda spušta da bi istražila podrum u kojem se skrivaju otac, kći i njihov domaćin doima se naime nekakvim spojem živog bića i mehaničke naprave. Također, ostaje nejasno zašto se nekoliko izvanzemaljaca spušta u podrum i razgledava ga, čini se pokazuje interes za ljudski način života, da bi odmah potom nestali iz filma kao da ih nikad nije bilo; Spielberg ih je vjerojatno prikazao samo zato što je pretpostavljao da bi publiku mogao zanimati izgled tih "zlikovaca" (usput rečeno, jako su srodni većini izvanzemaljaca dosad viđenih u hollywoodskim filmovima, pa otpada i argument maštovitog dizajna aliena kao razlog njihova uprizorenja). Uz ove prigovore nameće se i onaj o nevjerojatno superiornoj vrsti koja se međutim pokazuje insuficijentnom tamo gdje to doista nije logično. Primjerice alieni nisu obavili elementarna ispitivanja uvjeta života na planetu koji namjeravaju osvojiti, a još je začudnije da vrsta koja ima bojne strojeve otporne na najrazornija ljudska borbena sredstva te silovite zrake koje u hipu dezintegriraju svaki cilj mora koristiti nekakvu biomehaničku sondu kako bi ustanovila ima li preživjelih u podrumima razorenih kuća; očekivalo bi se da kao što posjeduju zrake za razaranje, alieni imaju na raspolaganju i zrake kojima mogu precizno skenirati unutrašnjost nastamba.

  Sličan prigovor o neuvjerljivom raskoraku moći i nemoći u izvanzemaljaca koji napadaju Zemlju upućivan je i "Misterioznim znakovima" ("Signs") M. Night Shyamalana, no u usporedbi "Rata svjetova" i "Misterioznih znakova" očita je razlika u kreativnom potencijalu jakog autora poput Shyamalana i autorski nikad previše uvjerljivog Spielberga. Temeljna situacija kojom barataju ta dva filma na načelnoj je razini slična. Kod Shyamalana otac mora spasiti maloljetnog sina i kćer od neprijateljski raspoloženih izvanzemaljaca kako bi prevladao duševnu krizu prouzročenu smrću supruge i obnovio obiteljski sklad. Kod Spielberga nedorasli razvedeni otac mora spasiti kćer i sina kako bi prevladao životnu nezrelost i stekao poštovanje djece i bivše supruge. Bitna je razlika između dva filma eksplicitna konzervativnost Shyamalanova uratka, u kojem se zreli muževni otac (Mel Gibson) mora "pomiriti sa svijetom" da bi povratio autoritet i omogućio "normalno" funkcioniranje obitelji s pater familiasom na čelu, dok Spielbergov otac, zapravo samoživi dječak (Tom Cruise), taj autoritet nikad nije ni imao, dakle tek ga treba zadobiti, a do obnove tradicionalne obiteljske harmonije ne može doći jer je majka u sretnom braku s drugim muškarcem, koji je zrelija osoba od oca. Na kraju Spielbergova filma djeca zapravo imaju "dva oca" – biološkog koji je konačno postao i emocionalnim, te "zamjenskog", čime se uspostavlja načelno intrigantnija situacija nego kod Shyamalana (iako i on, kroz lik mladog strica kojega glumi Joaquin Phoenix, ponešto usložnjava odnos roditelji – djeca). Načelno je intrigantnija i Spielbergova ustrajno realistička koncepcija u kojoj otac ne zadobiva status heroja, za razliku od Shyamalanova oca koji, premda jednako usredotočen na spas obitelji a ne čovječanstva, "apriori" ima herojski status. Međutim, usprkos načelnim prednostima "Rata svjetova", "Misteriozni znakovi" su zahvaljujući Shyamalanovoj snažnoj autorskoj osobnosti i većim kreativnim potencijalima znatno dojmljiviji film. Čvrsti i koherentni svjetonazorski temelji oplemenjeni su solidnom karakterizacijom i interakcijom likova te vrsnom režijskom izvedbom, pa se u prožimanju "baze" i "nadgradnje" stvara respektabilna cjelina. Premda i Spielberg načelno ima čvrsto (konzervativno) svjetonazorsko uporište (njegova je česta tema odnos oca i sina, odnosno motiv iz obitelji odsutnog oca), i premda je u užerežijskom smislu vrlo kompetentan, nikad se nije izdigao do statusa prvorazrednog autora, u čemu ga je sprječavao mediokritetski senzibilitet beskrajno sklon neukusnoj sentimentalnosti i patetici. U tom smislu "Rat svjetova" je dobrodošla promjena – patetika je sasvim minimalizirana, heroizmu i velikim gestama stavljen je gotovo ultimativan znak zabrane prolaza, Tom Cruise je pod čvrstom redateljskom kontrolom koja ne dopušta (gotovo) ni dašak njegova uobičajenog preglumljivanja. Ono što je velikim dijelom proveo u "Schindlerovoj listi" ("Schindler's List") i još većim u "Spašavanju vojnika Ryana" ("Saving Private Ryan"), dakle odustajanje od snažnog oslonca u jeftinoj patetici i usmjerenje prema realizmu svojih najranijih novohollywoodskih radova s početka 70-ih, Spielberg je gotovo u potpunosti ostvario u "Ratu svjetova". Međutim, zaboravio je na sadržajnost likova i njihovih odnosa. Odnos oca i sina nije više od skice tipičnog nadmetanja dvojice mužjaka, dok se odnos oca i kćeri, iako cijeli film provode zajedno, najbolje može opisati kao veliko ništa. Ako se vratim na početak teksta i uputim na složen i proturječan odnos Tomislava i Meyre u Zafranovićevim "Večernjim zvonima", mnogi će prigovoriti da se ne može uspoređivati odnos dvoje odraslih ljudi s odnosom odraslog čovjeka i djeteta. Možda, odnosno u seksualnom smislu svakako, ali da taj odnos može biti jako sadržajan i intrigantan svjedoče nezaboravni filmovi poput Wendersove "Alice u gradovima" ("Alice in den Stadten") ili Bessonova "Leona". Spielberg nije shvatio da 11-godišnja djevojčica može imati širi dijapazon osjećaja i ponašanja od ustrašenosti i plača, i to je njegov film stajalo viših dometa.

War of the Worlds, am. SF, 2005.
R: Steven Spielberg Gl: Tom Cruise, Dakota Fanning, Justin Chatwin, Miranda Otto, Tim Robbins

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika