Objavljeno u Nacionalu br. 503, 2005-07-04

Autor: Robert Bajruši

CRNA PERSPEKTIVA HRVATSKE EKONOMIJE

Bugarska i Rumunjska razvijaju se brže od Hrvatske

Hrvatsko gospodarstvo nalazi se u lošem stanju, rast bruto državnog proizvoda iznosi svega 3,8 posto: Vladimir Gligorov iz Instituta za međunarodne ekonomske studije daje svoj pogled na stanje u ekonomiji i recept za popravljanje stanja

Vladimir Gligorov iz Instituta za međunarodne ekonomske studije Vladimir Gligorov iz Instituta za međunarodne ekonomske studije Hrvatsko gospodarstvo nalazi se u lošem stanju: rast bruto društvenog proizvoda iznosi svega 3,8 posto i spada među najniže u Europi, a tendenciju pada pokazuju brojni parametri poput investicija čiji je rast 4,4 posto, dok je 2003. iznosio čak 17 posto. Komparacija s drugim tranzicijskim državama doista je porazna jer samo Makedonija gospodarski napreduje sporije, kudikamo brži razvoj bilježe čak i Bugarska, Rumunjska ili Litva, a u 2005. brojke pokazuju dodatnu stagnaciju. Uz to, vanjski dug iznosi 82 posto bruto-društvenog proizvoda tako da se Hrvatska svrstala u red visoko zaduženih država. Tako u najkraćim crtama glasi pesimistično izvješće Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije naslovljeno "Hrvatska: usporavanje rasta i političke alternative". Autori su Vladimir Gligorov i Hermine Vidović, a svoj projekt predstavili su i Stjepanu Mesiću.

Kako doznaje Nacional, najnovije istraživanje uvjerilo je Mesića u nužnost promjene gospodarske politike Sanaderove vlade. Još prilikom osvajanja drugog predsjedničkog mandata, Mesić je najavio da će kudikamo strože pratiti ekonomsku politiku Vlade, a prezentacija bečkog instituta predstavlja značajan korak u tom pravcu. Nije tajna da je Predsjednički ured nezadovoljan situacijom u gospodarstvu, zbog čega je prva žrtva bio Ante Babić, donedavni šef Vladina Ureda za strategiju. To i nije neka šteta jer je Babić autor predizbornog obećanja o smanjenju stope PDV-a sa 22 na 20 posto. Ali čim je preuzeo vlast, Sanader je shvatio da je Babićeva ideja neostvariva. Potom je uslijedilo obećanje o izradi gospodarske strategije do ljeta, međutim ni to nije realizirano i Babić je otpušten. HDZ-ov potpredsjednik Vlade Damir Polančec nedavno je Mesiću obećao da će strategiju dovršiti do kraja 2005. Ako to ne učini, s obzirom na mišljenje predsjednika Republike o gospodarskoj politici i Polančec bi mogao doživjeti Babićevu sudbinu. U svakom slučaju najnoviji pokazatelji iz Beča idu u prilog kritičarima Sanaderove politike.

Mesićevu zabrinutost pojačao je nalaz Vladimira Gligorova i Hermine Vidović, koji potvrđuje da gospodarstva bivših komunističkih zemalja rastu znatno brže od hrvatskog. Više se to ne odnosi samo na nove članice Europske unije kao što su Poljska, Slovačka, Slovenija ili baltičke države nego i na aktualne kandidate Bugarsku i Rumunjsku. Iako je Hrvatska razvijenija od ove dvije države koje bi 2007. trebale ući u EU, godišnji rast BDP-a u Bugarskoj iznosi 5,7, a u Rumunjskoj čak 8,3 posto. U prvoj godini mandata kabineta Ive Sanadera gospodarstvo je raslo svega 3,8 posto, a analize upozoravaju na daljnji pad i ove, kao i 2006. godine. U najboljem slučaju mogao bi iznositi samo 3,5 posto, što je premalo za bilo kakav vidljiviji napredak. Smanjen je i rast industrijske proizvodnje koji je 2004. iznosio 3,7 posto, a godinu prije 4,1 posto, pa je u ovom području Hrvatska u jugoistočnoj Europi bolja samo od Makedonije i Albanije.

Stručnjaci Instituta za međunarodne ekonomske studije upozorili su i na povećanje nezaposlenosti, sve veću zaduženost građana, a jedini pozitivni pomak ostvaren je u izvozu. Tijekom prošle godine narastao je 18 posto, a uvoz svega 6 posto, pri čemu se osobito naglašava velik rast trgovine s Bosnom i Hercegovinom te Srbijom i Crnom Gorom. Iako se to izričito ne naglašava, očito u Beču smatraju da se hrvatski gospodarstvenici trebaju usredotočiti na tržište bivše države. Ali čak ni u trgovinskoj razmjeni situacija više nije dobra jer je u prvom kvartalu 2005. uvoz ponovno brži od izvoza, a deficit iznosi 1,6 milijardi eura. Opterećenje predstavlja i fiskalni deficit koji bitno premašuje obvezu koju je Vlada preuzela pri sklapanju stand-by ugovora s MMF-om, tako da je sigurno kako se neće ostvariti ni obveza prema kojoj bi do 2007. deficit trebao iznositi 2,9 posto bruto-društvenog proizvoda. Da se deficit smanji, Vlada mora znatno smanjiti javni sektor koji je jedan od najvećih u Europi.

Poput MMF-a, i Vladimir Gligorov i Hermina Vidović predlažu rezanje mirovina i zdravstvenog osiguranja, kao i državne subvencije u gospodarstvu, primjerice brodogradnji i nekim drugim neperspektivnim sektorima. Kad se smanje ti troškovi, država će moći umanjiti i sadašnje visoke poreze i građanima će ostati više novca, jednostavan je zaključak.

INTERVJU: VLADIMIR GLIGOROV
Vladimir Gligorov živi u Beču i stručnjak je Instituta za međunarodne ekonomske studije. Posebno se bavi područjem jugoistočne Europe i makroekonomskim pitanjima te fiskalnom politikom. Odlično je upućen u situaciju u hrvatskom gospodarstvu o kojem je objavio nekoliko analiza, od kojih je najnoviju prezentirao prošli tjedan u Predsjedničkom uredu. Rezultati sasvim sigurno ne idu u prilog vladi Ive Sanadera, a Gligorov objašnjava o čemu je riječ.

NACIONAL: Kako biste opisali trenutačno stanje u hrvatskom gospodarstvu?
- Riječ je o nastavku tendencija koje su poznate i od prije, a vode prema ne baš pozitivnom razvoju. Pritom prije svega mislim na fiskalni deficit i vanjski dug. Te tendencije došle su do razine gdje se ekonomskom politikom teži da se preokrenu. To hrvatsku privredu košta u privrednom rastu jer imate niži privredni rast zato što su prisutne značajne makroekonomske neravnoteže.

NACIONAL: Mnogi domaći ekonomisti tvrde isto, međutim, Vlada i premijer Sanader smatraju da brojke pokazuju vrlo pozitivne trendove – od većeg izvoza do naplate poreza i slično. Je li taj optimizam utemeljen?
- Ostaje nada da je to točno, ali nedavno je objavljen podatak o rastu bruto domaćeg proizvoda u prvom kvartalu koji je bio 1,8 posto. To je značajno usporavanje rasta. Točno je da postoje podaci iz travnja i svibnja za industrijsku proizvodnju koji su nešto bolji. Ako je naplata poreza bolja, kako tvrdi Ivo Sanader, i to je dobro jer je prošle godine to bio problem. Točno je i da izvoz pokazuje određenu tendenciju rasta, iako je u prvom kvartalu ove godine uvoz ponovno rastao brže od izvoza. Ima elemenata koji govore o tome da bi se hrvatska privreda u sljedećem dijelu godine mogla razvijati bolje nego u prvom kvartalu. Mi smo prognozirali otprilike 3 posto rasta bruto domaćeg proizvoda, što je i dalje manje nego prošle godine, ali nije riječ o recesiji ili krizi. Važno je u kojoj mjeri su pozitivni rezultati posljedica ili neefikasnosti ekonomske politike ili odustajanja od restriktivne politike. U tom bi slučaju poboljšanje u privrednom rastu moglo dovesti do daljnjeg nastavljanja tendencija povećavanja makroekonomske neravnoteže ili održavanja neodrživog te tendencije makroekonomskih neravnoteža. To bi trebalo značiti da se odustalo od restriktivne politike, što bi dovelo do početnih problema s deficitima i neravnotežama. Zna se da je Vlada odustala od prvobitne ideje o konsolidaciji budžetskog deficita na onoj razini kojoj se prvobitno težilo. Deficit se sada planira na višoj razini, što možda govori u prilog ovome što sam rekao, što znači da se postupno odustaje od te restriktivnosti. Također, podaci pokazuju i banke se često upozorava da se zaduženja u inozemstvu nastavljaju, što govori da mjere monetarne politike ili nisu efikasne ili se od njih odustalo. U tom slučaju imate povratak na stanje koje se smatralo zabrinjavajućim pa se krenulo u pravcu povećane restriktivnosti. To je ključni problem ove ekonomske politike koja vodi neodrživim makroekonomskim tendencijama, osobito na vanjskom računu. Hrvatska je u teškoj dvojbi ili imate restrikcije koje vas koštaju privrednog rasta, tako da imate izbor između neodrživih bilanca i održivog rasta.

NACIONAL: Da vas iz Vlade pitaju za mišljenje, što biste im sugerirali?
- Dali smo prijedloge, ali situacija nije ni krizna ni dramatična pa je još moguće da se nekim relativno umjerenijim ili postupnim mjerama to promijeni. Ponajprije, jasno je da cilj mora biti povećanje izvoza jer se iz izvoznih prihoda mora servisirati inozemni dug. To je jasan cilj i u mjeri u kojoj izvoz raste to je svakako dobar znak. To podrazumijeva veću konkurentnost hrvatske privrede, što bi trebalo značiti određeno rasterećenje troškova proizvodnje. Tu značajnu ulogu igraju bruto plaće, znači mora se vidjeti što napraviti s politikom plaća. Naravno, ostaje pitanje dobre monetarne politike zato da kretanje kursa ne ide u suprotnom pravcu od potreba povećanja konkurentnosti hrvatske privrede. Treba osnažiti tržište novca i prijeći na neku vrstu ciljane inflacije, znači da se Hrvatska narodna banka ne okupira samo kursom nego da vodi i nešto aktivniju monetarnu politiku. Zatim dolaze sve strukturne reforme koje se najavljuju već godinama, ali za koje zasad nema političke snage. One se odnose prije svega na smanjenje javne potrošnje, što znači reforma subvencija u gospodarstvu, reforma zdravstva te mirovinska reforma. To bi eventualno dalo mogućnost da se paralelno s tim smanjuju porezi jer je porezni teret visok zbog visoke javne potrošnje. To je na neki način ozbiljna tranzicijska politika koja se ne mora vršiti pod pritiskom neke urgentne situacije. Kad govorimo o javnoj potrošnji, treba doći do preraspodjele tekuće potrošnje prema investicijskoj jer postoje značajne potrebe za investicijama u infrastrukturu i ljudski kapital u Hrvatskoj. Sumnjam da je to nešto što nije poznato, pitanje je samo dopušta li politička ekonomija tako što.

NACIONAL: U Hrvatskoj se stvara slika da je MMF taj koji od Hrvatske zahtijeva rezanja u raznim sektorima.
- Hrvatska u tome nije nikakva iznimka. Mnoge zemlje u svijetu, kad nije postojala unutarnja politička volja ili kad nisu imale dovoljno jaku vladu da nešto učini, tvrdile su da se to mora raditi zbog MMF-a ili bilo čega drugog. To je samo znak da vlada nema političku snagu i podršku ili nema političku volju da se krene tim putem. Zato se traži ne mandat nego diktat. Obično to ne daje najbolje rezultate, i kao što vidite Hrvatska uglavnom već dulje ne ispunjava obveze koje preuzima prema MMF-u. Prošli sporazum s Monetarnim fondom završen je tako što nije završen, pustilo se da vrijeme prođe i nije ocijenjeno da je završen s uspjehom. Sada se pregovara o tome kako uzeti u obzir da se ipak ne mogu postići ti ciljevi koji su prvobitno zacrtani pa se sada traže neki drugi.

NACIONAL: Je li Hrvatska prezadužena zemlja?
- Prema svim podacima to je kompleksna materija. Prošle godine imali smo rad na tu temu. U međuvremenu su neki indikatori pogoršani iako treba biti realan i priznati da su mogli biti još gori. To je relativno dobro, s tim što je zaduživanje u inozemstvu u trendu neodrživosti na dulji rok. Naime, dva osnovna indikatora, a to je dug u odnosu na bruto domaći proizvod, što je sada u eurima iznad 80 posto, a u dolarima krajem 2004. bio je negdje oko 90 posto. Prema svim kriterijima, čak i onima koji se primjenjuju za razvijenije zemlje, to je stupanj visoke zaduženosti i to je situacija u kojoj se nalazi Hrvatska. Riječ je o zabrinjavajuće visokoj zaduženosti. Situacija je bolja kad govorimo o dugu u odnosu na izvoz roba i usluga, ali i taj odnos i taj količnik raste i sada iznosi oko 170 posto. To se približava gornjoj granici gdje se može govoriti o visokoj zaduženosti. I drugi indikatori, primjerice, servisiranje duga više od 20 posto, izvoza robe i usluga također je teret. U tom kontekstu Hrvatska je svakako visoko zadužena zemlja, ali puno je važnije to što zaduženost iz godine u godinu raste ili što se odnos duga prema ovim veličinama, kao što je bruto domaći proizvod ili izvoz roba i usluga, sve više povećava otprilike 7 do 8 posto. To je neodrživ trend koji je veći problem nego razina zaduženosti jer očigledno je da u ovom trenutku ne postoji problem servisiranja duga, ali postoji problem obuzdavanja te tendencije. Stvar je u tome da obuzdavanje te tendencije zahtijeva restriktivne fiskalne i monetarne mjere, a to vodi usporavanju rasta.

NACIONAL: U Hrvatskoj je uvriježeno mišljenje da smo kudikamo razvijeniji od ostalih postkomunističkih zemalja. Gdje smo doista ekonomski gledano u usporedbi s njima?
- Ako se gleda bruto domaći proizvod po glavi stanovnika, Hrvatska je svakako razvijenija od Bugarske i Rumunjske. Mislim da je Hrvatska otprilike na razini Poljske, a ispod Češke i Slovenije. Ako gledamo stopu rasta, Hrvatska ima razdoblja većeg i manjeg rasta u odnosu na druge zemlje. Za Hrvatsku se ne može reći da je zemlja koja iznimno brzo raste, postoje određena ograničenja kad je riječ o privrednom rastu koja se možda drugdje ne zapažaju. Isto tako, kad je riječ o nezaposlenosti, sadašnja politika koja vodi računa o nominalnim, a ne o realnim veličinama, očigledno će imati za posljedicu određene fluktuacije na tržištu rada. Hrvatska ima relativno visoku nezaposlenost, uostalom kao i Poljska, donedavno i Slovačka, ali većina ostalih zemalja ima nižu stopu nezaposlenosti. To su neke usporedbe koje se ne mijenjaju već više godina. Hrvatska ne mijenja ni svoju ekonomsku politiku niti rješava probleme koji postoje određeni broj godina. Naravno, ako bi se uzelo u obzir gdje su ove zemlje bile prije, a gdje je Hrvatska, tada je zaostajanje Hrvatske u razdoblju od 1990. i 1991. još značajnije jer sve ove postkomunističke zemlje koje su sada postale članice EU uspjele su znatno premašiti razinu koju su imale prije deset ili petnaest godina kad je riječ o bruto domaćem proizvodu po glavi stanovnika. Postoji i dodatni problem za zabrinutost: Hrvatska pokazuje probleme s održivošću visokih stopa rasta, iako još nije potpuno izvršen oporavak u odnosu na sve one tranzicijske recesije i tranzicijske probleme kroz koje sve zemlje moraju proći.

NACIONAL: Što bi Hrvatskoj u ekonomskom smislu donio ulazak u EU?
- Za Hrvatsku je to od vitalnog značenja, upravo zbog orijentacije na visoko zaduživanje jer obično približavanje EU i ulazak u nju vodi prema smanjenju rizika ili smanjenju percepcije rizika jedne zemlje. Investicijska klima se poboljšava, smanjuju se kamatne stope i može se očekivati veći priliv stranih investicija koje bi u najvećoj mjeri bile orijentirane na izvoz, bilo da je riječ o izvozu robe ili usluga. U Hrvatskoj je vrlo važan izvoz usluga kroz turizam. Tada bi to bilo od velikog značenja za mogućnost da Hrvatska dođe na viši nivo rasta, koji bi bio održiv ne između 3 i 4, kao što je to sada, nego oko 5 posto, što bi sve dugove i deficite stavilo u potpuno drukčiji kontekst.

NACIONAL: Kad biste usporedili ekonomsku politiku Račanove i Sanaderove vlade, koja je bolja?
- Oni se na izvjestan način suočavaju s različitim problemima pa ne bih rekao da je to lako usporediti. Ne postoji neki veliki diskontinuitet. Problemi kod Sanadera postojali su i za vrijeme Račanove vlade i njima se Vlada nije mnogo bavila. Oni postoje i sada i njima se ova vlada nešto posebno ažurno i agilno ne bavi ili se ne može baviti. Isti problem političke volje postoji i u jednom i u drugom slučaju. Račanova vlada imala je projekt investiranja u infrastrukturu, što je dosta utjecalo na povećanje vanjskog duga, ali je dovelo i do određenog povećanja stope rasta i na kraju do izgradnje autocesta i povezivanja unutrašnjosti zemlje s obalom, što je svakako jedan od prioriteta. Mislim da se neće shvatiti kao kritika ako kažem da se od Sanaderove vlade više očekivalo, kao što se, doduše, više očekivalo i od one prethodne.

Vezane vijesti

Milanović neaktivan, Čačić u prvom planu

Milanović neaktivan, Čačić u prvom planu

Predsjednik Hrvatskog društva ekonomista i bivši ministar gospodarstva, Ljubo Jurčić, izjavio je kako sadašnja Vlada ne poduzima prave mjere kako bi… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika