Objavljeno u Nacionalu br. 504, 2005-07-11

Autor: Boris Beck

INTERVIEW S MIRKOM ILIĆEM

Politički angažman svjetskog dizajnera

Politika je uvijek bila bitan dio Ilićeva radaPolitika je uvijek bila bitan dio Ilićeva radaIlustrator i dizajner Mirko Ilić, koji je karijeru počeo krajem sedamdesetih kao autor stripova u grupi Novi kvadrat, Startovih ilustracija i Danasovih naslovnica, a 1986. otišao u New York gdje je bio art direktor u Timeu i New York Timesu, boravio je ponovno ovih dana u Zagrebu gdje je bio član žirija za World Summit Award Hrvatska - nagradu koja se u osam kategorija dodjeljuje za web siteove s najkvalitetnijim dizajnom i sadržajem te konkurira za WSA nagrade na svjetskom nivou koje će biti proglašene u Bahrainu u srpnju. U Zagrebu je Ilić odsjeo u hotelu Esplanade kao i svaki stranac – domovnicu ne može dobiti jer nije rođen u Hrvatskoj, a početkom devedesetih bio je izbačen i iz ULUPUH-a iako je plaćao članarinu. "Ja sam proizvod hrvatske kulture koja me neće", kaže Ilić o svojem slučaju.


  Dok je početkom devedesetih bio poznatiji kao ilustrator koji radi za Time, New York Times, New York Times Book Review, Washington Post, Money i Village Voice, s vremenom se sve više okretao dizajnu pa je najprije s Alexom Arceom osnovao dizajnersku tvrtku Oko & Mano Inc, a 1995. pokrenuo studio za grafički dizajn i 3D kompjutersku grafiku Mirko Ilić Corp. Osim ilustracija, dizajna albuma, postera, naslovnica knjiga i novina Ilić dizajnira i hotele i restorane te radi filmske špice i etiketa za vina, a 2002. predstavio je i seriju umjetničkih 3D grafika "Sex and Lies". To što je u Zagrebu završio samo Školu za primijenjenu umjetnost nije mu prepreka da predaje dizajn i ilustraciju postdiplomcima na Cooper Union i School of Visual Arts u New Yorku, a koautor je i knjiga "Genius Moves: 100 Icons of Graphic Design", "Handwritten" te "Design of Dissent".
  Upravo je posljednja knjiga karakteristična za Ilića: politika je uvijek bila bitan dio njegova rada. "U New York Sunu, a to je desničarski list, napali su nas da je to agitprop, a ne umjetnost. Mi nigdje nismo napisali da je to umjetnost!" kaže Mirko Ilić o svojoj novoj knjizi i popratnoj izložbi posvećenoj dizajnu otpora i pobune, koju je uredio s Miltonom Glaserom, najvećim živućim američkim dizajnerom, tvorcem poznatog loga "I love NY".


  Knjiga "Design of Dissent" donosi mnoštvo primjera politički angažiranih plakata i poruka sa svih strana svijeta, a dobila je vrlo dobre kritike u Washington Postu, LA Timesu i New York Timesu te na CBS-u. "Htio sam imati barem pola neamerikanaca u knjizi jer bi se to pretvorilo u Busha, Busha, i još Busha, htio sam da bude i drugih priča, što se drugdje događa, kako drugi reagiraju. Jako sam sretan što je u knjizi sedam Iranaca, dva Sirijca, da ima Turaka… Jedino iz Rusije nema nikoga iako sam ih puno zvao, a i iz Kine je malo, što mi je ipak razumljivije. Naravno, zato što sam ja bio umiješan u cijelu stvar, ima dosta radova iz naših krajeva, iz bivše Jugoslavije. Neki od tih radova su dosta poznati Europi, ali relativno nepoznati Americi", kaže Mirko Ilić o svojoj knjizi, a posebno je ponosan što je pogovor napisao dramski pisac Tony Kushner. "On je mješavina Toma Stopparda i Bertolda Brechta. Ako postoji kakav kreten da ima bilo što loše reći o homoseksualcima, onda treba pogledati njegove 'Anđele u Americi' i sramiti se", kaže Ilić.


  NACIONAL: U Zagreb ste došli kao član žirija koji ocjenjuje hrvatski web. Kakav vam se dakle čini hrvatski web?
  - Dosta loš. Male zemlje u tranziciji nemaju što izgubiti u pogledu imidža, a u Hrvatskoj imaju užasno dosadne stranice i vlast i klinci koji pišu blogove. Mislim da se trebalo uložiti malo više duha jer hrvatski web ne može pobijediti strani tehnikom – to je ionako njihova tehnika – nego samo po duhovitosti i pamet. Duhovitost i pamet inače se vide u hrvatskom dizajnu, ali ne na webu. Što se tiče grafičkog dizajna, hrvatski je dizajn u svjetskim relacijama na mnogo višem mjestu od bilo koje druge industrijske grane. Ova država daje tonu love nekakvim režiserima i polulošim filmovima koji tobože propagiraju hrvatsku. Koliko se tih filmova vidi po svijetu? Neka se novac da dizajnu, dizajn vraća novac. 

  NACIONAL: Kada ste u Zagrebu bili zadnji put?
  - Prošle jeseni. Obično dolazim ako me tko pozove, nemam potrebu dolaziti iz čistog mira i nametati se. Ako dođem iz čistog mira, odem ravno na more i nema me. Ali u Sarajevu sam nedavno imao samostalnu izložbu i predavanje u ledenoj dvorani, svi su bili u kaputima osim mene jer ne mogu predavati u kaputu. Kaput sam skinuo i razbolio se, dobio sam antibiotike i preporuku da mirujem, ali sam otišao u Beograd jer sam i tamo imao izložbu i predavanje. I dalje sam jeo lijekove i mislio da je to to, a na kraju sam dobio upalu pluća i sjenu na plućima. U New Yorku mi je liječnik rekao da su mi dali dozu za djecu jer u Americi jedemo meso puno antibiotika pa nam treba jača doza.

  NACIONAL: Imate li kakve poslovne veze sa starim krajem?
  - Vrlo malo. Što je i u redu. Što ću im ja?

  NACIONAL: Otkud suradnja s Miltonom Glaserom na novoj knjizi?
  - On je moj susjed. Unajmljujem od njega kat jer radim u njegovoj zgradi. Ali mi i stalno radimo nešto zajedno, od sitnih do krupnih stvari. Jednom tjedno ručamo skupa, on naručuje ilustracije od mene, ja naručujem ilustracije od njega. On je sada u poznim šezdesetima, vrlo je draga osoba. On mi je očinski uzor. Za knjigu sam ja izabrao veći dio materijala i zvao ljude, a na kraju smo Glaser i ja zajedno odlučili koga ćemo uvrstiti. 

  NACIONAL: Kako vam je u New Yorku?
  - Svi kažu da je u Zagrebu ludnica, ali meni je u New Yorku normalnije nego ovdje. U New Yorku ljudi rade u drugom ritmu nego ovdje, a ja volim raditi. Kad se u New Yorku predloži nešto, ljudi kažu: "Zašto ne, dobra ideja." Što god se ovdje predlaže, kažu da se to ne može, tko će to, to je komplicirano i odmah se odustane. Taj mi je pesimizam dosta čudnovat. U New Yorku ljudi nemaju tolike ispričnice – ovdje bi najbolje bilo tiskati ispričnice, i to u zlatotisku, iako se vjerojatno ne bi isplatilo jer tu se ljudi čak više i ne ispričavaju. Nedavno mi je jedan Japanac kasnio s poslom, ali ne kao što se kod nas kasni mjesec dana, nego samo dva dana, i poslao mi je kao dokaz rendgensku snimku na kojoj se vidjelo da ima slomljen prst na desnoj ruci i da ne može držati miša. Ja sam rendgensku snimku sredio u photo shopu, poslao mu je i rekao na telefon: "Nemoj se brinuti za ruku, ja sam to sredio i sad idi lijepo raditi." Nastao je tajac, mislio je da sam lud.

  NACIONAL: Radite li još sve sami?
  - Moja je tvrtka vrlo mala i nosi moje ime, a sve tvrtke koje nose nečije ime moraju garantirati tim imenom za kvalitetu. Sve što iziđe iz moje tvrtke ja sam pipnuo rukom i mozgom. Nisam je otvorio da bi se neki klinci igrali s mojim igračkama, a ja sjedio s ljudima koji izgledaju kao moj tata samo da dobijem posao i dam ga tim klincima da se mogu dulje igrati. U mojoj tvrtki sa mnom rade dvije žene. Budući da imam mnogo više prostora i kompjutora nego što mi treba, tu i tamo uzmem jednog do dva free lancera za ispomoć, to je moj maksimum. Budem li u budućnosti prihvatio nešto veće kao što su špice za filmove, uzet ću još kojeg čovjeka, ali meni je tri do pet ljudi idealna brojka jer je to još uvijek pod mojom kontrolom.

  NACIONAL: Kad ste otišli u Ameriku, žalili ste se da vas čudno gledaju jer radite sve, niste specijalizirani.
  - I još uvijek radim sve. Kad se vratim, čeka me prvo naslovnica Newsweeka, zato nisam mogao raditi ilustraciju za Nacional. Da sam Nacionalu obećao ilustraciju, i da me Newsweek nazvao, a da ne mogu stići obje istodobno, rekao bih njima da ne mogu. Newsweek bi možda molio, ponudio više novca, ali bi znali da ću odbiti druge, makar ponudili pola milijuna dolara, kad ću raditi za njih. Trenutačno završavam ambalažu za vina za obitelj Ferrari. To su dva vina koja neće stajati ispod 130 dolara, a proizvest će se po 3000 boca svakoga. Na to sam pristao djelomično zato što ne znam ništa o vinu i nisam nikad radio vino. Zašto su došli do mene, ne znam; mislim da me preporučio čovjek za koga trenutačno radim dizajn hotela. To je hotel u Teksasu, u Austinu, kraj hotela će biti restoran, sauna i klub. Počinjem raditi na restoranu u Coloradu Springsu, radim knjigu za Udruženje umirovljenika Amerike, špicu za distribucijsku kuću Big Beach, a pregovaram i o dokumentarnom filmu o trojici mladih crnaca iz geta u dobi od 12-13 godina koji su odlučili nešto promijeniti. Sva trojica postali su liječnici, i dalje žive u getu, putuju okolo, predaju, skupljaju novac i ulažu ga tamo. Predivna priča.

  NACIONAL: Gdje živite u New Yorku?
  - Živim u West Villageu, u Meet Marketu, ondje gdje se snimao "Seks i grad". Sada je to in, ali nije bilo in kad sam se doselio. Tvrtka mi je na East Sideu i svaki dan idem tamo jer ne radim doma. Moram ići taksijem jer ne mogu drukčije: u New Yorku sve ide gore-dolje, a ja putujem poprijeko, u smjeru istok-zapad. Kćer Zoe od šest godina i sina Ivu od devet i pol ostavim u školi, radim do 17.45, a ako idem vježbati, vježbam do sedam navečer. I idem ravno doma, u 95 posto slučajeva večeram s obitelji. 

NACIONAL
: A vaša supruga?
  - Moja je žena bila jedan od glavnih dizajnera u Sonyju, radila je za Boba Dylana, Jeffa Becka i druge, a kad je rodila prvo dijete, odlučila je ostati doma jer nije htjela da netko nepoznat odgaja našu djecu. S vremenom je počela raditi doma, a u posljednje vrijeme puno radi sa mnom. Ja je i plaćam preko tvrtke – to je Amerika, moram plaćati vlastitu ženu.

  NACIONAL: Vježbate li zbog straha od menadžerske bolesti?
  - Ne. Ja sam ipak stariji čovjek, a moram svoje dijete baciti u zrak i uloviti ga. Menadžersku bolest imaju ljudi sa stresnim poslom, koji rade ono što ne vole ili rade s ljudima koje ne vole. Ja se manje-više svega toga uspijevam riješiti. O meni su jednom napisali da sam jedan od rijetkih dizajnera koji otkazuju klijentima. Nisu me natjerali ni u Jugoslaviji da radim što oni hoće, ne mogu me ni ovi za tisuću dolara više. Fućka mi se. Prije sam doista radio kao konj, danima i noćima, ali sad sam pametniji pa mi treba manje fizičkog rada.

  NACIONAL: Mnoge od plakata iz vaše nove knjige napravili su amateri, a ne profesionalci.
  - Ako te nešto grize, tvoj želudac može proizvesti bolji rad nego nečija pamet. Najbolje su radove proizveli ljudi koji su bili izravno ugroženi, samo ako su imali mogućnosti; u streljačkom stroju nemaš baš puno mogućnosti. Zato je važna spontanost. Kad je Picasso naslikao "Guernicu", to je bio agitprop. Slika nije napravljena da visi na zidu nego kao pano za nekoga tko bi putovao okolo, govorio o problemima i skupljao novac. Danas se s kompjutorom i internetom sve može proizvesti jednostavno i brzo pa nestaje razlike između profesionalaca i amatera. Razlika postoji jedino u obrazovanju, ali obrazovanje je uglavnom nepotrebno za agitprop. Ja i ne volim riječ profesionalac jer se ne osjećam profesionalcem. Na skali od 1 do 10 profesionalac garantira da se njegov rad nikad neće spustiti ispod 4, ali neće otići ni iznad 7 ili 8. Amater ili netko tko se ne brine o svemu tome može danas proizvesti 1, a sutra 10. Profesionalni mozak ima restrikcije koje ne dopuštaju da stvar padne, ali one ne daju ni da stvar odleti visoko. Dakako, u takvim stvarima i nema profesionalaca jer nema novca. Ne možeš profesionalno pružati otpor.

  NACIONAL: Mislite li kao i Bourek da je dizajn pokriće za prodaju smeća?
  - Dizajn je postao čudna pojava. Važnije je kakav je dizajn nego kakav je proizvod. Tome pomaže i oglašavanje. Ako sletiš na aerodrom u Zagrebu, a nikad nisi bio tu, po oglasima bi mogao zaključiti da si u Sahari. Svuda se reklamira voda, i to u zemlji koja je cijela zelena i posvuda ima vodu, čak je i voda u pipi dobra. Zašto? Jer se to može najlakše proizvesti, ništa ne stoji, mogu je napuniti i iz pipe. Minimalna investicija, maksimalna zarada. Mnogo je teže raditi i prodavati lokomotive. Većina reklama ovdje prodaje nešto što nikome ne treba.

  NACIONAL: Razgovaramo na stepenicama vaše stare škole. Kakva su vam sjećanja na nju?
  - Ne volim vući komplekse. Volim stvari odmah raščistiti. Nakon što sam završio Školu za primijenjenu umjetnost, nisam primljen na Akademiju u Zagrebu. Onda sam sjeo na vlak, otišao u Beograd i tamo sam bio primljen na Akademiju. Nakon toga sam rekao hvala najljepša, dajte moje mjesto drugom, samo sam htio znati da sam dovoljno dobar za neku akademiju. Sada sam profesor na postdiplomskom na Školi za vizualne umjetnosti u New Yorku iako sam završio samo srednju školu. Nemam više gorčine. Ova je škola bila super iako je imala nevjerojatne nedostatke – nas su učili dizajn slikari i kipari, zbog čega nismo naučili neke osnovne stvari, ali smo naučili druge koje nikad ne bih saznao da su nas učili dizajneri.

Biografija

Mirko Ilić
rođen 1956. u Bijeljini

1975. počeo je objavljivati ilustracije u Studentskom listu, Poletu, Pitanjima, Startu, Danasu
od 1976 do 1979. predvodnik je strip-grupe Novi kvadrat
1977. suradnik inozemnih časopisa Pardon i Panorama
1986. otišao je u New York; radi za Time, New York Times, New York Times Book Review, Washington Post, Money
1991. art direktor međunarodnog izdanja magazina Time
1992. art direktor Op-Ed strane New York Timesa; izložba u Umjetničkom paviljonu
1995. pokrenuo je studio za grafički dizajn i 3D kompjutorsku grafiku Mirko Ilić Corp.
2002. izložba Sex & Lies u Zagrebu
2004. knjiga 'Handwritten: Expressive Lettering In The Digital' (Ručno rađeno: tipografija u vrijeme računala)
2005. 'Design of Dissent' s Miltonom Glaserom; izložbe u Sarajevu i Beogradu

Vezane vijesti

Branitelji lobiraju za NATO

Branitelji lobiraju za NATO

Zajednica udruga hrvatskih branitelja Zagrebačkog holdinga prošlog je petka organizirala akciju potpore ulasku Hrvatske u NATO, a pridružio im se i… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika