Ako ste ikada doživjeli da se sve što kažete može (i hoće) upotrijebiti protiv vas, onda znate o čemu govorim. Riječ je o smrtonosnoj igri koja počinje tako da vas netko ne pozdravlja, ne pita za mišljenje i odlučuje umjesto vas. Agresija je suptilna, opipljivih tragova nema, svjedoci neće potvrditi da je nasilja uopće bilo. Moralni zlostavljači prekidaju razgovore, stvaraju nejasne situacije, odbijaju odgovornost i primjenjuju bezbroj drugih finesa - da bi vas uništili i stekli ugled i moć na vaš račun. Za “duševno ubojstvo” – ni više ni manje - ključan je prekid iskrene komunikacije jer žrtvu tako sprečava da misli i reagira, a još i povećava osjećaj krivnje. Umjesto toga nastupa izvrtanje riječi, laganje, sarkazam, poruga, prezir i paradoks (kao kad izmrcvarena žena kaže da će otići, a muž joj govori da je voli). Zlostavljač voli i glumiti žrtvu: kada su mediji otkrili da naš veleposlanik tuče ženu, on je sebe prikazao kao žrtvu medija!
 Marie-France Hirigoyen zlostavljače naziva jednostavno perverznim osobama. Kao psihijatru i psihoanalitičaru, s dugom praksom obiteljske psihoterapije, jasno joj je da se perverzne osobe nasiljem brane od vlastitih psihoza i depresija. No knjigu je napisala o teroriziranima. Ako je perverzan bračni drug, reći će da ne zna ništa o tome, da u ovom trenutku ne može dati više, da ste krivi vi, da se ne može sve riješiti, da ga tjerate od sebe i da nema o tome što reći. Ako su perverzni roditelji, govore da ste im uništili mladost, da zbog vas nisu studirali, da ste majci razderali utrobu, da ih ne poštujete i da ste prema njima neiskreni. Ako su perverzni kolege na poslu, uzdišu, gledaju u pod, ogovaraju vas, isključuju i izoliraju. Ako je perverzan šef, ne želi s vama razgovarati, daje proturječne naloge, pretrpava vas poslovima, prisvaja vaša postignuća, okrivljuje vas bez razloga, kopa vam po smeću ili kompjutoru nakon što odete doma. Perverzni hoće samo jedno: kontrolu. Naš veleposlanik nije samo tukao ženu, on joj je propisivao i kako da pali svjetlo i kako da spušta čašu na stol.
 Žrtva isprva izbjegava sukob da ne dođe do prekida odnosa (jer žrtva voli supružnika, poštuje roditelje, treba posao). No dok su u prvoj fazi žrtve samo paralizirane, u drugoj budu uništene. Budući da nastrani nikad ne napuštaju plijen, žrtva se prije ili poslije pobuni. Njezin otpor razotkriva nastranu strategiju. Čim je žrtva pokazala osjećaje, treba je ušutkati, a za to služe uvrede, poniženja i ismijavanje. Nasilnik nije lacanovski zaljubljen u mržnju, on žudi za tuđim duševnim dobrima, on se boji da ih neće uspjeti oteti, on osjeća čistu mržnju. Tu mržnju zlostavljač projicira u žrtvu i u njoj vidi sebe, kao u ogledalu: razorno, nasilno i opasno čudovište. Budući da nasilnik smatra da žrtva ionako zaslužuje da je se maltretira, svako odbijanje žrtve da se i dalje ponaša kao predmet djeluje mu opasno. Veleposlanik je na kraju oteo supruzi vlastito dijete, s pištoljem u džepu!
 Zlostavljačima ide više toga na ruku. Društvo cijeni uspjeh, a moralno beskrupulozni obično budu uspješni (veleposlanik je bio i tajnik uglednog društva). Svoju indiferentnost nazivamo tolerancijom, a zlostavljači imaju često podršku (ugledno društvo podržalo je svog tajnika). No najgori je mit – koji Marie-France Hirigoyen žestoko napada i za njega okrivljuje psihoanalizu - da je žrtva sama kriva za svoje patnje. Zbilja: zašto zlostavljani bračni drugovi trpe zlostavljača, zašto djeca traže roditelja koji ih je odbacio, zašto izmučeni zaposlenici i dalje rade? Nisu mazohisti, tvrdi Hirigoyen, oni su žrtve slučajno, samo zato što ih je nasilnik izabrao. Svi mi imamo male mazohističke i depresivne napukline po sebi, a perverzne ih osobe vješto koriste, poput alpinista, da nam se popnu na glavu. Iskorištavaju naivnost žrtve i parazitiraju na njezinoj vitalnost - samo da bi vladali i prikrili svoju nesposobnost, u prvom redu nesposobnost da išta osjećaju. A to mogu jer žrtve imaju negativnu sliku o sebi (žrtva je prvo čula da nije ni za što, a onda je u to i povjerovala).
 Zlostavljači, kao i igrači Erica Berna, tako postavljaju igru da ste vi uvijek krivi. Žrtva osjeća zbunjenost, sumnju, krivnju, stres, strah, osamljenost, tjeskobu, psihosomatske poremećaje, depresiju. Budući da perverzne osobe i ne pomišljaju da se ne mora lagati, sve što im kažete smatraju lažima. Razgovor zato s njima nema smisla - od njih se jednostavno treba odvojiti. No za pobunu žrtva treba podršku izvana – i to je opomena svima nama koji mirno gledamo kako se ljude maltretira.
Kada izađe iz perverznog odnosa, a to je ključan dokaz Marie-France Hirigoyen za njezinu nedužnost, žrtva osjeća samo olakšanje - konačno može slobodno disati. No još mora pročitati ovu knjigu da se uvjeri kako ipak to nije sve samo umislila.